Najvažnija misija našeg naroda
Tokom kretanja svijeta ka proljeću ovih dana, svi se slažu da će budućnost biti bolja uprkos teškoćama uzrokovanim historijskim okolnostima. Dostojan naše pažnje je osvrt na ponašanje onih koji na ovaj svjetski „ustroj“ vrše pritisak odlučnošću, voljom i velikom moći. Nema sumnje da je zadatak svakoga obrazovanog čovjeka pomno razmišljanje o budućnosti domovine i naroda. Nedoumice izaziva pitanje da li svi osjećaju ili ne osjećaju tu odgovornost. Ja uopće ne sumnjam da u ovoj zemlji ima jedna mala grupa ljudi koji, već dugi niz godina, stoje i sjede sanjajući budućnost, zaokupljeni nadom da će ih i izrovan put, jednog dana, dovesti na prostor koji je potpuno ravan.
Ova domovina, ova zemlja, koja je odavna natapana krvlju miliona ljudi koji su se žrtvovali, danas, sa znatnim brojem sinova, živi ponosna na prošlost, a ono što će doći čeka ispunjena nadom i očekivanjem. Njeni sinovi su obuzeti groznicom uspona svog naroda. Mogu se vidjeti kako jednom rukom i nogom rade svakodnevni posao, a druga im je zauzeta pripremanjem plana i programa za budućnost. Štaviše, mogu se vidjeti kako svoja osjećanja i snage predaju volji misli i ideje. Nećemo pogriješiti ako kažemo da naslijeđena slavna historija, kao i sretni bistri narod, koji je pazio i o svome najvažnijem pitanju prije 1000 godina vodio računa, razvijao ga i predstavljao u lijepoj slici i formi, ponovo žarko u duši njegovu žeravicu osjeća s velikom galopirajućom nostalgijom. Mnogi pripadnici nove generacije izgledaju kao simboli tog pitanja, kao zastupnici tog poslanja. Preplavljeni su osjećajima jedinstva i uzajamnog štićenja, odlučni da se sa svojim narodom uspinju iznad nivoa drugih savremenih naroda, ako neki suprotni vjetar ne puhne i ne zavije sve ono što je urađeno izgleda da će ovi postaviti vječne šatore spasa.
To pitanje je svoja krila razvilo rukama prvih velikana islama. Zatim su bili Omejevići i Abasovići, a nakon njih su mnoge vrijednosti stečene i sa Seldžucima. Najzad, pitanje je s Osmanlijama postalo krupno i važno, a gorko stanje je oživjelo u poznatom razdoblju. Međutim, danas svjedočimo okolnostima novog vraćanja života u selo i grad, u porodicu i državu, na ulicu i u školu, u umjetnost i nauku, u djelovanje i moral. Od sada, širenje krila tog pitanja gledamo na svakom pravcu i na svim stranama, razvidno kao u osvit zore, uprkos svim teškoćama, zahvaljujući onima koji su duhovne mape države iscrtavali otkucajima srca, a bojili ih i napajali svojim suzama. Sve i kad bi brojne ljepote zore bile lažne, javljanje najuvjerljivijeg posvjedočenja prilikom pojavljivanja sunca u neposrednoj blizini istinska je zora na pravome horizontu.
Nasuprot pohlepi za materijom, ljubavi prema položaju i statusu, strasnoj želji da se živi i uživa, zatim slabosti pred moćnima i strahu od prolaznosti ovog svijeta te svim sličnim pojavama i okolnostima koje zauzimaju mjesto naših duhovnih i idejnih pitanja, nasuprot posvećivanju svemu što je već bilo ostavljeno i odbačeno, danas osjećamo početak pokretanja s mjesta, zaokupljanja svime čemu su osovina duh i smisao. Vidimo jasne znakove nasljeđivanja svih vrijednosti iz prošlosti, od časnih predstavnika u nauci, umjetnosti, moralu, odgoju ili kandidata za takvo predstavljanje. Vidimo ih kako su zauzeli mjesta onih koji su jučer glasno pozivali u navodno izbavljenje domovine i njeno uspinjanje na nivo Zapada pretvarajući se da se iscrpljuju djelovanjem i varljivim idejama, željama iz mašte u kojima nije bilo ništa osim razmetljivog hvalisanja.
Bitke se još uvijek vode na poprištima politike, u sferama interesa i protoka dobiti. Još ima ljudi koji primat daju lakomosti, željama, a narod u postojanje opasnosti uvjeravaju pozivanjem u izbavljenje i uspon domovine, u obrazovanje, uz uzvikivanje lažnih parola i sl. Ali, ja vas molim da mi navedete vrijeme u kojem nije bilo takvih! Historija je historija onih koji se međusobno vrijeđaju i glođu, postavljaju stupice, iznevjeravaju i služe se lažima, kao što je i historija dobrih i čestitih. Je li potrebno dugo uvjeravati kako je dovoljno pogledati našu nedavnu prošlost i uvjeriti se u strahote? Mnogi ljudi su bili zavedeni parolom demokratije! Mnoge društvene populacije su pale pred njom te su jedne drugima bile vukovi. Mnogo puta su nam se srca napajala mržnjom, srdžbom i zlobom!
Ne vjerujemo da se postupci populacija društva, po vrstama i naravima, razlikuju, danas ili sutra, u odnosu na one od jučer. Ni najčestitije društvo ili grupacija nikad neće biti pošteđeni mračnih duša, koje obmanjuju i unose razdor, koje eksploatišu i tlače, koje mijenjaju svoja zavodljiva uvjerenja, s kojima se uspijevaju prikrivati, isto kako je bilo i u prošlosti. Međutim, stvarnost sada raduje postojanjem dovoljnog broja ljudi i plodnog truda, koji svojom dobrotom ispunjavaju svijet.
Danas su taj broj ljudi odgajatelja, različitih zvanja i naziva, kao i taj trud koji se zalaže ljubavi, toleranciji i dijalogu, važne pojave na putu snažnog protresanja društva i pokretanja izvora njegove idejne snage, pojave dovoljne da izbave lađu naroda koja se upućuje ka obali, rukama generacija koje vjeruju, koje kucaju u žice metafizičkih vrijednosti. Te porodice koje su komade jetre gubile po širokim prostranstvima od Jemena do Balkana, od Arabijske pustinje do stepa Azije, shvatile su šta su izgubile zahvaljujući borbi za osamostaljenje i nezavisnost. Nade su im se obnovile s odlukom da grade jedan novi svijet. Međutim, sadašnji naraštaji, koji su se duhovno i moralno rastočili, kojima mnogi sadržaji iz zbira ljudskih vrijednosti nedostaju, u području ćudoređa, vrjednota, misli u umjetnosti, u jednome zepletenom vidu, doživjet će „proživljenje nakon smrti“ u okrilju duhovnog osamostaljenja i misaone neovisnosti.
Razdoblje 19. i 20. stoljeća je bilo vrijeme našeg cijepanja i stagniranja. Dugo vremena nismo osjećali njihove stvarne uzroke. Moglo bi se reći da su pogledi na to iskrivljavani svjesno i namjerno. Zato smo svjedočili strašne pojave nazadovanja u vjeri, nauci, umjetnosti i stvaralaštvu, dotle da su se neke rivalske struje u sklopu misli, pod utjecajem svojih ispraznih snova, njihove varljivosti i opsjene, premetnule u struju ateizma i nevjerovanja. Štaviše, pojavila se „moda“ hvalisanja naukom i filozofijom umjesto ukazivanja na važnost nauke, krivo prikazivanje i zavođenje umjesto kulture, iskrivljavanje i ljaganje umjesto borbe. Borbu su vodili neki koji su obmanu smatrali vještinom borbe u kojoj se nije imalo obzira prema rušenju historijskih istina, krivotvorenjem, falsifikovanjem i lažima.
Nakon svega, pogledajte kakva je moć sudbine, budući da isti pokretači historije, kao i idejni korijeni naroda, čvrsto i sada stoje na svojim nogama, a oni koji su pali smutljivci su o kojima smo govorili.
Ovaj narod, koji se opet budi na osnovama ispravnosti Vjerovjenikove, s.a.v.s., linije, pjevuši himnu postojanosti i novog pronalaženja sebe s vjetrovima cvijetnog proljeća, poput zambaka koji, jedan po jedan, niču iz zemlje, da bi preplavili dio po dio prostranstva. Mi sebe danas vidimo kako – iako u tek izvjesnoj mjeri – idemo odlučni, čvrsto riješeni, crpeći snagu iz očekivanja i dostignute radosti povratkom svojoj osobnosti i time što smo je opet našli. Ja se nadam da će svaki napor i odlučnost, svaka suza, od sada, kao što je i prije, biti lijek za naše rane koje su izgledale kao da odbijaju lijek, svjetlost za budućnost koja se nekima od nas čini mračna.
Ako prijeđemo prag 21. stoljeća, budućnost naše zemlje i zemalja povezanih s nama bit će povjerena jedinicama svjetlosne vojske, koja će imati svjetlosna krila, čiji pripadnici će se smatrati vrijednim zastupnicima nauke, plemenitosti i morala u našem vremenu, od kojih se većina obavezala odgajanjem i poučavanjem. Te blagodarne pregalačke generacije će, ako Bog da, biti glasovi svjetlosti i ideja. Podsticat će svođenje računa našeg naroda s vremenom, povrh težnje da se ponovo ustabile naše historijske vrijednosti.
Naše pitanje i naš cilj postojanja i bitisanja nemaju nikakve veze ni dodira sa slijepom silom. Vezano uz primjedbu o postojanju snage privržene istini, mi imamo pogled na ispunjenje istine na osnovama vlastite obuhvatne ideje, naših veoma dragocjenih tehničkih dostignuća i procjena dobijenih na takvoj metodi koja „dlaku cijepa na 40 dijelova“, povrh uvažavanja potrebe za tehnikom i tehnologijom, potrebe za industrijom i njenim ubrzavanjem, potrebe za dizanjem vrijednosti nauke na viši nivo, dodajući i naše vjerovanje u opću važnost snabdijevanja domovine tim svim, kao i u nužnost da se podstiče i pomno prati taj važan zadatak. Zato mi danas imamo nasušnu potrebu za vodičima koje krase osposobljeni umovi, široke ideje, prostrani vidici, koji će čovjeku uspostaviti te balanse, podići narod na viši nivo misli, voditi ga do korijena vlastite semantike i podsticati duše koje čeznu za beskonačnim smislovima.
Našoj domovini su hrabri junaci, zastupnici nauke, morala i vrjednota, osnaženi vjerom i nadom, ispunjeni ljubavlju i zanosom, ravnodušni na ovosvjetske materijalne i idejne, potrebniji od stranaka i stranačkog rivalstva. Do susreta s njima i povjeravanja njima naša osuđenost i sluganstvo će, iako su relativni, zajedno još potrajati. Milostivome, Čija milost nema kraja, obraćam se dovom da nas pomogne tim neprolaznim junacima, koji se napajaju s Hidrovih, a.s., izvora, koji u svojim rukama drže čaše života za nas, pod čijim bajrakom i znamenjem, već viđenim na horizontima, mi nalazimo utjehu, a čekamo je već dugi niz godina.
- Napravljeno na .