Pametan čovjek je onaj koji sebe poziva na odgovornost
Svi plemeniti ashabi su živjeli s jednakom ljubavlju prema Poslaniku s.a.v.s. i istim vjerskim ushićenjem. Zbog svoje vjere prošli su kroz veliki broj muka i nedaća. Često su bili i gladni i žedni, ali su izdržali. Dešavalo se da jednu hurmu podijeli i po nekoliko osoba, no oni se nisu žalili zbog toga.
Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., kaže:“Čovjek koji na pravi način koristi svoju inteligenciju i koji o svakom pitanju detaljno razmišlja je onaj koji kroti svoj nefs (ego), pozivajući ga na odgovornost, i koji stalno traga za dobrim djelima, pripremajući se za život poslije smrti. S druge strane, osoba ograničene pameti i slabe inteligencije, kojoj ne polazi za rukom da shvati šta je ispravno, jeste onaj čovjek koji se nada spasu uprkos tome što pada na koljena pred nefsom, ispunjavajući mu svaku želju, i koji pronalazi utjehu u obmani da je vjera u Allahov dž.š. oprost dovoljna za pronalazak spasa.“
Pametan, inteligentan i dalekovidan čovjek
Dakle, čovjek koji se uvijek kreće oprezno i ponaša pažljivo, koji stavlja vlastiti nefs pod kontrolu, čineći djela koja se nefsu ne sviđaju, ali koje vjera odobrava, i koji se nalazi u stalnom nastojanju stjecanja opskrbe za ahiretski život, ne dozvoljavajući da ga zavaraju opojne ljepote dunjaluka, jeste pametan, inteligentan i dalekovidan čovjek koji zna da razlikuje krivo od pravoga. On je svjestan prolaznosti ovog svijeta, kao što iskreno vjeruje u trajnost i beskrajnost ahireta. Iz tog razloga takav čovjek je u stalnom nastojanju da osigura opskrbu koja će mu biti potrebna na dugom putu nakon smrti.
Pametan čovjek ne zaboravlja na svoj dunjalučki dio, ali svoj život provodi u potpunoj podređenosti ahiretu, Džennetu i želji da se susretne s dobrim ljudima koji se nalaze tamo. I više od svega, on živi u čežnji da vidi Allahovu dž.š. ljepotu i stekne Njegovo zadovoljstvo, i spreman je da žrtvuje sve što ima da bi osigurao beskrajne ljepote i pronašao vječiti spokoj.
Onaj koji ne obraća pažnju na savjete
S druge strane, slab, bezuman i glupav čovjek je onaj koji ne obraća pažnju na savjete svoje pameti, koji je uzde volje prepustio požudama nefsa, trošeći svoj život u stalnom nastojanju da ga zadovolji, poštujući svaku njegovu želju, i koji živi u stalnim zabludama kao da nikada neće umrijeti. Jadnik je to koji nikako ne uspijeva da se oslobodi mreže šejtanskih i duševnih želja, koji ne može da se riješi Iblisovih zamki, jer ne sluša govor Kur'ana i ne obraća pažnju na upute Allahovih dž.š. prijatelja, i koji je sebe prepustio u nemilosrdni vir slabosti, neumijeća i nerazumijevanja.
Takav nesretnik, iako ne može da razluči između dobra i zla i da prepozna djela koja će mu donijeti korist, kao i one opasnosti koje mogu prouzrokovati njegovu propast, i dalje očekuje nagradu obećanu ljudima koji su na ispravan način uspostavili ravnotežu između dunjaluka i ahireta, a zatim preduzeli sve mjere predostrožnosti za život poslije smrti, te čiji pogled je usmjeren prema ahiretu čak i onda kada krajičkom oka gledaju u dunjaluk. Zato kaže:“Svakako ću se spasiti, jer Allah dž.š. je Onaj koji mnogo prašta i milostiv je“, tvrdeći da je ispunjen osjećajem nade (redža), priželjkujući da i on bude okružen Božijom milošću.
Ali nada nije želja
Želja predstavlja bilo koje očekivanje koje ne posjeduje garanciju za ostvarivanja, zato je riječ o ispraznom očekivanju koje nam ne daje nikakvu nadu. S druge strane, nada je naziv za korištenje svih puteva koji će nas dovesti do Željenoga i kucanje na sva vrata od strane mu'mina kako bi se pokrenula lavina milosti. Nada može biti i očekivanje da nam se primi dobro djelo koje učinimo, kao i očekivanje da će nam biti oprošten grijeh nakon što se pokajemo zbog njega.
Dakle, ispravno nadanje podrazumijeva horizont želja u okviru kojeg izbjegavamo grijehe, očekujući pomoć od Allaha dž.š., i gdje se usmjeravamo prema vratima Hakka, takmičeći se u činjenju dobrih djela i oslanjajući se na beskrajnost Božije milosti. Inače, očekivati dobro bez činjenja dobra ili govoriti o oprostu i Džennetu provodeći život u dolinama grijeha, predstavlja lažnu nadu i nepoštivanje Vlasnika beskrajne milosti.
Naši časni preci, prvi muslimani (selef-i salihin), čvrsto bi se držali za redžu (nada u Allahovu dž.š. milost) u momentima kada je postojala mogućnost da padnu u očaj i u situacijama kada im je život bio ugrožen, s tim što su nastojali da u svakom trenutku žive u ozračju straha (havf) i strahopoštovanja (hašjet). Svoje živote, podređene (Allahovom dž.š.) zadovoljstvu i naklonosti, pleli su uz osjećaj straha, volju su koristili pažljivo i koračali oprezno... Oni su shvatili da je mudrost u tome da uzde svog nefsa predaju u ruke savjesti i volje, te da ovaj svijet prihvate kao stanicu i da u tom pogledu rade da bi osigurali namirnice za istinsku domovinu. S tim uvjerenjem su i proveli svoje živote.
Oni to ne mogu shvatiti!
Ipak, danas kada kažemo “pametan čovjek“ u glavi se stvara slika čovjeka koji uspijeva da dunjalučki život uzdigne na određeni nivo, da u dobroj mjeri zadovolji duševne i tjelesne želje, i koji na neki način uspijeva da osigura položaj i imovinsku korist. Nažalost, današnja mjerila nam nalažu da su “pamet i snalažljivost“ umijeća zarađivanja basnoslovnih suma novaca i stjecanje materijalnih mogućnosti, bez brige da li je to stečeno na dozvoljen ili nedozvoljen način, da li je u pitanju haram ili nije, i odakle potječe sve to što posjedujemo.
Iz tog razloga, danas je zaista teško očekivati od ljudi koji uglavnom na nedozvoljen način postaju bogati, koji ne prezaju od harama, živeći poput parazita, i koji uopće ne misle o životu nakon smrti, da shvate one čiji su pogledi fiksirani u smjeru ahireta. Teško da će ljubitelji užitaka, koji žive kao da nikada umrijeti neće, drhteći kao prut svaki put kada pomisle na smrt i koji se čvrsto drže za dunjaluk, shvatiti borce za pravdu koji vjeruju da ih samo jedan korak dijeli od “one strane“ i koji smrt dočekuju u bajramskoj radosti, vjerujući da je ona samo povod za susret sa onim za čim čeznu... Ljudi skloni komforu ne mogu shvatiti muhadžire koji napuštaju domove i svoje najmilije, čineći hidžru i u najdalja moguća mjesta. Škrtice ne mogu shvatiti djela junaka koji su spremni da na putu Hakka žrtvuju kompletnu imovinu, pa i svoje živote ako je to potrebno. Teško da će ljudi skloni užicima, koji samo gledaju način da se dobro provedu, razumjeti veličinu žrtve onih koji žive da bi drugi bolje živjeli.
Da ste ih samo vidjeli...
U svojoj knjizi Hiljetu'l-Evlija, Ebu-Nuajm prenosi riječi Hasana Basrija koji je osjećao veliku čežnju za vjerskim životom i islamskim ushićenjem naših ashaba. Jednog dana, poredeći živote njegovih savremenika sa životima ashaba, sa sjetom u glasu je kazao:“Stigao sam da dio života provedem sa sedamdeset gazija s Bedra. Većina njih je imala najobičniju odjeću satkanu od vune. Da ste ih vidjeli, mislili biste da su poludjeli. S druge strane, da su oni vidjeli najbolje među vama, zaključili bi da više nema ahlaka među ljudima, a da su vidjeli one slabije među vama, rekli bi da takvi ne vjeruju u dan kada će se polagati računi.“
I zaista, da su pripadnici kasnijih generacija imali priliku da se sretnu sa ashabima, vrlo teško bi razumjeli njihove živote koji su bili obilježeni čežnjom za ahiretom. Jer plemeniti ashabi su živjeli kao da vide Uzvišenog Gospodara, te su zbog svojih vjerskih uvjerenja pridavali veliki značaj stvarima koje bi mnogi okarakterisali kao nevažne. Iako su u određenoj mjeri cijenili dunjaluk, ali zbog svog nastojanja da osiguraju ahiret i da sačuvaju ugled islama, kada je riječ o Allahovom dž.š. zadovoljstvu i šefaatu (zauzimanju) plemenitog Poslanika s.a.v.s., dunjaluk je u njihovim očima bio vrijedan koliko i jedna obična mušica.
Iz tog razloga, da su zaljubljenici u dunjaluk imali priliku da se sretnu sa ashabima koji su na taj način živjeli, vjerovatno ih ne bi razumjeli i smatrali bi ih “luđacima“. “Obična pamet“, kojoj je jedina briga preživljavanje na ovom svijetu, čudila bi se “uzvišenoj pameti“ koja je odgojena u okrilju irfana (spoznaje) i koja prvenstveno misli na svoj ahiretski život.
Dunjaluk ih nije izmijenio...
Svi plemeniti ashabi su živjeli s jednakom ljubavlju prema Poslaniku s.a.v.s. i istim vjerskim ushićenjem. Zbog svoje vjere prošli su kroz veliki broj muka i nedaća. Često su bili i gladni i žedni, ali su izdržali. Dešavalo se da jednu hurmu podijeli i po nekoliko osoba, no oni se nisu žalili zbog toga. Većina ih nije imala svoj dom, već bi spavali u jednom dijelu mesdžida. Ali siromaštvo nisu smatrali nedostatkom, jednostavno nisu obraćali pažnju na to. Proganjali su ih, tukli, tjerali ih da leže na vrelom pustinjskom pijesku i stavljali ih pod teške stijene...
Ipak, bili su strpljivi i postojani. Kada je došlo vrijeme hidžre, kratko su se oprostili od svojih ukućana i rodbine, a zatim su krenuli na put. Kada je došla naredba za borbu na Allahovom dž.š. putu, od svojih najmilijih su zatražili da im halale i dali se na put prema bojištu. A kada se ukazala potreba da putuju na sve četiri strane svijeta u svrhu iršada (ukazivanje na Pravi put), svoje voljene su ostavili Allahu dž.š. na amanet (povjerenje) i daleke zemlje prihvatili kao svoje nove domovine.
A onda je došao dan i to tegobno vrijeme je ostalo iza njih. Uzvišeni Allah dž.š. im je raskrčio put i svi su se pretvorili u velike junake. Svijet im se počeo osmjehivati i svakom od njih je dodijeljen određeni dio plijena. Stekli su veliko bogatstvo... Jedni su postavljeni za namjesnike u raznim oblastima, a drugi su dobili neke upravljačke položaje. Svijet se mijenjao, došao je kraj njihovim mukama, ali se oni nisu promijenili. Čak i kada su radili kao namjesnici, suha kriška hljeba im je bila dovoljna za jedan obrok. Imovinu nisu trošili za svoje potrebe i nisu se pretvorili u zaljubljenike bogatstva. Zaista... Stalno su mislili na ahiret i svoje živote su provodili u skladu sa tom idejom.
- Napravljeno na .