Ka našem svijetu
Pronicljivom pogledu ne može promaknuti uzajamno prožimanje između misli i akcije u sklopu velikih historijskih događaja. To je prožimanje u sklopu kojeg se, na osnovu misli, priprema i planira pokretačko djelovanje, s jedne strane, a pokret i pokretački napor pripremaju podlogu za misli i nove programe, s druge strane. Gledano u tom svjetlu, misao se čini kao nebo i kiša potrebni pokretačkom djelovanju, ili kao neophodan prostor i zrak, a djelovanje se čini kao podloga i postolje misli, ili kao zemlja i prirođena pogodnost da misao na njoj uspijeva. Tu njihovu naporednu razmještenost ja ne smatram pogreškom - zbog toga što svaki pokretački napor ostvaruje ideju i program, a svaka ideja je početak i put da se dođe do stvarnog okvira, da se želja ostvari u poduhvatima kojih se pokret pridržava. Prva faza volje je unutrašnja čežnja, a njena krajnja granica su tvrdnja, odluka i zainteresovanost za rad. Ideja je na tome putu nešto poput užadi zastirača, koja se s početka dobacuju na kraj, da bi se sve skupa tako povezalo. Osjetljivi poslovi su poput vezenih šara koje ukrašavaju užad. Postupci izvan ideje i programa većinom vode u neuspjeh i propast. Krute ideje, bez pokreta, ometaju oblikovanje modela koji se smatra krajnjim dometom ideje, cijepaju duh volje.
Tokom našeg pristupa sadašnjem vremenu, svjetla misli se zastiru obasjavanjem dimenzija društva, volja sasvim malaksava. Sprječava se pokazivanje utjecaja, a pokret se zaustavlja rukom anarhije. Nesretna historijska događanja tjeraju ljudske grupacije iz tjesnaca u tjesnac, iz raskola u raskol. Sebične i koristoljubive duše vuku grupe ljudi desno – lijevo. Uvijek koriste priliku da ih izrabljuju. Od takvih negativnosti nema izlaza ni spasa. Čovjeku je neizbježno da kaže: „Polahko, stani“ na vrijeme potrebno da sazrije za pokretanje svojih moralnih i umnih snaga. Neizbježno je i nama da kažemo: „Polahko, stani“ na vrijeme potrebno da otklonimo slabosti svojih pojedinačnih naravi, da volju snabdijemo snagom i uspostavljanjem svojih uvjerenja u skladu sa zadatim standardima te da iz sebe odstranimo očajanje svake vrste. Prije svega, radi vlastitog izbavljenja iz „oponašanja Zapada“.
Naravno, događanja koja su se smjenjivala na Zapadu iz industrijskog preporoda su nas odvodila u savremeni tehnološki napredak, u oponašanje za oponašanjem. Zahvatala su nas paralizom, od njih nam se vrtoglavilo. Pogled su nam mutila pogrešna uporišta za prazna „naučna“ pozivanja u savremenost. Možda ta slabost i potres potraju još neko vrijeme. Možda potraje hod kroz učmalost, uz buncanje u snu. Potrebno je da se strpimo i podnosimo još nekoliko godina, a koliko baš, to samo Allah zna. Naravno, strpit ćemo se, jer mi znamo i osjećamo da su nam potrebne godine. Možda će to aktivno čekanje u koraljnim dubinama školjke jajeta izleći revolucinaran i organizovan pokret, koji će trajati sve dok ne ozdravi ostatak oslabjelog organizma i ne skupi snagu da bi bio sposoban svoditi račune s vremenom.
Ja iskreno vjerujem da će nas to čekanje i pokret oživjeti, da će se našim rukama mijenjanje lica svijeta ostvariti jednog dana koji će doći. Međutim, nema sumnje da su potrebni vrijeme, uvjeti i mogućnosti da krv tom prilikom poteče u venama života, da se pojavi velika i snažna volja kakva krasi dubinu šejha Abdulkadira el-Gejlanija, širinu imama el-Gazalija, duhovnost obnovitelja 2. milenija imama Ahmeda el-Farukija es-Serhendija, ljubav i zanos mevlane Dželalu'd-dina Rumija, sveobuhvatnost i opreznost Bediuzzamana Saida Nursija, da svježu i ugodnu životnu sredinu pripremi širenjem jednog novog duha u čovjeku našeg doba, da razbije talase krizne groznice koji već stoljećima lome osjećanja, misao i pronicljivost unoseći u čovjeka „duh vjetrova planine el-Džudi“, kao i da svoju zemlju sami, da ponovo oblikujemo aktivnosti svojih duša, da oživimo svoj osjetilni, emotivni i misaoni svijet. U protivnom, nećemo moći preći ni dio tog puta, kao što ni do sada nismo mogli, sve dok ne opremimo svjetlosne konjanike koji će nas uzeti za ruku i povesti „na Hidrove, a.s., izvore“, sve dok smo ovako odvojeni od svoje biti i vlastitih vrijednosti. Već dugo smo živjeli tumarajući izvan svojih duhovnih sistema. Nema razloga da neprijatelja tražimo vani, jer je naš neprijatelj u unutrašnjosti. On u svom dvorcu sjedi prebacivši nogu preko noge. Kroz prozor gleda našu izgubljenost i s porugom nam se smije.
Ako je sporna potreba o izgradnji borbene strategije, onda se ona treba zasnivati na svrgavanju i protjerivanju neprijatelja koji sjede na svojim prijestoljima postavljenim u našim srcima, koji ne znaju šta je pouzdanje ni vjerovanje. Činjenica je da oni, niko drugi, naš svijet opsjedaju već stoljećima. Prošle su duge godine, a naš narod se nije izbavio iz te pogubne opsade, nije se uspio vratiti sebi, nije stao na svoje noge. Postao je primjer razjedinjenosti. Ne uspijeva mu da obuzda svoje razjedinjavanje, kao da mu je to bio željeni cilj na koga gađaju razna društva, razni običaji i navike, ili kao da je bio umni bolesnik pored kojeg mnogi narodi i plemena prolaze sa svojim raznovrsnim poimanjima, koji mnoge idole obožava u isto vrijeme, koji kleči pred brojnim bogovima iz uobrazilje u isto vrijeme, koji obnavlja zavjet i odanost brojnim krivotvorenim božanstvima u jednom istom danu. To mu se tako događalo, jer u takvom pesimističkom vremenu nije sasvim vjerovao u ispravnost i valjanost bilo koje ideje. Zato je živio vezan uz brojne misaone osovine u isto vrijeme, ali nije živio u skladu s jedinom strujom koja mu je pružala potpun suživot.
Ko zna koliko je krupnih ideja ostalo u međuprostoru zarobljeno pa nisu život ugledale u ovom svijetu prezasićenom dimom i maglom!? Ko zna koliko se dobrih koncepcija skršilo u sudaru s mutnim mislima onih koji su bili kratkovidi!? Oni ne drže do važnosti, niti shvataju značaj nauke. Oni ne shvataju smisao nauke koji povezuje stvari i događanja, niti razumiju odnose između čovjeka i drugih stvorenja.
Njima je važno da prihvatimo ono što razumijemo, a da ostavimo ono što ne razumijemo, podrazumijevajući da ćemo to naknadno uspjeti razumjeti! Važno im je da sve presijecamo, razdvajamo i oblikujemo prema njihovim postulatima, da mi, naprosto, sve, čak i nauku i istraživanje u pogon stavljamo u skladu s njihovim uvjerenjima i načelima o kojima nema diskusije tako što ćemo, kad se za to ukaže potreba, istine jasne kao sunce prikazivati kao uobrazilje, a uobrazilje kao istine, hvalisanjem i razmetanjem, odvažnim stilom, odlučno i odrješio, na osnovama obaveznosti, kao da su oni svjedoci postojanja i njegovih faza bili od samog početka!
Da su stvorenja bila lišena svake činjenice koja zaslužuje da se u nju vjeruje, da je svaka misao bila nedostojna vjerovanja i prihvatanja, postojanje bi bilo pravi nered! Kako bismo mogli društvo sačuvati od ovisnosti, čak i u pogledu obaveza koje nisu hipotetične, u svijetu u kojem bi prevladavalo takvo razumijevanje? Ne shvataju li sve ljudske grupacije, koje su se prepustile struji relativnosti, da se istine potvrđuju s mjerom autentičnosti njihovih suprotnosti, a neistine pobijaju s mjerom neistinitosti njihovih suprotnosti? Očigledno je da se, u vrijeme širenja takvih ideja, sve povinjava uobraženom relativnom poučku, svejedno radi li se o poimanju dobra ili zla, nečega što je moralno ili nemoralno. Ličnost kakva treba našem narodu - nasušna je potreba. To je osobnost iskrenoga, privrženoga i odmjerenog čovjeka koga pokreću osjećanja, spoznaja i odgovornost, koji kontroliše svoje postupke i djela, koji u sklopu svojih planova i programa o dolazećim danima razmišlja jednako kao što razmišlja i o potrebama sadašnjeg vremena. To je osobnost inžinjera misli i duha, srca otvorenog postojećem svijetu, koji svoj um osnažuje osjećanjima za nauku, sposoban da se u svako doba iznova obnovi, koji se uvijek pridržava reda, spreman da u svakom trenutku popravlja greške drugoga.
Takva osoba žuri iz pobjede u pobjedu, ne u rušenje zemlje i uspostavljanje prijestolja na njenim ruševinama, već u pokretanje ljudskih osjećanja i vrlina, osnaživanja ljubavlju, pažnjom i čovječnošću, s kojima ćemo grliti sve ljude i stvari, oživjeti porušene krajeve, u zamrle veze udahnuti živost da se vrate u život, da krv poteče venama postojanja, da se svima vrati prostrani osjećaj svrhe postojanja. Po svojoj naravi, takav čovjek je duhovan u cijelosti i u svakoj prilici. On je u stalnoj relaciji s postojećim svijetom, s obzirom na to da je Allahov zastupnik. Svi njegovi pokreti i djelovanje su kontrolisani. On se posla poduhvata samo s osjećajem da se izlaže kontroli, da je Allah njegov sluh pomoću kojeg čuje, njegov vid pomoću kojeg vidi. Njegov stil je prečišćen od utjecaja ličnog tumačenja, podvrgnut volji Uzvišenoga „poput mrtvaca u rukama perača“. Osjećaji vlastite nemoći i siromaštva pred Uzvišenim najveći su izvor njegove snage i bogatstva. Taj izvor nikad ne malaksava. On se na najljepši način proteže od Zaštitnika riznice tako što ne može presahnuti ni presušiti.
On je uveliko čovjek kontrole i svođenja računa. Dobro i zlo, ljepota i ružnoća, u ogledalu njegove duše su pojave odvojene jedna od druge. U njegovoj duši sve ima svoje odgovarajuće mjesto, kao i različitosti dana i noći, svjetlosti i tame. Svom svojom voljom, srcem i osjećanjima on hita u lov na velike ciljeve posložene u sklopu duhovne preduzimljivosti, na ljepote koje postoje u duhovnosti. On je u stanju shvatiti da „dar Gospodara može nositi samo Njegova jahalica“ i udiše blizinu, stojeći, u pogedu spoznavanja Gospodara, nekoliko koraka ispred meleka, na relaciji između volje i odgovornosti, između srca u ljubavi, s uvidima pjesnika svjesnog tajni postojanja i tajni onoga što je iza „zastora postojanja“, kao i apsolutne Istine, o kojoj on, u sklopu svog razumijevanja, ne pita „ni koliko, ni kako“.
U svome ličnom životu, ta osoba želi dosegnuti idealne ljudske horizonte, s kojima će se s čestitim prvacima natjecati u izvršavanju Božijih zapovijedi i zabrana, precizno i pažljivo prosijecajući 40 otvora. U svojoj hrabrosti, on je iznad svega što se da zamisliti. Odlučan je u oživljavanju istinskog islama, odgovoran u postupanju prema onome što Uzvišenoga i Istinitoga ljuti, oprezan u odupiranju onome što ga pogodi na putu oživljavanja svega u šta vjeruje. Njegova tolerantnost u ophođenju s ljudima, njegova dubina spoznavanja Allaha, njegova istinska skromnost, njegovo shvatanje veličine Allaha, shvatanje da i sam postoji na osnovama svoje povezanosti s Allahom, njegova ljubav, čežnja, ovisnost i interesovanje - ne mogu se ni izraziti.
Prije i poslije svega, on je čovjek s urođenim znanjem i urođenim osjećajem za zadaću. Dužni smo se, makar nakratko, posebno zadržati pred pojmom „čovjek s urođenim osjećajem za zadaću“.
- Napravljeno na .