Osnovni izvori našega kulturnog naslijeđa

Raširena je tvrdnja da je kultura zbir pravila i sistema koji regulišu društveno i moralno ponašanje što ih je zajednica tokom dugotrajne historije iznjedrila i ukorijenila da bi ih vremenom učinila jednom od dimenzija postojanja i preobrazila ih u stečene podsvijesti. Iako neke temeljne specifičnosti kulture, prema takvoj definiciji, nose obilježja svjetovnosti, jasno je da svako društvo, u sklopu opće teritorijalne podjele, ima posebnu vladajuću kulturu. Jasno je da je ova kulturološka odlika važan i utjecajan faktor u idejnom uređenju. Stoga se misao, povezana s određenom kulturom, kod nekog pojedinca smatra izrazom njega samoga, očitovanim posredstvom stanovitoga izvorišnog okvira.

Postoji znatan broj onih koji kulturu, i vezu njenu sa mišlju neke vrste, tumače kao zbir stanja u kojima zajednica – na ovaj ili onaj način – ispoljava svoje moralne vrijednosti, vjerske nazore, misli i gledanja na postojeći svijet, živa bića i čovjeka te društvene i političke odnose i osnove ponašanja. Tumače je kao uopćen zbir stvari koje se stiječu u kontekstu historije, u okviru privrženosti razmišljanju i osjećanju povezanim sa „samobitnošću“, kao što su misao, umjetnost, uzus, običaj, djelo (za uzus, običaj i djelo postoje regulirajuća ograničenja o kojima će kasnije biti riječi).

Odnos između čovjeka, kosmosa i Allaha – u sklopu ovog rasporeda, ne vodi se računa o uređenosti odnosa između sljedbenika i onoga ko se slijedi – jedan je od najvažnijih temelja u našem kulturološkom sistemu. Sve naše umne, misaone i praktične aktivnosti povezane su s tim odnosom. Kad se, pak, radi o evropskoj modernoj logici, koja je u cijelosti grčko naslijeđe, njeni nazori se povezuju s čovjekom, stvarima i zbivanjima. Zato se uopće u obzir ne uzima Božanska istina, ili se uzima samo posmatrana kao nevažna prateća pojava. Činjenica je da je kod nas, u našem misaonom sistemu, odnos između čovjeka i bića, jedan bilten, knjiga i proglas koji govore jezikom zbivanja. Po svemu, to je jedan jezik, izložba koja upoznaje s „nužnom Biću“ – neka je Uzvišen, jezik i izložba koji objavljuju plodove Njegovog djela, oglašavaju Njegove mjere i obilježja Njegove naravi. U grčkoj filozofiji, pa i u savremenoj evropskoj logici kao njenom produžetku, postoji djelatni um, a pored njega i „poimanje“ inertnog božanstva. Za razliku od njih, u našoj kulturi postoji stalni odnos između tvorevine i tvorca, djela i aktera, onoga što je stvoreno i Stvoritelja. U sklopu misaonog sistema, mi čovjeka i bića shvatamo kao posredovanja koja nas mogu uzdići u stanoviti spoznajni horizont, s kojeg ćemo se uputiti Uzvišenom Tvorcu, tražiti Ga i Njemu stremiti. Dotle, Evropljani u „poimanju“ božanstva značaj pridaju naučnim rezultatima pripisujući pitanja postojanja stvarima i zbivanjima. Nadalje, dok mi ta pitanja povezujemo s Allahovom Knjigom, Sunnetom i drugim izvorima na koje nas, pored djelatnog uma, upućuju Knjiga i Sunnet, oni razum i opažanje smatraju jedinim uzrokom znanja i tako stješnjuju puteve nauke i spoznaje.

U krajnjem ishodu, kultura je zbir pojmova, pravila i uvažavanja koje čovjek nauči, u njih vjeruje i primjenjuje ih u životu; koja, sa svojim izvornim i pratećim sadržajima, postaju jedna dimenzija njegove naravi, dok se ne preobraze u izvor podataka smještenih u podsvijesti. To je jedna epistemološka pojava čije postojanje i utjecaj shvatati i dokučivati mogu od vremena do vremena, čak i u odsustvu osjećaja i volje.

Mnogo je uvjerenja, predanja, uzusa i običaja potisnuto u duši i zameteno u sjećanju, a unutrašnje pobude ih s vremena na vrijeme do razuma dovedu posredstvom motiva i uzroka koji imaju utjecaj na stečevine, pa ih pokrenu, aktiviraju i ožive u nekim oblicima, nekad u istom starom obliku, a nekad u prilagodbi sličnoj starom obliku, ali, možda, u nekoj blijedoj nijansi. Međutim, kako god te stečevine bile potisnute u ljudskoj naravi, u sadašnjosti se pojavljuju u istom starom liku, jer svaki novi dan je novi svijet za sebe: kad se pojavljuje, pojavljuje se sa svojim obilježjima, a i kad nestaje, nestaje sa svojim obilježjima! Zato, svoje stečevine, svijene u sjećanju, ne želimo ponavljati kao nešto sasvim staro, već tako što im dodajemo neku nijansu, prema zahtjevima okolnosti i uvjeta. Štaviše, najispravnije je reći da te stečevine doživljavamo s više novih boja i nijansi, s odgovarajućom mjerom i naslanjanjem na osnovu.

Obratimo pažnju pogrešci u koju uvijek zapadamo kao zajednica. Ona se sastoji u tome da mi, umjesto da staro uzimamo kao čvrst temelj na koji se postavlja novo, da staro razvijamo s novim sadržajima, u većini slučajeva ih dijelimo na dva odjeljka koja povezujemo s dvama razdvojenim periodima. Nekad ih suprotstavljamo jedno drugome, a nekad ih zbližavamo dovodeći tako do pojavljivanja problema u temeljima. Kažemo da novo možemo omirisati i baciti u otpatke, a staro miriše kao misk i amber; kako god da ga se protrese, ono miriše. Tako se pretjeruje u traženju inspiracije u nekom vremenoskom preiodu. Ili, u drugom slučaju kažemo da od staroga nema nikakve koristi za vrijeme koje slijedi, da dobro na blistavom svijetu postoji radi novoga. U oba slučaja sasvim zaboravljamo jedan aspekt vremena. Zanemarujemo „dato vrijeme“; zanemarujemo svjetovnu-kosmičku dimenziju vremena.

Očigledno je da smo mi obavezni pripremiti dobro okruženje za jedno novo kulturološko vrijeme koje će naš misaoni život razviti produbljenim tumačenjem i preciznim procjenjivanjem naše kulture ne samo radi zavičaja, već radi izgradnje stabilnoga i trajnog mosta između nas i civilizovanog svijeta. Drugim riječima, nama se u dužnost stavlja da, zbog čvršćeg, zdravijeg, pouzdanijeg i dugovječnijeg razumijevanja zajednice, ne potrošimo vrijednosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, jednih zbog drugih, dajući prioritet budućnosti. Dužnost nam je da istom mjerom uzdižemo i čuvamo svoje trajanje i širenje.

Istina je da kulturološko vrijeme nije povezano s idejom o postojanju „prije“ i „poslije“, za razliku od nama poznatog vremena. Najpodesnijim se čini da ga nazovemo „nadvremenom“. Štaviše, najpodesnije ga je shvatati kao neovisno o vremenu, uzdignuto iznad njega. Činjenica je da je trajanje kulture povezano s njenom neovisnošću. Međutim, jasno je da postoji zbir pretpostavki koje regulišu njenu vlastitu, sasvim samostalnu izgradnju i oblikuju narav njenih odnosa s raznim stranama. Gledano iz takvog okvira i s tog stanovišta, moglo bi se reći da je kultura izraz za zbir različitih pojmova, različitih puteva razmišljanja, brojnih modaliteta gledanja, umjetničkih „predodžbi“ i moralnih vrijednosti, povezanih svakoga posebno s različitim tumačenjem.

Postoje čvrsti temelji u vezi s kojima se osjećamo dužnim da svaki misaoni sadržaj, pojam i stil, kao i odgovarajuće tumačenje, povežemo s njima. Čak i kultura, sa svojim različitim nijansama, plovi i kruži u njihovom okeanu, napaja se na njihovim izvorima, hrani se njihovom hranom i s njima raste. Zahvaljujući njima, ona napreduje u stanje koje je iznad vremena i mjesta.

Ukratko, ti temelji su Knjiga, Sunnet – o njima ćemo kasnije sažeto govoriti – a ovim dvama stubovima, u okviru istih sadržaja, dodat ćemo: tefsir, hadis, osnove tefsira, osnove hadisa, fikh i osnove fikha. Fikh i osnove fikha ćemo posebno istaknuti po tome što su to plodovi upornih nastojanja i dragocjenog truda te po tome što nemaju premca niti nešto slično u historiji. Ta dva vrela ne presušuju. Proširivanju, obogaćivanju i uređivanju su podložna dotle da se narodi koji imaju takva vrela mogu smatrati posjednicima najvažnijih životnih stvari. Svaka civilizacija se ponosi svojim vlastitim vrijednostima, a fikh i osnovi fikha spadaju među najvažnije i najistaknutije vrijednosti islamske civilizacije. Kad bismo trebali tu civilizaciju opisati po jednom svojstvu, posebno u vezi s prošlošću, mislimo da bismo je najprikladnije opisali kao „civilizaciju fikha i osnova fikha“. To je civilizacija fikha i osnova fikha čija su vrata širom otvorena za misao, mudrost i filozofiju. Ako se civilizacija antičkih Grka odlikuje filozofijom, civilizacija Babilona i Harana gnosticizmom, savremena evropska civilizacija naukom i tehnologijom, naša civilizacija, koja se proteže kroza stoljeća, civilizacija je fikha i osnova fikha, koja se rasprostire nadohvat svima, kretanjem oko osovine misli, razuma, logike i prosudbe. Trud uložen kod nas oko fikha, kako tvrde mnogi mislioci, poput Sejjid-bega i prof. Muhammeda Hamidullaha, predstavlja najvrjedniji napor kakav mu nije prethodio, založen izgradnji i razvoju zaokruženoga pravnog sistema i zakonodavne nauke bez nedostatka, pogodne da se usvaja u svakom vremenu. Pridodata onom što joj je prethodilo, ta nauka je spremna biti izvor i drugim civilizacijama i kulturama budući da vrši utjecaj u oblikovanju nauka.

Tokom vremena, različita društva su imala svoje zakonodavne i pravne sisteme, kao što su bili Rimljani, Kinezi, Indijci i Grci. Međutim, ni Grci u svojim zakonicima, ni Rimljani u Cassiusovim zakonima, niti savremeni svijet u svojim pravnim sadržajima, nisu ih uspjeli sa stabilnim načelima povezati kao što je slučaj s islamskim pravom. U drugim zajednicama se ne može naći takva nauka, koja se naslanja na Kur'an i Sunnet, na istraživačko pregalaštvo dobrih predaka i njihove konstatacije.

Filozofija je u svojim različitim razdobljima rezultat logike, razvijane uvijek da bi odgovorila potrebama različitih vremena. U našoj civilizaciji su, tokom cijele historije, tu ulogu u pravnom sistemu imali osnovi fikha. Pravo i pravna nauka vrše funkciju upravljanja društvima pomoću uređenih pravila, a temelji prava usmjeravaju prava i pravne nauke. Ono što definiše vrstu osnove i načina primjene specifičnih predmetu tokom usmjeravanja jeste „zdrav razum“. Jasno je da su te osnove vidljive i jasan dokaz sasvim dobrog razumijevanja pravnih problema. Činjenica je da ono što se kaže za fikh i osnove fikha važi isto i za druge nauke vezane uz plemeniti Kur'an i Vjerovjesnikov Sunnet.

Pojavljivala su se raznovrsna izučavanja, razvijani su razni sistemi koji su zahvatali ranije knjige, ali zgusnuta nastojanja i nagomilana tumačenja Kur'ana i Sunneta tokom dugog vremena se ispoljavaju kao pojava koja zaslužuje poštovanje i uvažavanje. Svejedno da li u tumačenjima prenesenim od Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., ili u hermeneutičkom tumačenju u svjetlu pravila arapskoga jezika i stila, ili u obrazlaganju povoda objavljivanja, plemeniti Kur'an ostaje važan izvor bogatstva misli dotle da ni onome ko se na njega površno osvrne ne promakne to kako je on veliki izvor bogatstva. Ista tvrdnja se može primijeniti i na Hadis. Međutim, te nauke moraju čuvati pouzdani i sposobni umovi. U protivnom, zajednica se neće spasiti niti mućenički život u bogatstvu izbjeći ako se nastavi s blaćenjem tih dvaju blistavih i nepresušnih izvora, ili sa zanemarivanjem njihovog postojanja, kao posljedicom ustrajnog neprijateljstva protivnika i malaksalosti ili kukavičluka prijatelja.

Među izvore našega kulturnog naslijeđa spadaju i prateći sporedni izvori, koji se kreću u okviru razrade dvaju osnovnih izvora, kao što su dogmatska teologija (ilmu l-kelam), s temama prihvatljivim kod ehl-i sunneta u donošenju racionalnih i tradicijskih dokaza o islamskom vjerovanju, zatim u odbacivanju od naše vjere sumnji i izmišljotina te u odbijanju iskrivljenih filozofskih ideja koje vode u zablude, kao što su usporedba i inkarnacija, kao i o utvrđivanju Božijih svojstava i postavljajnju okvira za njihovo razumijevanje uz teme o dobrim i ružnim djelima. Iz istog zbira su i pitanja maslehe (dobrobiti), urfa (uzusa), adeta (običaja) i djela.

Da bi svaki od navedenih izvora bio objašnjen, nije dovoljna ni jedna cijela knjiga. Međutim, neće biti suvišno da se jednim uopćenim osvrtom, u kratkim potezima, obrati pažnja na jedan dio tih izvora.

1. Knjiga

„Knjiga“ koja se s posebno odabranim izrazom naziva „Kur'an“, jeste ono što izoštrava vid, produbljuje osjećaje i proširuje misao. Ona je bogat izvor koji, na neki način, ushićuje pamet. Sa svojom čvrstinom i različitim vrstama objašnjenja, dovoljna je svakom vremenu. Dovoljna je s jasnim i manje jasnim ajetima, konotativnim i doslovnim smislom, sa sumarnim i detaljnim objašnjenjima, kao i s aluzijama, komparacijom, alegorijom, aliteracijom, metaforom i metonimijom, samo što je pretežan dio njenog dobra povezan s mjerom s kojom joj se mogu otvoriti zainteresovani umovi.

Naravno, Kur'an je knjiga iznad vremena i prostora. Međutim, devijantnost nauma i pogleda ga povremeno s uzvišenog mjesta povuku i uvuku ga u zatvor tijesne ljudske misli. Posmatrači iz tog ugla, ili oni koji su zastranili u idejama, nikad neće upoznati njegove posebne dubine koje ushićuju pamet. Zarobljene duše, čije su misli sputane predrasudama, nikad neće znanjem obuhvatiti tu neusporedivu Knjigu s njenom poetikom. Neće se uputiti ka njenim neodoljivim horizontima, niti će pamtiti u kojem vremenu su živjele. Kur'an je knjiga uvijek uzdignuta u visine koje nadvisuju ljudske horizonte, neusporediva poetika s komentarima i tumačenjima na različitim talasnim dužinama. To se jasno pokazuje onom čije grudi mu se otvaraju sa iskrenošću i predano. On je Božija počast čovjeku razumijevanjem, upoznavanje s Njim i utočište u suočenju sa svakim iskušenjem. On je sreća nad srećama, dobrota nad dobrotama. Međutim, pitanje je koliko ljudi znaju za tu sreću. Istina je da rješenja ljudskim nevoljama nema bez utočišta pod njegovom svjetlošću. Nema vječnog zadovoljstva koje će čovjeka ispunjavati bez izgradnje na osnovama vodoskoka njegove naviruće poetike.

Mnogi profesori jezika su, vremenom, od poetike gradili čaroban dvorac, mnogi mislioci su uspostavljali uzoran filozofski sistem. Međutim, ti dvorci su se srušili na gomilu, a uzorni sistemi se raspršili. Oni su sada sjećanje iz legende koja blijedi na stranicama historije. Poetika svoju vrijednost čuva samo u Kur'anu. Ako postoji ijedna poetika koja je čuvala svoju vrijednost otkako se pojavila na horizontu ljudskog roda, onda je to Kur'an. Nema sistema koji je lađu čovječnosti usidrio uz obalu spasa osim sadržine te blagodarne Knjige. U njenoj poetici je blistava i čarobna privlačnost mimo koje svaka riječ postaje buka i galama bez smisla. Pred bogatstvom njegovih sadržaja, akteri sistema i ideja postaju siromašni prosjaci.

Ta Knjiga, koja tumači istinu o čovjeku, postojanju i bićima, čovjeka propituje veoma precizno. Stvari i zbivanja procjenjuje sasvim prefinjeno i odmjereno. Svako ko Kur'an makar i kratko posmatra, iza tog propitivanja i procjenjivanja može opaziti beskraj. Zato ljudi duha i srca, kad ulaze u svijet Kur'ana koji ushićuje pamet, kao jasan pregled vide sve što kao pojedinci osjećaju i proživljavaju u dubini duše. Detaljno ga čitaju kao sadržaj Knjige, osjećaju ga i nastavljaju život u svijetu znakova i znamenja, u upornom stremljenju ka Kur'anu, kao neko ko hoda po zemlji.

Naravno, ta Knjiga prosvjetljava našu spoznaju. Dok se čovjek uz njeno vođenje kreće prema „prijestolju savršenosti“, ne zazire od nepoznavanja puta, ucjepljivanja misli i usplahirenosti duše. Dok ide putem kojim se kreće, stalno osjeća kako se znanje prožima s uzbuđenjem i miješa s ushićenošću, vjerovanjem i viđenjem. Težina tereta se miješa sa smirenjem, a pridržavanje za sistem s osjećajem sigurnosti. Brodi ravninama i u visine se uspinje dok ne stigne na najnedostupniji vrh i ne dostigne horizonte u kojima vidi lice sreće i njenu stalnu dobrotu.

Da bi ukazala na neke stvari postavljene na odgovarajuća mjesta, ta Knjiga šalje znake i njima prodire u dubine čovjeka i bića, u širine ljudske duše, u najvažnije životne dimenzije, kao što su osjećaj, sjećanje, volja, srce, pa do svrhe i smisla stvaranja savršenoga postojećeg (čovjeka). Šalje znake koji se smatraju jednim novim rađanjem bića, do visokog nivoa opremanja, do širine kruga djelovanja, njegove skrivene veličine, želja, nadanja, uzbuđenja i emocija. Šalje ih da do njih ne bi doprla mašta filozofije, sociologije, biologije, psihologije i pedagogije.

Onome ko poznaje tu Knjigu nije potreban drugi izvor vezan uz osnovne teme koje se tiču čovjeka, bića i Allaha, osim u detaljnom i preciznom obrazlaganju uopćenosti. Detaljno i precizno obrazlaganje uopćenosti mora se zasnivati na razradi, pored Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., objašnjenja, čvrstog posvjedočenja, zdrave prosudbe ili jakog razumskog dokaza. To znači da se sve kreće u svojoj orbiti.

Objavljivanjem većini ljudskog roda kao najveća blagodat, u momentu važnog preobražaja u sklopu toka historije, Knjiga je imala cilj organozovati sretan društveni, pojedinačni, kolektivni, politički, administrativni, ekonomski, duhovni i misaoni život. Cilj je uistinu ispunila jednim potezom, jednim dahom. Postala je jedinstven izvor inspiracije za međusobno prepletene prevrate, koji su se zbili u beduinskom društvu. Međutim, oni se smatraju obrascem za ugledanje i civilizovanih zajednica. Onome ko joj se prikloni, još uvijek je snažan, bogat i moćan oslonac u realizovanju onoga što se ostvari. Naravno, Kur'anu nema premca u bogatstvu, širini objašnjenja veze između čovjeka, bića i Allaha, ali uz očuvanje obaveznog utemeljenja i usklađenosti s pitanjima koja propituje i analizira.

Ako slijedimo riječi Bediuzzamana Saida Nursija, Kur'an je: „glas bića sličnih kakvom složenom konglomeratu i velelebnome dvorcu. On je njihova duša, tumačenje, najkraći sažetak tumačenja i objašnjenja stvari i nastanka, zlatni ključ ispunjen tajnom toga neviđenoga uzvišenog 'mjesta' i 'vremena' koje mu je, također, dimenzija. On je najrječitiji jezik i tumač Istinitog Bitka Uzvišenog Allaha, Njegovih atributa, imena i zbivanja. On je jedinstven opservatorij za otkrivanje tajni i onoga što je skriveno iza zastora stvari i događaja. On je poslanje blagosti od Uzvišenog Allaha, s onim što je izvan vremena i prostora, čija se jeka razliježe u našim srcima i na jezicima, izvor svjetlosti ovom divnome islamskom svijetu, njegov zrak i sjaj. On je osnovni uvjet opstajanja do beskraja, mapa, putokaz i vodič za druge svjetove koje svaki čovjek očekuje ili sa čežnjom i znatiželjom, ili s oklijevanjem i strahom. Većini islamskog svijeta on je knjiga odgoja, naučni časopis, leksikon pojmova i enciklopedija nauka. Nikoga ne odvraća s puta koji vodi ka ljudskoj savršenosti. Posebno islamskom svijetu, on je izvor znanja, spoznaje, mudrosti, čišći od svih drugih, toliko da se može reći da je zbir zakona koji u svim vremenima uređuju i usmjeravaju lični, društveni, ekonomski, politički i administrativni život muslimana. Sa svojim sadržajima raspoređenim u dovama, zikru i spasenjima, on je vodič na putu. On je nadnaravna knjiga koja upućuje u najpreciznije pojedinosti vezane uza stvari i zbivanja, maksimalno ih sažimajući bez nejasnoća. On je najveće bogatstvo, najobilnije onima koji ga vjeruju, dovoljno i dostatno za svako vrijeme i mjesto, samo što je iznad vremena i mjesta.“

Ta Knjiga bez koje niko ne može, ni meleci ni pobožni ljudi ni džini, izniman je, prvi, najvažniji, najširi i najdalekosežniji, najdublji i najčišći izvor našega kulturnog naslijeđa. Poput morskih, njeni valovi se nikad ne smiruju i nikad se ne zamućuju.

Ovo što smo iznijeli u vezi s tim blagodarnim izvorom, samo su kratke natuknice.

2. Sunnet

U sklopu islamskog pravnog nazivlja, sunnet označava zbir Poslanikovih, s.a.v.s., govora, izreka i djela, od čega je nešto naredio a nešto išaretom odobrio. U drugoj varijanti, to su izreke Prvaka ljudi i meleka, s.a.v.s., njegova djela i postupci koji se ne izjednačavaju s farz-i vadžib dužnostima, ili, koji se ponekad mogu izostaviti.

Ono što se iz Sunneta tiče ibadeta zove se „sunneti upute (sunenu l-huda)“, a ono što je iz cjeline Poslanikovih lijepih navika zove se „dodatni sunneti (sunenu z-zeva'idi)“. Nosioci nauke o osnovama vjere (usulijjun) imaju drugačiju definiciju kojom zahvataju izreke, djelovanje i dopuštanje. Ono što je povezano s izrekama naziva se „izgovorni sunnet“; ono što se raspoznaje na osnovu djelovanja, naziva se „djelatni sunnet“; a ono što se prešutno uzima iz posvjedočene prakse naziva se „dopusni sunnet“. Sa svojim granama koje se tiču djela ili morala, ili objašnjenja proisteklih u vezi s odgojem i moralom, ili u vezi s kodeksima iznesenim radi čišćenja duše i odgoja duha sunneti su izvor koji se ne da pobrojavanjem obuhvatili u svim prostranim poljima, a koji prosvjetljava oči i srca. Naš čovjek se napaja s toga blagodarnog izvora, na njemu se snabdijeva već veliki niz stoljeća, tako da se s pravom može reći da je to živi obrazac Sunneta.

Naravno, svejedno da li zahvaljujući širini područja primjene u zakonodavstvu ili prihvatljivoj čvrstini njegovih raznovrsnih tumačenja, on je uvijek blagodaran izvor bez premca u bilo kojoj drugoj vjeri ili drugoj zajednici. On je izvor u tumačenju Kur'ana, fikhu, kao i pitanjima vjerovanja, morala, odricanja, bogobojaznosti i odanosti.

Ovdje ćemo se onim što smo rekli zadovoljiti prepuštajući širi osvrt na to pitanje opširnim radovima, već napisanim ili onima koji će tek biti napisani.

3. Idžma' - Konsenzus

Sa leksikološkog stanovišta Idžma' (konsenzus) ima više značenja, među koja spadaju dogovor, namjera, odluka i podudarnost. A terminološko značenje riječi, je usaglašenost islamskih učenjaka u jednom vremenu oko nekoga vjerskog pitanja. S takvim smislom, konsenzus je posebna odlika ove zajednice. Idžma' nije neki posao kojeg se poduhvataju svi ljudi, naročito ne običan svijet, već je to usaglašenost „specijalista“ sposobnih da utvrđuju i procjenjuju neko pitanje oslanjajući se na temeljne dokaze, kao i njihova međusobna usaglašenost u istom stavu o pitanju. Usaglašenost običnog svijeta o nekom pitanju ne smatra se Idžma'om. Idžma' se ne provodi oko pitanja koje protivrječi zakonskim dokazima. Mjesta Idžma'u nema, također, ni u onome što je Zakonodavac regulisao propisom, kao ni u onom što je u vjeri obavezno poznavati. Mjesta mu nema ni u vezi s temama o nastanku svijeta i njegovom iskonu. Izvan domašaja Idžma'a su pitanja utvrđivanja istine o Allahovoj egzstenciji, Njegovoj jednosti i pitanju vjerovjesništva. Idžma' se ne može zamisliti ni u vezi s pitanjima čije je razumijevanje povezano s tumačenjima Zakonodavca, kao što su prilike na budućem svijetu, predznaci Sudnjeg dana, vrste nagrada i kazni na budućem svijetu.

U prilog potkrjepljivanju korištenja Idžma'a kao dokaza, navodimo hadis Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „Moji sljedbenici se neće usaglasiti oko zablude. Allahova ruka je uza zajednicu“. [1] Ima mnogo predaja koje upućuju da se Božija podrška posebno ukazuje zajednici.

Ne treba u vezi s Idžma'om računati s drugačijim gledanjima nekih grupacija, drugačijim tumačenjem Šiija ili sažimanjem Zahirija, koja su se pojavljivala u određenim vremenskim razdobljima. Ta neslaganja nemaju snagu koja bi ugrozila ovaj važan izvor kulture kao dokaz, niti mu poljuljala temelje. Međutim, to ne znači da se neslaganja mogu potcjenjivati, da ih treba skrivati. Da bi se o njima detaljno govorilo, nedovoljan je ovaj napis. To zaslužuje više tomova knjige. Stručnjaci su ih već mnogo puta zahvatali. Svrha onoga šta smo mi željeli ovdje postići jeste isticanje da je Idžma' važan izvor našega kulturnog naslijeđa.

4. Kijas - Analogija

Značenje kijasa (analogije) je poređenje nečega sa nečim i vezanje istog za njegov propis ili obrazlaganje na osnovu zajedničke prosudbe.

Sa stručnog stanovišta, to je izvođenje propisa o nekom pitanju ili djelu na osnovu nečega što mu je isto ili slično. U nauci o osnovama fikha postoje izrazi: „ono sa čim se samjerava (el-mukis 'alejhi)“ ili „osnov (el-asl)“, te „ono što se samjerava (el-mukis)“ ili „ogranak (el-fer'). Za sličnost između dva predmeta, ili njihovo zajedničko obilježje, kaže se „povezanst u propisu (menatu'l-hukmi)“. S takvim smislom, kijas je široko i važno polje za otkrivanje bogatstva skrivenog u Knjizi i Sunnetu, budući da oni nisu limitirani vremenom i mjestom. Dakako, kijas je bogat izvor koji uvijek od Knjige i Sunneta polazi kad treba zatvoriti neku pretpostavljenu potrebu koja se ukaže shodno vremenu i mjestu. Do rješenja se ne dolazi bez kijasa. Kijas je poglavlje, na oba krila otvoreno stručnjacima u svim vremenima.

Nekad sličnost u skladnim i sličnim pitanjima može biti jasna toliko da je može otkriti i onaj ko ima i minimum prakse. Stoga je akteri osnovnih nauka (usulijjun) nazivaju „jasna analogija (el-kijasu 'l-dželijj)“. Nekad sličnost „onog što se samjerava“ i „onog sa čim se samjerava“ može biti nejasna, pa se u prvi mah ne razumije i zahtijeva procjenjivanje i precizno ispitivanje. Akteri osnovnih nauka je nazivaju „skrivena analogija (el-kijasu'l-hafijj)“. S oba krila, kijas je sreća i bogatstvo.

Kijasom se ne potkrjepljuje u krivičnom pravu, jer obraćanje njoj može dovesti do proizvođenja novih prekršaja i kazni. U svemu mimo tih slučajeva, kijas je dodatni izvor kojim se može potkrjepljivati, koji se može primjenjivati u svakom vremenu. Većina islamskih pravnika je složna oko toga da se kijas može koristiti kao dokaz u potkrjepljivanju.

Ovdje ćemo se zadovoljiti ovim šta smo već rekli o kijasu, a ko želi znati više, neka se obrati odgovarajućoj literaturi.

5. Istihsan - Odobravanje

Istihsan (odobravanje) znači smatranje nečega dobrim, a koristi se sa smislom divljenja nečemu. Akteri osnovnih nauka za njega imaju brojne definicije. Mnogi ga koriste na mjestu skrivene analogije, a nasuprot jasnoj analogiji. Istihsan u pojedinim pitanjima može biti usmjerenje ka dokazu snažnije od onoga koji pruža kijas; ili podupiranje čvrstog dokaza u kijasu; ili podloga čvršćem dokazu; ili prepuštanje kijasu u sklopu općih zakonodavnih propisa; ili prepuštanje težega lakšem, sa smislom preovladavanja lakšega nad težim, u slučaju kad su i jedno i drugo dozvoljeni. Mnogi pravnici, na čelu s imamom Ebu Hanifom, podržavaju dokazivanje istihsanom. Pravnici koji se s tim ne slažu koriste ga tako što ga prenose na druge zakonodavne izvore, pod različitim drugim nazivima istog značenja. Njihova različitost je, dakle, samo nazivna i kao takva ne može zamutiti taj pitki izvor.

I ovdje ćemo se zadovoljiti ovim koliko smo naveli, a detaljno analiziranje prepuštamo specijalistima.

6. Masleha – Javni intres

Masleha (javni interes) je posredovanje, ili sredstvo u službi ispravnosti; nešto korisno, ispravno i dobro. Kao izvor idžtihada, masleha se pojavila u prvim stoljećima, kad su se pojavili kijas i stav (er-re'j), da bi ga neki prvaci naučavanja (mezhebi) ustanovili kao prateći izvor, neovisan od izvora zakonskih dokaza. Budući da je masleha, po onom šta njen smisao podrazumijeva, izvor koji ljudima donosi korist, pruža im dobro i ispravnost, njeno mjesto je važno u vjerskom životu. U biti, Uzvišeni Stvoritelj je propise objavio radi štićenja vjere, duše, imovine, razuma i potomstva. Zbog toga masleha ima snagu dokaza u osnovama fikha.

Iako se masleha ne uzdiže na nivo drugih zakonskih dokaza prilikom korištenja u potkrjepljivanju, ima mnogo pravnika, na čelu s prvacima malikijskog mezheba, koji su joj pridavali poseban značaj. Iako se Imam Šafija nije fokusirao neposredno na maslehu kao na samostalan dokaz, nju je koristio na drugi način, u sklopu kijasa, tako što se na nju implicitno naslanjao. Što se tiče hanefijskih pravnika, dobro je prihvataju, s tim što se razilaze u tumačenju i komentarisanju. Stav imama Ahmeda ibn Hanbela o maslehi blizak je stavu imama Šafije, kao i o mnogim drugim pitanjima.

Uz relativna razilaženja oko gledanja na maslehu, prevladava utisak da je svi mezhebi smatraju i prihvataju kao samostalan dokaz, iako ponekad s brojnim drugačijim nazivima, kad je prihvatljiva i kad ne protivriječi nekom drugom zakonskom dokazu. Nema sumnje da je ona važan izvor kulture sa stanovišta smisla koji mu je dao Zakonodavac i funkcije koju su u vezi s njom iznijeli pravnici.

Iako bi bilo opravdano o tome detaljnije govoriti, okolnosti nam ne dopuštaju da duljimo.

7. Tesavvuf

Definiciju tesavvufa ćemo prepustiti nekim knjigama i raspravama, da bismo ukratko ukazali na njegove sadržaje.

Tesavvuf koji se, sa stanovište teorije, može nazvati nekim redom (tarikat), a sa stanovišta prakse dervišlukom (dervešet), [2] važan je izvor spoznaje i kulture na jednom širokom polju koje se pruža od duhovnog života do morala i načina druženja.

Postoje raznovrsna tumačenja tesavvufa. U sklopu jednog se kaže da je to smrt požude, egoizma i oholosti, a život srca i duše. Putnikovo prepuštanje svoga nefsa Božijoj – neka je uzvišen – volji, poput mrtvaca u rukama gasila (perača), sa posjedovanjem djelimične volje u njenim posebnim okvirima. To je i izbjegavanje ružnog ponašanja koje plemeniti Kur'an osuđuje, a kićenje lijepim svojstvima. Tesavvuf je osjećanje Božije blizine u svojoj duši, sa nazivom „bliskost (kurbet)“, koja u srcu i duši prekoračuje skrivenu „ljudsku dimenziju“ svojstvenu čovjeku. On je i ustrajavanje na pravcu uputa Knjige i Sunneta, slijeđenje zapovijedi Uzvišenoga Gospodara u životu umjesto slijeđenja strasti i prohtjeva. Zatim je i potpuno usmjerenje ka „Uzročniku svih uzroka“ i stavljanje uzroka izvan djelatnog utjecaja, ili lišavanje sebe, koliko god je moguće, tjelesnih užitaka, a kićenje sebe melekanskim svojstvima.

Gledano s odgojnog stanovišta, za tesavvuf se može reći da je trajno čuvanje čistote srca uza sputavanje šejtanskih pobuda i svojih prohtjeva; odvraćanje tijela od posebnih požuda i sužavanje tog prostora koliko je moguće; slijeđenje puta uspinjanja ka istinskoj „čovječnosti“ kroz trajno nastojanje da se ostane na nivou „duševnog i srčanog života“; zalaganje života postizanju materijalne i idejne sreće drugima uz ozbiljno ispunjavanje svega potrebnoga prema Uzvišenoj Istini; slijeđenje vjerovjesničke koncepcije ne očekujući nagradu čak i uz ulaganje najiskrenijeg napora i vršenje najtežih poslova; odlučnost da se u odanosti Uzvišenoj Istini bude uvijek u sjeni Muhammedove, s.a.v.s., niše; ispoljavanje čiste i predane pobožnosti bez očekivanja da se ostvari neki cilj ili naknada, uz predostrožnost da se sve potrebno prema Uzvišenom Allahu ispunjava shvatajući to kao odnos između Stvoritelja i stvorenog, onoga koji obožava i Obožavanog, onoga ko traži i Traženoga, onoga ko stremi i Onoga kome se stremi; ustajanje s maksimalnom strpljivošću i upornošću protiv neposlušnosti; obavljanje ibadeta sa zadovoljstvom i užitkom kao da su najpreči životni ciljevi; dočekivanje iskušenja i nevolja s osmijehom, grudi otvorenih jednako za prihvatanje moći i blagosti Uzvišenog Allaha; vezivanje svih vrsta stremljenja i brige uz odobravanje Uzvišenog Stvoritelja, a ne uz ocjenu ljudi; te strpljivost prema onom što se očekuje, slična strpljenju kvočke na pologu.

Prema netom navedenim značenjima, pravi put za bolje upoznavanje s tesavvufom su knjige i rasprave napisane o „smaragdnim brjegovima srca“. Tesavvuf je jedinstven prostrani bazen nauke i spoznaje, naslonjen na poetiku, apodiktiku i gnostiku. On sav život drži u zagrljaju, hrani ga i obogaćuje. Dubina izvora mu nema premca među „duhovnim predodžbama“ na Istoku, niti među „filozofskim strujama“ na Zapadu.

8. 'Ilmu 'l-kelam

Sa stanovišta leksikologije, el-kelamu znači govor, razgovor, jezik, plemeniti Kur'an, Božije zapovijedi i Božije zabrane. Teoretsko značenje izraza, označava skup nauka na kojima je cilj odbrana islamskih sistema racionalističkim i tradicijskim dokazima. Označava i čuvanje ispravnosti vjerničke misli; odbacivanje sumnji i sumnjičavosti, koje se pokreću ili se može predvidjeti da će biti pokrenute protiv vjere; čuvanje pravoga islamskog vjerovanja od nekih pogrešnih filozofskih struja u okvirima lijepog Sunneta.

Sa drugačijeg stanovišta, el-kelam je zbir kodeksa i zakona koji obuhvataju niz naučnih i spoznajnih teorija, koji osnove vjere povezuju s Kur'anom, Sunnetom i stavovima dobrih predaka građenih u njihovom svjetlu. Mnogi islamski učenjaci, mislioci i filozofi su kodekse el-kelama sakupljali u mnogobrojne knjige, a nastava iz njih je držana u „vjerskim školama“.

Brojni misliloci i učenjaci su nastojali ostati u okvirima Knjige i Sunneta, pa o tim pitanjima nisu iznosili nijedan stav mimo dva izvora, dok neki drugi nisu vidjeli ništa loše u tome da obrazlaganja i dokazivanja prošire, obogate ih gnosom, sufijskim i filozofskim učenjima. Štaviše, smatrali su da je bavljenje tim pitanjima na takav način služenje vjeri. Tačno je da je takvo proširivanje u sistem islamske misli unijelo ideje koje udaljavaju od slojeva starog naslijeđa, ali je činjenica da je to muslimanima otvorilo veoma široke vidike.

Nemamo namjeru raspravljati o koristima i šteti od toga, već želimo istaknuti da je to jedan prostran i izdašan izvor našega kulturnog naslijeđa. Dakle, ne želimo zalaziti u stvari koje bi otvorile vrata novim polemikama.

9. Urf, 10. Običaj i 11. Djelo

Urf je običaj, stanje i ponašanje kakvo ljudi dobro prihvataju, kakvo nailazi na opće odobravanje i ne kosi se s razumom, zdravim poimanjem i vjerom, iako nije zakonska odredba. S nešto drugačijeg stanovišta, pravnici hanefijskog mezheba su ga definisali kao zbir stvari koje odobravaju razum i zakon, a ne odbacuje ih ni zdrava misao.

Postoje jasne razlike između običaja i djela, naspram urfa. Urf, ili nešto općeprihvatljivo (el-ma'ruf), naziv je za zbir lijepih običaja, a činjenica je da običaj i djelo nekad mogu biti i neprihvatljivi. To se jasno ogleda u različitim nazivima kojima se označavaju običaj ili djelo, kao kad se kaže „lijep običaj“, ili „ružan običaj“, a isto tako i „dobro djelo“, ili „loše djelo“. Za urf nema takvih distinktivnih opisa.

Urfova ima verbalnih i praktičnih, dok se običaji i djela svode na aktivnosti i djelovanje. Osim toga, običaj i djelo se povezuju i s „pasivnim umom (el-'aklu' l-'atil)“, a uz to se pojavljuju i slijepo oponašanje i prihvatanje staroga. Plemeniti Kur'an je na brojnim mjestima upozorio na takvo razumijevanje i nevjernicima prigovorio za oponašanje i slijepo slijeđenje: „Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu“ (Ez-Zuhrufu, 23), ali je hvalio uzus, namijenio mu naziv „općeprihvatljivo (el-ma'rufu)“ i, najblaže rečeno, preporučio ga.

Nismo željeli ovdje o urfu, običaju i djelu govoriti sa stanovišta iskoristivosti u zakonodavstvu i zasnivanju nekih odredaba na njima, već smo imali namjeru samo istaknuti da je uzus uopće, a običaj i djelo - pod uvjetom da se ne kose s vjerom - također važan izvor našega kulturnog naslijeđa.

* * *

Sve navedene teme su široke i zahtijevaju duge rasprave ili istraživačka djela, a to niti nam je bilo cilj kojeg smo se željeli poduhvatiti, niti za tako opširan zahvat ovdje ima mjesta.

Sve što smo ovdje htjeli, u ovim kratkim naznakama - zadovoljavajući se da nekad istaknemo samo nazive i definicije – jeste da spomenemo izvore naše tradicijske kulture i unutrašnju građu tih izvora ukazati u okvirima jednog sažetog napisa. Istovremeno smo željeli na poseban način podsjetiti na samobitnost u nama ukazujući na organsko jedinstvo raznovrsnih izvora tradicijske kulture, za koje se čini da su odvojeni jedan od drugoga. Prilikom izlaganja o tim temama, nastojali smo ne zalaziti u fantastiku. Držali smo se podalje od zamki izvještačenosti i sličnoga. Pretežan dio namjera posvetili smo fokusiranju na epistemološku dimenziju navedenih pitanja. Otuda smo nastojali usredsrediti se na interakcijske odnose raznovrsnih polja kulturnog i misaonog naslijeđa. Usljed neophodnosti da se istakne svaka navedena tema, svaku smo saželi tako što smo je obuhvatili općim pogledom prepuštajući pojedinosti pažnji specijalista. Naše dodatno razmišljanje o tim temama u budućnosti uvjetovano je dužinom života, a za sada nam ostaje da se zadovoljimo i time što smo na ogromno more ukazali iznoseći tek poneku kapljicu.

[1] Ibn Madždže, El-Fiten, 8.; Et-Tirmizi, El-Fiten, 7.; Abd ibn Humejd, El-Musned, str. 367.; Ibn Hajjan, Es-Sahih, X, 438.
[2] Naziv dervišluk ima perzijsko porijeklo, a derviš je onaj ko traži vrata. To je sljedbenik (murid) koji pripada derviškom redu.

Tweet

Whatsapp