Generacije nade (1)

S obzirom na sadašnje vrijeme, generacije nade su zastupnici nauke, vjerovanja, morala i umjetnosti. Oni su inžinjeri duha onima koji dolaze nakon njih. Oni će u svim populacijama zajednice nove konstrukcije formirati pražnjenjem toplote nadahnuća iz svojih srca koja se hrane onosvjetskim vrijednostima te prenošenjem u grudi onima kojima je potrebna. Gubljenje znatnog dijela generacija u našoj nedavnoj prošlosti, kao i njihovo propadanje, zapravo - zapadanje u ludilo i bezumlje, bilo je u znatnoj mjeri zbog nesusretanja s jednom takvom generacijom nade.

Tokom posljednjeg stoljeća, ili posljednjih dva stoljeća, proživljavali smo uzastopne poraze, čak i usred uspjeha! Vrlo često smo gubili i u sklopu pobjede! U takvom razdoblju, u kojem smo jedni druge rastrgavali kao vukovi, iza sebe smo dolazećim generacijama ostavljali mržnju, srdžbu i političko rivalstvo. Oni koji su bili ogrezli u politiku, ili su u nju bili izvana uključeni, bez razlike, u tom razdoblju nisu bili imuni od ili korištenja svih sredstava u interesu svojih kadrova i timova, ili su bili uvjereni da će njihova predanost vladavini promijeniti mnoge stvari i spasiti državu. Te dvije strane nisu dobro razumjele da se dolazak do poželjnih ciljeva može ispuniti samo prevratom koji će biti naslonjen na kretanje oko sazviježđa vjerovanja, nauke, misli i vrjednota. Pošto to nisu shvatale, mislile su da se preobražaj i poželjni veliki zaokret u njemu sastoje iz tih praznih promjena, prividnih, formalnih i lišenih svakog smisla. Tako su se spotakli kod nekih prostih kozmičkih promjena prilikom restauracije i poboljšanja drugih historijskih procesa. K tome treba dodati da su neki vrijednu „zajedničku“ misao šejtanu prodali za mizernu sumu, kao da je lahkovjerni „Faust“, koji treba biti žrtvovan zbog toga što nije saglasan s našim istinskim „zajedničkim“ vrijednostima. Takvi nisu bili pošteđeni stalne brige oko zahtjeva situacije u pogledu prevrtljivih želja za dobiti, radi oblikovanja zajednice jednog dana na određenu formu, a drugog dana na drugu formu, bolje reći, radi pokazivanja zajednice u tim neobičnim slikama. Jednom su udisali „tuđi“ zrak, drugi put pridavali značaj kategoriji „jakog težačkog naroda“, da bi se, potom, neko vrijeme bavili „aristokratijom“. Nakon toga su veličali „demokratiju“, namigivali „komunizmu“, ali nikad nisu uspjeli s lica skinuti tugu. Naročito naši obrazovani ljudi su prihvatali francuski san, oduševljavali se Engleskom, pokazivali želju za Njemačkom, gajili ljubav prema Americi i čežnju za njom. Uvjete življenja su komentarisali uz traženje pristaništa za usidrenje broda u budućnosti zadržavajući svoju lakomost i pridržavanje svojih standarda, koji su se mijenjali prema mijenama vremena.

Situacija je zahtijevala da se „zajednička“ misao koja podrazumijeva vjeru i emocije „zajednice“, kod nas kao naroda učvrsti na stabilnom postolju i platformi, na nivou iznad svih snova i maštanja, koji će nadilaziti sfere duha pojedinaca, a naslanjati se na čvrsto i zdravo vjerovanje, duboko ukorijenjenu misao, postojan moral, vrjednote prožete duhom. Takav pokret će moći budućim generacijama obećavati željenu predanost, jer je to jedan moralan pokret stabilnog usmjerenja, otvoren za širenje i promjene u sferama vlastitoga duhovnog i idejnog bogatstva, neodvojiv od osovine „Allahovog zadovoljstva“, a vrata sasvim zatvorenih pred licem koristoljublja. U protivnom, nećemo moći prigrliti poseban duh i smisao svoje posebne zajednice, obuhvatiti je zaštitom, niti zalog generacijama koje dolaze prenijeti sa svim njegovim vrijednostima sve dok budemo prelazili na pogrešne pravce, tumarajući u zbrkanom vjerovanju, s kojim naša srca neće razumu pružiti jasan dokaz usljed različitih usmjerenja i raznovrsnih civilizacijskih tekovina.

Poznavaocima prilika ne promiču ta trusna vremena u kojima smo gubili svoje vrijednosti iz prošlosti. Međutim, ni tokom njih mi nismo prestajali razmišljati otkrivajući neki novi stil i novu filozofiju života koja će od nas otkloniti neka međusobno veoma različita poimanja i tekovine, kao i sasvim oprečne misli. Ali, još smo daleko od rezultata. Znatan dio života je uzalud protraćen, a mi mašti prepuštamo da nam ona otkrije nešto novo! Meni se čini da teško možemo naći neki novi stil, novu filozofiju života, teško danas, kao i ranije. Teško možemo zbog toga što mi nismo u stanju doći do novog misaonog sklopa, niti kreativnog stila kojim bismo osobenost izrazili bez pridržavanja za korijene duha i smisla svog načina življenja. Mi nismo uspjeli dostići neki novi misaoni sistem i kreativan stil, već smo stalno živjeli s nelagodom i uznemirenošću, pod utjecajem okruženja ispunjenog trnjem, kao da smo bili primorani proživljavati mnogobrojna iskustva u isto vrijeme! Tokom toga, uzaman su, tu i tamo, odlazile prilike koje su nam se ukazivale, kao i nadolasci prikrivene snage.

Kako god se nama činilo da, od prije jednog ili dva stoljeća, nešto radimo, nismo uradili ništa što nas može umiriti ili nam pričiniti zadovoljstvo, što može naše odgovarajuće vjerovanje otjeloviti izvlačeći ga iz dubuna naše historije, iz načina našeg razmišljanja, našeg morala, naše kulture, naše umjetnosti i naše ekonomije. Sve da je u tim pojedinim razdobljima bilo hirurških intervencija zbog razbuktavanja snova, ili želje omladine, mi nismo htjeli čuti ni za šta osim za velike želje, koje ne uviđaju naše stvarne potrebe, kao što su vremensko tumačenje, naučna procjena, razumijevanje mudrosti usaglašavanja i dogovaranja, prevladavanje siromaštva koje nam već dugo slama grbaču. Naše izbavljenje iz tog otuđenja koje nam sputava osjećaje i zavodi nas iz tih smiješnih misli ostvarit će se rukama aktera shvatanja, pronicljivosti i duhovnosti, koji razumiju vrijeme, vole istinu, uz to što imaju razvijenu sklonost prema nauci. To su oni čija su leđa povijena pod teretom istinskih problema sadašnjosti i uznemirenosti zbog zamišljene budućnosti, zaokupljeni svojim ponašanjem i postupcima, koji udišu zrak svojih srca, uvijek zagledani u ono što stoji iza horizonata. To su akteri duhovnosti koji stenju zbog patnji generacija nastojeći da ih u aktivnostima dovedu do određenog nivoa, da im mračnu budućnost orose svojim suzama. To su oni koji plaču poput Ejuba, a.s., i s njima dijele sadašnjost i budućnost, koji Uzvišenom zahvaljuju na slasti Njegovih blagodati. To su oni koji se nadahnjuju našom živom historijom, ukrašenom živopisnim bojama koje se razlijevaju i osvježavaju već stotine godina. To su oni koji odišu dahom postojanosti „zajednice“, istinske „zajednice“ koja pulsira živošću. To su oni koji mlade podstrekavaju idejom vjerovanja, nadom i aktivnošću, otvaraju nove struje iz bazena naše „zajedničke“ misli, nakon što su dugo vrijeme plakali u pogubnoj mreži nesnosne suzdržanosti. Kao zajednica, mi ćemo u sklopu tih struja hitati svojim bogomoljama koje smo u srcu izgubili. Oblijevajući se suzama sjedinjenja, vraćat ćemo se svojim utočištima, svojim toplim stanovima kao džennetskim kutovima. Susrest ćemo se sa svojim dušama koje smo već odavno bili izgubili. Ponovo ćemo otkrivati svoje škole koje počivaju na načelima istraživanja istine i ljubavi prema nauci. Ponovo ćemo postojeći svijet spoznavati posmatrajući ga kroz prozore otvorene prema njemu. Imat ćemo više ljubavi za sve, učiti sastavne dijelove svega. U zagrljaj ćemo sve prihvatiti veličinom svojih smaragdnih srca, sa životnim poletom prožetim dodatnom ugodnom tremom. Svemu postojećem ćemo prilaziti s osjećajem za djelovanje i kreiranje. O ljudskim mogućnostima ćemo razmišljati uz dahtanje, snažne otkucaje srca i tople suze. Izražavat ćemo sebe.

Tweet

Whatsapp