Za one koji razmišljaju
Srce čovjeka koji je u svom razumu našao sjeme dobra, ljepote, oprosta i tolerancije uvijek podsjeća na džennetske bašče. Od ovakve osobe nije moguće očekivati da se odjednom pretvori u kradljivca, razbojnika, bludnika, ubicu, alkoholičara, kozumenta droge ili u zavaranu osobu, koju će svako omalovažavati, a sama će sve kritizirati.
Za tefekkur (promišljanje) koji se čini u sebi i o onome oko sebe kažemo da je to unutarnji, ili enfusi, i vanjski, ili afaki, tefekkur. Afak je množina riječi ufuk, koja označava horizont, dok je enfus množina riječi nefs. U svakodnevnom jeziku riječ ufuk ili horizont označava vrhove planina ili mjesta na kojima izlazi ili zalazi sunce. Drugim riječima, linija spajanja neba i zemlje predstavlja ufuk. Iz tog razloga, tefekkur koji se odvija na tom prostoru naziva se afaki tefekkur; misli se na prostor i svjetove koji se nalaze van čovjeka.
S druge strane, riječ enfus predstavlja množinu riječi nefs, koja označava spoj ljudske materije i duhovnosti. Osim toga, i ljudska suština i ono što u njoj čini djela koja po svom karakteru pripadaju “šejtanskom” također se označava pojmom nefs. On je poput upravnika koji regulira rad mehanizma sačinjenog od ljudskih osobina kao što su strast, požuda, srdžba, bijes, uobraženost i inat. Vrlo je moguće da šejtan posredstvom nefsa stupa u kontakt s čovjekom i da na taj način sve ono što je ružno uljepšava u čovjekovim očima. On tako koristi nekad požudu, a nekad srdžbu, nekad inat, a nekad bijes, samo da bi naudio čovjeku. Štaviše, ponekad će posegnuti za razuzdanim ljudskim razumom koji nije obasjan Objavom i vaspitan u njenim okvirima, pa će i njega okrenuti protiv nas i tako nam nanijeti štetu.
Još jedno tumačenje nefsa ogleda se u pojmu mahijet-i insanije (ljudska suština). Riječ je o nefsu koji je opisan u ajetu:
“… i jedni druge ne ubijajte!” (En-Nisa’, 29),
koji podrazumijeva ljudsko biće kao zasebnu ličnost. U tom kontekstu čuvanje nefsa (života) predstavlja jedan od principa usul-u hamsea (pet temeljnih društvenih principa). To je ono na što se ovdje aludira. Tefekkur koji se odnosi na ova područja predstavlja unutarnji ili enfusi tefekkur (u vezi s nefsom).
Tefekkur u okvirima afaka i enfusa
Ove dvije vrste tefekkura predstavljaju odgovornost svakog čovjeka i vrlo često se u Kur’anu obje vrste spominju jedna pored druge. Primjer za to je ajet koji glasi:
“U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene…” (Ali ‘Imran, 190)
U jednom drugom ajetu se kaže:
“Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!” (El-Gašije, 1720)
Sve ovo ljude upućuje na jedan vrlo sveobuhvatan tefekkur. Ajeti slični ovima vrlo često sadržavaju misli kao što su: “... a zašto oni ne razmisle...”, ili “... zar oni ne razumiju...” Česta je situacija da Kur'an poziva na vanjski teffekur, da bi odmah nakon toga spomenuo ljudske ruke, noge, boje, jezike, narječja i organe, i tako nas usmjerio na unutarnji tefekkur. Na taj način se skreće pažnja na činjenicu da bi unutarnji teffekur trebao slijediti onaj vanjski. Dakle, nakon što se pozabavimo tefekkurom u okviru svemira, koji odražava jednu veliku sliku, Kur'an nas upućuje na čovjekov unutarnji svijet, jer je on, za razliku od svemira, jedna manja knjiga ili, bolje rečeno, sadržaj knjige svemira. Na taj način čovjek će uspjeti zadržati fokus i ostati pribran u svom promišljanju. Tako se, naprimjer, ajet koji glasi:
“U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene...” (Ali ‘Imran, 190)
nastavlja rečenicom:
“… Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio…” (Ali ‘Imran, 191),
i u potpunosti ukazuje na vanjski teffekur. Tu su i ajeti u kojima stoji:
“Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?” (Ez-Zarijat, 20-21)
Ovim riječima Uzvišeni Gospodar skreće pažnju na nebesa, ukazujući na činjenicu da izvršenje Njegovih obećanja dolazi s neba, da je sve tamo počelo i da će se i Sudnji dan spustiti na ljude s neba, a onda kao da nas pita: “Zar još uvijek ne želite ojačati pronicljivost vašeg nefsa i s dubokom spoznajom osnažiti svoj iman?” Zato sve ovo ukazuje na čvrstu povezanost vanjskog i unutarnjeg tefekkura.
Pođimo od ljudskog oka; s obzirom na to da je tu pred nama, u mogućnosti smo da prepoznamo njegov oblik, strukturu, način na koji funkcionira, ukratko, sve o njemu. A, da bismo shvatili vezu između sunca i ljudskog oka, važno je da shvatimo sposobnost oka da percipira svjetlosne talase, njegovu ograničenost u smislu frekvencija koje registrira, pa čak i da razmislimo o samoj sposobnosti oka da uopće registrira stvari oko sebe. Takvo razmišljanje odvest će nas korak dalje i otvoriti nam vrata nekih daljih prostranstava. U takvom stanju, sve što vidimo oko sebe postat će jasno kao kada iz nekog udžbenika učimo i usvajamo određene istine.
Onda pogledajmo svoje ruke. Baš kao što u ime vanjskog teffekura osmatramo zvijezde na nebu, sada se okrenimo svojim rukama; pogledajmo zglobove na prstima, balans koji postoji među njima, primijetimo da su naše ruke stvorene iz više dijelova i da uz pomoć pet prstiju jedne ruke imamo mogućnost da obavimo širok spektar poslova. Tako će nam ruke omogućiti da, onda kada je to potrebno, uživamo u stvarima koje su oko nas, ali i da se odbranimo od neprijatelja, ukoliko postane prijetnja našoj sigurnosti. I još mnogo, mnogo toga. Tek kada sve to dobro razumijemo, sa čuđenjem ćemo izjaviti: “Rukama, koje je stvorio Allah, dž.š., obavljamo hiljade poslova!”
Jednom kada se na taj način okrenemo enfusu/sebi i unutarnjem promišljanju nemoguće je oduprijeti se jakom dojmu i riječima koje glase: “Allah, dž.š., koji me je stvorio, zaista je velik i čist od svega!” Na sličan način razmislite i o svojim nogama, o svom srcu, o želucu i ostalim dijelovima tijela. Vidjet ćete da je svaki od njih poput beskrajne knjige koja će vam mnogo toga reći.
Odakle početi s teffekurom?
Čovjek koji želi krenuti stazom teffekura putovanje bi trebao započeti unutarnjim teffekurom. Ovim ćete postići da preko sadržaja knjige upoznate ono što će vas očekivati na njenim stranicama. Na taj način ćete znati šta vas očekuje i gdje to možete očekivati na tom putu, a to će vas saznanje čuvati neugodnih iznenađenja ili pogrešnih zaključaka.
Polazeći od sebe, čovjek bi kroz lični teffekur trebao razmišljati na način da kaže: “Moje postojanje je odraz Rahmanijeta (Milosti). On je Taj Koji je stvorio ovo tijelo. On je, opet, Taj Koji ga je okitio raznim vrlinama. Ovo uho je jedino Milostivi mogao postaviti na svoje mjesto. On je smjetio oko tamo gdje sada stoji.” A onda bismo se kolektivno trebali okrenuti ovim značenjima i prepustiti ih savjesti na konačnu “ratifikaciju”. Drugim riječima, uz pomoć unutarnjeg teffekura izgradit ćemo košnicu, u nju smjestiti ramove i dozvoliti da pčele razuma u njoj naprave najslađi med. U suprotnom, ako ne posegnemo za unutarnjim teffekurom koji će rezultirati izgradnjom košnice, pčele razuma, koje uz pomoć vanjskog teffekura pronalaze potrebni polen, ostat će bez prostora za njegovo pražnjenje. U tom procesu nastat će mnogo praznog hoda, što liči na situaciju kada iz dubokog bunara pokušavate izvući vodu posudom koja je šuplja. Tako će, sigurno, izostati željeni rezultat, a to je proces u kojem, promišljanjem, znanje prerasta u istinsku spoznaju, jer jedino na taj način vanjski teffekur može rezultirati mahz-i marifetom ili suštinskom spoznajom.
A onda, kada takve misli i emocije u nama dovoljno sazriju, okrenut ćemo se prema nebu i na njemu primijetiti zvjezdana jata, pa ćemo, poput milog pjesnika, svoje ushićenje opisati riječima: “O, Allahu moj, Ti Koji nebo kitiš zvijezdama. Kako si Ti samo Uzvišen! I kako si samo Pravedan, Ti Koji gore iznad njih potpaljuješ bijesni džehennem. Kako si samo Milostiv, Ti Koji nurom obasjavaš Svoj džennet, i kako si samo Silan, Ti Koji džennet nastanjuješ Svojim melecima!” Na sličan način Bediuzzaman u svom djelu govori u ime zvijezda, pa kaže:
Mi se obraćamo čovjeku koji čovjek jeste,
Nas ne vidi oko nevjerničko,
Ne čuje naš glas, koji uzvikuje ajete istine,
Naša suština je jedna, naš pečat je jedan,
Mi Gospodara veličamo i ponizno zikr činimo,
Djelići smo Mliječnog puta, zaluđeni Njime.
Tako i mi izražavamo svoju pobožnost i padamo ničice pred Uzvišenim Gospodarom. To je put kojim su oduvijek napredovali ljudi od irfana (mudrost). Uzdizali bi se uz pomoć unutarnjeg tefekkura, dok bi im vanjski tefekkur dao završne finese na intelektualnom planu.
1. Uzvišeni Gospodar čovjeka je obavezao na dvije vrste teffekura (vanjski i unutarnji), i vrlo često se obje vrste u Kur’anu spominju jedan pored drugog.
2. Teffekur koji se čini u sebi predstavlja unutarnji teffekur, dok je onaj koji je usmjeren prema svijetu koji nas okružuje vanjski teffekur.
4. Čovjek treba krenuti putem unutarnjeg teffekura, da bi izbjegao neugodna iznenađenja i eventualne pogrešne zaključke.
- Napravljeno na .