Generacije nade (2)
Naše ponovno oživljavanje „proživljenjem nakon smrti“ čvrsto je povezano s brojnim timovima pregalaca, koji su svjetlost istine dostigli nakon što su brodili horizontima nauke, koji s mudrošću usaglašavaju odnose između tjelesnih želja i neophodnih potreba, koji svojom intuicijom uvijek osluškuju metafizičke melodije pozivanja ka Allahu, koji Ga - neka je uzvišen - uvjerljivim oslovljavanjem izražavaju i bez slova, bez riječi i bez glasa, kad su mirni i kad su zabrinuti, koji dišu osjećajući u svakom trenutku Njegovu blizinu.
Budući da takvi svoj život od početka svojevoljno potčinjavaju Istini, oni nisu robovi i sluge raznih prohtjeva, već uvijek oko vrata osjećaju jaram služenja Uzvišenoj Istini. Oni stoje i sjede uz posmatranje beskraja, svoje živote provode pod rosom nadahnuća, sa svakim novim nadahnućem rade na proširivanju otvora vrata zbog drugih pridošlica. Tokom ulaganja u narastanje broja od jedinica do hliljada, zbog njihovih prednosti nad drugima, oni uživaju slast i sreću „iščezavanja“ u svakom trenutku i na svakome mjestu.
Životopisi takvih junaka se stalno obnavljaju u okviru vjerovanja, običaja, ljubavi, čežnje i duhovnog naslađivanja. Krila njihove široke misli se šire poput horizonata razastrtih po prostranstvima, specifičnim onima koji „iščezavaju“ u beskraju. Njihov kapital su nauka i vjerovanje, a izvorište im je Svemogući. Njihov pravac je najveći put koji su slijedili svi dobri Allahovi robovi, oni što su bili i otišli. Ka vječnosti oni idu čvrsto vjerujući u snagu ponosne vjere, u uvijek prisutnu Allahovu zaštitu, kao i u svoga Vodiča, s.a.v.s. I na takav način će se zabluda, nevjerstvo i period neznanja ugušiti i nestati u svojim vlastitim provalijama.
Tokom historije, čovjek nije živio bez nauke i vjerovanja, nije podizao naselja bez bogomolje i onoga koga obožava. Prolazila su vremena u kojim je čovjek svoje horizonte neprozirnom tamom činio obarajući u provalije ono što nauka i vjerovanje zabranjuju. Međutim, nakon svakog pada, u duši je, iz svojih najnižih dubina, osjećao svoju ovisnost o Bogu te se sve više i više uzdizao, u spremnosti da se pridrži za nešto duhovno, što ima smisla i privlači ga. Život naselja bez nečega što se smatra bogomoljom i obožavanim, ili život ljudskog roda bez nečega što se razumijeva kao nauka i vjerovanje može biti neko privremeno stanje, neprihvatljivo prošlosti a i budućnosti. Ideja o bogomolji i obožavanome ne može se odvojiti od ljudskog srca, niti se život čovjeka uopće može odvojiti od Uzvišenog Allaha, sve dok se „ne smotaju nebesa kao list papira za pisanje“, a „Zemlja se u komadiće razdrobi“ i nastane Sudnji dan. Budući da je duša oduvijek otvorena prema Uzvišenom Allahu, iznenadna tmina i natmurenost horizonata ponekad prođu brzo poput pomračenja Sunca ili Mjeseca, s kojima, nakon mraka, ubrzo uslijedi svjetlost, a nakon zalaska izlazak. Dolazi dan kojim se stabilizuju vrijeme i onaj ko živi u vremenu, u sferi kakvu odredi Uzvišeni Allah, u skladu s moćnim Allahovim odredbama i programima pripremanja za budući svijet, kao i u izvjesnim unaprijed postavljenim određenjima.
Sadašnji naraštaji na svim mjestima traže sebe, svijet svoje duše i duhovnost koju su izgubili. Takvo usmjerenje se, samo po sebi, može smatrati dovoljnim da nađu svoje junake i liniju pravde. Nerijetko se mogu vidjeti duše koje su odvažno krenule u sfere svoje naravi. One Allaha osjećaju u postojanju, bitisanju, formi i boji svega što im se u opažanja slijeva posredstvom ušiju, očiju i drugih osjetila.
Povrh svega navedenog, nevjerovanje se sve više odagnava. Njegovo slabljenje i rušenje je krenulo usljed nesuvislosti i praznina, nakon što su iz pojava i predmeta isplivali duh i smisao, da budu korišteni u stremljenjima, željama i snovima. Tokom toga, duše su se uključivale tražeći svoje potvrđivanje u kontekstu ponovnog samootkrivanja. U takvoj situaciji, neophodno je bilo da naša ovisnost prema nekim stvarima postepeno popušta, da se načelo određuje otkrivanjem proporcija između urođene naravi kao izvorišta osjećanja u srcu i svojstvene nam slabosti i nemoći tako što smo u dubinama duša osjećali „centralni oslonac“ i „centralni izvor snage“. Otuda se naša volja oslobađa onog što je stješnjuje i usmjerava se ka zahtjevima beskonačnosti i njenim željama.
U tom kontekstu se, također, stječu vjera i odlučnost, a to su dva najvažnija pokretača uspjeha. Svako od njih je duhovna snaga, a ta duhovna snaga podstiče nadanja i volju, odagnava pesimizam i zbunjenost. S njima zajedno se prelaze mostovi povezani s vlastitim bitisanjem, preko kojih se stiže do Uzvišenog Allaha.
Najbrži, najkraći i najsigurniji put koji čovjeka vodi do Istine jeste put vjerovanja snabdjevenog naukom i spoznajom. Duša uvijek najbolju i najljepšu pobjedu ostvaruje tim putem. Kad god se izgubi vjerovanje nesnabdjeveno spoznajom, slijepa sila zauzima mjesto istine i pravde. U takvim okolnostima je nezaobilazno suočenje s okrutnošću sile, s kojom se često pribjegava oružju. Tad se materijalna dobra potčinjavaju, sluša se samo bučan glas. Sve se iznosi da se vidi, pokazuje se što se ima. U takvoj situaciji je nemoguće shvatanje postojećeg svijeta i stjecanje uvida u ono što sadrži metafizički svijet.
Okolnosti su takve da je naša istina čvrsto povezana s duhom beskonačnosti. Ta povezanost se ne može doživjeti osjetilima. Ono što obuhvata takva veza zahtijeva velika žrtvovanja. Pogledu se jasno pokazuje da mi, ako se ne odreknemo ličnog zadovoljstva, ovosvjetske sreće, položaja i ugleda, čak i osjećaja o širinama razumijevanja, ne možemo govoriti o takvoj vezi, takvoj povezanosti. Kad god se ostvare ta veza i ta povezanost, proizvest će se svijet budućnosti, u kojem će istina biti kruna na glavama. Dočekat će se istina o veličini, razmišljanje će se smatrati snagom, a slijeđenje pohlepe sramotom i poniženjem.
Mi za sebe smatramo da smo na takvom putu, da već dugi niz godina stremimo tako blistavom svijetu. Bez predviđanja traganja za nagovještajima zore oko sebe, bez zamaranja magičnim proučavanjima tajni svijeta matematike, mi se poduhvatamo procjenjivanja svega što ukazuje na povezanost naših duša s njihovim zdravljem i sigurnošću, prema uputama nepromjenljivih Božijih propisa. U otkrivanju Božije volje vidimo tačke naših dodira i susreta s onim što nam obećava ta volja, i to posredstvom svoje volje koja je najvažniji agens ovisnosti o Apsolutnoj volji. Tim putem mi naprijed idemo kao junaci koji svoj život i sve što postoji izlažu opasnosti radi oživljavanja načina našega blagodarnog života.
U vezi sa svojom ličnom odgovornošću, svako bi sam sebi trebao reći: „Danas je dan odluke. Ako ja ne krenem na posao, ni drugi neće moći krenuti.“ Zatim bi trebao podbosti konja, da ga prenese u prve redove, kako bi on podigao bajrak, ali ne zapadajući u prepirku i umišljenost, bez razgrtanja ljudi lijevo i desno od sebe na tom putu, dok hitro ide naprijed da ponese bajrak. Mnogi od nas su žar u srcima ugasili prolivši džehenemsku vodu u oči naših duša nekim dijelom svojih postupaka, znajući ili ne znajući za to. U toj mračnoj fazi, većina našeg naroda nije se pomjerila da podrži svjetlost Istine u svojoj duši, nije dostigla idejnu pokretljivost koja se ubraja među sredstva oživljavanja, poput vode, zraka i gnojiva. U sadašnjosti možemo ići uz pouzdavanje u Uzvišenog Allaha, oslanjanje o svoju punu snagu i punu povezanost s pripremanjem za Budući svijet. Naše gledanje na sve oko sebe očima duše, slušanje svega njenim ušima, držanje svega njenim rukama, naše pridržavanje svega prosuđivanjem otvorenim za nadahnuće privrženo je obraćanju pažnje prikrivenoj Sili i povezanostima s pripremama za Budući svijet. Rezimirajmo ovu temu približavajući se u pogledima Nijaziju el-Misriju, koji kaže: „Ne traži duh i smisao koji će te iznijeti u postojanje izvan tebe! Dobro se osvrni oko sebe i osluhni svoju dušu! Od svoje duše kreni u putovanje prema postojanju, uz korištenje optike svoje vlastite naravi!“
- Napravljeno na .