Poštivanje pravila, oslanjanje na Allaha i zadovoljstvo sa onim što je određeno
Ukoliko jedan čovjek po pitanju načela stvaranja i vjerskih naredbi, uspijeva u prvi plan staviti svoje dužnosti i odgovornost, te ukoliko mu je važnija suština i duh posla koji radi i hizmeta koji čini od rezultata koje proizvodi, onda neće dozvoliti da ga neočekivani rezultati bace u očaj, kao što neće dozvoliti da mu zbog toga ni najmanje ne oslabi želja da najbolje robuje svome Gospodaru. Svaki svoj hizmet će obavljati u ozračju dubokog ibadeta i bez prestanka će izražavati svoju zahvalnost na mogućnosti da dostigne stepen istinskog vjernika kao najvišu deredžu ljudskog postojanja. On neće znati za očaj, neće ga hvatati panika, niti će posustajati pod teretom puta kojim kroči.
I ne samo da se neće predati očaju, panici ili posustajanju, već će se naslađivati užicima koji dolaze iz suštine njegovih djela, pa će poput jednog Mevlane zanosno reći: „Rob postadoh, rob postadoh, rob postadoh! Robovi se raduju kada ih oslobode. A ja sam sretan i spokojan jer sam rob.“ Vrijednost posla i učinjenog djela on ne mjeri na osnovu rezultata koje ostvari, već kroz namjeru koja stoji iza tog posla, iskren odnos prema njemu i mjeru u kojoj se taj posao podudara sa Allahovim zadovoljstvom. Takvim stavom on ne dozvoljava da dubinu svoga robovanja ograniči vezivanjem istog za naknade i nagrade. Djela okrenuta prema Bogu i Ahiretu neće spustiti na ovosvjetski nivo očekujući nagradu isključivo na Dunjaluku. Suprotno tome, svoja djela će vrijednovati onoliko koliko nula vrijedi u poređenju sa beskonačnošću, te sa mirom koji mu pruža takva spoznaja nastavit će da radi onako kako je radio i do tada. (...)
Ako je čovjek Allahov namjesnik na zemlji – a znamo da je on jedino stvorenje kome je dat takav potencijal – onda je na njemu da čini u ime Allaha, da počinje u ime Allaha, da zamjera u ime Allaha, da voli u ime Allaha, da u okvirima Njegove dozvole utječe na druga stvorenja i da svaki preuzeti zadatak obavlja u skladu sa funkcijom Njegovog namjesnika. Iz tog razloga, on se neće razmetati svojim uspjesima, niti će dozvoliti da ga neuspjeh baci u očaj. Neće se hvaliti svojim sposobnostima, kao što neće ni poricati vrline kojim ga je Allah obdario. Sve će prihvatati kao Njegovo davanje i poslove koje obavi će smatrati dijelom svog zadatka. Nakon svakog uspjeha koji uslijedi okrenut će se Gospodaru sa ciljem obnavljanja povjerenja i glasno izraziti svoju odanost i sigurnost u Njega. A onda će riječima pjesnika Akifa, koji kaže: „Osloni se na Allaha, radi i trudi se, povinuj se Njegovoj odredbi. Ako ima puta, to je jedini put, jer ja za drugi put ne znam.“, potvrditi svoju odlučnost. U svakom trenutku će osjećati jak naboj, bit će spreman da uloži trud, zanosa mu neće faliti, a jedina briga će mu biti zadaci koji su pred njim. Obzirom da sve svoje poteze i djela podređuje robovanju, uspjesi i pobjede ga neće učiniti oholim, kao što ga ni porazi neće baciti u očaj. Ushićenje i oduševljenje koje ga krasi dok korača ravnom stazom ili dok se spušta nizbrdo, zamijenit će trudom i upornošću u trenucima dok se penje uz najstrmija uzvišenja.
I dok takav čovjek u namjeri da izvrši svoju dužnost namjesništva, s jedne strane, pokreće sve svoje mentalne, srčane, duhovne i emotivne kapacitete, i ostvaruje nevjerovatne performanse, s druge strane, on je vrlo miran i stamenit po pitanju rezultata koji nisu u okviru njegove odgovornosti, predan je Allahu, u stalnoj je potrazi za novim poduhvatima, ispunjen je nadom koja ga okreće alternativnim rješenjima i u svakom trenutku gleda da održava svoju vezu sa Allahom.
To je primjer istinskog vjernika i borca za istinu. Mnogo je onih koji su prošli tim stazama i koji su te staze okrenuli u pravcu džennetskih kapija, kao što je mnogo onih koji trenutno koračaju tim stazama u susret boljim danima koje nam Uzvišeni Gospodar obećava.
Kao što su svi oni koji prođoše tim stazama junaci ličnih osobina koje ih krase, tako su i oni koji danas koračaju tim stazama ljudi junaci svoga vremena. (...)
Svoje obećanje da će podržati ljude koji Mu se od srca okrenu i da će njih učiniti sebebom buđenja drugih ljudi, Allah je uslovio našom odlučnošću i trudom kakav su pokazali poslanici a koji ćemo i mi pokazati na tom putu.
Riječ je o stvarnim uzorima iskrenosti koji posjeduju nepokolebljivu vjeru, koji čvrsto stoje na svojim nogama, koji ne podliježu pritiscima sa raznih strana, koji se ne daju potresti pred naletom nesreća i problema, već suprotno, koji ljudima oko sebe predstavljaju stalni izvor morala, koji se po pitanju hizmeta nalaze daleko ispred ostalih, a po pitanju naknade i nagrade daleko iza ostalih, koje odlikuje ćutanje i stalno razmišljanje o Allahu. Ako će naš Gospodar prema bilo kome pokazati posebnu naklonost, onda će to biti sigurno oni, i ako će u zamrle mase udahnuti život, udahnut će ga upravo preko njih. (...)
Kažemo li da je Uzvišeni Gospodar Svoje blagodati namijenjene ljudima uslovio ispravnim usmjeravanjem ograničene volje koja nam je data – a mi vjerujemo da je tako – onda će Božanske blagodati u punom kapacitetu vjerovatno ostati sakrivene do onog trenutka kada ljudski rod u potpunosti iskoristi svoje potencijale.
A kada putnici na tom putu pokažu nemar pa za vlastitu snagu, moć i sposobnost pomisle da su im dovoljni za borbu sa svakom poteškoćom, ili se nađu na granici takvog nemara, da bi ih sačuvao širka, Uzvišeni Gospodar im neće dati odmah ono što žele i čemu se nadaju, već će im kroz jednu vrstu „džebr-i lutfi“ (Božijeg davanja koje ne zavisi od ljudske volje) usmjeriti lica prema tevhidu.
Ponekad, iako je sve u najboljem redu, može se desiti da kod boraca za preporod ljudskog roda nedostaje predanosti; u takvoj situaciji Uzvišeni Gospodar će ih izložiti raznim pritiscima i napadima, da bi Mu se u stanju potrebe opet okrenuli i iskreno Mu prenijeli svoje unutarnje stanje. To su trenuci kada Allah određeno vrijeme ne odgovara istom mjerom u odnosu na uloženi trud u pravcu buđenja ljudskog roda.
Nekad, pak, može doći vrijeme kada će borci za preporod ljudskog roda iskaziti ovosvjetska očekivanja, kada će im iskrenost biti uprljanja mislima o položajima, benificijama, funkcijama i naknadama... U takvim situacijama, sve dok se u potpunosti ne izoluju od ideja o stvarima mimo Njega i dok Mu se ne okrenu iskrenim nijetom, ostat će uskraćeni za nadahnuće koje im je potrebno na putu preporoda.
Pored navedenih situacija, vrlo je važno da se originalni putnici na ovom putu odvoje od kopija, te da se zalimi i tirani vrlo dobro identifikuju i prepoznaju od strane svih društvenih slojeva. Budući da Allah ponekad daje određeni rok prije nego što kazni zalime, mase običnih ljudi često mogu biti zavedene i prevarene od strane nevjernika, pa se može desiti da neki od njih (zato što stvari ponekad ne izađu jasno na vidjelo) zauzmu stav protiv istinskih junaka preporoda. U tom smislu, sve do trenutka kada će pravo lice stvari izaći na vidjelo, kada će se vidjeti ko je na kojoj poziciji i ko je upravu a ko nije, svima se pruža mogućnost da razmisle o vlastitim djelima. Iz tog razloga očekivani rezultati ponekad mogu malo zakasniti. (...)
Što se tiče onih koji ne mogu shvatiti istinski uzrok stvari koje se dešavaju, oni ponekad biraju da u svojoj okolini traže krivce, ponekad da proklinju sudbinu i da na taj način unište svoju vezu sa Allahom, ukoliko takva veza uopće postoji... U tom smislu, čine grešku za greškom, i svaka sljedeća greška je kao pozivnica novim nepravdama. Navedene stvari se tiču pojedinca ali su validne i na nivou društva, te se mogu na identičan način preslikati i na prilike u jednoj zajednici. (...)
Najodabraniji robovi našeg Gospodara, kao i oni koji su na sebe preuzeli dužnost da prosvijetle vlastiti narod, ni u jednom trenutku nisu imali lagodan život. Sa svojim krajnje svježim idejama i originalnim zapažnjima, Ebu Hanifa je čovjek koji se smatra velikanom čije će ideje i stavovi trajati koliko i ljudski rod. I prema njemu su se odnosili sa nepoštovanjem, zatvarali ga u tamnice i zagorčavali mu život na svakom koraku. Ahmed bin Hanbel... Mučili su ga kao najvećeg propalicu i podvrgavali najpodlijim ponižavanjima, i to godinama. Serahsi je svoj veliki leksikon (el-Mebsut) napisao na dnu jame u kojoj je bio zatočen. I još mnogi drugi velikani... Dok su ove velikane mučili i vršili nevjerovatne pritiske na njih, njihove glave su doticale nebo i pružale se prema vječnim prostranstvima, a srca su im sijala i pretvarala se u baklje koje neprestano osvjetljuju put narodima na putu njihovog ponovnog preporoda na ovom svijetu. Campanella je došao do spoznaje u tamnici, Cervantes u zatočeništva, a Dostojevski dok je služio svoju kaznu, međutim, svaki od njih je uspio da pronađe vječno boravište u srcima ljudi...
Svako onaj ko u sebi nosi ideal služenja čovječanstvu svoju dužnost treba prihvatiti kao sveti poziv. Takav čovjek se mora pomiriti sa činjenicom da mu predstoji vrlo dug i strm put, da će na tom putu nailaziti na mnoge prepreke, na smrtonosne zamke, da će ga vrijeđati kao najvećeg zlotvora i bijednika, te da će mu nerijetko oduzimati i najosnovnije pravo na život dostojan čovjeku. Velikani koje smo spomenuli su od samog početka bili spremni na to. U suprotnom, svi oni koji nisu stameniti i spremni na podnošenje žrtve, nakon prvih znakova muke i nelagode, promijenit će svoj smjer i krenuti drugim, lakšim, stazama.
O, ti uspavana dušo! Neka pada kiša, ali neka ne bude grmljavine, neka sve ozeleni, ali neka ne propadne niti jedna sjemenka, neka žene rađaju djecu, ali neka ne bude porođajnih muka... Pa ti želiš da se kotači sudbine okreću i da mudro postavljena harmonija traje u skladu sa tvojim projekcijama! Ne i ne! Ti nisi došla na ovaj svijet da bi uživala i zadovoljavala svoje nagone! Potrebno je da prođeš kroz najveće vatre, da se provučeš kroz najoštrije trnje i da bezbroj puta budeš uzdrman, da bi na vidjelo izašle vrline koje nosiš u sebi, da bi sjeme uzvišenosti koje kriješ u sebi pustilo svoje mladice i da bi tvoje postojanje preraslo u odraz svjetla Gospodara tvoga!
To je put, to je način, sve ostalo je zavaravanje i pusta želja...
I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. (Ali 'Imran, 139)
Ove riječi su lijek za bolna srca i dah proživljenja koji nam je potreban!
Tekst predstavlja kompilaciju tekstova koji su proteklih godina objavljeni u časopisima Sızıntı i Yeni Ümit.
- Napravljeno na .