Iman, najveći izvor ponosa
Uz pomoć svjetlosti imana neki ljudi ispune svoje srce i dušu. Čovjek koji je u kontekstu srčanog života dostigao ispunjenost, bilo da sjedi, ustaje, hoda, trči, priča ili šuti, u svakom smislu će ostavljati traga na ljude oko sebe i sticati njihovo poštovanje.
Riječ “izzet“, koja označava vrijednost, ugled, veličinu, uzvišenost, čast i dostojanstvo, u suštini izražava ispunjenost srca. Dakle, prema mišljenjima nekih ljudi koji su dostigli vrlinu “unutarnje ispunjenosti“, izzet i ugled se ne mogu steći uz pomoć tjelesnih osobina, porijekla, načina oblačenja, položaja ili bogatstva koje posjedujemo; već se čast i ugled trebaju tražiti u hizmetu (služenju) koji se čini narodu, u borbi za istinu i pravdu, u vezanosti za vjeru i u potpunom obavljanju dužnosti robovanja... Takvi ljudi traganje za bogatstvom i raskošom smatraju gubljenjem vremena, jer su oni uz pomoć svjetlosti imana postigli ispunjenost srca i duša im je ispunjena vjerom.
Čovjek koji ostavlja trag
Dakle, za one koji uspiju da osjete izzet, koji dolazi kao rezultat vezanosti za vjeru i prosvijetljenosti imanom, potraga za bilo kojom drugom vrstom časti je bespotrebna aktivnost. Jer stavovi, ponašanje i odnos prema dešavanjima kao i pogled na svijet čovjeka koji uspije da dokuči važnost odanosti Allahu dž.š., koji je u sebe utkao duh vjere i koji vjeru doživljava kao vitalni element vlastitog života, neće se ni u kojem slučaju mjeriti odjećom koju nosi na sebi, već ozbiljnošću koju pokazuje u svom ponašanju i stavovima i svjetlom imana koje zrači iz njega... Takav čovjek će u svakoj prilici pokazivati istu vjeru i istu ispunjenost, te njegovo držanje će uvijek biti obilježeno ozbiljnošću, dostojanstvom i usmjerenošću na “onu stranu“, kao kada ulazi u mesdžid, klanja i stoji pred Allahom dž.š.
On je pronašao sebe, ispunjen je, sit je i pronašao je svoj spokoj. Čovjek koji je u kontekstu srčanog života dostigao ispunjenost, bilo da sjedi, ustaje, hoda, trči, priča ili šuti, u svakom smislu će ostavljati traga na ljude oko sebe i sticati njihovo poštovanje. Niko neće obraćati pažnju na odijelo takvog čovjeka, kao da sve što je na njemu postaje transparentno. Oni oko njega će se fokusirati na emocije i ideje takvog čovjeka, pa čak i na njegove duhovne dubine.
Nastojanje da se ispuni praznina
Što se tiče onih koji nisu postigli ovu vrstu ispunjenosti i koji nisu u svojim srcima osjetili čast i dostojanstvo koje nam donosi islam, takvi izzet traže u oblačenju, odorama, titulama i odlikovanjima. Prazninu koju nose u srcu nastoje da ispune ponekad nekim komadom odjeće, ponekad nekim nejasnim izrazima, ponekad naizgled blistavim znanjem koje su pokupili usput, a ponekad čudnim ponašanjem i stavovima...
U njihovim srcima, u njihovom držanju i ponašanju postoje mnogi nedostaci i mnoge praznine. Njihovo vjersko znanje je ili minimalno ili ga nikako nemaju. I upravo taj nedostatak stvara jednu veliku prazninu u njihovom unutarnjem svijetu. S obzirom na to da nisu utkali vjerski život u svoje pore, emocije i misli su im plitke i ta plitkost uzrokuje još jednu prazninu u njihovim dušama; onu koja se veže za širinu savjesti.
Luksuz neće ispuniti prazninu
Znanje koje nose u srcima i glavi nije uspjelo da se preobrazi u spoznaju. Teorija nije evoluirala u praksu i zato su oni još uvijek sirovi, jer nisu uspjeli da sazriju do kraja. Ne uspijevaju da se riješe stalnih karakternih oscilacija. To stanje u njima proizvodi dodatne praznine koje se međusobno isprepliću.
Zato će takvi ljudi - kao što sam i maloprije naveo - stalno posezati za neprirodnim sredstvima u svom ponašanju, svojim stavovima, odijevanju, govoru, gestikulacijama pa čak i mimici, hranit će se luksuzom i fantazijama i stalno će tragati za vještačkim materijalom koji bi ispunio navedene praznine. U neku ruku, pokazat će stalno nastojanje da luksuzom ispune praznine, te trud da uz pomoć fantazija odagnaju vlastite nedostatke. To je tako, jer oni puteve do uzvišenosti i visina ne traže u svojim srcima i unutarnjim dubinama, već vani u raznim vještačkim materijalima za punjenje.
Budi ono što jesi
Danas i u svakodnevnom životu pokušavamo sebe dovesti u red, pazimo na vlastitu ishranu i pažljivo biramo ono što ćemo odjenuti. Štaviše, navikli smo da se oblačimo zapadnjačkim stilom i naši izbori prilikom odijevanja su obilježeni određenim kalupima. Stekli smo određeni luksuz, upustili se u određene fantazije i sve to smjestili unutar granica našeg općeg ponašanja. Iz tog razloga bi djelovalo suviše vještački ako bi pred druge ljude izlazili ponašajući se kao fakir (prosjak) i zahid (uzdržljiv).
Ukoliko bismo neko ponašanje koje se danas prihvata kao normalno, te koje i sami doživljavamo kao prirodno i na taj način ga prakticiramo, izmijenili samo da bismo izgledali drugačije, onda bi to bio klasičan primjer licemjerstva i takav stav bi posijao sjeme sumnje u ljude sa kojima komuniciramo. Izvještačena poniznost nije prava poniznost. Prihvatanje određenog ponašanja samo iz namjere da “izgledamo“ na određeni način je u prijevodu prevara. Iz tog razloga, kakvi god da smo takvo držanje trebamo pokazati i pred drugima. Trebamo biti ono što jesmo i izbjegavati svaku vrstu vještačkog ponašanja. Važno je da tragamo za prirodnošću i da se uvijek prirodno ponašamo.
Unutarnja ispunjenost
Ukratko, biti u mogućnosti da kažemo: “Allah nas je nagradio Islamom i nepotrebno je u drugim stvarima tražiti izzet“, i osjetiti čast koju sa sobom nosi predanost Hakku, zavisi od naše sposobnosti da se oslobodimo svih kompleksa i da pronađemo spokoj u srcima koji se opisuje i kao “unutarnja ispunjenost“. Čovjek koji se usmjeri Stvoritelju i okrene se istinskoj kibli, i koji uspije da se riješi različitih robovanja, kao što je robovanje željama, moći, požudama i popularnosti, dostižući jedan visoki nivo kroz robovanje samo Hakku, jeste čovjek koji je uspio da postigne “unutarnju ispunjenost“.
Sretnik je to kome su vlastitim robovanjem otvorena vrata jedne vrste sultanata i koji može, poput hz. Mevlane, da kaže: “Postao sam rob, postao sam rob, postao sam rob... Svaki rob osjeća sreću i blagoslov kada pronađe slobodu. Ja sam svoju radost i sreću pronašao u robovanju Tebi.“
Žrtvovanje u ime bratstva
Kurban predstavlja ibadet kome je plemeniti Poslanik, s.a.v.s., poklanjao veliku pažnju. Činjenica da se u hanefijskom mezhebu kur'ban ubraja u vadžib, dok je u šafijskom mezhebu isti taj kurban okarakterisan kao sunnet (uzeti u obzir i terminološke razlike između dva mezheba), ne smije dovesti do potcjenjivanja ovog ibadeta. Zato se Kurban-bajram treba, s jedne strane, iskoristiti da bi se pomoglo siromašnima, ali s druge strane, taj važni mubarek ibadet se treba učiniti dopadljivim i drugim ljudima kako bi i oni učestvovali u njemu.
Kao što se i u Kur'anu navodi, poenta kurbanskog mesa trebala bi da bude iskrenost, bogobojaznost i približavanje Allahu dž.š. Ukoliko nema takvog cilja, onda meso koje se podijeli i krv koja se prolije nemaju nikakvog značaja kod Allaha dž.š. Baš kao što Allahu nije potreban niti jedan ibadet kojeg mu čovjek čini, tako Mu ne treba ni meso koje dobijete od kurbana. Ono što Allah cijeni jeste ljudska iskrenost i ihlas. Iz tog razloga, obavljajući dužnost ovog ibadeta, sebi za cilj trebamo postaviti Allahovo zadovoljstvo i žrtvom koju prinosimo trebamo pokazati spremnost da i najvredniju imovinu, ukoliko se ukaže potreba za tim, žrtvujemo na Njegovom putu.
Plakao bih...
Meleki zapisuju samo djela i radnje, a kada je riječ o duhovnim djelima, među kojima su čist nijet, bogobojaznost, iskrenost i produhovljenost, to je samo Allahu poznato i takve stvari se pred robovima mogu pojaviti u obliku iznenađenja na onoj strani. Sevap koji nosi jedan ibadet količinski se iskazuje omjerom 1:10, 1:70 ili 1:700, dok u slučaju duhovnih djela ne postoje matematičke mjere i brojevi, već se takva djela ocjenjuju u kontekstu njihovih svojstva...
Plakao bih kada bi do mene dolazile vijesti o sušama i nestašicama koje su harale Somalijom, Abesinijom i Kenijom, ali bih znao plakati i kada bi mi javili da je na tom području pala kiša. Vjerujem da su i dragi ljudi Anadolije koji pokušavaju stići na sva ta mjesta ispunjeni istim emocijama. Čuvši za ljude koji žive u siromaštvu i bijedi na tim područjima, može se desiti da kažu: “Ljudi u Turskoj se bar na neki način snalaze, daj da se okrenemo Somaliji, Etiopiji, Ugandi, Keniji ili Tanzaniji.“
Simbol nepokolebljivog bratstva
Lično smatram da bi oni koji su klali jednu životinju, ukoliko je to moguće, trebali zaklati još jednu, a oni koji su klali dvije neka zakolju tri i neka jedan kurban pošalju u ta područja. Ali, u svakom slučaju, oni koji imaju mogućnost za to neka nastave da pružaju pomoć i šire bajramsku radost među našim ljudima na jugoistoku koji žive u malim mjestima i očekuju pomoć.
Doba kurbana se ne treba koristiti samo za pomaganje ljudima koji žive u siromaštvu, već se treba doživjeti i kao simbol nepokolebljivog bratstva među ljudima. Nesebične duše trebale bi više da brinu za ljude u navedenim područjima nego za sebe. Mada neki pokazuju strašan trud ne bi li stvorili pukotine i rascjepe u tom odnosu, naše je da gradimo vrhunske zidove koji će spriječiti bilo kakvo urušavanje.
- Napravljeno na .