Šta znači “Qalu bela”?

Ove riječi su dio razgovora između Stvoritelja i Njegovih stvorenja, a naročito se tiču Ugovora sklopljenog sa čovjekom, u kome se postavlja pitanje: “Zar ja nisam Vaš Gospodar?” Kao odgovor na to pitanje, stigle su riječi: “Da, Ti si naš Gospodar!”

Ovo pitanje ima dvije strane: kome je i kako postavljeno i kada je postavljeno.

1. Dok čovjek nije bio ništa, uzeo je naređenje da postane i rekao tome naređenju “Da”, zbog čega se ovo pitanje i odgovor mogu ubrojati u sporazum u smislu stvaranja.

2. Kada je čovjek bio u svijetu atoma, pa čak i iznad tog svijeta, kada se sastojao od čestica, Gospodar svih svjetova, Koji sve upućuje ka savršenstvu i Koji sve odgaja, tim česticama je dao volju da postanu čovjek. U tom pravcu, taj govor je bio uzimanje riječi i obećanja od čovjeka, a to se sastoji od prijedloga Gospodara da “učini postojećim” i riječi čovjeka “Da”, tako što je na svoja leđa stavio teret teži od Kaf − planine, teret koji je iznad svake mogućnosti svakog atoma.

U jedan od ova dva oblika tok “pitanja i odgovora” i “prijedloga i prihvatanja” kao da nije bio sa riječima i govorom. Na osnovu toga, neki komentatori Kur’ana su ovaj sporazum smatrali urađenim putem metafore, odnosno kao da je tako rečeno kada je tako odgovoreno i na taj način prihvaćeno kao pravni sporazum koji ima svoju vrijednost, inače, to nije odgovor sačinjen govorom i pismom.

Zapravo, Gospodar koji je vlasnik hiljadu i jedne vrste govora i hiljadu i jedne vrste odgovora, bez uzimanja u obzir jednog indeksa koji sadrži “govor i odgovor”, neće donijeti odluku, jer to ne bi bilo oslobođeno i čisto od primoravanja. Kada dođe na red, dotaći ćemo i tu temu.

3. Ovakva vrsta volje za potvrđivanjem i sporazum o svjedočenju i saradnji sastoji se od toga da čovjek čuje samog sebe i da shvati da on nije ništa drugo do on sam, što predstavlja poznavanje samog sebe i istine o tome: “Ko spozna sebe, spozna i svoga Gospodara”. To je ujedno stavljanje na pregled suštine bića i svjedočenje kako se gomilaju raznobojne istinite činjenice na jedno mjesto, poput meda u saću, koje se tim putem odražavaju na svijest. Zapravo to je oglašavanje tog svjedočenja. Ali treba znati da taj prijedlog i pristanak, to davanje i uzimanje riječi, i to slušanje i oglašavanje nije takvo da se može otvoreno i odmah osjetiti i primijetiti. Možda je taj ugovor takve prirode da se može osjetiti sa mnogo upozorenja i opomena te se zbog toga odatle javlja važnost pozivanja u vjeru.

Duša ili ego (ja), koja je data čovjeku u amanet, data mu je da spozna i prizna postojanje Uzvišenog Stvoritelja. Zapravo, svrha njegovog postojanja sastoji se od te spoznaje i priznavanja. Na osnovu toga čovjek svojim postojanjem dokazuje Njegovo postojanje, svojim svojstvima dokazuje Njegova svojstva isto kao što svojim mahanama dokazuje Njegovu potpunost, svojim potrebama Njegovu imućnost i bogatstvo i svojom nemoći i siromaštvom dokazuje Njegovu vlast i dobročinstvo. To je prvi poklon i prvo dobročinstvo za čovjeka. Shvatanje i znanje koje proističe iz tog prvog dobročinstva ukazuje i priznaje u svakom biću Njegovo postojanje i u svakom zraku osjeća Njega Stvoritelja i Njegovu svjetlost. A to, zapravo, znači Sporazum “Elestu” i “Bela” (“Zar nisam...” i “Da, jesi...”).

Ovaj sporazum, kao rezultat shvatanja i značenja veličanstvene Knjige koju je napisala vrhunaravna Snaga i Volja i razumijevanja tajni svih događaja, isto kao da je poput jednog “prijedloga i pristanka.”

4. Pitanje i odgovor u ovom sporazumu i ugovoru ne treba da se zamišlja i procjenjuje na osnovu materije. Allah, dž.š., svim bićima prema njihovoj suštini daje naređenja pa onda sluša glasove i pozive koji dolaze od tih stvorenja, njih shvata i, zavisno od mjesta, prihvati ih i ispuni ono što traže. Ako ćemo se izraziti teološkim riječima, Allah, dž.š., je Taj koji razumije sve želje koje izgovaraju sva živa bića kao i čovjek na hiljade različitih jezika i dijalekata, u isto vrijeme. On im, sa toliko različitih jezika i dijalekata, daje naređenja i objašnjava istine, tumači čovjeka i vasionu, uzima obećanja od stvorenja, pravi sporazume i sklapa ugovore i sve to čini riječima i govorom zvanim “Kelam-i lafzī”. Pored toga, postoji jedna vrsta govora Allaha, dž.š., Čije su riječi i govor za nas zatvorene i nejasne, a koja se prostire od inspiracije životinja do Božanskoga govora prema melecima, što je poseban izraz i manifestacija “Kelam-i nefsi” (ličnog govora) Allaha, dž.š., koji se ne sastoji od riječi i slova.

I pored toga što se ova vrsta govora Allaha, dž.š., događa u jednom ogromnom krugu od inspiracija koje dolaze u srca ljudi pa do svijeta meleka, zbog toga što svaki krug ima različite oblike “primanja-davanja”, nijednu poruku koja dolazi tim krugovima, ili riječ i izraz koji se odatle uzdiže, nije moguće osjetiti niti uočiti iz drugoga kruga.

Zapravo, jedna je velika greška razmišljati i tvrditi da možemo sve da čujemo. Jer, danas već shvatamo, da mi od one vrste stvari koje se mogu čuti možemo da čujemo jedan mali broj u milionu i od one vrste stvari koje se vide možemo samo toliko malo vidjeti. To znači da je, svijet koji vidimo i čujemo, naspram svijeta kojeg ne vidimo i ne čujemo, toliko mali kao i da ne postoji.

Zbog toga nije moguće, sa našim malim mjerilima, da utvrdimo govor Allaha, dž.š., atomima, Njegovo naređenje sistemima, analize i sinteze i sve ono što se događa u veličanstvenijim dimenzijama.

Allah, dž.š., će napraviti ugovor sa atomima, sa molekulima, sa ćelijama; napravit će ugovor sa čovjekom u svijetu atoma u utrobi majke i u periodu djetinjstva, ali sa našim mjerilima − to nikada ne možemo otvoreno i jasno utvrditi.

Naročito ako je taj sporazum bio između duše čovjeka i sa savješću koja pokreće tu dušu...

Duša čovjeka je nazavisno biće, i taj slučaj je danas dostigao jasno objašnjenje da više nema potrebe da se o tome raspravlja. Parapsihologija sa različitim granama, čija je popularnost i važnost porasla u svim naučnim krugovima, danas je dušu, njeno postojanje, funkcije sa snovima, željama, nadama i težnjama, dovela u takvo stanje radoznale teme da nije ostalo ni jedne sale za konferencije niti ijednog naučnog kruga a da se o njoj nije govorilo. Zbog toga što smo govorili o duši koja je potpuno druga i nezavisna tema, sada ćemo dotaći samo dio koji se tiče naše teme.

Dušu, zbog toga što je stvorena prije čovjekova tijela i što ima, s jedne strane, nadvremensku suštinu, ako se prijedlog i pristanak u vezi sa Ugovorom dogodio sa njom, uopće neće biti moguće da shvatimo našim mjerilima shvatanja i objašnjenja. Naravno, ona priča jezikom kakav je u snovima, i tako se čuje, može se shvatiti kao u telepatiji obavještenjima ne osjećajući potrebe za vibracijom glasa, i ako se to takvo stanje sa svojom posebnom važnošću prihvata i ako nailazi na razumijevanje čak i u Sovjetskom Savezu, što je, s obzirom da je tamo materijalistički sistem vladajući, veoma značajno, onda to znači da se prihvata stav da duša ima sebi svojstven govor. Taj drugačiji govor snimit će se na drugačije kasete, na drugačijim kasetama će biti sačuvan, i kada dođe vrijeme, pojavit će se sa sebi svojstvenim stilom govora; govorit će koristeći svoj jezik i opet se pojaviti sa sebi svojstvenim asocijacijama.

Na osnovu toga, u svijetu duša (Bezm-i elestu), duše su pozvane na sporazum sa Gospodarom. Zbog toga što između njih nije bilo materijalne prevlake, sve su otvoreno i jasno vidjele i izgovarajući riječi “Da” (bela), “potpisale” su jedan takav sporazum. Međutim, ima onih, kojih je danas mnogo, koji nisu nimalo listali dio “knjige duše” koji se zove savjest, zbog čega nisu naišli na takav “potpis” i sporazum. A nemoguće je da će naići na njih jer nisu uprli oči ka tome svijetu, niti su o tome išta istraživali. Zapravo, to je nečujna knjiga koju je želio slušati Kant kada je bacio sve knjige napisane u pravcu spoznaje Stvoritelja, i Bergson − kada je okrenuo leđa cijelom svemiru. Duša se treba čuti, treba slušati njezine inspiracije, osnovati laboratorije koje će razumjeti jezik savjesti, i treba raditi na tome da se primijeti lice istine na indeksu ocrtanom u svijesti.

Ova knjiga duša je, sama po sebi, bezgrješni svjedok Veličanstvene Istine; ona je jedna od dvije strane koje su potpisale Ugovor, međutim, onima koji su lišeni truda da shvate taj jezik neće biti lahko da se to objasni.

Ukoliko bi se misli mogle očistiti od uvjetovanja, čovjek bi osjetio, čuo i vidio da mu je savjest na tom prvom ugovoru rekla “Da”. Zapravo, to je cilj razmišljanja i istraživanja čovjeka u vasioni i u samom sebi. Na taj način razum će se spasiti od svojih zabluda, misao će steći svoju slobodu i radit će se na čitanju detaljnog pisma u savjesti uz pomoć lupe slobodnog razmišljanja. Koliko ima onih koji su na taj način navikli sebe da gledaju dubinu svoje duše, i to što su primijetili unutrašnjim osjećajima i doživljajima ne mogu vidjeti ni na jednome drugom mjestu ili knjizi. Čak će se i znaci i obilježja Božanskih Knjiga, sa svojim originalnim bojama, pojaviti samo ispod te takve “lupe”. Oni koji ne vide taj horizont i koji ne mogu da savladaju sami sebe, odavdje nikada ništa neće moći da shvate.

Da sada pogledamo drugu stranu tog sporazuma. Kada li je postignut taj sporazum? Odmah da kažem da je o ovoj temi naći ajet ili hadis jako teško; samo se može spomenuti jedan dio mišljenja nekih komentatora Kur’ana.

Ovaj prijedlog i pristanak mogao se dogoditi tokom putovanja sperme u maternici. Mogao se dogoditi kada je embrio uzeo oblik čovjeka, ili kada dijete postaje punoljetno i kada sazna za sebe, i tako dalje, i tako dalje.

Sva ova mišljenja sama po sebi imaju odbranu i svoje metode dokaza. Međutim, ne postoji ozbiljan uzrok zbog kojeg bi se jednom od tih mišljenja dala prednost nad ostalim.

Ovaj sporazum, isto kao što se mogao odigrati u svijetu duša, mogao se dogoditi i u svijetu gdje duša ima odnos sa svojim atomima, kao što može biti u periodu bilo koje embriološke faze, a može se dogoditi u svakom trenutku sve dok se ne dođe do punoljetstva.

Allah, dž.š., Koji se obraća i jučerašnjem i današnjem vremenu i Koji čuje i sluša i jučer i danas, mogao je da uzme taj ugovor od čovjeka u svim tim periodima. Mi čujemo taj glas koji dolazi iz dubine naše savjesti i shvatamo i čujemo svjedočenje srca koje ga osjeća.

Ali kao što stomak objašnjava svoju glad sebi svojstvenim jezikom, a tijelo bol i tugu priča svojim riječima, isto tako svijest, koristeći svoj jezik i ostajući vjerna svojoj terminologiji, govori nam o tim sporazumima: tuguje kada osjeti gorčinu i muke, muči se da ostane vjerna datoj riječi i tako na jedan poseban način nastavlja svoj entuzijazam. Svijest je ista kao dijete: kada svojim plačom privuče pažnju, sebe smatra radosnom i sretnom, a kada ne može nikome da objasni svoje stanje, kada ne može da ispriča svoju muku, onda se okreće i ostaje u krugu uvrijeđenosti...

Duša je bogata biblioteka; ona je veličanstvena sveska zapisa i uzvišena kutija za dragocjenosti; ona je sjajno ogledalo Najuzvišenije Istine. Divna li je ona, ali samo u očima onoga koji je zna shvatiti...

Tweet

Whatsapp