Iskreno predani - inžinjeri duše
Možda će neko načiniti grimasu usnama da sve omalovaži kad se spomenu moralne vrijednosti, duboke ljudske vrline i važnost emotivnog života. Međutim, nema sumnje da su te vrijednosti put koji vodi do istinske čovječnosti. Koliko god neki od nas sumnjali, za našega savremenog čovjeka, koji leđa povija, koji na plećima nosi različita bremena društvenih, ekonomskih, političkih i civilizacijskih kriza, ne postoji drugi put izbavljenja iz tjesnaca i stalnih nedaća osim da način življenja vrati u naprijed isticanu aktivnost. Ako se i ispuni to životno poslanje, ispunit će se samo rukom duhovnika, koji ne pridaju značaj samima sebi, koji, sve i da nekad pokažu zaokupljenost sobom, spas vide samo u spašavanju drugih.
Onaj ko je oslobođen odgovornosti pred Uzvišenim Allahom, za nas je, kao i u islamskoj zbilji, povezan s naporom i zainteresovanošću da se istraži uporište te oslobođenosti. Mir u svojoj bližoj ili daljnjoj budućnosti mi vidimo u tome da budemo utočište drugim dušama, da razastiremo svjetlost na druge volje, da druga srca dižemo u okrilje zaštite. Mi uvijek želimo zauzeti mjesto među onima koji toplinu osjećaju u svojim grudima, a lično dobro ostvaruju svojim žuljevima. Neosporno je da je moralna narav našeg ponašanja u kretanju povezana s načinom osjećanja odgovornosti, usađenog u našim venama, kao i uvjerenja u našim dušama.
Dakako, taj vid osjećanja odgovornosti, kao i krajnja briga i želja da se upućivački radi u vođenju uvijek premašuju naše pojedinačne interese i oblikuju najjače jezgre života u poretku koji obuhvata cijeli svijet. Osjećanje odgovornosti je najvažniji izvor kosmičkog reda, jedina je osnova spasa. On je i glas koji vrši utjecaj, jezik koji šapćući saopćava smisao i poruku, potrebne cijelom čovječanstvu.
Spas nikad neće dostići oni koji cijelome svijetu i općem poretku okreću leđa, koji živote troše u tminama lavirinata svog egoizma. Oni su uzrokovali propast mnogih koji su o njima lijepo sudili. Vidljivo je da su faze kroz koje je čovječanstvo napredovalo bile razdoblja njegovog prilagođavanja i upoznavanja postojećeg svijeta. U sadašnjem dobu, također, treba postrani ostaviti one koji sebičnjački programiraju put u budućnost, koji se upleću u poslove svih drugih postavljajući sve kao potrebno i obavezno. Mogu se vidjeti volje i ideje čija stvarna snaga odgovara mjeri naslanjanja na dobre pripreme i ujedinjujuće odluke, uzajamno osnažena osjećanja u najširem smislu. Jedini način prelaska iz individualnosti u kolektiv, iz kapljice u more, kao i u dostizanje vječnosti u tom smislu, jeste nestanak kroz stapanje s drugima, spajanje s njima kroz slijevanje s njima, radi oživljavanja i življenja s njima.
S druge strane, čovjek treba biti „čovjek“ u skladu sa smislom koji ga čini pravim čovjekom, povezan sa svojom spremnošću da zapovijeda srcu i sluša dušu, nasuprot tijelu, tjelesnosti i logici ovosvjetskog života. Čovjek je dužan sve i svakoga gledati okom srca, sve mjeriti vagom srca sposobnog da razumije i cijeni, kako bi dobro upoznao sebe i sve oko sebe. Ne smijemo zaboraviti da onaj ko zna blagost srca i čistotu duše u svako vrijeme, a svoju krjepost i čistoću ne čuva kao krjepost i čistoću djece, širinom svoga umnoga, misaonoga i osjetilnog bogatstva u svako vrijeme neće pouzdanjem nadahnuti druge, niti će zaslužiti da mu se izričito i do kraja vjeruje, ma kako širokim znanjem, odgojem i iskustvom se odlikovao. Zato grupe ljudi ne mogu biti mirne i vjerovati nekim političarima, kao ni drugima koji snagu i moć stavljaju ispred logike i prosudbe razumom i srcem, osim onima koji se iz straha i nemoći pretvaraju da vjeruju. Krjeposne duše i čista srca uvijek slijede krjeposnu misao i lijepo ponašanje proistekle iz srca. Dakako, čisto srce, koje čuva svoju urođenu krjepost, može se smatrati, kao što to nagovještavaju Blagodarne Riječi, kućom Uzvišene Istine, poznatom kao nešto dragocjeno, što se podrazumijeva. U toj kući je moguće Božansku Istinu osujetiti i doživjeti bez „koliko i kako“, s mjerom čitoće ovosvjetske i nebeske. Naravno, onaj ko kaže: „Vidio sam“ ima u vidu viđenje s ovakvim smislom. Neovisne o vremenu, krjeposne duše Firdevs dostižu – bez razlike da li je on za nekoga hipotetičan ili istinit, u vezi s njim se kaže da u njega na Budućem svijetu ulaze svi – još dok su na ovom svijetu. U jezgri „džennetskog blaženstva“ unutar svojih srca, oni ne samo da znaju pojedinosti, već se predviđa da mogu dostići veće daljine, dokle god pogled može dobaciti.
Kad nam Kur'an, i Onaj ko ga je objavio, opisuju čovjeka srca, kažu da je to pobornik istine. Čovjek srca je onaj ko posmatra, razmišlja i postupa u skladu sa zahtjevima srca. On stoji i sjedi prožet milošću, riječi i govor su mu harmonija, a sva raspoloženja su mu blagost i plemenitost. Imaginarni cilj takvoga kormilara izgleda kako slijedi: sva mjesta su prostrana i važna kao i samo premještanje duša u vječno postojanje, kao nuđenje eliksirom vječnosti za sve, stajanje u vlastitim dubinama i u svijetu obzorja. Naravno, u svijetu svog srca, u prisustvu svoga Gospodara, on je sasvim odvojen od sebe, ličnih dobara i brige za svoju budućnost. On je čovjek vjerovjesničkog srca okupiranog brigama drugih, koji uspravan ide uprkos fizičkim i tjelesnim nevoljama, pravi planove za sreću onih koji ga okružuju bilježeći snažno lupanje srca zbog ljudskih patnji i nevolja, posebno kad se tiču njegove zajednice.
Zato je on junak vjerovjesničke odlučnosti, kakav se suprotstavlja zlima koja guše cijeli svijet. Taj čovjek stoji i sjedi s teškoćama programa koje treba prevladati, da bi odagnao zla. Ne pouzdaje se u pribjegavanje dobro smišljenoj izreci po kojoj je „pozitivno prikazivanje neistina obmanjivanje čistih umova“. On ne oklijeva prihvatiti rješenja na koja naiđe, kao muke koje jednu za drugom guta. On ne izbjegava teškoće pretresti pune istinske ljubavi prema zadatku, prožet privrženošću odgovornosti i osjećajima za dobročinstvo. On je junak s odlučnošću koja svojim krilima zaklanja slabost i siromaštvo, a ispunjava ga ljubavlju i zahvalnošću. Pod teretom odgovornosti, on stenje da bi oživljavao opću harmoniju i istinu. To je velika odgovornost koja ne ostavlja bilo kakvo pitanje iz okvira shvatanja pojedinca i njegove osjetilne volje. To je odgovornost prema postojećem svijetu i zbivanjima, prema prirodi i društvu, prema prošlosti i budućnosti, prema živim i neživim bićima, prema starcima i omladini, prema pismenom i nepismenom, prema administraciji i snagama sigurnosti. To je odgovornost prema svakom čovjeku i svakom predmetu. Naravno, osjećanje uznemirenosti i tištanja u srcu od te odgovornosti, kao i osjećaj odgovornosti u duši, u vidu zahuktalog otkucavanja srca, dio je njegovoga dnevnog radnog plana, kroz koji se natječe da zauzme prvo mjesto u utrci. Ja mislim da je to vjerovjesnička odlučnost, koja čovjeka uzdiže nekoliko stepeni više prema Allahu, koja donosi blizinu Gospodaru. Tom odlučnošću se dolazi do duhovnog mi'radža.
Uznemirenost i tištanje koji izviru iz osjećaja odgovornosti, pogotovo ako duže traju, postaju dova koja se ne odbija, obilan izvor alternativnih programa, melodija koja najsnažnije utječe na iskrenu dušu, koja čuva svoju čistoću. Svaki duhovni čovjek je, shodno nivou uznemirenosti, kandidat ne samo da nadiđe svoju snagu već i snagu zajednice kojoj pripada. Ponekad se prenese u stožerno središte potencijala i snage ranijih i budućih generacija. Ovdje ponovo upozoravam na potrebu da se raspoznaju oni koji žive i oni koji druge oživljavaju. Već sam nekoliko puta ponovio da su oni koji život provode u iskrenosti, odanosti i brizi za druge, dotle da sebe zanemare radi oživljavanja drugih, pravi baštinici historijskih istina, kojima mi svoje duše povjeravamo s pouzdanjem. To su oni koji ne traže da ih narod slijedi. Oni to ne traže, ali, njihovo prisustvo je suštinski poziv, i te kakav poziv! Gdje god da se zateknu, tim duhovnicima ljudi hitaju kao da su centar privlačenja. Oni i smrt dočekuju sretni nakon traženja.
Budućnost će biti divan trag duhovnika koji zastupaju ovo važno poslanje, s gledanjem na odgovornost, kao i s viđenjem uspjeha u tome. Postojanje našeg naroda (i drugih naroda povezanih s njim) i njegov opstanak te zbira podataka o civilizaciji dostojnoj osvježenja, kao i široke pokretljivosti koja budi život i bogatu kulturu, odisat će dahom tih duhovnika. Bajraci će se dizati na njihovim ramenima, na njihovim snažnim plećima će biti nošeni u buduće vrijeme. Kažem „nošeni“, jer su oni povjerenici koji pohranjuju velike istine i baštine naše historijsko blago.
Smisao baštinjenja historije je baštinjenje ukupne mase prošlosti, poznate i nepoznate, male i velike, narastanja same mase i pronalazaka njenih novih sklopova, zatim prenošenje toga svega generacijama koje dolaze, njihovim pravim vlasnicima. Ako taj baštinik nije ispunio svoje historijsko poslanje, koje se tiče sadašnjosti i budućnosti i njihovih prava na interesovanje za njih, smatrat će se odgovornim za rušenje sadašnjosti i gubljenje budućnosti. To je odgovornost koja, u nekoj mjeri, čini to da baštinik, u slučaju kad potcjenjuje problem i historiju, ruši mostove između nas i budućnosti, zato što je zapao u nemar i zaborav, ili je zastao da potraži nekoga ko će mu ne samo riješiti problem, već mu i ukazati na privlačne onosvjetske ljepote, pa ih on zbunjen priželjkuje sebi. U ono što je uistinu nužno, spada uvjerenost da budućnost nama pripada sa stanovišta postojanja i opstajanja, da na nju tako gledamo. Važno za aktiviranje našeg pokreta jeste to da postavimo red prioriteta naših osjećanja, misli i programa. Suprotno tome je poniženje i izdaja zajednice. Došlo je vrijeme, samo što već nije i isteklo, da ponesemo plašt svojih ustanova u svim područjima, kao što su vjera, nauka, umjetnost, ćudoređe, ekonomija i porodica, da ih uzdižemo na pravo mjesto u svojoj historiji. Mi smo zajednica koja čeka i očekuje ljude odlučnosti, volje i truda, koji će ponijeti tu odgovornost.
Nama ne trebaju dobra i idejni sistemi koje ćemo iskanjem dobijati izvana ili iznutra, već su nam jako potrebni ljekari duše i misli, koji će u našem cjelokupnom narodu podsticati osjećanje odgovornosti, pobude uznemirenosti i zabrinutosti. Potrebni su nam njegovatelji duše i misli koji će se moći udubiti u naše duše umjesto što nam se daju beskrajno prevrtljiva obećanja. Potrebni su nam da nas jednim pokretom uzdižu na nivo s kojeg ćemo početak i kraj vidjeti skupa i istovremeno.
Naravno, mi čekamo ljude koji žive s odgovornošću, dotle da bi se u ime nje odrekli i ulaska u Džennet, da bi čak i iz Dženneta izišli ako su prethodno ušli. To su ljudi koji kažu; „Tako mi Allaha, kad bi mi Sunce stavili u desnu ruku, a Mjesec u lijevu ruku, samo da ovo ostavim, ja to ne bih ostavio. Bez ovoga bih propao.“[1] To su vjerovjesnički horizonti. Razum ključa pred svjetlošću koja se slijeva s tih horizonata. Kad to komentariše, čovjek kaže: „U mom srcu nema ni želje za Džennetom ni straha od Džehennema. Spreman sam i da gorim u plamenu Džehennema ukoliko ću na taj način vidjeti spas imana svoga naroda“.[2] Nakon toga, pokorno se povlači u sebe, ili podiže ruke i upućuje dovu: „Bože moj, učini moje tijelo velikim toliko da popuni sav Džehennem, tako da u njemu ne bude mjesta za druge“, nakon čega nebesa podrhtavaju od plača i zapomaganja.
Našem čovjeku su danas jako potrebni ljudi dubine, koji plaču zbog grijeha svog naroda, koji traženje oprosta čovječanstvu stavljaju ispred traženja oprosta za sebe, koji stoje na „brježuljku“ i u sreći stanovnika Dženneta uživaju toliko da ne nalaze mjesta užitku iz svoga vlastitog ulaska.
[1] Ibn Hišam, Es-Sira en-nabavijja, I, str. 285.
[2] Bediuzzaman Said Nursi, Sira zatijja, str. 457.
- Napravljeno na .