Mi lica okrećemo svojim dušama
Ovo vrijeme je doba teškoća s kojim se suočavamo i koje proživljavamo. Postoji jedna teškoća koja, sa svojom dubinom, otpornošću prema lijeku i liječenju, zloćudnošću i zabrinjavajućom brzinom širenja, odvraća pažnju od drugih teškoća. Ta divovska teškoća je zanemarivanje naših vlastitih vrijednosti od strane naroda, posebno omladine. Ako se ona vještom i stručnom rukom ne otkloni prije isteka nekog vremena, prije nego što se još produbi, suočavat ćemo se s neočekivanim preprekama. Mogu se pojaviti izostanci uspjeha, a put nam se može zacrniti novim udesima koji će nas zadesiti s brojnim iznenađenjima.
Simptomi koji su se jučer pokazali u vidu zanemarivanja, potcjenjivanja, nebrige, slabosti i minimalističkih lamentiranja prerasli su u tumore koji su se raširili po nama i sebi nas potčinili svojim ubrzanim eskaliranjem tako da su klicom zarazili sve populacije društva, oduzimajući im njihove izvorne boje. Koliko puta smo bili uzdrmani takvim oboljenjima i savladani proživljavali nevolje. Koliko puta smo ih doživjeli kao svoj dosuđeni crni usud, svoj tumor. Uprkos neslaganju s našim stilom, mnogo puta smo im oštre riječi upućivali prazneći iz sebe ljutnju često se podižući ili ustajući tokom traženja odgovarajućih riječi negodovanja. Međutim, nismo nalazili ništa vrjednije od „Nema snage i moći osim kod Allaha“. U vrtlogu toga komešanja, neki od nas su se zauvijek predali tome pogubnom osjećaju, a neki su se zadovoljili osudom pogrešaka onih koji su ogrezli u „prljavštinama“.
Trebali smo takve prigrliti širinom jednoga novog života i raspona vidika, uz pravilan odnos prema njihovoj zavedenosti i razumijevanje za njihovu zbunjenost s nekim izgovorom, zbog ublažavanja već uvriježene strogosti i ljutnje u nama. Štaviše, trebali smo s njima u nekim situacijama ljubazno postupati zbog iznalaženja klime sporazumijevanja oko nekih zajedničkih pitanja, umjesto što smo osuđivali linije njihovog kretanja i griješenja. Činjenica je da naše društvo, u sklopu svog zdanja, nosi više od jedne misli istovremeno, jedno razumijevanje i jednu filozofiju. Zato, na putu svoje posebne „zajedničke“ avanture, mi vidimo objektivne utjecaje Francuske, zadržavanje pored njemačkih tekovina, povremeno i tokove engleskog načina razmišljanja, a danas nalazimo i omamljenost američkim pokretom. U tim svim situacijama, otežavamo sebi da se krećemo u okviru granica našeg pravog puta.
Takva poimanja, tekovine i filozofije negativno utječu na našu „zajedničku“ kulturu. Međutim, ovakva pluralnost se, u nekom smislu, može ocijeniti i kao bogatstvo i obilje. Po meni je važno da naš narod sačuva svoje vlastite vrijednosti. Međutim, razlog za žaljenje je to što oni koji su mogli iskoristiti ovu kulturološku pluralnost kao element za različite sinteze kako bi eliminisali suprotnosti i različitosti, nisu uspjeli u pravo vrijeme to procijeniti i na pravi način to iskoristiti. Tako smo postali slični kopačima u dubokim rudničkim jamama, koji put do rudnika zlata gledaju preko kamena i zemlje, a svojim putem idu ili zabavljajući se, ili tako što obazrivo gaze kamen i zemlju, ili što zapadnu u istinski nedopustivu zbunjenost usljed pomisli na rudničku jamu koju kopač mora prijeći. Mnogo puta smo stizali do izvora svjetlosti, koju nismo iskoristili za osvjetljavanje, već smo iz nje uzeli vatru i plamen. Tako smo požar uzrokovali kad smo željeli osvjetljavanje.
Čudno je što među nama ima i takvih koji, kad i neznatno malo znaju, druge potcjenjuju, ali kad su u stanju sasvim malo razmišljati, sebi umišljaju da su filozofi. Onaj ko zastupa silu, u rezervu stavlja razum i logiku, a na svome putu se stavlja pod opasku slijepe sile. Političari svoje ciljeve čine pristrasnim i sve zalažu strankama, sve podređuju svojim interesima. Naše ekonomsko, političko i kulturološko djelovanje ne može umaknuti mreži pokvarenjačkoga kruga „sukobljavanja i sapletanja“ zbog zavisti, suparništva i mržnje prema drugima. Čak i djeca se, od ranog djetinjstva, međusobno tuku maslinovim granama koje nose, ili lutkama napravljenim od perja, kao da su štapovi, a mladići, sa svojim pokretačkim zanosom u duši, ulaze u tokove okrenute protiv „svoje zajednice“, ruše i obaraju duh „zajednice“, umjesto da oživljavaju naše poljuljano dostojanstvo i našu zdrobljenu čast.
Čemu to sve? Zašto se uzajamno ne volimo, a mogli bismo se voljeti? Što ne gradimo prisne prijateljske veze? Što ne dijelimo radost i žalost, veselje i tugu? Jesu li međusobna borba kod nas i ljubomora žešće od borbe na ratnim poprištima, ili je najskupocjeniji dio ljudskog tijela - srce - zaključalo vrata pred licem ljubavi, tolerancije, grljenja, ljubljenja i dijeljenja dobra i zla, a otvorilo vrata mržnji, srdžbi, gnjevu, mrzovolji i sputavanju misli? Nije, nipošto! Tako mi Allaha, Stvoritelja srca, taj najdragocjeniji, najdublji i najvrjedniji dio ljudskog tijela ne može ostati toliko zaključan pred licem vrjednota, niti tako otvoren pred licem prljavština.
Najveći osvajači na svijetu su svako djelo započinjali od prve stanice na putu osvajanja, a to je srce. Iz tog polazišta su se širili zemaljskim prostranstvima na četiri strane. Da nisu ušli u srca čovjeka u Anadoliji, ne bi ostvarili pobjedu u Malazgirtu. Da nije bilo osjećaja nade u pulsiranju srca hrabrih mladića koji su opsjedali Istanbul, sakupljeni topovi ne bi mogli ugasiti vizantijsku vatru iza zidina. Naravno, ti osjećaji su mreža čežnje i ljubavi koja se u srcima vjernika pojavi kao pobuda i ovisnost, zatim se razlije svim grudima, ispunjava ih, dok njene niti ne dotaknu zemlju. Tad joj ljudi trče srcem, a ona prema njima slobodno napreduje, slobodno se otjelovljuje. Onome ko joj priđe, ona u grudi udahnjuje epsku ljubav.
Otkud su u nas prodrli mržnja, srdžba, neprijateljstvo i zloba, iako je naša historija čista od svega toga? Zašto jedan drugoga mrzimo, jedan drugome postavljamo zamke, jedan drugoga napadamo kao vukovi? Zašto nam životi nisu svetinje? Zašto mi od prije dva stoljeća u sebi njegujemo divljenje prema Francuzima, Nijemcima, Englezima i Amerikancima, a u posljednje vrijeme prema Japancima? Da nismo zahvaćeni oboljenjem „karaktera“? Ako nismo, zašto spremno izgovaramo: „kod nas nema ništa doboro, tražimo izlaz u tuđoj duhovnosti!“ – da bismo svoje historijske vrijednosti na humku bacili kao otpatke, žrtvujući ih snovima i maštanjima?
Možemo mi nastaviti s besmislenim traganjem za snagom iz ničega i ispraznosti, ali, za to vrijeme će nastajati mnoge generacije bez oslonca, spoznaje i misli, nesumnjivo i bez kormila i kormilara, u okrilju strasti, želja, maštarija i snova, lišene metafizičkih opažanja, nesvjesne sebe i svoga „zajedničnoga“ karaktera, tražeći cijelog života odgovor na pitanje: „Ko sam ja, u krpama izatkivanim iz sedam svjetova?“ Bit će prepuštene robovanju snazi materije, njenoj krvožednosti. Živjet će bez jezika i srca, često miješajući vjeru i mitove. Moralnost će odvesti u sferu svega dozvoljenoga i dopuštenog, a postulate umjetnosti će bojiti tonovima pohote. Pjesništvo i muziku će pretvarati u pljuvačku koja se cijedi iz brbljivih usta. Nakon svega, naći će se u središtu pogubnog poprišta na kojem se razračunava 50 vrsta pogrešaka! Razumljivo je da rezultat svega ne može ni biti drugačiji.
Nema dvojbe da će takva generacija tumarati desno-lijevo, da će omalovažavati svoju prošlost, izgubiti povjerenje u sebe, prokockati povjerenje drugih u nju, povrh gubljenja vjere i gutanja bola od žudnje za udovoljenjem ljudskim strastima. Dakako, u ovo vrijeme će odgajanje potomstva predati u ruke stranaca, a oni će im misli, još dok su djeca, usmjeravati i oblikovati u svojim školama tako da ne znaju ni za udaljenost ni za bliskost, zapravo tako da budu bliži drugima nego sebi. Kad u vezi s njima neko poželi intervenisati, oni će se jeziti bilo kakvog posredovanja među njima. To će biti oni čije je vjerovanje oprženo 1001 sumnjom i nedoumicom. Njihovo samopuozdanje je iz temelja uzdrmano, nade su im raspršene, srca hladna kao da im je u venama voda. Njihova ljudska osjećanja su sputana mržnjom, srdžbom i neprijateljstvom. Prazna srca su im stjecišta strahova. Prepuštaju se ciljevima i željama, njihovoj moći i krvožednosti, tjerana u odsutnost uzduž i poprijeko. Njihovi vidici su pomračeni, crni. Od visine im je tegoba a pate i kad se spuštaju. Lišeni su suštine i biti, kao da su samo od kože. U jadnom su stanju u svakom pogledu!
Činjenica je da je udahnjivanje života na ovom pokopu nešto jako teško, jer je način življenja te generacije postao nešto što se jako razlikuje od našeg načina življenja, nesaglasno s vlastitim vrijednostima. Uprkos tome svemu, zadaća buđenja se stavlja na naša pleća. Mi vjerujemo da će ta generacija ustati na noge kao neko ko je čuo zvuk puhanja u “Rog“ („Sur“), glasno uzvikujući da prihvata ponovno postojanje, kad Božija volja oživi našu volju. Naravno, neće biti nimalo jednostavno popunjavanje rupa i zjapećih praznina u izgradnji društva, kao i u popravljanju onog što se izopačilo nakon dva stoljeća zanemarivanja i zapuštanja.
Međutim, nasljednici misli na Zemlji, oni koji su već nekoliko puta do danas svoje živote i živote onih za koje su zaduženi mijenjali u pozitivnom smjeru, će prevazići i ovu strašnu nesreću i u svojem svijetu lišenosti drugima pružiti bašče pune života. Oni će popunjavati rupe i zjapeće praznine u društvu, u vezi sa kojim su zaduženi da mu udahnu život sa širinom tolerancije. Oni će u dvorove drugih gledati kroz optiku koja umanjuje, s kojom će se smanjivati broj grijeha. Ukazivat će na brojne alternative, radi izbavljanja drugih iz grijeha, vještinom mudraca koji ih neće grditi zbog slabosti, niti ih koriti i stavljati ih pod teret iscrpljivanja grijesima.
Apsolutno je neočekivano to da se u društvu koje se već dva stoljeća izlaže sunovratu vrijednosti i navikavanju na teškoće i nevolje, sve promijeni samo jednom nadnaravnom aktivnošću nekog čudotvorca. Nije jednostavno da vjerovanje zauzme mjesto vjerovanja, odgovornost mjesto nemara, poredak mjesto anarhije, moral mjesto nemorala, ljubav prema Allahu i zajednici mjesto pohote. Naravno, nije jednostavno uništiti tragove niza godina, iskorijeniti nevjerovanje koje je svoje prijestolje postavilo sred šatora vjerovanja, kao ni bezbrižnost koja je naglavačke izokrenula moralne vrijednosti, ni beskorsine stvari koje pobuđuju raspaljivanje strasti na račun vrijednosti i uređenog življenja. Nije jednostavno na njihovo mjesto uvesti vrijednosti koje zahtijeva Uzvišeni Allah, a preporučuje ih Poslanik, s.a.v.s. Dugi niz godina su na marginu potiskivana mjerila koja od društva uistinu čine društvo. Umjesto toga, društvo se pretvaralo u gomilu ljudi, u cijelome svijetu, zajedno s nama, s iskrivljenim ideologijama, bezvrijednim tekovinama i poplavom tvrdoglavosti i neposlušnosti. Iz srca je iskorijenjen osjećaj odgovornosti, a živa sila se upila putem bohemskih osjećanja. U toj pesimističnoj fazi, u kojoj lepetaju maštarije i snovi, a ljudske grupacije se smjenjuju jedna za drugom, ljudi se bacaju niz struju za koju ne znaju kuda vodi. Grješne duše pitaju: „Koliko dugo ću biti ovako vezanih ruku?“ Navala strasti će reći: „Previše sam se sustezala pred nečim nedostojnim ustezanja. Mogla sam ići do nepoznatih granica.“ Ljudi koji ništa ne promišljaju reći će: „Bio sam tvrdoglav i neposlušan. Zato sam uspio i spasio se.“ Možda će reći i: „Prešao sam granice zabranjenoga i dozvoljenog. Našao sam slobodu.“
Sada, ponovo, na našem sredovječnom čovjeku, na svim zrelim ljudima koji vole domovinu, stoji teret otklanjanja tog nereda i pokretanje u nama ugašene snage ka horizontima naše misli. Naravno, trebamo se opet primaknuti svetosti duha „zajednice“, iskoristiti prava svoje volje do posljednje trunke, ponovo poći putem, kao prvi muslimani, Vjerovjesnikovi sljedbenici, s odlučnošću kakva se pokazivala u godinama zlostavljanja i dugoga ponižavanja, koji su cijeli život seobu nadostavljali seobom. Trebaju nas podsticati osjećaji potrebe za postojanjem vjerovanja, pokornosti, spoznaje, gdje god se čovjek našao, da bismo radili na vezenju, od ostatka života, veza na platnu misli i aktivnosti, za sljedbenike istine koji su zaslužili Allahovo zadovoljstvo.
Mi vjerujemo da će svi na Zemljinoj plohi rado prihvatiti ruke srca, s tom postojanošću i pravednošću, kad im se one pruže. Zrele i slobodne volje će biti sposobne nositi bajrake naše vjere, jezika, domovine i poslanja, putovati zemljama, biti prihvatane na vratima na koja budu kucale, onako kako je bio prihvatan Hidr, a.s. Misli koje one nude gutat će se kao životni napitak. Naravno, kud god krenu takvi će ići u beskonačnost, s prijateljstvom Musaa, a.s., i Hidra, a.s. Podizat će branu za zaštitu onih koji čekaju Zulkarnejna. One koji su u zablude zastranili od prije dva stoljeća upućivat će u život i pobude dovoljne da pruže „proživljenje nakon smrti“. Vjerovatno će oni, gdje god zamahnu, ukresati prve varnice misli velikog preporoda, koji će biti najobuhvatniji i najširi preporod, ka kojem se pogledi upravljaju već stoljećima.
- Napravljeno na .