Kad srce postane sjetno, a oko suzu pusti...
Suze su odraz srčanosti, ljubavi i milosti, te način da kroz kristalne kapljice ispoljimo emocije kao što su radost, čežnja, tuga, milost i ljubav koje nosimo u srcu. Najbolje sredstvo koje će učiniti da srce omekša jeste promišljanje i posmatranje kosmosa da bi se izvukla pouka.
Ljudi uglavnom plaču zbog razloga i nagona kao što su radost, žalost, nada, rastanak i susret, međutim, oni čiji horizonti srca su obilježeni prijateljstvom prema Allahu dž.š. prije svega plaču zbog straha od Njega (mehafetullah) i ljubavi prema Njemu (muhabbetullah).
Vrijednost svakog jecaja kod Allaha dž.š. procjenjuje se u skladu s vidicima i mislima onoga ko pušta vapaj. Zato se plač koji izražava nezadovoljstvo pred nesrećama i nevoljama kao i protest upućen sudbini smatra haramom (zabranjenim), kuknjava zbog brige za sutra smatra se duševnom bolešću, a žal za izgubljenim ovosvjetskim stvarima bespotrebnom panikom, dok se suze prolivene u ime ovih pobrojanih stvari smatraju rasipanjem (israf)...
Suze kao šaputave molitve
Kur'an-i Kerim s priznanjem podsjeća na one koji plaču u ime spasa vlastite duše, zbog brige za onim svijetom, zbog straha ili ljubavi koja se osjeća prema Hakku, kao i zbog destruktivnosti koju nam donose grijesi, i konstantno nas navodi da takve ljude uzmemo sebi za primjer. Primjera radi, nakon spominjanja vjerovjesnika, odajući im priznanje zbog njihovih osobina i vrlina, kaže se:
“Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali“ (Merjem, 58),
i na taj način se, potencirajući njihovu zajedničku osobinu, zaokružuje jedna cjelina. Suze prolivene na Allahovom dž.š. putu smatraju se poklonima u obliku šaputave molitve (munadžat) koji su Mu uručeni. Podsjećajući nas da je prolivanje suza stanje svojstveno rabbanijama (predani Gospodaru), u isto vrijeme se opominju i oni koji svoj život smatraju zabavom i provode ga u igri i veselju, i to riječima:
“Malo će se oni smijati, a dugo će plakati, biće to kazna za ono što su zaslužili.“ (Et-Tevbe, 82)
Sretan je onaj ko sebe obuzda
I Vjesnik Kur'ana, naš Poslanik, s.a.v.s., se utječe Uzvišenom Gospodaru od bezosjećajnog srca i neuplakanih očiju, baš kao što u Allahu dž.š. traži i utočište od šejtanskih spletki. Zato je često ponavljao svoj vapaj, izgovarajući: “Allahu moj, utječem ti se od srca koje ne trepti i očiju koje ne plaču.“
Plemeniti Poslanik (alejhi ekmeluttehaja) je rekao: “Sretan je onaj ko obuzda svoj nefs! Sretan je onaj ko svoju kuću (misleći na primanje gostiju) drži prostranom i slobodnom! Sretan je onaj koji plače zbog svojih grešaka!“, i na taj način svom ummetu ukazao put od tri stepenice koji vodi do miradža (uzdizanja). Navodeći da bi suze prolivene iz straha mogle biti brana pred božanskim gnjevom, rekao je: “Postoje dvije vrste očiju koje neće osjetiti džehennemsku vatru; prve su oči borca za Istinu koji stalno plače iz strahopoštovanja pred Uzvišenim Gospodarom, a druge su oči junaka koji stražari na Allahovom putu.“
Sačuvati se od licemjerstva i pokazivanja
Jedna od stvari koja je vrlo važna u kontekstu prolivanja suza zbog straha kojim smo ispunjeni jeste mogućnost izražavanja čistih ushićenja i blistavih emocija, a da ih ne uprljamo vlastitom licemjernošću i neiskrenošću. Čiste suze koje su prolivene da bi se pokazale i bile viđene jesu uprljane blatom širka. Zato je najbolje da prilikom obavljanja nafila, kada Uzvišenom Gospodaru iznosimo svoje unutarnje stanje, odaberemo neka mirna mjesta kako bi se sačuvali od licemjerstva i pokazivanja...
Iz tog razloga, kada se u hadis-i šerifu govori o sedam skupina ljudi koji će na Sudnjem danu pronaći mjesto u hladu Allahovog dž.š. Arša, jer osim Njegove sjene drugog utočišta neće biti, kaže se da je jedna od tih skupina sačinjena od bogobojaznih ljudi koji liju suze svaki put kada se osame i spominju Allahovo dž.š. ime. Dakle, kao što se u nekim drugim poslaničkim izjavama čovjek koji plače iz bogobojaznosti smatra ravnim stražaru na frontu, tako ga i ovaj hadis svrstava među prijatelje Allaha dž.š. kao što su ljudi na pozicijama koji vladaju pravedno, zatim mladi ljudi koji svoj život provode u radosti zbog ibadeta i abidi (oni koji čine ibadet) zaljubljeni u mesdžide.
Čiste i biserne suze
Čani imam Gazali je rekao: “Na gubitku može biti i onaj ko plače i onaj ko ne plače...“ Onaj ko ne plače sigurno će se jednog dana kajati zbog toga, jer postoje mnoge opasnosti koje prilaze čovjeku, a neke od njih su takve da se mogu prevazići jedino suzama prolivenim na ovom svijetu. No, ima i onih koji mnogo plaču, ali ne zbog svojih grijeha ili ljubavi i čežnje (prema Allahu dž.š.), već iz drugih razloga i pod utjecajem dunjalučkih briga. Što je najgore, ima i onih koji plaču kako bi stvorili sliku osjetljivih i emotivnih ljudi koji se klone grijeha (muttaki) i koji su ispunjeni ljubavlju prema Allahu. Vjernik bi trebao da se trudi, posebno među drugim ljudima, da obuzda svoje emocije, da na pravi način iskoristi datu mu volju i da suze pušta u sebi i tek onda kada mu to ne polazi za rukom može podići branu pred rijekom suza...
Čiste i biserne suze koje se proliju samo iz bogobojaznosti će ublažiti bol koju nam nanosi vatra ljubavi (prema Allahu dž.š.), i one su jedini napitak koji ima snagu da ugasi plamen džehennemske vatre. Iz tog razloga Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Na Mahšeru, u vrijeme kada iskre džehennemske vatre budu padale po ljudima, Džibril, a.s., se pojavio s jednom punom čašom. 'Šta je to?', upitah ga, a on odgovara: 'Ovu su suze vjernika koji su plakali iz straha od Allaha. Jedino one mogu ugasiti ove strašne iskre.'“ U ovom hadis-i šerifu se aludira na jednu veoma važnu stvar. Dakle, džehennemski plamen, koji predstavlja rezultat šejtanskih emocija kao što su bijes, ljubomora, mržnja i neprijateljstvo i koji čovjeku stvara tegobu i oduzima mu spokoj, moguće je ugasiti jedino uz pomoć suza.
Putevi koji vode ljepoti srca...
Uzvišeni Gospodar u Kur'an-i Kerimu kaže:
“Znajte da Allah daje život već mrtvoj zemlji! (Tako isto može oživjeti opustošena i uspavana srca.) Mi vam objašnjavamo dokaze da biste razumjeli.“ (El-Hadid, 17)
Ovim nam daje do znanja da je, ukoliko želi, u stanju da revitalizira paralizirana srca kao što daje život beživotnoj zemlji, budi uvelo cvijeće i čini da usjevi iznova proniknu iz zemlje. Štaviše, nakon ove božanske izjave, stavlja nam do znanja da je davanje (infak) na Allahovom dž.š. putu jedan od povoda koji će oživjeti srce i učiniti ga nježnijim.
U jednom hadis-i šerifu koji potvrđuje ovo o čemu govorimo, Najpotpuniji vodič, s.a.v.s., kaže: “Ukoliko želiš da omekšaš srce i osiguraš mu sve ono što mu je potrebno, onda budi milostiv prema siročetu, pomiluj ga po glavi i nahrani ga. Učiniš li to, srce će ti omekšati i dobit ćeš ono što ti je potrebno.“
Kako omekšati srce?
Najbolje sredstvo koje će učiniti da srce omekša jeste tefekkur (promišljanje) i posmatranje kosmosa da bi se izvukla pouka. Uz pomoć tefekkura srce se prosvjetljuje i oslobađa zebnji i sumnjičavosti, te postaje jače pred šejtanskim spletkama i prevarama. U suprotnom, oni koji ne uče, ne razmišljaju i ne obnavljaju sebe uvenut će i raspršiti se. U tom pogledu, da se ne bi prepustili ravnodušnosti i kako bi one koji se nalaze nadomak nje povukli s te opasne granice, potreban je čvrst tefekkur usmjeren prema unutarnjem i vanjskom svijetu.
S druge strane, Kur'an ističe da srca postaju mekša čineći zikr Allahu dž.š. Podsjećanje na Uzvišenog Gospodara, sa svim lijepim imenima i svetim svojstvima, dizanje glasa izražavajući Mu zahvalnost i veličajući Ga, naprezanje kroz tespihanje i veličanje, iščitavanje Njegove knjige i pronalaženje utočišta u Njegovom vođenju, tiho izgovaranje dokaza stvaranja iz knjige kosmosa u kontekstu Stvoritelja, a koji su sastavni dio knjige kosmosa, izražavanje vlastite slabosti i bespomoćnosti jezikom dove i munadžata (tihe molitve)... Sve ovo navedeno predstavlja jednu vrstu zikra. Zikr čini da srce zadrhti, postane mekše i ispuni se osjećajem povjerenja. Posebno zikr koji se čini noću ima vitalan značaj da bi srce postalo nježnije i da bi zadržalo takvo stanje. Oni koji ne ispune svoje noći teško da će održati nježnost vlastitog srca...
Razmišljaj što više o smrti!
Promišljanje o smrti je također jedan od puteva koji će učiniti da otklonimo efekte ravnodušnosti i riješimo se njene štetnosti. Hz. Aiša, r.a., obraćajući se jednoj ženi koja se žalila na surovost srca, kaže: “Razmišljaj što više o smrti, takvo razmišljanje će ti omekšati srce.“ Pored stalnog prisjećanja na smrt, još jedan od načina koji se može smatrati lijekom protiv ravnodušnosti jeste izvlačenje pouka iz stanja u kome se nalaze bolesni i hendikepirani, te redovne posjete mezarju.
- Napravljeno na .