Naš misaoni sistem s drugog stajališta
Ljudski razum, srce, misao i osjećanja, Objava sa svim plodovima, kao i brojne druge stvari, imaju u našem misaonom sistemu veliku važnost, a doimaju se kao različita lica jedne te iste stvari. Može se slobodno reći da je taj sistem, sa stanovišta površine na kojoj je zastupljen, širi i prostraniji od drugih.
Ovo stoga što je islam u svojim poslanjima i dostavljanjima čovječanstvu uvijek čuvao otvorenost i širinu. Kad je uspostavljao odnos sa pripadnicima i sagovornicima, u sklopu obraćanja razumu je misaoni dijalog je uzimao kao put i dimenziju, obojene osjećajima, naslonjene na široko inspirativnu Objavu, da bi prosudbe gradio na temeljima koji povezuju čovejka, postojeći svijet i Stvoritelja, na temeljima čvrstim i prikladnim za kur'anske odredbe i logičke kategorije.
Taj odnos koji je islam uspostavio u svjetlu Kur'ana najprodornija je snaga, najbolja usaglašenost s ljudskim osjećajima i najbliža njegovim misaonim prosudbama, dotle da mu ni u jednom sistemu, ni prije ni poslije njega, nema premca u čuvanju ravnoteže između razuma, srca i duše.
Naravno, islam je sistem najuzorniji i najusklađeniji s ljudskom naravi i prirodom, jednako sa stanovišta užeg unutrašnjeg svijeta kao i sa stanovišta odnosa prema velikom globalnom svijetu. Njemu nema premca ni takmaca u udovoljavanju potrebama čovjeka, niti će ga ikada biti! To je sasvim prirodno, jer mu je prvi izvor čista i blistava Objava, a prvo tumačenje Sunnet. Kako god je Kur'an nadnaravan, tako je nadnaravan i sistem koji izvire iz njegovih poruka i nastaje iz pouka. Kao što premca ni takmaca nema Kur'anu, nema ga ni islamu koji se smatra njegovim plodom.
U svjetlosnom svijetu Kur'ana, postojanje, stvari i priroda, mijenjaju se brzo tako da se ove stvari preobražavaju i uzimaju različite forme. S materijalnim i idejnim osjećajima, čovjek seže u nepoznate dubine, a razum se, zahvaljujući nadnaravnoj Objavi, uzdiže da vidi stvari onakve kakve su. U njegovoj obasjanoj atmosferi srce se uspijeva raskomotiti, rasti i razvijati se, a duša lebdi na krilima poruka i diže se do „prijestolja svoje savršenosti“. Diže se dok sve stvari ne poveže s „vladavinom srca“. To je nešto što se događalo jučer, što se događa danas i što će se događati sutra. Da bi se to ostvarilo, dovoljno je da vjernici osjete Kur'an, da ga upijaju osjećanjima, osjetilima i shvatanjem, da ga dožive kao ugodno i čisto svjetlosno osvježenje koje rasplamsava osjećanja sagovornika, kao što je to činilo i u vrijeme objavljivanja. Činjenica je da oni koji se odlikuju sposobnošću i snagom osjećanja trajno u Kur'anu pronalaze dah ljubavi, uzbudljivosti, želje i čežnje, da se oni koji ga slušaju uhom srca uvijek interesuju za poziv u „oživljavanje nakon smrti“ koji se čuje iz njega.
Naravno, Kur'an je iznio različita poimanja „džihada“, sa stanovišta njegovih dometa i pravaca. Džihad je podsticanje ljudi da upoznaju sebe i svoje ćudi. Džihad je i uspostavljanje odnosa sa cjelokupnim postojećim svijetom; džihad je i odupiranje tjelesnim prohtjevima; džihad je i kad vjernik pobijedi samog sebe i iznutra otvori tvrđavu svoje ćudi; džihad je i stalna spremnost i zauzimanje jasne pozicije protiv pobuda i refleksa koji ruše čovjeka, poput neprijteljstva, mržnje, omalovažavanja, izrugivanja, pohlepe i zavisti; džihad je i kad svako sebe veže uz neku uzvišenu misao i visoki cilj – džihad prekoračuje sve strahove i predviđanja. Džihad je kad se ovaj svijet shvata kao čekaonica za budući svijet, kao prostorija za oživljavanje onosvjetskog znamenja, za trasiranje onoga što je ovdje kao puta za ono što postoji tamo. Pored navedenih, ima još mnogo vrsta džihada.
Kur'an je tokom približno četvrtine stoljeća ljudima izložio većinu poslanja o džihadu, tako što je svojim dostavljanjima uređivao život. Postao je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu (Ibrahim, 24), raširio se i velike površine pretvorio u bašče. Naravno, svi ajeti su u vrijeme objavljivanja bili kao hučanje vodopada, kao pitka voda Kevsera koja navire iz nepresušnih izvora, ili, drugim riječima, kao da su voćke s prvim plodovima koji dolaze iz Božanskog svijeta. Ispunjeni čežnjom, zaljubljenici su te plodove, čim se pojave, odmah brali s punim oduševljenjem i na procjenu ih pružali srcima i dušama, da bi se to, bez zastoja, po nekoliko puta učestalo ponavljalo. Ti sagovornici su svakodnevno sjedali za nebesku sofru i s nje jeli s razboritošću. Zahvaljujući tom koraku, sagovornici su bujali živošću, a rodne pljuskove Objave, koji su svakodnevno obilno lili u njihovim horizontima, doživljavali su kao „proživljenje nakon smrti“ prožeto nagovještajima, kao da su slušali zvuk sura iz beskraja. Svako od njih je postajao „bujno zelenilo“ pored kojeg bi se dah života otvorio svakome ko tuda prolazi. Uspinjali su se za svojom dosegnutom srećom, za „proživljenjem“ koje je prelazilo u trajnu uzavrelu živost, naviruću čežnju koja se ne smiruje i slatko uzbuđenje. Da prožive s emocijama, mišlju, dušom i srcem, Uzvišeni Allah ih je pozvao riječima: O, vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati (El-Enfalu, 24), a oni Mu, sa svoje strane, bez oklijevanja odgovorili: Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru; ’Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko rđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima (Ali 'Imran, 193) i požurili prihvatiti Božiji poziv.
Tajna njihove trajne živosti krije se u atmosferi u kojoj su živjeli. Oni su Kur'an slušali srcem, bez predrasuda. Sasvim iskreno su u njega povjerovali. Allahu su se usmjerili u svjetlu veličanstvene Knjige koju su zavoljevi iz dubine srca. Nisu se zadovoljavali dostignutom ljubavlju, već su sa čežnjom i ushićenjem i na druge utjecali da je zavole, činili sve da im bude prihvatljiva. Veoma odvažno su nastojali da im se islamska osjećanja i misli ne zamute natruhama pobuda. Nastojali su se nadahnjivati islamom, predstavljati ga u izvornoj boji, s divnim uresima. Zato su kao sagovornici dobili „pravi odgovor“.
U tako prosvijetljenoj atmosferi, islam i Kur'an su bili shvatani onakvi kakvi su uistinu. Do njih su svi stizali bez primjedbe, prigovora i zastoja. Okom srca su razumijevali veličinu Uzvišene Istine, sve tačno procjenjivali razumom, logikom i prosudbom, bez predubjeđenja i predrasuda. Nikad nauku nisu kruto prihvatali samo zbog sušte nauke, već su odmah djelo spajali s naukom i „komentar“ iznosili prije premise. Dobijene podatke su preobražavali u saznanja i pokretačku snagu. Teorijska znanja su vrlo jednostavno pretvarali u naučnu stvarnost i praksu. U prostranim dušama su shvatili svrhu stvaranja čovjeka i postojećeg svijeta. Našli su užitak u okretanju Uzvišenom Allahu i Njegovoj veličini, kakav drugi ljudi nisu našli u materiji, tjelesnim prohtjevima i strastima. Oslobodili su se svih stega koje se tiču tjelesnih potreba i svakodnevno se, u atmosferi prostranog srca, predavali nekoj novoj dubini.
Ponavljajući se tako, život je, makar u nekim vremenskim isječcima, tekao u okrilju zdravoga kur'anskog tumačenja i pravih islamskih predodžbi, ili, drugačije rečeno, u svjetlu životnog poretka koji izvire iz islamske prakse, naslonjene na nebeske horizonte koji očaravaju razum, dotle da mašta svoj cilj nije postizala čak ni u vidu „idealnih vrlih država“. Ko zna, možda se taj kur'anski život više puta ponovi i u nekom budućem vremenu!? Za pravi duhovni život istinske prepreke nema ma kako se vremena mijenjala, a stoljeća se smjenjivala.
Takva sreća bi se i u sadašnje vrijeme mogla ostvariti kad bi se muslimani, kako smo naprijed isticali, snabdjeli čvrstim borbenim duhom, a letargiji se ne predavali kakvi god bili uvjeti. Preci su uvijek bili svjesni i oprezni. Uzdizali su se iznad svog ega i tjelesnih prohtjeva, a život uređivali prema horizontima srca i duše. Budni i oprezni su bili na sve loše postupke koji su od njih mogli poteći ako se povedu za svojom ljudskom naravi. Nisu ostavljali prostora javljanju bilo kakve negativne misli u unutrašnjim svjetovima.
Jedna od najvažnijih strana dubine islamske predodžbe jeste poziv na obnavljanje ovosvjetskog života koji se nekima čini nebitan, usljed povezanosti svega sa zadovoljstvom Uzvišenog Allaha, a nekima da je, s opremom i rasporedom, drago i omiljeno mjesto, čekaonica i prolaz za budući svijet. U sklopu te ideje, na ovaj svijet se može gledati i kao da je prolazna njiva, luka ili platforma s koje se polazi na budući svijet.
Naravno, kad islam oslovljava sagovornika, on u obzir uzima sva njegova vidljiva i skrivena osjećanja, sve njegove dubine, kao što su misao, intuicija, emocije, logika i shvatanje. On čovjeka smatra potpunom cjelinom, s prefinjenostima i tankoćutnostima. Oslovljava ga iz tog okvira, udovoljava njegovim željama, zadovoljava mu prirodne ljudske potrebe, pripravlja mu dobro okruženje za lahko širenje u svakom vremenu i prostoru.
Jedno od specifičnih obilježja islamskoga misaonog sistema je oslanjanje na sadržaje Kur'ana i Sunneta više nego na druge naučne izvore. Po tome se on odlikuje nad svim drugim vjerskim sistemima i filozofijama. Od samog pojavljivanja, islam se od starog naslijeđa raznih sistema koji su se javljali u vidu vjere razdvajao odlučan da ostane samosvojan i izvoran. Iako je cijenio sve što je u njima neiskrivljeno i nepromijenjeno, nazivajući to „zakonom onih prije nas“, u osnovi je crpio iz temeljnih izvora koji se smatraju „vrelom naviruće pitke vode“.
Činjenica je da islamu, ni u kojem slučaju, nije potrebno staro naslijeđe, ili novi snovi mašte. Kako mu to i može biti potrebno kad mu je oslonac Kur'an? Kao cjelina, Kur'an „sadrži sve knjige koje su iznosili vjerovjesnici u različitim vremenima, sve poslanice i poslanja s njihovim sadržajima, sva djela čestitih, zajedno s njihovim različitim navikama. On je blistav sa svih strana, odozgo, odozdo, sprijeda, odzada, zdesna i slijeva. Zatvoren je pred svim uobraziljama i sumnjama. On je knjiga čija tačka oslonca su nebeska Objava, iskonski Govor i jasan dokaz. Njegov cilj je vječna sreća u posmatranju. Sadržina mu je dvorac istinske upute, vrh mu je svjetlost vjerovanja, a podnožje dokaz i argument zasnovani na jasnom znanju. Desno je praktična predatost srca i intuicije, a lijeva strana očarava razum istim jasnim dokazima. Plod mu je milost Milostivoga i kuća duše“. [1] Zato onaj ko se hrani iz te Knjige, sa stanovišta islama, nema potrebu za maštanjima idealista, za postulatima logike racionalista, za osnovama metodologije eksperimentalista i drugim. Njima se ne treba obraćati niti ih smatrati pouzdanim izvorima.
Islam se od svih drugih nebeskih i zemaljskih sistema razlikuje svojim stilom, koncepcijom i gotovim rješenjima za ljudske nevolje. Nesumnjivo, on je obrazac „savršenosti“ u pravom smislu riječi. On čovjeka stavlja u jedan širok okvir. Sveobuhvatno u obzir uzima sva njegova temeljna specifična obilježja, sve umne, misaone i duhovne obdarenosti, da bi ga punio raznovrsnim energijama. Islamsko usmjeravanje se ne svodi na razum i misao. Islam čovjeka ne procjenjuje samo kao razumno i logično biće, ne zanemaruje osjećaje. S važnosti emocija pogled ne skreće, kako to čine neke filozofske škole, već islam čovjeka gleda okom Uzvišenog Stvoritelja. Kao nedjeljivu cjelinu ga stavlja u čvrst kaluf, udovoljava zahtjevima njegovih unutrašnjih i izvanjskih osjećaja. S elementima cjelokupnog materijalnoga i idejnog postojanja, priprema ga da spreman dočeka ovosvjetsku i onosvjetsku sreću, da bude spreman za ulazak u Džennet.
Što se tiče postizanja svega toga, od početka do kraja, prepuštamo ga perima specijalista, da sve opširnije analiziraju i procjenjuju.
[1] Bediuzzaman Said Nursi, El-Kelimat ( el-kelimetu'l-hamisetu ve 'l-'išrun), Daru 'n-Nil, Kairo, 2008., str. 419.
- Napravljeno na .