Duh islama

Želimo jasno reći da, ako negdje postoji okruženje koje ljudskom rodu dopušta normalno disanje, to može biti samo islamsko okruženje. Sistemi nametani cijelom čovječanstvu tokom jednog, ili dva posljednja stoljeća nisu donosili ništa osim nemira i patnje. Prva nevolja se sastojala u tome što su svi sistemi bili veoma daleki i strani ljudskom duhu. Možda se čovjek bio na neki od njih privremeno i navikao, ali unutrašnje odbijanje i teško prihvatanje nisu nikad izostali. To je u mnogim ljudima proizvelo sumnju prema svim misaonim sistemima. Bilo je prirodno da ta vrsta odsustva povjerenja, to javljanje sumnje i bojazni budu uzrok novih kriza. Zato je svaki novi poziv izgledao kao uzrok nove krize, za sobom je povlačio novo odbijanje. Ništa čudno nema u tome jer su ti sistemi, nametani ljudskom rodu, bili zasnivani na pretpostavkama koje sadrže velike i brojne pukotine u odnosima između života, kosmosa i Stvoritelja. S druge strane, nedovoljno poznavanje suštinske naravi čovjeka, zapravo, njeno potpuno nepoznavanje, a time i posvemašnje udaljavanje čovjeka od duhovnog života pogubne su manjkavosti koje svojim kretanjem u tim sistemima uzrokuju pukotine takve kakve ništa ne može popuniti.

Nijedan sistem osim islama ne može uspostaviti neku preciznu ravnotežu, uzimajući u obzir i odnose između čovjeka, stvorenih bića i Allaha, bez evidentnih pukotina. Nikakve idealističke formacije, niti materijalističke organizacije, ili sistemi i struje koje su obećavale spas i nadu poslije islama nisu zadovoljili ljudske potrebe, već su iznevjerili obećanu nadu. „Ogromna“ greška danas se ogleda u opredijeljenosti za ispunjavanje tjelesnih potreba u vrijeme kad čovječanstvo žudi, kad njegove potrebe izviru iz duhovne izgladnjelosti. Odluka da se idejna žudnja i glad zasite gojenjem tijela ne razlikuje se od gašenja žeđi morskom vodom! Već veoma dugo, cjelokupno čovječanstvo, posebno naš svijet, živi u toj praznoj halci. Svaka aktivnost i briga založeni zadovoljenju tjelesnih želja čovjeka od duha udaljavaju za jedno novo dodatno odstojanje, a svako vođenje u pravcu udaljavanja proizvodi u njemu novu dozu izgubljenosti! Što više odulji pokoravanje čovjeka stisku tjelesnih potreba, u tom razdoblju se povećava praznina u njegovom srčanom i duševnom životu; javlja mu se bahatost, a tjelesni prohtjevi postaju jedini vladar nad svim ljudskim vrijednostima. Nesumnjivo je da je udaljavanje od duha islama osnovni skriveni uzrok svih ljudskih patnji, usljed prave gladi i žeđi.

Kad kažemo „duh islama“, time ne mislimo na stanje koje se pokazuje u ovom našem vremenu, shodno našem uglu gledanja, niti sa stanovišta naše procjene, tako blijedo, uvehlo, bez nebeskog blijeska privlačnosti, već mislimo na njegove blistave boje i šare kakve su bile – i kakve su – čiste duše koje ga osjećaju i njime se naslađuju. Mislimo na onakav duh kakvim ga je osjećao čovjek iz „doba sreće“.^[1] Taj duh je i sada kao more čiji se valovi ne smiruju, uvijek čist, svjež, dubok i nigdje i nikad se ne zamućuje idejnim natruhama. Međutim, dolazak do njega i valjano korištenje zahtijeva čvrst naum i zauzimanje dobrog ugla gledanja, iznimnu predostrožnost, stamenu odvažnost, iskrenost u usmjerenju i povjerenje u korijene svoga porijekla.

Koliko god da je taj duh savršen, uzvišen i djelotvoran, njegovi pripadnici i predstavnici ga neće moći dovoljno koristiti, uprkos obilnom bogatstvu i širini, osim uz zdrav naum, ispravnu procjenu, čvrstu odluku u istraživanju i potpunu uvjerenost da je sve što traži i želi tu u njemu. Bez toga, teško mogu prevladati glad, siromaštvo, razne potrebe i manjkavosti, taman kad bi i cijeli život proveli ne odvajajući se od te nebeske riznice, jer se svijet koji pruža hranu Kur'ana i Sunneta ne može smiriti ničim drugim do njima. Mi sa svoje strane vjerujemo da bi se mnoge neprevladive teškoće savremenog doba, mnogi talasi kriza i nesreća koje se razlijevaju polomili i nestali u slijeganju, najblaže rečeno, kad bi predstavnici čvrsto prihvatili Kur'an i Sunnet, kad bi shvatili njihove domete na nivou na kojem je to shvatanje bilo kad im se obraćalo u najranijim vremenima.

Činjenica je da je islam u našem svijetu bio i ostao izvor osnovne ishrane, poput majčinog mlijeka. Imao je osnovnu ulogu u usmjeravanju osjećanja, misli i procjena. Bio nam je kućni prijatelj, zrak koji neprestano udišemo. Nismo u vezi s njim osjetili nikad ništa strano ni neobično. Naprotiv, koliko god da su ideologije i načela kucale na vrata našeg zavičaja, a njihovi povici odjekivali sokacima, nisu se uspjeli uvući u naša srca. Nisu se mogli pomiješati s našim dušama. Nisu postali naši niti mi njihovi, već su od prvog trenutka pobudili oprez. Sa svojom slikom i prilikom su izazvali sumnju. Naša misaona sredina se od toga zgrozila. Oni nisu našli mjesta u organizmu naše zajednice, osim povremeno u mjeri s kojom nam je znao oslabiti imunološki aparat.

Islam je bio i ostao naš život, naša potreba, impuls osjećanja, tako da smo ga uvijek nalazili blizu sebe, u zavičaju, na svojoj zemlji, u svojim gradovima, u kućama, dotle da su nam mnoge kretnje, postupci i radnje gotovo obojeni njegovim bojama. Njegova boja je u našem ponašanju i dijelovima tijela. Njegovo stablo i korijeni su u našim mislima, njegov glas i duša u našim srcima. Njegovi tragovi su na našim licima, a prsti na našim koljenima i laktovima. Njegovi razgibani zglobovi su naši kad se umorimo, a njegova nadahnuća nas pozivaju na razmišljanje kad smo odmorni. Njegovo ponašanje nam je u krvi, njegovo sudjelovanje u našoj imovini, njegovo prisustvo u nama je pokretač odlučujuće riječi u individualnom i porodičnom životu. Njegov istinski podsticaj na međusobnu pažnju i ljubav, njegovo obećanje vječnosti uz proživljenje želja i nada, njegova uravnotežena rješenja pitanja prava, pravde i jednakosti, kojima se otvaraju naša srca, zajedno nas povezuju i čine da u tome ustrajavamo. Kad bi nas on – ne daj Bože – ostavio samo jedan dan, propali bismo od brige, tuge i žalosti.

Vrijednosti poput prava, pravde, jednakosti i svjetske sigurnosti, poznati sistemi su koristili kao sredstva u stizanju do određenih ciljeva, ili u ostvarenju nekih načela i naučavanja. Što se tiče islama, on je u te svjetske vrijednosti pronikao na tački susreta ljudske sreće sa zadovoljstvom Uzvišenoga Gospodara, da bi istovremeno ugodio volji Uzvišenog Allaha i potrebama ljudi. On od ljudi zahtijeva da se pridžavaju te tačke. Shodno tome, ako muslimani čuvaju pravo, pravdu i jednakost, na nivou značaja tih vrijednosti, pa te uzvišene ideje ne koriste kao sredstvo udovoljvanja tjelesnim prohtjevima već se nastave pridržavati za uže Uzvišenog Allaha, nije daleko od toga da, prije ili kasnije, stignu na mjesto na kojem će biti sretni. To je mjesto na kojem će zavoljeti Allaha, a i Allah će njih zavoljeti. Time će ih zavoljeti i ljudi. Prvi podsticaj zaposjedanja toga mjesta jesu snaga islama koja se ne da pokoriti i sretan život muslimana.

Islamu nije potrebna propaganda kao ideologijama, niti neka načela uvezena izvana. Njegovo izvorište su on sam i postupci njegovih čestitih zastupnika. On uvijek insistira na stajanju uz pravdu i njeno oživljavanje. Uzdizanje i uvažavanje pravde u njemu se smatra najvećim ibadetom. Mehmed Akif u distihu kaže:

Pravda je najistaknutije lijepo ime Stvoritelja, koje se obznani;
Velika je čast da čovjek uz pravdu stane da je brani.^[2]

Ovu lijepu ideju pjesnik je izrekao vezano uz netom navedenu jedinstvenu tačku, a mi je smatramo glasom i dahom istine koje se nikad nećemo odreći.

Islam se uvijek kreće u skladu s pravilom: „Snaga je u pravdi“. Nikad se ne predaje vladavini tiranske i despotske sile. On stoji uspravno i ide muški. Ne ohrabruje nepravdu niti se nepravdi pokorava. Drži se gesla izraženog u riječima pjesnika Bakija:

Neće nas postarati pokajanje zbog loših postupaka;
Ovaj svijet ima nedostataka;
Za Allahovo Uže se treba držati i u Njega se pouzdati;
I tako do najprečega cilja stizati.^[3]

Ujednačenost između snage i prava je važna tema, koja zahtijeva posebnu pažnju i opširno tumačenje. Međutim, sad ćemo se zadovoljiti samo ukazivanjem na nju, a razgovor o pojedinostima ćemo ostaviti za neko drugo vrijeme.

Islam se smatra pravednošću i ispravnošću – s najširim smislom – načinom uređivanja života pojedinca, porodice i društva.

Naravno, pojedinac koji život poveže s islamom razmišlja o ispravnosti i živi u ispravnosti. Trudi se da uvijek ostane u okvirima istine. Zauzima poziciju protivnika nasilju i zaštitnika prava započinjući borbu od samoga sebe. Nastojeći zaštiti prava drugih kao što nastoji zaštititi vlastita prava. Štaviše, štiti ih još više i predanije. Uravnotežen život vodi kao da je podešen na vagi.

Pitanje pravednosti i ispravnosti je, također, jedna od tema koje bi trebalo zahvatiti i pomno analizirati, ali to okviri napisa ne dopuštaju.

Islam ubraja jednakost među zahtjeve Uzvišene Istine i smatra je jednom od nužnih pretpostavki uzdizanja čovjeka, a kršenje i ometanje smatra krupnim kršenjem ljudskih prava. Zauzima jasno mjesto protiv privilegovanja zbog boje kože, rasne, regionalne ili staleške društvene pripadnosti. Ne oklijeva ustati u idejnu borbu protiv iskrivljenog poimanja u svim područjima. Islam se živo interesuje za očuvanje razlikovanja stručnih osposobljenosti i uvježbanosti, podstiče im razvijanje. Zauzima se za pružanje odgovarajuće naknade za stručne usluge. Odbija ustanovljenja koja počivaju na osnovama porijekla. Otvoreno stoji protiv dominacije neke grupacije, kao neke vrste oligarhije,^[4] u bilo kojem životnom području. Otvara put individualnim nadarenostima i podrstrekava uspjeh. Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni ... (Ez-Zuhrufu, 32), ali ne prekida borbu protiv monarhističkih ideja.^[5]

Svakog pojedinca i grupu islam u zagrljaj prima s istom toplinom i nježnošću. Jednako i ravnopravno tretira potrebe i zahtjeve svih. Veoma jasno ističe da nema čovjeka nad čovjekom. Neskriveno podržava jednakost i jednakovrijednost. Bez predaha vodi borbu da se stručno osposobljavanje ne prepušta nemaru, da se nadarenosti ne paralizuju i ne sputavaju okovima neselektivnog protežiranja. Uspravno stoji naspram uzdizanja i uspinjanja bez istinske aktivnosti pojedinca i njegovoga istinskog truda naglas ističući da je to nemoralno. Takve pojave pripisuje slabom stanju duha i opadanju.

Islam nastoji iz duha otkloniti slabost, klonulost i nesigurnost tako što će uzroke materijalnih pobuda eliminisati podizanjem snage individualne volje na osnovama osjećaja za vjerovanje, spoznaju i dobročinstvo. Naravno, čuvanje duha od svih vrsta manjkavosti, slabosti i klonulosti postiže se sklanjanjem pod štit načinjen i obojen snažnim vjerovanjem, širokim znanjem i stalnom kontrolom. Kad se duh uspije do sitosti i smirenosti snabdejti tom opremom, otvara čovjeku oči za važne životne stvari, na znatnoj visini iznad pitanja tijela i tjelesnih potreba. Nasuprot tome, oni kojima je uskraćena ta oprema jako teško će očuvati ljudske vrijednosti i njihovo postojanje na duže vrijeme. Slabost i klonulost duha udaljavaju pojedinca od njegove samobitnosti, nakon čega postaje predmet potezanja na sve strane, masa za izlijevanje u razne kalufe. Biva uvučen u procjep u kojem mu je, prije ili kasnije, neizbježno zapadanje u robovsko služenje pred vratima odaja gospode.

Mi smo uvjereni da ćemo, ako budemo shvatili pokretljivost koju je ili koji će u vjerujuća srca unijeti islamsko vjerovanje, shvatiti uzroke i stvarne podsticaje slijetanja i uzlijetanja, ili padanja i uspinjanja, na nivou pojedinca ili društva. Štaviše, ponovo ćemo shvatiti važne osnove na kojima možemo objediniti snage, vratiti se svojoj svijesti i priključiti se povorci za kojom smo zaostali. Obrazac koji nam treba biti uzor u rješavanju toga problema naši su zlatni stubovi koji su bajrake nosili u vremenima svekolikog uspona u prethodnici, ljudi iz „doba sreće“ – Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., doba. Ako bolje proniknemo u to kako su oni razumijevali isto pitanje, naša prošlost se pokazuje kao izvor brzine koja proizlazi iz „snage centralnog pogona“, čiji izvorni smisao možemo zdušno prihvatiti, „pouzdati se u Allaha, požuriti, čvrsto se latiti posla i prepustiti se Božijoj mudrosti“, kako je rekao Mehmet Akif. To nam je neizbježno. Ako tako postupimo, nema sumnje da će se visovi, koji se čine nedostupnim, sleći i postati pristupačni „poput nizina bez neravnina“.

Društvo iz „doba sreće“, inžinjeri koji su sklopili skelet historije naše zajednice, bili su ti koji su istinski predstavljali islam, jednako u životu „misli i aktivnosti“ ili u duhovnom svijetu. Stasali su i odgajali se u okrilju Kur'ana i zone u kojoj je islam navirao. Život su proveli u teško dokučivim horizontima, koji razdvajaju nestanak i vječnost.

Preobražaj tog društva, koje je prije islama bilo veoma kruto, čak okrutno i fanatički privrženo običajima, veoma tvrdoglavo, poljuljano lošim moralnim obilježjima i navikama, izveden je jednim potezom, ali s takvom mjerom da je postalo uzorna zajednica. Ako se imaju u vidu promjene u mentalitetu, temperamentu, emocijama i moralu, to nije ništa drugo nego divna čudesnost islama. Oni su slušali Kur'an i odrastali hraneći se Kur'anom. Zavoljeli su Onoga Koji je Kur'an objavio, da bi se, najednom, zatekli kako grade, popravljaju i oživljavaju misaona, emocionalna i mentalna znamenja. Preporodili su se od glave do pete. Klonili su se loših svojstava i pogubnih navika. Bez predaha i ustrajno su se borili protiv svih nelegitimnih tjelesnih prohtjeva. Kao čestiti zastupnici iznimnog sistema, donijeli su odluku da „oživljavaju i druge“. U „oživljavanje drugih“ su krenuli na račun svog života. Svoj život su za sreću drugih zalagali ostajući uvijek budni i oprezni pred bilo kakvim spoticanjem, svjesni predvidivih ljudskih slabosti. Kad bi u nečemu pogriješili, okretali su se Uzvišenom Allahu s iskrenim pokajanjem, da bi opet ustrajavali na putevima vertikalnog uspona. Živjeli su programirani da lebde u nebeskim visinama. Nikad se nisu predavali, već su stajali strogo naspram razdora koji prijeti da ih uništi, protiv otuđenosti koja izvire iz samoće i osamljenosti. Suprotstavljali su se raznim vrstama ugnjetavanja, zastrašivanja, zlostavljanja, tiranije i nepravde. I pored čvrstog otpora na takvom nivou, svaki od njih se ponašao kao da je „borac za ljubav“. Svako je svakoga primao u zagrljaj, otvarao mu srce. Uvažavali su stavove drugih. Stremili su ispunjenju uvjeta potrebnih uspinjanju na nivo „savršenog čovjeka“. Jedan sasvim novi svijet su gradili na osnovu spoznaja koje su im se u duše slijevale iz Kur'ana i Sunneta. Na zemlji, takvoj kakva je bila, ostvarili su skrivene ljudske vrijednosti i postali uzor onima koji su nakon njih dolazili.

Oni su naši korijeni koji su se usmjerili ka Stvoritelju i našli svoju pravu Kiblu. Obožavanjem Istine, oslobodili su se obožavanja požude, sile, strasti i drugih vrsta božanstava. Sasvim su se oslobodili pokuđenih djela koja čovjeka bacaju u stisak bijede.

Dakle, mi smo oni. Mi njih predstavljamo u našem vremenu, a oni su naši korijeni. Oni koji nakon nas dolaze bit će naši ogranci.

Mi smo sinovi islama. U sebi smo ga osluškivali dok su nas majke po kućama privijale uz grudi, slušali ga uz škripanje bešika. Pili smo ga iz majčinih grudi, udisali ga zajedno sa zrakom. Islam je uvijek bio u središtu naših srca; nikad nam nije bio stran.

[1] Doba sreće ('asru s-se'ade) je vrijeme u kojem je živio Poslanik, s.a.v.s.
[2] El-hakku min azheri esma'i l-Haliki l-husna ve l-leti ma leha 'udd; Fe ma a'zamehu šerefen en jenheda l-'abdu bi l-hakki ve 'anhu jezude.
[3] Len ješube vudžuhena li l-erzeli tezellulun; Lidunja deni'etun; Bi l-Lahi i'tisamuna ve 'alejhi t-tevekkulu; Summe jemdi ila gajetihi.
[4] Oligarhija, ili dominacija manjine, oblik je vladavine u sklopu koje je politička vlast koncentrisana u rukama neke male društvene grupacije, koja se nad ostalim ističe imovinom, porijeklom ili vojnim statusom.
[5] Monarhija je vladavina monističke manjine, kao što se ogleda u nasljednom kraljevstvu, vladavini jedne stranke, ili jedne klase, ili u vladavini zasnovanoj na krvnom srodstvu koje premašuje okvire jedne porodice.

Tweet

Whatsapp