Nivoi duše i duša koja sebe kori
Svaki je vjernik, u određenom periodu života, osjetio strašnu nelagodu zbog grijeha koje je počinio, bilo da su to sitni ili krupni grijesi. Osobina je to “duše koja sebe kori“, tako da za dušu koja to nikad nije osjetila možemo reći da se još uvijek nalazi na nivou “duše sklone zlu“.
Čovjekova “duša sklona zlu“ (nefs-i emmare) je ta koja mu stavlja uzdu na usta, vodi ga na zabranjena mjesta, upućuje ga na nedozvoljene krivudave puteve, nagovara ga da kaže ono što ne bi smio, da sluša ono što ne bi smio, da pruži ruku prema onome što mu je zabranjeno i navodi ga da razmišlja o zabranjenim stvarima koje će učiniti, ako ništa više, onda bar da mu se svijet ideja uprlja grijehom. Tada će grijeh iz domena svijeta ideja preći u grijeh duše i na kraju ćemo pred sobom imati čovjeka – grešnika.
Vjernik je kao žito
Jedan nivo iznad pomenute duše nalazi se “duša koja sebe kori“ (nefs-i levvame). Na tom nivou duše čovjek koji čini grijeh osjeća uznemirenost i nelagodu, s tim što je nelagoda koju osjećamo najniži stepen na tom nivou. Dakle, čovjek koji usmjeri pogled prema haramu odmah će otrčati do seruma, kao da ga je škorpija ubola, a kada pogriješi za vrijeme namaza, reći će: “Upropastio sam vlastiti miradž“, i suočiti se sa sobom. Takav čovjek će početi sa velikim stvarima, da bi kasnije sebe ukoravao čak i zbog misli koje mu prođu kroz glavu.
Opis tog nivoa može se pronaći i u sljedećem hadisu: “Mumin je poput žita. Može se saviti, ali će se opet ispraviti i podići.“ Čovjek koji se nalazi na tom nivou čitav svoj život će provesti u znaku jedne unutarnje borbe. Čineći to, uz Allahovu dž.š. pomoć, on neće pasti i ugušiti se u osjećaju očaja i beznađa. Naći će načina da svaki put iznova obnovi sebe. Kada god padne, podići će se osjećajući novu vitalnost i radost, drhtat će od straha pred Allahom dž.š. i stalno se nadati Allahovoj milosti. To stanje predstavlja najvišu tačku “duše koja sebe kori“, kao i prelazno stanje prema nivou “zadovoljne duše“ (nefs-i radijje).
Strašna nelagoda zbog grijeha
Svaki je mumin, u određenom periodu života, osjetio strašnu nelagodu zbog grijeha koje je počinio, bilo da su to sitni ili krupni grijesi. Osobina je to “duše koja sebe kori“, tako da za dušu koja to nikad nije osjetila možemo reći da se još uvijek nalazi na nivou “duše sklone zlu“. Drugim riječima, treba se zabrinuti za ishod čovjeka kome nikad nisu zasmetala grešna djela koje je počinio. Ukoliko ne osjeća nelagodu onaj ko u svom unutarnjem svijetu ili u svom ponašanju počini djela koja se neće svidjeti Allahu dž.š., onda se za takvog čovjeka može reći da se nalazi na ivici ponora i da se može sunovratiti svakog trena...
U tom pogledu, mumin koji počini grešno djelo trebao bi se pokajati bez odlaganja te da u ozračju (Allahove) Jednoće, u punom smislu spremnosti za robovanje, pusti vapaj kao da se nalazi pred Allahovim vratima. Štaviše, trebao bi i da udijeli sadaku uime iskupljenja za počinjeni grijeh. Ova istina može se izraziti jednom rečenicom koja se prenosi kao hadis i u kojoj se kaže: “Nakon svakog grešnog djela, prije nego se pokajete, podijelite sadaku.“
Tajna duše koja sebe kori
Kao što je već rečeno, čovjek koji ne otkrije tajnu “duše koja sebe kori“ jeste onaj koji je zapao u krug “duše sklone zlu“, a takav čovjek se nalazi u stalnoj opasnosti. Štaviše, poznato je da su se neki prijatelji Allaha, pa čak i hz. Jusuf, žalili na “dušu sklonu zlu“, ali je to jedna zasebna tema.
Dakle, svaki mumin trebao bi da bude u stanju pripravnosti kada je riječ o vlastitom nefsu, kao da stoji pred zmijom ili škorpijom, i da ga stalno prekorava. E sad, dalo bi se diskutirati o tome koliko je ispravno da svako vrši tu funkciju ukoravanja. To je nešto što bi se trebalo ostaviti svakome na vlastitu savjest. No, ono o čemu nema diskusije jeste to da bi svaki čovjek, na kojem god nivou da se nalazi, trebao stalno imati na umu vlastite grijehe. Svako bi trebao da razmišlja o grijesima koje je počinio do danas i da svako malo zaviruje u knjigu prošlosti kako bi se mogao što bolje pripremiti za budućnost koja počinje već danas.
Velikan koji je sebe preispitivao
Časni Hasan Basri, taksativno nabraja svoja loša djela - a bile su to misli koje su mu možda prošle kroz glavu - i obraća se samom sebi riječima: “Grešniče! Sjećaš li se onda kada si prolazio čaršijom i, znajući da ćeš naići na jedan haram, nisi skrenuo pogled? Znao si da će ti oči ugledati haram i opet nisi bio pažljiv. Zar misliš da si evlija, a tako se ponašaš? Onda si jednog dana stajao na onom mjestu... Iako si imao mogućnost da obuzdaš svoj nefs, ti si ga pustio da se maksimalno razuzda. Otpuzao si za svojim nefsom kao razuzdani konj!“, i slično...
U tom pogledu, čovjek bi trebao povremeno da ukorava vlastiti nefs, da sebe iznova renovira, da što češće sprovede procjenu trenutne situacije i da, uzimajući u obzir svoju prošlost, redefinira djela i ponašanja koja su usmjerena prema budućnosti. S druge strane, kada je riječ o datim nam blagodatima, svaki rob bi trebao da se osjeća na način kako je to Alvarski imam objasnio: “Ja nisam vrijedan ovoga što imam, otkud ove blagodati i ovo dobročinstvo?“
Dakle, čovjek bi trebao da ukorava vlastiti nefs, s tim što ne smije zaboraviti sljedeće stvari:
1. Ukoravanje ne smije biti takvo da čovjeka vodi u očaj, da mu oduzima vjeru u Allahovu dž.š. milost i da ga tjera u neku vrstu neuravnoteženosti.
2. Kada čovjek podigne ruke kako bi se usmjerio Gospodaru, ne bi trebao da se bavi takvim mislima (osuda samog sebe i ukoravanje), već bi trebao da se isključivo Njemu usmjeri, fokusirajući se na Njegovu milost i da na taj način izrazi svoje želje.
3. Čovjek koji je dio karavane hizmeta (služenja) trebao bi djela drugih ljudi iz te karavane da tumači kroz jedno pozitivno mišljenje i da kaže: “Gospodaru moj, nemoguće je da su svi ovi ljudi loši i grešnici. Iako isto to ne mogu reći za svoj nefs, ali njihova djela ne mogu tumačiti kao loša.“
Kako unaprijediti sposobnost pamćenja?
Treba odmah reći da, ukoliko Allah dž.š. nekome nije podario jaku memoriju, sposobnost i talent za pamćenje, onda se tu ništa ne može učiniti. Ukoliko je riječ o jednom takvom nedostatku, onda se treba zadovoljiti onim što nam je dato i biti zahvalan Allahu dž.š. na tome.
S druge strane, imamo i situaciju kada nam je Allah dž.š. podario sposobnost pamćenja, dao nam jaku memoriju, ali treba znati da postoje grijesi koji štete memoriji, kvare je, zamućuju i stvaraju prepreku pred stvarima koje se trebaju upamtiti. Možemo reći da je, posebno u današnje vrijeme, usmjeravanje pogleda prema haramu jedan od najraširenijih grijeha koji uzrokuju bolest zvanu “zaborav“. Gledanje u haram sa sobom nosi veoma ozbiljan i korjenit problem zaboravnosti.
Dove koje jačaju memoriju
Iako se ne nalaze u knjigama vjerodostojnih hadisa, ljudi poput Šazilija i Muhjiddina Arebija prenose djelotvorne dove koje jačaju memoriju i smanjuju zaboravnost. Ulema koja je došla poslije njih ih je skupila i uvezala u jednu cjelinu.
U jednom hadis-i šerifu, ljudima koji su se žalili na slabu memoriju i nemogućnost pamćenja, savjetuje se klanjanje namaza od četiri rekata koji se završava dovom. Jednom prilikom je hz. Alija prišao Božijem Poslaniku, s.a.v.s., žaleći mu se kako ne može da upamti dijelove Kur'ana. Na to mu je Poslanik s.a.v.s. preporučio da ustane uoči petka i da klanja namaz od četiri rekata i to na način da na prvom rekatu nakon Fatihe prouči suru Jasin, na drugom rekatu nakon Fatihe prouči suru Duhan, na trećem rekatu nakon Fatihe prouči suru Sedžde i na četvrtom rekatu poslije Fatihe prouči suru Mulk. A onda mu je rekao da nakon namaza prouči dovu, u knjigama poznatu kao “Dova za pamćenje“.
Hz. Alija je to ponovio pet ili sedam noći zaredom i onda došao kod Božijeg Poslanika: “O Božiji Poslaniče, ranije sam mogao da zapamtim samo 4-5 ajeta, a sada mogu i po 40 da upamtim. I dok učim, kao da se Allahova knjiga pojavljuje pred mojim očima. Slično je bilo i sa hadisima. Kada bi čuo i pokušao da ponovim neki od hadisa, nisam mogao u potpunosti da se sjetim. Ali sada, svaki hadis mogu da ponovim do zadnjeg slova.“ (Tirmizi, Davud) Iako pojedini stručnjaci za hadis kritikuju navedeni hadis, mnoga velika imena ga smatraju prihvatljivim.
Što manje gradske gužve
Ukoliko nam je pamćenje oslabljeno zbog harama koji nas okružuje i ako opća slika uzburkanog društva ostavlja takav efekt na nas, onda bi, osim u slučajevima kada je to stvar potrebe, trebali da se što manje miješamo sa običnim građanstvom, da što manje zalazimo u gradsku gužvu i da maksimalno ograničimo kontakt sa stvarima koje nas ne interesiraju.
S druge strane, ukoliko se, zbog obaveza koje preuzimamo, povremeno susrećemo s haramom, važno je truditi se da što više izbjegavamo takve stvari. Allahovi dž.š. prijatelji (evlije) su uporno zastupali mišljenje da pogled usmjeren prema haramu sa sobom nosi i zaborav. Tako je i časni Ustaz (Bediuzzaman) istakao da današnja razgolićenost i otvorenost uzrokuju stanje zaboravnosti.
- Napravljeno na .