Osjećaj odgovornosti
Pokret i buđenje radi akcije najvažnija su dubina postojanja i bitisanja. Mirovanje je sinoniman naziv za slabost i obamrlost. Kad se radi o povezanosti pokreta s odgovornošću, on joj je prva ljudska dimenzija. Ne može se govoriti o potpunosti u nekom pokretu, ili o buđenju radi akcije, bez punog uvažavanja odgovornosti.
Mnogi ljudi jure za različitim ciljevima i idealima, međutim ukoliko to nastojanje nije obilježeno osjećajem odgovornosti, uzaludno je očekivati bilo šta od toga. Ako ljubitelji dobiti rade iskolačenih očiju, zanosno i sa žudnjom, bez zastajkivanja i oklijevanja, ako se političari na terenu obraćaju magičnim riječima, ako informisanje u sklopu svojih programa, dijaloških emisija i drugih sadržaja zatrpava vijestima, ako neke grupe za nekoliko dana žele potrošiti zrak namijenjen za cijelu godinu, ako ljudi zaodjeveni odjećom duhovnika neumorno hitaju ka prilici za uživanje, ako se berza novca i vrijednosnih papira budi i na počinak ide prema očekivanjima dobiti, ako neke državne ustanove pružaju priliku nekim ideologijama, a ljudi od nauke nezainteresovani i smušeni stoje pred svim krupnim zbivanjima koja se odvijaju, to znači da će onaj ko se potrudi ostvariti dobit, da će onaj ko se napregne ići svojim putem i opravdavati stanje „prirodne selekcije“. Priklonit će se i prihvatiti da je sve kako treba, jer je „prirodno“. Ako se jednog dana nešto nadadne kao obavezno da se uradi, bude mu teško, komplikovano, štaviše mučno, ustat će i akterima „pesimističkih“ pokreta i organizacija, ili jadnicima zdrobljenim tim zupčanicima, povikom reći: „Stanite, kud ste krenuli!?“
Velika je laž kad neko tvrdi da je živo društvo koje je izgubilo osjećanje;
pokažite mi zajednicu koja je zdrava nakon što joj je uništeno znamenje.[1]
Ako ga i ne bi ošamarili ili mu pljunuli u lice, oni bi ga oštro izružili ili mu to odbili na šalu. Možda bi mu rekli: „Svaka ovca ide svojim nogama“, ili bi nezainteresovani uzvratili: „Vješt je onaj kormilar koji spasi svoju lađu“,[2] našalivši se na račun njegove odgovornosti. Možda bi, čak, otpuhnuvši, ukorili čovjeka koji brine samo o sebi, ne vodeći računa o drugima: „Baš me briga što 1000 godina živi zmija koja me ne ujeda.“ Opomenutome bi srce, vjerovatno, uznemireno zalupalo. Ko zna, sa čim bi mu se čiste misli i nevina osjećanja sudarala u takvoj ispraznosti!?
Ništa od toga nije svojstveno i ne tiče se srca vjernika ili odgovornog čovjeka. Međutim, našem shvaćanju odgovornosti ne dolikuje da kažemo: „mudrolije i trabunjanje“, pa da nastavimo svojim putem. To ne dolikuje našoj odgovornosti, niti se s njom slaže, jer smo mi, kao narod, opkoljeni neprijateljstvima i neprijateljima. Sve dok smo zatočenici te opsade, nećemo se moći ispoljiti osjećanjima, mislima, uvjerenjima, umjetnošću i slobodnim postupanjem. Ako zaštitimo svoju islamsku čast i svoje urođeno poštenje, spasit ćemo svoju lađu, uvesti je u mir pristaništa. Gradit ćemo vlastiti svijet i živjeti kako mi želimo. Bit ćemo baštinici Zemlje, klanjat ćemo se Allahu. Trebamo otvoriti oči, vidjeti istinu. Trebamo pronicljivo raditi čuvajući specifična obilježja koja su nam prenošena iz prošlosti, a odbacivati ono što iznutra nagriza naše biće i karakter. Ako ne budemo tako radili, dočekat ćemo dan kad nećemo moći očuvati ni svoje sadašnje stanje.
Neznanje, siromaštvo, nesloga, šovinizam, bili su naši neprijatelji u prošlim vremenima. Danas im se pridodaju obmana, tiranija, drskost, raskalašenost, bezbrižnost i gubljenje identiteta. Neka mi ovom prilikom oproste oni koji na svojim plećima nose brigu o čistoti vjere, bistrini misli i urođenom zanosu kad kažem da se generacije mladih, kao i jedna populacija starih ljudi, već duže vrijeme, sa zanosom i prostodušnošću, prepuštaju da budu zavedeni, pa proživljavaju izdaju iskrene i pokorne osobe u sebi, zavodeći se devijantnim ideologijama, u kojima nema ničeg osim kitnjastih riječi.
Kako god ta pojava bila svedena na pojedine populacije naroda, to idejno skretanje, premet i posrtanje u karakteru znači ponovnu okupaciju ove blagodarne zemlje. Znači okupaciju u sklopu kakve su Mehmed Fatih otrovan, Murat Hadavendikar uboden nožem u stomak, Jilderim Bajazit ubijen u starosti, Javuz Selim bio ponižen „lavljom šapom“.[3] To je katastrofalna okupacija koja ubija duh zajednice, pobjednice u borbi za samostalnost, koju masakriraju zla modernog doba, nebriga obrazovanih i nemar naroda.
Mi smo na svoja pleća stavili odgovornost širenja novog duha u našem svijetu, snabdjevenog vjerom i ljubavlju prema čovjeku u slobodi. Na pleća smo stavili odgovornost u pripremanju životne sredine za zasađivanje čvrstih idejnih korijena blagodarnom stablu koje će rasti, cvjetati i rađati raznim vrstama plodova, ukrašavati nova polja pružanjem svojih žila i grana. Nema sumnje da je dostizanje onog čemu teži ta odgovornost čvrsto povezano s junacima koji bdiju nad sudbinom zemlje, štite historiju našeg čovjeka, njegovu vjeru, običaje, tradiciju i sve svetinje. Povezano je s junacima koji su ispunjeni ljubavlju za nauku i nestrpljivošću da oživljavaju i izgrađuju, koji su pobožni i odani, koji vole narod i uvijek su spremni dužnosti izvršavati uz osjećaj odgovornosti. Uz takve i njihov napor, čuvat će se naše misli, srž njihovog smisla, u životu našeg naroda. U svakom pojedincu će se uzdići ljepota samoopominjanja služenjem društvu. Opet će oživjeti značaj podjele zadataka i uzajamnog potpomaganja. Ponovo će biti zasijana okolnost pojavljivanja jedne stvari s brojnim licima u odnosima između poslodavca i radnika, zemljoposjednika i orača, službenika i beskućnika, vlasnika kuće i podstanara, umjetnika i ljubitelja umjetnosti, opunomoćitelja i opunomoćenika, učitelja i učenika. Ostvarit će se sve što čekamo već stoljećima. Mi živimo u vremenu u kojem se naši pogledi stapaju s idealnim mislima. Vjerujemo da će ih ljudi odgovorni za ovo naše vrijeme ostvariti u jednome poželjnom roku, kad za to kucne čas.
To je predmet naših snova i maštanja već stoljećima. Osjećaj i etika odgovornosti prvo su sredstvo ostvarenja naših snova i maštanja. Ako su mirovanje i nepokretljivost bili obamrlost i slabost, a odgovornost u anarhičnom pokretu galama, izlaza nema mimo preciznog odnosa prema odgovornosti. Potrebno je sav napor povezati s odgovornošću. Naš put je put istine, a zadatak nam je nošenje istine. Naš cilj je postizanje Allahovog zadovoljstva u svakom trenutku. Osnov tome je iskrena požrtvovanost čovjeka i mudrost u postojanju volje. Mi za sebe smatramo da smo primorani postizati vitalne ciljeve u svom životu, dostići ljubav u srcima, svjesno osjećati odgovornost u sebi samima, upućivati one koji se bude na pomisao o izvorima poretka čija je osnova i temelj vjerovanje, a izvor snage ljubav, izvor svjetlosti nauka, umjetnost, moral i mudrost. Mi sebe smatramo slugama tog poslanja, od koga osobađanja nema. Početak drugog svjetskog preporoda će biti ovaj trud, za koji želimo da se širi pravim duhovnim putem, kakvim su išli svi prvaci, čestiti ljudi i dobročinitelji, od početka pa sve do danas.
Svako vrijeme je imalo nešto čime je bilo počašćeno. Čovječanstvo se s islamom nanovo rodilo u 7. stoljeću n.e. Mnogi narodi turske loze su se s islamom ponovo u život vratili tokom 10. stoljeća n.e., a u 14. stoljeću n.e. su se, u Sukudu,[4] iz gusjenice preobrazili u leptira. Ja mislim da će se ljepota 21. stoljeća pokazati u tome što će naš narod, kao i drugi narodi povezani s njim, popuniti odgovarajuće mjesto u međunarodnim odnosima. Odvijat će se novo formiranje koje će lice i put svjetske historije izmijeniti u sferama duha, morala, ljubavi i plemenitosti. Dakako, mi vjerujemo da ćemo s tom idejnom borbom, koja se može zvati i „borba znanjem, moralom, istinom i pravdom“, sakupiti raštrkane dijelove naše čestite zajednice, razjedinjene, ojađene i rastjerane po raznim krajevima svijeta, da se, kao generacije koje su još i danas bez vođe i cilja, sastaju u okrilju misli, da opet dožive „proživljenje nakon smrti“ u zanosu povezanosti „bajrakom zahvalnosti“ Stvoritelju.
[1] Prijevod distiha Mehmeda Akifa iz zbirke Stranice (Es-Safehat), str. 272.
[2] Prva izreka se koristi s ciljem da se zabrani upletanje u tuđe probleme ili odgovornost, a druga se upućuje onima koji gledaju da samo sebe izbave ne vodeći računa o drugima.
[3] Ovim se ukazuje na zavjereničko trovanje Mehmeda Fatiha, srpsko podmuklo ubadanje sultana Murata nožem na poprištu bitke nakon zadobijanja povjerenja, ponižavanje i smrt sultana Bajazita kao starca nakon što je pao u zarobljeništvo Timurlenka, te Selimova smrt od rak-rane zagnojene na plećima zvane „lavlja šapa“.
[4] Riječ je o pupoljku osmanske države u kasabi Sukud, u turskoj Anadoliji.
- Napravljeno na .