Iz anarhije u poredak (2)
Sklad između stvari i događaja je prirodan i nužan. Poredak među ljudima je voljan, a izvor mu je strah od Allaha i Njegove veličine. Poredak je zajednički naziv za pouzdanje, mir, društveni sklad i očekivanje cvijetne budućnosti. Pouzdanje i sklad se ne mogu očekivati od anarhije, niti budućnost, ili neko dobro, od pomiješanosti svega sa svačim.
Na prvi pogled se čini da je poredak jedan od tragova očigledne volje i čistoga uma. Međutim, razum se ne pokorava duši, ne osvrće se na korijene zla, niti unaprjeđuje težnju dobra da se uzdigne u nebeske visine. On vrlo često skreće u nered.
Počevši od stvaranja svijeta, poredak stalno, osim ljudima, upravlja i drugim stvorenjima. Sklad u kretanju atoma, raskoš u izgledu cvjetova, red i usklađenost među živim i neživim bićima, treptaji zvijezda na nebesima koji i na naša srca utječu u vidu osjećanja i emocija, poruke izatkane poput obilja grana, lišća i cvijeća, disanje duše životom, sve zajedno je zavedeni poredak koji vlada svugdje i u svemu.
Naravno, ako se čovjek jedan trenutak nadnese nad knjigu postojećeg svijeta i malo osmotri, vidjet će poredak zastupljen na svakome mjestu. Uvidjet će pjevanje ljepoti uz zadivljujuće poruke. Neće imati potrebu da išta osjetilima dokučuje. Srce ispunjeno osjećanjima upija svaku boju, sliku, glas, dah osjećaja, raznovrsne bezbrojne melodije, kako u praskanju groma, tako i u cvrkutanju ptica i ćijukanju vrabaca, u izgledu dražesnih cvjetova kao i u svjetlostima čarobnoga nebeskog prostranstva. Ko zna šta bi vidjeli oni koji bi otišli korak naprijed, u fizici postojećeg svijeta, u njegovoj mikro- i makro hemiji.
Sve govori o poretku i skladu. Sve oslovljava beskrajnim smislom i redom u duši postojećeg svijeta. Sve postojeće, počevši od hučanja mora pa do prolamanja jeke nenaseljene pustinje na žicama naših osjećanja, od dostojanstvenog mirovanja brda do propinjanja vrletnih planina, od neprestanog hučanja mora do blagosti beskrajnog treperenja zvijeza u nebeskim prostranstvima - sve govori o skladu i redu.
Ako poredak izbija sa svakog mjesta i iz svega postojećega, kako je na Zemlji nastao nered koji nazivamo anarhijom? Taj nered, a iza njega i nemoralnost, Zemlja je upoznala s pojavljivanjem ljudskog roda koji nije prihvatio da svoj um potčini Allahu, nije zauzdao sklonosti svoje volje ka zlu, a navalu osjećanja nije usmjerio ka dobru. Čovjek je stvoren. Vrste njegovih želja su otvorene, a slabosti su neusporedivo šire nego kod bilo kojega drugog živog bića. Poznato je da u svakoj pojedinoj slabosti kao što su pohlepa, mržnja, omalovažavanje, srdžba, okrutnost i strastvenost, postoji talasno svojstvo različite snage, koje teži rušenju, poigravanju i stalnom neredu. Čovjeku je nezaobilazno upadanje u kandže neželjenih posljedica, kojima nije dorastao, s kojima neće moći sputati svoje loše želje. Sve do momenta kada će uz pomoć lijepog odgoja ukrotiti ružne i raspiriti svoje ljudske osobine, i kada će u kontekstu želja-prohtjeva, radosti-tuge, prava-sloboda u obzir uzeti i postojanje drugih ljudi i u savjesti reći „da“ na jedan unutarnji „kolektivni sporazum“, nemoguće je očekivati da se riješi određenih negativnosti.
Neophodno je da odgoj, s kojim se „potencijalni“ čovjek uzdiže na razinu „istinskog“ čovjeka, ima duhovne horizonte i darovanu osovinu. Naša lična kultura se treba napajati s ruža iz naših bašča, sokovima naših semantičkih korijena i našeg duha, kako ne bi bila odbijena od strane općega društvenog duha i historijskog osjećaja. Društveni sporazum na najvišem nivou se treba ispunjavati shodno vremenskim uvjetima, u okviru relacija prava i sloboda, kako se ne bi gubila snaga kulture, njena čvrstina, dostojanstvo i vrijednost, u spletu odupiranja i padanja, koje proživljavaju razne društvene grupacije, ili u pokvarenom krugu negiranja, koje dolazi iz suprotnosti. Pod sporazumom se ovdje ne misli na društveni dokument, u podnožju ovjeren potpisima o pristanku ugovornih strana, već se misli na obavezivanje budne duše preme ljudskim vrijednostima, na dokumentu povezanom i označenom uvažavanjem razumijevanja istine, slobode i ljubavi prema istini.
Konstrukcija srca, širina duše kod pojedinca te pretvaranje njegovog vjerovanja i uvjerenja u dio naravi određuju granice i okvire tog sporazuma. Na taj način sporazum biva usklađen s njegovim ljudskim nivoom. Društvo čiji pojedinci su prešli granice tjelesnosti pa žive srčani i duševni život jeste društvo modela za poredak. Taj poredak u ljudskom svijetu karakterišu postojanost i nada u budućnost, jer je to dimenzija kosmičkog sklada koji obuhvata sve postojeće.
Država je u našem svijetu, poput kormilara na lađi, zadužena da upravlja svim životnim poprištima, svim stvarima i ljudima koji žive u okrilju takvog morala i tih vrijednosti. Dužnost takvoga kapetana je da na najbolji način koristi i procjenjuje sve što mu stoji na raspolaganju, da ono što mu je povjereno do cilja dovede bez sudaranja s raljama udesa, uz usklađivanje s poretkom koji vlada među različitim stvorenjima.
Ne oslikava se zdrava zajednica i država kroz pojedince uskraćenih vrijednosti. Nada u budućnost od strane anarhista zaraženih raznim bolestima sa svih strana nije ništa nego samoobmana. Kakvi kod bili nazivi i oblici, nada u dobitak nečega u ime volje i sigurnosti u krugu takve ljudske grupacije, lišene oružja pred crnim usudom, ne može biti ništa više nego plod mašte. Ono što država ili vlast mogu očekivati od nje jeste lažna utjeha, koja ne počiva ni na kakvom osloncu. Država i vlast se mogu ostvariti samo uz okretanje ka velikoj ideji koja će im obezbijediti život u društvu i snabdijevati ih programiranjem svega u saglasnosti s njom, obuhvatajući ih poput prediva oko preslice, držeći na umu „Jednoga Jedinog“ u svakoj akciji i u svakom naporu.
Naravno, svaki pojedinac i svaka pojedinost trebaju svoj život urediti i programirati prema cilju zajednice da se uzdiže, kako se ne bi griješilo u proračunima i malim dobitima prirođenim ljudima u sklopu općeg sklada, kako se razne ljudske grupacije ne bi talasale suprotno svojoj naravi, poput morskih valova koji se međusobno sudaraju i razbijaju. Taj željeni cilj je, u izvanrednoj slici, bio već definisan u ranijim vremenima zahvaljujući kontroli islamskog duha nad životom. Put u napredak se ostvarivao tako kao da je to prirodan postupak u životu - zato što su pojedinci i jedinke, iz kojih se sastoji društvo, bili stubovi i uporišta poretka.
Osvrt na naše predodžbe o poretku i obnovi vjerovanja, u sklopu kojih naša volja odražava Božiji sklad u svemu postojećem i izlaže ga ljudskom svijetu, radi međunarodne ravnoteže i reda u tom sazviježđu, najveći je poklon koji savremene generacije mogu pružiti svjetovima u budućnosti. Ja mislim da mi toga važnog poslanja imamo dovoljno ukoliko opet budemo pomno proučavali svoju volju, razmatrali svoje mjesto kod Allaha, određivali svoje društvene ciljeve, čvrsto postavljali strategiju svoje stabilne politike i aktivirali preduzimljivosti svojstvene našim rukama.
- Napravljeno na .