Uzorne generacije
Ovih dana, koji najavljuju radost, kad zora širi dah blagdana, u stvarnosti nalazimo simptome bolesti i teškoća za koje se čini da izmiču kontroli i rješenju. Pobolijevanja društva, bolesti zajednice i prirodne slabosti kao i slične krize koje uznemiravaju organizam društva ne liječe se kratkotrajnim dnevnim terapijama. Liječenje kriza s velikim utjecajima kao što je ova namijenjena je bogatoj pronicljivosti, znanju i mudrosti u društvu. U suprotnome, bavljenje njenim liječenjem na osnovama prevrtljivih dnevnih politika, koje nemaju ni cilja ni vidika, nije ništa drugo nego uzaludno gubljenje vremena. Iz svoje prošlosti i sadašnjosti znamo da su ljudi duha, smisla i pronicljivosti rješavali čvorove najkomplikovanijih teškoća i kriza s lahkoćom koju ne možemo ni zamisliti, i to širinom svojih vidika, visokim nivoom svoje odlučnosti, pokretanjem dijela izvora snage od „danas“ za račun „sutra“. Vrlo često smo smatrali da su njihove dobre terapije iznad ljudskih mogućnosti, bili smo iznenađeni i zbunjeni. Međutim, činjenica je da ono što su oni činili jeste nešto što može učiniti svaki zdrav čovjek. Tu se radi o korištenju, na najbolji i najkorisniji način, svih potencijala i sposobnosti koje je ljudima darovao Uvišeni i Istiniti.
Naravno, takvi su svođenjem raučuna za sutra zajedno s računima od danas zaokupljeni kad stoje i kad sjede. Sve postojeće mogućnosti i prilike oni koriste kao kamen za izgradnju mostova koji vode u „sutra“. U svojim grlima pronalaze podsticaje prenošenja sadašnjeg vremena u dane koji dolaze. Račune tog prenošenja gutaju gutljaj po gutljaj, jer je rješavanje teškog čvora povezano ne samo s prevladavanjem sadašnjeg vremena, već i s oslobađanjem od okova vremena uopće tako što gledaju jednako na prošlost, sadašnjost i budućnost, spretno ih analizirajući i procjenjujući s istom krepkošću i nepristrasnošću. To je široka ideja, koja znači prihvatanje u naručje „sutra“ već od sada i razumijevanje sadržaja budućnosti sa stanovišta duha i smisla, koje se može ocijeniti i kao „idealizam“. Međutim, ne može se zamisliti da će uspjeti neko čiji vidici nisu široki srazmjerno datim teškoćama i problemima, niti da nam može obećati nešto vrijedno u ime budućnosti. Gordost, okrutnost i bučan način življenja Faraona, Nimruda, Napoleona, Cezara i sličnih, ništa nisu unaprijedile u ime budućnosti, ma kako njihova djela velika izgledala u očima naroda koji, bez udubljivanja, misli dobro o njima, što je apsurdno, jer su pravo stavili pod noge sile, društvene relacije uspostavljali u smjeru dobiti, a od podanika činili robove svojoj nezajažljivoj sebičnosti.
Situacija je takva da su oni koji su od Anadolije načinili domovinu, počevši od pravednih halifa, ostavljali tragove koji su, sa stanovišta duhovnog vrjednovanja, zalazili u zagrobni život i prevladavali stoljeća, u očima onih koji se ne potčinjavaju pomračenju i zatamnjenju. Naravno, oni su proživjeli plodan život i preselili na Budući svijet. Međutim, oni nisu otišli i iz naših srca, u kojima žive na osnovama sjećanja na njihova lijepa djela. Razni krajevi naše zemlje odišu duhom i porukama Alp Arslana, velikog cara, i Osmana i junaka Fatiha. Nade i radosti ciljeva iz njihovih snova ulijevaju se i u naša srca.
Cezar je zbog svojih ciljeva i želja uništio vjeru Rimljana. Napoleon je u mreži svojih apetita sputao velike nade Francuza i uništio ih. Hitler je svojim avanturama raspršio snove velike Njemačke, smrtno im presudio. Međutim, trajno otvorena misao ove zajednice, koja se odvažno upotpunjavala kroz trajanje, ostala je očuvana od bilo kakvog propadanja, naklonjena prilikama koje donose radosti, svejedno da li u pobjedi ili u porazu. Mehmed Fatih je Istanbul stavio pod svoj bajrak i glasno uskliknuo prema horizontima Zapada. Sulejman Zakonodavac je u „daljine“ išao ispunjavajući pogled vihorenjem velikog bajraka u prostranstvima Zapada. Junaci Bitke za Čana-kale su svojom krvlju ispisali poemu, sličnu poemi o Bici na Bedru. Sin Anadolije je izmirio svoj posljednji dug, a to je rasadnik s 1001 sadnicom. Ponovo je srce slavne historije uskliknulo: „Za vječna vremena“!
Misao u posjedu čovjeka od misli dostiže nivo iznad uobičajenog. Postaje zanos pobjede za pobjedom, uspjeha za uspjehom. Ako akteri misli nisu osposobljeni da je nose, misao je daleko od toga da bude bajrak. Može postati mali simbol oko kojeg se nakupljaju besmislice i poticaji niskih pobuda. Oko malih simbola poput tih mogu se okupljati djeca iz sokaka, da im ispune neke ciljeve u sklopu igara. Međutim, oni ne mogu zatomiti osjećaje žeđi u duši našeg naroda.
Čovjek od misli je, prije svega, junak ljubavi. On Allaha voli ljubavlju zanesenjaka. U okrilju te ljubavi osjeća čvrste žile koje ga povezuju s drugim stvorenjima. On sa čežnjom u zagrljaj prima sve ljude, sve stvari. Patriotu na grudi privija ljubavlju koja se izjednačava sa zaljubljenošću, djecu miluje i omirisava kao pupoljke budućnosti, u njih udahnjuje preobražavanje u idealnog čovjeka tako što ih podstiče da dostižu visoke ciljeve. Počast starijima ukazuje izrazima poštovanja i uvažavanja, i otvara put dijaloga sa svakim. U zbližavanju različitih populacija društva posreduje pružanjem novih mostova preko jazova koji ih dijele i razdvajaju, slobodu raspiruje radi potpunog sprezanja među relativno složnim populacijama.
Akter istinske misli je i mudar čovjek. S jedne strane, on sve usvaja svijetom svog uma koji sve motri kao znatiželjan putnik koji posmatra, a s druge strane, sve mjeri vagom srca dajući svemu odgovarajuću mjeru, podvrgavajući sve proračunavanju i strogoj kontroli. On sve mijesi u kotlu prosuđivanja, oblikuje i uspoređuje obasjanost uma i svjetlost duše, kao da su dva konjanika u trci na hipodromu.
Čovjek od misli je obrazac osjećanja odgovornosti prema društvu. Na putu svojih ciljeva, bez riječi i pogovora žrtvuje sve što mu je Allah darovao, a ciljevi su mu Allahovo zadovoljstvo. On se ničeg ne boji, ničeg ne plaši, a srce poklanja samo Allahu. On ne pridaje veliku važnost blagostanju, niti ga nevolje mnogo uznemiravaju, jer je on „mitski junak smisla“ do mjere s kojom ni prženje džehennemske vatre ne bi osjećao sve dok su mu misao i osjećanja za domovinu tako visoki.
Čovjek napredne misli osjeća poštovanje prema vrijednostima kojima je poklonio srce s dubokim osjećajima svojstvenim strogoj kontroli, a doživljava to kao zanos ibadeta. Uvijek živi kao čovjek nesmanjene ljubavi i zanosa. On zna kako će na putu svoje misli žrtvovati ono što mu je drago, imovinu, čast, porodicu i rod, sadašnjost i budućnost, u jednom trenutku i bez oklijevanja, samjeravajući sadržinu misli sa zahtjevima istinske pravde preciznošću koja „dlaku cijepa na 40 dijelova“. On ima kontrolu nad sobom, a osuđen je na istinu. On ne pomišlja na položaj i status. Sa svojim znanim preciznim odmjeravanjem, on je u dubini srca predat trajnoj borbi. S pohlepom, samoljubivošću, sklonošću uživanju i sličnim koji su poput ubitačnog otrova, on odlučno raščišćava. Zato on na pobjedničkom poprištu uvijek uspijeva, a od poprišta poraza čini poligon tehničke obuke za buduće pohode i pobjede.
U sklopu njegovog ponašanja, to je put velikih, čvrsto zategnut računima istine. I kad ga zahvate oluje želja, on se osnažuje dodatnim osjećanjima ljubavi prema istini. Kad se na njega ustremi poplava mržnje i srdžbe, njegova duša se ispuni fontanama ljubavi i blagosti. Mnogobrojne su blagodati kojima hitaju obični ljudi, a on pored njih prolazi idući svojim putem. Mnogobrojna su iskušenja s kojima se suočava. Kad ga zamislimo s njegovim stvarnim vidicima koji opčinjavaju razum, on je pred našim očima poput kakve veličanstvene vjerovjesničke siluete. Pričinjava nam se da se nekakvi nevjerovatni prizori, kroz otvorena vrata prizivanja, slivaju u naša osjećanja. Naša kuća iz mašte se ispunjava historijskim junaštvima, puni se i preplavlja, podrhtava pod predanošću i iskrenošću Ukbe ibn Nafi'a u afričkoj pustinji, diveći se junaštvu Tarika ibn Zijada, koji je za sobom ostavio „Veliki toranj“,[1] kao dokaz dalekovidnosti, da s divljenjem razmišlja o odlučnosti i napredovanju Mehmeda Fatiha i ljubi sablju koja je odbila predati se u Plevni, da s poštovanjem gleda na „lavove“ Bitke za Čana-kale koji su topovske salve i đulad iznad glava dočekivali sa smijehom i radošću.
Nama danas nisu potrebni takvi i slični, već oni koji imaju široke vidike, uzorni ljudi sa stanovišta karaktera i dostojanstva. Tokom narednih godina će se postići ponovno uspravljanje našeg naroda, uz vođenje takvih aktera duha i smisla, nosilaca vrijedne misli. To su hrabri ljudi čiji kvasac bitisanja su vjerovanje, ljubav, mudrost i pronicljivost, koji nikad nisu uzmakli pred žestinom unutrašnjih i izvanjskih napada tokom devet ili deset posljednjih stoljeća, niti su se pokolebali. Iako su se znali zabrinuti i osjećati tjeskobu, vraćali su sebi čvrstu odlučnost. Uspravnost im je dostizala nivo dovoljam da na njegovim osnovama svode račune s budućnošću. Po običaju, oni su i danas spremni razornom snagom duha prihvatiti „vjerovjesništvo“ tako što svojom pronicljivošću, odgovorno i aktivno proučavaju svoje vrijeme.
Naravno, tokom posljednjih stoljeća su posvjedočene ljubav, mudrost, pronicljivost i zavidna odgovornost u vidljivoj i skrivenoj formi. Pitanja svakodnevne odgovornosti su isplivala i zauzela mjesto u sklopu misli zajednice. Ne može se govoriti o predviđanjima „obnove“ u tom razdoblju. Ono što je na poprište izneseno u ime „obnove“ u tom razdoblju ne nadilazi skromno oponašanje i govor u ime drugoga. Svako formalističko preuveličavanje može se shvatiti kao zloupotreba misli „zajednice“, a unošenje konotacija oslabljivanja i rušenja duha „zajednice“ može štetiti više nego što može koristiti. Dok je narod krvario zbog rušenja i razaranja tkiva u organizmu društva, nije se znao pravi lijek, niti su otkrivani načini liječenja. Pogrešno liječenje je sve ljude pogađalo paralizom. Tragovi napada grozničave bolesti iz prošlih stoljeća pogađali su nas stalnim slabostima, s učestalim nadolascima „iz centra“.
Zato ćemo iz greške u grešku zapadati sve dok ne budemo pronašli lijek. Bit ćemo pogađani žešćim krvarenjem. Iz kruga teških kriza se, danas kao ni jučer, nećemo moći izvući sve dok ne budemo pronicali u stvarne uzroke teškoća. Svoje pojedinačne, porodične i društvene slabosti nećemo moći liječiti ni okretnošću mudraca. Nećemo izići iz močvare prljavština u kojima se batrgamo već stoljećima.
Makar što su uporni oni koji se stoljećima uporno drže svoje tvrdoglavosti, mi čvrsto vjerujemo da će se uzorne generacije ka budućnosti usmjeravati svojim osjećajem, mišlju, djelom i okretnošću. One će svoje poslanje, domovinu i svog čovjeka voljeti ljubavlju s čežnjom, bit će kao strijele zapeti u spremnosti za služenje i osjećaj odgovrnosti, prijeći će sve prepreke i izraditi nove sadržaje. Sigurno će se jednog dana ta njihova blagost koju imaju u sebi, i ljubav prema služenju proširiti u svim sferama društva i preokrenut će se u pupoljke dokle god da dopiru. Na taj će način ova misao i ideja prevazići tjelesne i materijalne stvarnosti (prilike) ostavljajući ih postrani. A sa svojim će se programom i vlastitim pogledom na svijet ponovo vratiti svome duhu i načinu života.
[1] Ovdje se misli na Gibraltar.
- Napravljeno na .