Iz anarhije u poredak (1)

Već stoljećima, posmatrač našeg društva može primijetiti nagriženost morala i ugroženost vrijednosti nauke i misli. Društvo još uvijek poredak i smisao traži kao vrijednosti u odgoju, umjetnosti i ćudoređu. Tačno je da su nama potrebni čelična volja i čvrsti umovi, koji će sve postojeće zdušno prigrliti. Po prirodnoj širini pripremanja za ovaj i budući svijet, ne samo da se čovjek treba upletati u neke stvari i pojave, već je on i imenovan kao Allahov zastupnik na Zemlji.

Posljednji pokreti za promjene i preobražaj u svijetu skinuli su masku s mnogih lica i pokazali ih kakva su. Donekle su i otklonila mrenu s naših očiju. Tako je, postepeno, postajala jasna suštinska narav ljudi i stvari. Uspjeli smo sasvim jasno vidjeti šta se dogodilo. Iz zbivanja smo uspjeli izvući jasne i pouzdane zaključke. Sad možemo razumjeti da ono što je u ovoj zemlji, od prije dva stoljeća, bilo izlagano propadanju, napuštanju, udaljavanju i zaboravljanju nisu samo nakit, misao i životna filozofija, već i naša urođena kultura, naš osjećaj historije, naš ćudoredni poredak, naše razumijevanje vrijednosti, naša predodžba o umjetnosti. Naši semantički korijeni su, možda i s najviše gubitaka, bili izloženi najvećem razjedanju. Potresane su nam duhovne veze, presahnjivali su izvori naših vrijednosti, produbljivao se jaz između naše sadašnjosti i prošlosti.

Dakako, naš blagodarni svijet je posvjedočio neka čudna razdoblja, u kojima su obrazovani šutjeli, u kojima je glas misli ušutkivan, a do izražaja su dolazili moćnici, akteri zablude i odstupanja od načela. Generacije su spoznavale šta su zamrla osjećanja i sumorno očajanje u zbunjenosti, kao na dženazi.

Mnogo je nemoćnih i nedužnih očiju suze lilo u „crvenom dobu“, prekrivenom crnim dimovima koji su dolazili sa svih strana. U lice ljudima koji ne znaju za stid, nježna srca su povikom slala poruke duše. Uz jecaje su govorila: „Čemu da se zavaravamo?“ Jedra su razvili pred vjetrom ateizma. U svojoj zatupljenosti, aplaudiraju svakome i svačemu. Žrtve su obični ljudi koji glave saginju pred silom, a ko su moćnici uprljane časti? Međutim, ono što se ljulja - to se poljulja, što se ruši to se sruši, što nestane - to prestane, a na njegovo mjesto ne dođe ništa novo! Naravno, nestalo je ono što je polomljeno, a na njegovome mjestu ništa nije podignuto. U pogledu odnosa prema vrijednostima društvo se naglavačke preokrenulo zbog prisutne uznemirenosti, vidljivoga gubljenja pouzdanja, pogotovo u naše vrijeme. Preokrenulo se u dubini srca svih nas, čak i racionalista, koji ne mare ni za šta osim za ostvarenje svakodnevnih želja.

Ja vas molim da razmislite o tome čime ćemo se izbaviti iz moralnog siromaštva i teškoća koje se iz dana u dan sve više zapleću, tako da život postaje zamoran teret i nepodnošljiv metež? Kako ćemo se spasiti od susljeđivanja naših pojedinačnih, porodičnih i društvenih bolesti? Kako ćemo s mirom i pouzdanjem ići u budućnost?

Hoćemo li stalno uvoziti bajne i maštovite ideje, ili ćemo ići s razmatranjem specifičnim modernom dobu, na čijim osnovama ćemo nastojati sve graditi? Ne, nipošto! To teško breme „s brda Kaf“ snijeti ne može jedna takva logika, niti ideje nepoznatog porijekla.

Već dugi niz godina, obnoviteljske akcije ne postižu mijenjanje slike. Nemoćne su da dostignu želje, nade i snove, pa ni najmanje najavljivane ciljeve. Oni koji su vrjednosne vođice uzeli u svoje ruke mislili su da je dovoljno uzimanje kistova u ruke i zamazivanje društvenih rana i povreda bojama. Mislili su da je to ne samo znanje i iskustvo, već i revolucija i prevrat. Svima im je promaklo da vide nezaustavljivo unutrašnje krvarenje na vitalnim organima društva, na venama njegovog duha. To se zbilo u našoj nedavnoj prošlosti, s izuzetkom koji se ispoljava u vidu posebnog rada junaka borbe za samostalnost, koja svoju snagu crpi iz vjere, nade i odlučnosti. To sve nakon što smo mi upropastili svoju snagu i krjepost, sadržane u toj blagodarnoj akciji koja im je bila ishodište. Teško se može ostvariti jedinstvo kao što je ono koje je bilo već ostvareno, tako živ preporod kao što je bio onaj koji se već dogodio.

Rezultat je to da grupe ljudi, ionako odvojene jedne od drugih, među kojima se jaz tokom posljednjih godina proširio, ako i nisu zapale u pravo siromaštvo misaonog života, duha i vrijednosti, desilo se otuđenje od drugih i borba između njih kao kod vukova, što je kod jednih bjelina kod drugih je crnilo, ono što jedni zagovaraju drugi se tome protive, nešto kao rješenje predloženo od strane jednih smatra se poražavajućim i neprihvatljivim kod drugih, čvrstina kod jednih nervoza je kod drugih. S takvim negativnostima do neslućenih razmjera su se zaoštravala međusobna trvenja, smanjivalo se dostojanstvo slijepaca. Nedostajala su mjerila koja bi sve zadovoljila u saznavanju onoga što je najbliže istini.

Zato je nama danas najnužnije potreban put koji će nas voditi do istine i vrijednosti, program koji će nas navoditi da razmišljamo, a neće nas varati, vaga koja nas neće zavesti. Činjenica je da su duhovnost i moralne vrijednosti izvori svjetlosti dovoljni da riješe mnoge teškoće. Međutim, u ovo naše vrijeme, duhovnost je ranjena, a vrijednosti pobrkane. Ta dva pokretača su u korijenu sasječena, a izvori su im presahnuli.

Ni spoznaja niti savjest ne daju moralu vrijednost;
lijepa svojstva u čovjeku su znak pobožnosti;
strah od Boga je sada odvojen od odgovornosti,
u srcu nema ni traga od spoznaje i duhovnosti.^[1]

Tome treba pridodati ćudljivost volje, nezrelost mentalnog prosuđivanja, surovost ljudskih poriva i njihovu žeđ za krvlju svojstvenu zmaju, da bi se shvatila dubina košmara u kojem živimo.

Dakle, neophodno je početi s radom na razmatranju našega gledanja na elemente naših političkih sudova, na raspoznavanju misaone logičke linije, osiguravanju prava volje, pripremanju odlučnih ne jedne već više generacija. Krenimo, najprije, s pretresanjem uzroka, jer živimo u svijetu okruženom njima. Dakle, mi živimo u svijetu uzroka. Njihovo zanemarivanje može biti „maslo“ prisile, ili zabluda kao krajnji ishod. Ne samo pretresanje uzroka, već i vođenje računa o odnosima između uzroka i posljedice – pravilo se tiče kauzaliteta – jedna je od najvažnijih obaveza.

Ako, na osnovama ozbiljnog osjećaja odgovornosti, do danas nismo markirali uporišta štetnih misli i pogrešnih struja, da bismo im se suprotstavili, u budućnosti ćemo vidjeti različite dimenzije moralne bijede, društvene krize i drugih nepravilnosti.

Iskusan nije onaj ko pažnju krizi i bijedi obrati nakon što se jasno pokažu posljedice, već onaj ko pouzdano predvidi šta će se dogoditi, s kakvim razlogom i u kakvom kontekstu, prije nego što se dogodi. Teško je tvrditi da smo tokom svoje novije historije pokazivali takvu pronicljivost. Ne možemo tvrditi ni da smo volji ispunjavali njena prava. U ovo vrijeme ispunjeno tamom, naš čovjek sumnja i u svoju vlastitu volju, svoju misao i svoju odlučnost, pa još uvijek traga za nekim višim, neobičnim voljama, da upravljaju njime. Najčudnije i najbolnije je prigušivanje karaktera i sputavanje odlučnosti kod onih koji imaju čista osjećanja i neporočnu dušu, sugestijama od strane nekoga nepoznatog mislioca ili poznatog učenjaka, ili neke države! Zatim, nakon izvjesnog vremena, počinjemo o tome nepoznatome i poznatome suditi svojim mislima i postupcima, a oni nas pogađaju raznim vrstama vrtoglavice, odbojnosti prema prosuđivanju, pogrešnim zapažanjem i spoticanjem karaktera. Posve predane duše budu posebno pogođene strašnim razaranjem koje se nikad ne može sanirati. Temeljno pravilo je da ne vjerujemo i ne zadovoljavamo se bilo kakvom voljom koju dostignemo ili proučavanjem dokučimo, osim Božije volje.

Dekart kaže: „Misao ništa ne vrijedi ako se ne zasniva na slobodnoj volji.“ Nije li trebalo da, u najmanju ruku, kao Dekart razmišljamo da bismo se oslobodili jalovog i truhlog skolastičkog sistema razmišljanja kad se radi o većini njegovih aspekata? Ali, bili smo daleko od toga!

Generacije čiji su horizonti prosvijetljeni pripremanjem za ovaj i Budući svijet, koje će markirati znamenje pobuda razvoja, ne smiju se odvajati od zbivanja u svijetu tokom godina koje dolaze. Trebaju obratiti pažnju idejama, formulama i organizacijama koje dolaze izvana, ili se oblikuju unutra. Trebaju društvo očistiti od „prljavštine“ potuđivanja (tagribun),^[2] vraćati se korijenima vlastitih poimanja - kako bi ono moglo očuvati svoju bit i osobenost, ići naprijed ka svojoj budućnosti, po valastitom planu, u sklopu prijateljskog suživota sa svijetom, kako bi mogao prošlost obuhvatiti sadašnjošću dok napreduje, da lice ne zakreće od prošlosti zato što je stara, da nepromišljeno ne prihvata sve za šta misli da je osvježavajuće samo zato što je novo. Najistaknutije svojstvo prosvijetljene generacije je to da znanjem obuhvata ono što se tiče i „danas“ i „sutra“, što shvata da se ono što treba znati ne svodi na ono što mi znamo, već se trudi da istinu dokučuje pročišćavanjem kroz filtere razuma, logike i prosuđivanja, u toplini daha i nadahnuća, uz eksperimentalna otkrivanja u laboratorijama.

Važno je svoju noviju historiju i njene junake dobro znati da bismo tako ostvarili razvoj i promjene. Mi znamo uzroke i ličnosti koje su imale utjecaj u oblikovanju naše sadašnje historije. Znamo ko je, kao obnovitelj na čelu zajednice, potaknuo zanos postojanjem i bitisanjem. Znamo i ko je komponovao melodiju duha zajednice, a i koji sinovi domovine je pjevaju. Mislim da ćemo mi dobro shvatiti i šta trebamo kao svoja načela uzeti da bismo iznijeli jasne programe za sutra, nakon što sasvim precizno shvatimo ono što je istaknuto. Tako ćemo zadovoljni ići sokakom hrabrih, koji u grudima čuvaju živost misli, prosuđivanja i ljubavi, ne izostavljajući ni duh tolerancije.

[1] Prijevod dva distiha Mehmeda Akifa iz zbirke Stranice (Es-Safehat), str. 271.
[2] Pod onim što „prlja društvo“ ovdje se podrazumijeva sve što ga otuđuje od svoga; ne želi se isticati problem pozapadnjivanja (tagrib).

Tweet

Whatsapp