Tajnovita kazivanja iz sure El-Kehf
“Stanovnici pećine” bili su hrabri mladići koji su svoje živote stavljali na kocku zbog dostavljanja svoje vjere. Kur’an Časni kazivanje o njima zahvata svojim posebnim stilskim izrazom i time nudi različite znakove i dokaze o da’ijama kojih će biti sve do Sudnjeg dana.
Za “ashabi-kehf” (stanovnici pećine) koristi se i termin “ashabi-rekim” (stanovnici rekima), i o njima se kazuje u prvim ajetima sure El-Kehf. Tako se u jednom ajetu, u obraćanju našem Poslaniku, s.a.v.s., kaže:“Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim?” (El-Kehf, 9)
Počevši od ovog pa sve do 26. ajeta spomenute sure, Kur’an nam govori o događajima koji su se desili stanovnicima pećine. U ajetima stoji i to da su neki ljudi iznijeli različita mišljenja o njihovom broju, međutim tačan broj se nigdje ne navodi, nego se kaže da ovaj podatak ostaje skriven u Allahovu znanju. U vezi s tim, sura nam daje informacije o njihovom nagađanju:
“Neki će reći: ‘Bila su trojica, pas njihov bio je četvrti’, a neki će govoriti: ‘Bila su peterica, pas njihov bio je šesti’, nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći:
‘Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi.’ Reci: ‘Gospodaru mome dobro je poznat njihov broj, samo malo njih to zna...’” (El-Kehf, 22)
Već smo rekli da se za “ashabi-kehf” koristi i termin “ashabi-rekim”. Značenje ovog imena, po mišljenju mufessira, jeste “ploča” ili “natpis”. Prenosi se da je postojala ploča unutar pećine na kojoj su bila zapisana stanja i imena njenih stanovnika. Aludirajući na tu ploču i oni su nazvani “ashabi-rekim”. Neki kažu da je “rekim” naziv pećine u kojoj su se našli, a neki da je to planina u kojoj je smještena spomenuta pećina. Sve u svemu, nije sigurno šta “rekim” tačno predstavlja. Naravno, ova dilema ostaje za one koji smatraju da pojmovi “kehf” i “rekim” imaju različito značenje.
Postoji razilaženje i o mjestu na kojem su boravili stanovnici pećine. Neki kažu da je to područje Šama, neki Andaluzije, neki pak Tarsusa (mediteransko područje današnje Turske), a ima i onih koji smatraju da je riječ o Efesu (egejsko područje današnje Turske).
Ebu Hajjan, veliki mufessir s područja Andaluzije, bilježi da je u blizini Granade na lokaciji zvanoj Sole naišao na pećinu u kojoj je zatekao kostur jednog psa i tijela sedmerice muškaraca koja su već uveliko počela truhnuti. On navodi da postoji mogućnost da se radi o stanovnicima pećine. Ibn Atijja također navodi da na području Sole postoji jedno takvo mjesto i da ga je on osobno imao priliku posjetiti.
Ibn Kesir također daje informacije o stanovnicima pećine. On kaže da je kršćanstvo već bilo iskrivljeno, kraljevi su se bili sasvim predali hedonizmu, štaviše, jedan među njima, po imenu Dakjanus, odabrao je idolopoklonstvo. Riječ je o vrlo okrutnom i zlom čovjeku koji je imao namjeru uništiti sve koji su vjerovali u Božiju jednoću. U to je ime stavio na muke sve one koji su se smatrali vjernicima. Među njima su bila i sedmerica mladića koji su služili u njegovom dvoru. Iako je želio i njih likvidirati, Dakjanus se nije usuđivao to učiniti jer su pripadali dvorskoj posluzi. Da bi izbjegli zlu kob, mladići su se skrasili u jednoj pećini na planini po imenu Bendžulus (Anchilus).
Jedan od njih, po imenu Jemliha, uputi se do grada, međutim primijetivši da ga prate u stopu, vrati se u pećinu. Pod jakim dojmom svega što se dogodilo zajednički učiniše dovu Uzvišenom Gospodaru i On ih sve uspava dubokim snom. (Isti događaj spomenut je i u francuskoj “Grand enciklopediji”, samo su imena napisana grčkim alfabetom.)
Nakon što su utonuli u san, dva dvorska službenika i vjernika, Theodore i Rufinus, zapisaše njihova imena i sve što im se desilo na jednu ploču i ostaviše je u pećini pored njih. Upravo su se iz te ploče dobile informacije o njima. Njihova su imena bila: Jemliha, Mekselina, Mislina (ili Meselina), Mernuš, Debernuš, Sazenuš, Kefeštetajjuš i njihov pas Kitmir.
A onda je prošlo mnogo godina... Prema Kur’anu, riječ je o 309 godina po lunarnom kalendaru. Ukazujući na razliku između lunarnog i solarnog kalendara, Kur’an ističe i osobinu relativnosti vremena. Nakon toliko godina stanovnici pećine probudili su se i jednog poslali među ljude. Budući da je izgledao drugačije, odmah je privukao pažnju na sebe. S obzirom na to da je narod već bio upoznat o njima, Uzvišeni Gospodar uzeo im je duše i oni su umrli nakon toga.
To je, otprilike, sažetak onoga što se govori o stanovnicima pećine.
Međutim, da bi se otkrile bar neke mudrosti skrivene u ovoj priči, želio bih govoriti o stvarima na koje ova priča ukazuje u kontekstu današnjeg vremena. U suprotnom, moglo bi se, ne daj Bože, desiti da ovo kazivanje ostane na nivou priče koja se desila u prošlosti. A čudesna knjiga poput Kur’ana bez sumnje je čista od riječi koje ne nose nikakvu poruku. Mnogo je toga što će ljudi u svakom periodu, pa tako i u ovom sada, pronaći u ovoj priči. Smisao njihovog uvrštavanja u Kur’an i jeste u tome da ljudi svakog vremena, u skladu sa svojim razumijevanjem, izvuku ponešto iz ovakvih priča.
Stanovnici pećine u okvirima ummeta
Već smo spomenuli da se u Kur’anu ne spominje tačna lokacija stanovnika pećine. Osim spominjanja Španije, Alžira, Egipta, Jordana, Sirije, Afganistana i Istočnog Turkistana, postoje i navodi da se ova pećina nalazi na području Turske, konkretnije u Tarsusu ili Efesu (Afšinu). Mudrost ovoga mogla bi biti u činjenici da su vjernici na različitim mjestima širom svijeta doživljavali periode povlačenja u pećine i svojevrsno odgađanje stvari. Dakle, ovdje nije riječ o lokalnoj pojavi i zato ovakvom vrstom navođenja Kur’an ukazuje upravo na tu činjenicu, upućujući nas na stanovnike pećine koji mogu biti bilo gdje. Ko zna, možda je u redovima ummeta svakog poslanika bila po jedna grupa stanovnika pećine.
U tom smislu, kao što je moguće da se grupa vjernika iz ummeta Musaa, a.s., povukla u pećinu zbog pritisaka različitih tirana, tako je moguće i da se dio vjernika za vrijeme Isaa, a.s., u bijegu od tadašnjih zlotvora skrio u neku od tamošnjih pećina. Međutim, dostupne informacije iz historije nisu dovoljne da bismo sa sigurnošću znali ko su ti ljudi i kojem su ummetu pripadali. Možda se ovi nepoznati dijelovi priče razotkriju nekad u budućnosti.
Još nešto važno što možemo naučiti iz ove priče jeste značaj zajedništva u svakom vremenu. Postoje mnogi pokreti u historiji koji su bili obilježeni osjećajem zajedništva (u vjeri). Tako su mnogi mladići, čija su srca bila ispunjena ljubavlju prema Allahu, dž.š., zajedno stajali u odbranu određenih istina. Zato se u Kur’anu umjesto o njihovom broju i imenima, kazuje o njihovom stanju, što nam govori da iz tog stanja izvučemo pouku.
U ajetima navedene sure Kur’an (uz tefsirsko tumačenje) opisuje njihovo viteštvo navodeći da je riječ o džematu koji je krasilo zajedništvo i da im je jedini cilj bio da se do kraja drže svoje istine i da žive kako im ona nalaže. Zbog toga im je i Allah dao potrebnu snagu, pa se kaže:
“...a Mi smo im uvjerenje još više učvrstili. Osnažili smo bili srca njihova...” (El-Kehf, 13 i 14)
Oslonili su se jedni na druge i više nisu znali za strah. Bili su krajnje smjeli u svom stajanju spram nevjerstva, nepokornosti i zablude. Ljudi su to koji će bez razmišljanja ući u vatru, dopustiti da ih razapnu i s osmjehom na licu postati hrana lavovima jer su uvjereni i osjećaju radost što u tim trenucima svjedoče moći svoga Gospodara. Čak i kad se vojne jedinice daju u potjeru za njima, oni će ih dočekati spokojnih srca kao da je riječ o oslobodilačkoj vojsci koja će ih izvaditi iz zatočeništva. Njihova su srca vezana na pravi način i oni su digli glas protiv nereda i pometnje... Pa, čak i prilikom dizanja glasa očito je njihovo nastojanje da postignu Allahovo zadovoljstvo i da se poštenjem približe univerzalnim ljudskim vrijednostima. Na njihovim usnama uvijek je samo jedna istina:
“...Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati...” (El-Kehf, 14)
Ustvari, to njihovo zajedništvo garancija je opstanka naroda iz kojeg su potekli. Upravo je zbog toga Omer, r.a., rekao: “Propao je narod bez mladosti.” To znači da je narod bez mladih ljudi koji su vezani zajedništvom osuđen na propadanje. Tako vitalni, mladi i u svakom smislu zdravi ljudi, gdje god krenu, s ponosom će predstavljati svoje vrijednosti i nadjačati nesretne glasove. Oni će dati sve od sebe da spriječe lutanje svoga naroda i nesreću koja ih može zadesiti zbog toga. Poput uvijek budnih ratnika dići će glas protiv svega što ide na štetu njihovog naroda. U tom je kontekstu rečeno da će propasti narod koji nema takve pojedince u svojim redovima. Ukoliko stvari posmatramo iz tog ugla, vidjet ćemo da je jedan takav pokret zajedništva postojao u vrijeme Isaa, a.s. U to se vrijeme vjera širila skriveno i daleko od očiju, a ti su ljudi u velikoj tajnosti čuvali svoju vjeru pred naletima zlotvora.
Kad je vlast prešla u ruke zlih i nemilosrdnih ljudi, patnja je postala dio svakodnevnice vjernika. Prolazili su kroz sve i svašta, doživjeli svaku vrstu zla, sve do trenutka kad će se pojaviti neko ko će izmijeniti tok stvari. Postoji mogućnost i da se vrijeme u kojem su “ashabi-uhdud” (vlasnici hendeka) učinili veliko zlo prema vjernicima poklapa s ovim periodom. Iskopali su hendeke, napunili ih vatrom i u nju bacali žive vjernike. Uprkos tome, niko od vjernika nije se okrenuo od svoje vjere. Čak je i jedna žena s djetetom u naručju bačena u srce vatre. Dvoumila se u jednom trenutku. Sigurno nije mislila na sebe, nego na dijete koje joj je bilo u naručju. I baš u tim trenucima, dijete u povoju je progovorilo: “Ne odustaj majko od svoje vjere!” Ne razmišljajući više ni trena, žena se s djetetom bacila u vatru.
Džemat zajedništva predstavlja zajednicu muškaraca i žena koji podnose sve vrste nedaća. Uprkos besprimjernom zlu koje su pokazivali prema vjernicima, “ashabi-uhdud” su pred sobom imali mlade ljude koji nisu prezali ni od čega. Razapinjali su ih, spaljivali, ali to nije bilo dovoljno da ih odvrati od vjere. Sjekli su ih, odvajali im meso od kostiju, ali su oni bili istrajni u svom imanu. Uskraćivali su im hranu i vodu, ostavljali ih bez igdje ičega u vrelim pustinjama, no to ih nije moglo pokolebati. Zar Poslanik, s.a.v.s., nije dao za primjer ove heroje stoljećima kasnije, kad je Habbab bin Eret molio Poslanika, s.a.v.s., da učini dovu? Oni su podnijeli žrtvu koja se tražila od njih, a sada je bio red na Poslanika, s.a.v.s., i na njegove ashabe. A onda je Božiji Poslanik, s.a.v.s., završio svoje obraćanje sljedećim riječima: “Allah će upotpuniti ovu vjeru, ali vi žurite.” Nije bilo potrebe da se žuri jer će džemat zajedništva prije ili kasnije obaviti svoj zadatak i dostići Allahove blagodati koje čekaju sve one koji će upotpuniti Njegovu vjeru. Međutim, za takvo što potrebno je strpljenje i zato je bilo važno stegnuti zube i nastaviti dalje. Brzopletost u takvim stvarima uvijek je rezultirala destrukcijom i sve ono što se gradilo velikim trudom miliona ljudi znalo se urušiti u vrlo kratkom roku.
Nesreća koja dolazi
Sebe sam oduvijek doživljavao kao najslabijeg među vjernicima i baš zbog toga se ne sjećam da sam sebi ikada pripisao i najmanju korisnu stvar za islam. Međutim, dobro znam da ne bih izgubio nadu ni kad bi smaknuli sve vjernike i kad bi nas ostalo samo nekoliko na ovom svijetu. Ne daj Bože, da se tako nešto desi, ja bih rekao: “Opet ćemo vrijedno raditi i namnožiti se.”
No, ima nešto što plaši mene i sve one koji razmišljaju poput mene, a to je nastojanje onih koji nikada nisu znali za muku i čija prošlost ne zna za patnju da u svojim rukama drže sve ključne procese u vrijeme kad vjernici učestvuju u svim društvenim dešavanjima. Čak u vrijeme odmah nakon Poslanika, s.a.v.s., takvi su unijeli nemir među ljude, a islamsko društvo pretvorili u lokvu krvi. To vrijeme svjetlosti nisu zatamnili ljudi poput Habbaba, Ammara ili Bilala, već oni koji su se naknadno pojavili i kasnije priključili muslimanskim redovima. Naravno, ne govorim o svima već o određenom broju onih koji nisu znali za muku. Na čelu svake pometnje i anarhije našli su se upravo oni. Moram priznati da, kad razmišljam o tome, ponekad me obuzme strepnja i ja dignem ruke i molim Dragog Allaha: “Gospodaru moj, molim Te da onesposobiš sve one koji imaju pokvarene ideje i da ne dozvoliš da vjernici dožive još jedno razočarenje. Amin!”
1. Mnogo je toga što će ljudi u svakom vremenu, tako i u ovom sada, pronaći u ovoj priči. Smisao njihovog uvrštavanja u Kur’an u tome je da ljudi svakog vremena, u skladu sa svojim razumijevanjem, izvuku ponešto iz ovakvih priča.
2. Još nešto što možemo naučiti iz ove priče jeste značaj zajedništva u svakom vremenu. Postojali su mnogi pokreti u historiji koji su bili obilježeni osjećajem zajedništva (u vjeri). Tako su mnogi mladići, čija su srca bila ispunjena ljubavlju prema Allahu, dž.š., zajedno stajali u odbranu određenih istina.
3. U svakom vremenu bude hrabrih ljudi poput stanovnika pećine. Uvijek bude i onih koji im se pridružuju, nastavljaju njihovim putem, u skladu s općim okvirom misli i osjećanja, iako ne budu u svim pojedinostima na istoj liniji.
- Napravljeno na .