„Kuće svjetlosti“ – od jučer do danas

Pitanje: „Kuće svjetlosti“ predstavljaju često korištenu sintagmu. Šta se tačno misli pod tim pojmom? Šta nam možete reći o karakteristikama i misiji kuća svjetlosti. Šta očekujete od njih?

Sve institucije u kojima se danas odgajaju nove generacije mogu se uporediti sa velikim drvetom koje se razvilo nakon što je u centar „ništavila“ bačeno jedno malo sjeme. U vrijeme kada je tama zauzimala ljudske horizonte, male kolibe u kojima je moglo stati samo nekoliko ljudi, a onda i kuće svjetlosti organizovane u duhu Ahmeda Jesevija, te u konačnici veliki obrazovni kompleksi, poput zapaljenih svijeća, počele su djelovati u skladu sa misijom „velikog svjetla“ koje se širilo oko Muhammeda, s.a.v.s., kao prethodnika i čovjeka čiji nur obasjava Nebo i Zemlju.

Kada, u kontekstu ranog perioda, pogledamo početak islamskog tebliga i iršada, onda ćemo vidjeti da je i Božiji Poslanik, s.a.v.s., sa tim dužnostima počeo u takvim kućama. Počeo je sa jednom kućom Najbolji među ljudima, s.a.v.s., da bi nakon toga „Zemlja postala mesdžid, Mekka postala mihrab, a Medina minber.“^[1] Ljudi širom svijeta džematlije su u njegovom mesdžidu i svestrani učenici u njegovoj školi tebliga i iršada.

Ista metoda korištena je i u stoljećima koji su slijedili. Ilustracije radi, u Emevijskoj državi koja je svojevremeno počela pokazivati prve znakove slabosti, Omer ibn Abdullah je okupio oko sebe nekoliko ljudi i u jednoj maloj prostoriji dao se u mukotrpan rad. U period od samo dvije i pol godine, uspio je da u tako malom sobičku i uz pomoć samo nekolicine pojedinaca, ostvari rezultate za koje je u normalnim okolnostima potrebno nekoliko stoljeća.

Imam Gazali je učinio istu stvar. Određeni broj ljudi je pozvao u svoju halku, objasnio im filozofiju hizmeta, i pokazao način da ožive i maksimalno iskoriste vjerske znanosti. U skladu sa ovim naumom, s jedne strane je napisao el-Munkizu mine'd-dalal , dok je sa druge strane uz pomoć čuvenog djela Ihjau ulumi'd-din, uspio u srcima vjernika zapaliti baklju preporoda islamskog života.

Ustvari, počevši od od prvog perioda svjestlosti, do imama Rabbanija, a od njega sve do Bediuzzamana, velikani koji su obavljali dužnost muršida u islamskom društvu oduvijek su koristili ovaj način rada.

I zaista, baš kao što je ovaj ogromni svijet egzistencije, zajedno sa svojim galaksijama i ostalim mega-sistemima, nastao od sićušnih atoma, preporod jednog naroda i njegov ponovni izlazak ne svjetsku scenu proces je koji bi najčešće počinjao u jednoj maloj kući. U mjeri u kojoj bi ideja „ponovnog oživljenja nakon smrti“ zasjela u ljudska srca, sve oko nas bi se pretvorilo u jednu veliku knjigu značenja, odnosno u izložbu ispunjenu značenjem i sadržajem.

Što se nas lično tiče, mi se rukovodimoa istinom navedenom u sljedećem kur'anskom ajetu:

U kućama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer...^[2]

Smatram da su kroz prošlost „predstavnici Erkam ibn Ebi'l-Erkamove kuće“ bili upravo oni pojedinci koji su u procesu oživljavanja islama u ljudskim srcima obavljali funkciju poput šerefeta na džamijskim munarama. Opisujući vlastitu situaciju, Bediuzzaman na jednom mjestu kaže: „Popeo sam se na munaru 13. stoljeća, i sa nje u džamiju pozivam ljude naizgled napredne, ali u srcu zaostale...“^[3] Naravno da se on nije penjao ni na kakvo munare da bi odatle pozivao ljude. Međutim, boraveći u Barli on je iz svoje skromne kolibe koja mu je služila poput šerefeta i koja i danas, odolijevajući naletu vremena, stoji pored velikog platana, pokušavao svojim glasom doprijeti do cijelog čovječanstva. Lično smatram da je to mjesto bilo simbol Ibn Ebi'l-Erkamove kuće, simbol sretnog doma Božijeg Poslanika i džamijskog šerefeta koje širi svjetlo oko sebe još od perioda velikana poput imama Gazalija i imama Rabbanija.

Sve ove mubarek kuće imaju sebi svojstvene karakteristike. One su prvenstveno mjesta na kojima se otklanjaju ljudski nedostaci koji mogu proizaći iz te iste ljudske prirode. U njima se osmišljaju planovi i projekti, učvršćuje duhovna snaga, i odgajaju ljudi čvrstog imana za koje ustaz Bediuzzaman kaže: „Ljudi čvrstog imana ne boje se stati naspram cijelog kosmosa.“

Želite li punuditi nešto današnjem čovjeku, onda to možete ostvariti jedino tako što ćete mu ispuniti srce ljubavlju sa Kur'anom u jednoj i korisnom naukom u drugoj ruci. Ljudi jake duhovnosti, koji se odgajaju u tim kućama ispunjenim nurom, na putu koji vodi do osvajanja ljudskih srca, pronaći će sve one prazne duše i u njih sasuti svjetlo kojim ih je Allah obdario i pomoću kojeg će prosvijetili njihova srca. U tom smislu za ove kuće možemo reći da su odgajališta ili škole u kojima će smisao i smiraj pronaći svi oni mladi ljudi koji su prepušteni različitim vanjskim faktorima i koji pod utjecajem različitih centara šablonski oblikuju vlastiti karakter.

Posebno danas kada su stavljeni katanci na tekije i zavije, institucije koje više nisu u stanju da obavljaju nekadašnje funkcije, od ovih kuća se očekuje da, između ostalog, preuzmu i njihove funkcije. Podučavajući svoje stanovnike prirodnim i vjerskim znanostima, kuće svjetlosti će pored nadahnjivanja ljudskog srca, istovremeno napajati i ljudski razum. Ranije navedeni ajet ukazuje na obje dimenzije. Sama činjenice da se riječ „kuće“ koristi kao nekire (neodređeni objekat) ukazuje na to da se pod pojmom „kuća“, osim mesdžida misli i na druga mjesta koja zadovoljavaju pomenute kriterije. Drugim riječima, pored džamija sa munarama i mesdžida u kojima se klanjaju namazi, pomenuta mjesta mogu biti i neke druge lokacije.

Međutim jedno je sigurno. Uprkos nesretnom vremenu u kome živimo, kuće prosvijetljene zahvaljujući ljudima koji borave u njima, ponovo nam donose neophodnu sreću i čast. U danima koji u sebi nose samo naizgled nepremostive probleme, jednostavne probleme kojima ne treba pridavati previše važnosti, odnosno u vrijeme koje u sebi krije potencijal za velike stvari i kada se na svakom koraku „sužavaju“ putevi koji vode do bogomolja, ove kuće predstavljaju posebna mjesta u kojima se čitaju knjige i gdje se razgovara o Istini. To su prostori koje je Allah, dž.š., počastio da u današnje vrijeme budu mjesta na kojima se izgovara i uzdiže Njegovo ime. Odgoj koji se nekada sticao pod kupolama džamija, danas se stiče na način da se ljudi okupljaju pod krovovima ovih „čistih“ mjesta. Gledajući iz tog konteksta, za njih možemo reći da su to mubarek mjesta u kojima se svjedoči najuzvišenija Istina.

Kuće o kojima govorimo, u jednom određenom periodu, moguće je bilo opisati i sljedećim riječima Ebu Bekra, r.a.: „Kada smo ulazili u kuće, nismo znali da li ćemo izaći iz njih, kao što nismo znali ni da li ćemo se vratiti nazad nakon što ih napustimo...“^[4] I zaista, oni koji su svojevremeno boravili u tim kućama mogli su u bilo kojem trenutku biti odvedeni, kao što su i oni koji bi izašli iz tih kuća bili u opasnosti da ih pokupe i odvedu u nekom nepoznatom pravcu. Iz tog razloga, na usnama stanovnika ovih kuća konstantno su bile riječi: „Ti nemaš Sebi ravnog, Sebi sličnog i Sebi suprotnog... Ti u potpunosti kontrolišeš sve što postoji. Ukoliko Ti ne dozvoliš, nama zlo ne može ništa. Koga Ti čuvaš, tome niko ne može ništa.“ Za njih je postalo pravilo da u Njemu traže svoju zaštitu i svoje utočište. Napuštanje svih drugih uzroka, oslanjanje samo na Allaha i neprekidno prisjećanje na Njega, njihovo je prirodno stanje.

Možda zbog činjenice da je u ranom periodu islama među ljudima, koji su rad na putu Allahovog zadovoljstva prihvatili kao svoju utabanu stazu, bio vrlo mali broj žena, a možda i u kontekstu tagliba^[5] u arapskom jeziku, u sljedećem ajetu spomenuti su samo muškarci i to na sljedeći način:

...ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju...^[6]

Međutim, kao što smo naveli, korištenjem jezičkog tagliba, ovaj ajet se može odnositi i na žene. Prema tome, „ljudi“ spomenuti u ovom ajetu u općem značenju mogu biti i hrabre žene. Drugim riječima, u vrijeme kada su ljudi bili opterećeni bogatstvom i položajem, kada je želja za luksuzom zamućivala ljudske poglede, kada su kuća i porodica bili ispred svega, bilo je žena koje su nošene ovom emocijom pokazale snagu i hrabrost ravnu muškarcima.

Uz Bediuzzamanove hrabre učenike, poput Siddika Sulejmana, Hulusi-efendije i Husrev-efendije, iako mali broj, bilo je i nekoliko hrabrih žena, čija su imena sačuvana do dana današnjeg. To su heroine, moderne predstavnice velikih žena kao što su bile Nesiba, r.a.,^[7] i Sumejra, r.a.,^[8] hrabri borci na bojnim poljima Bedra i Uhuda. Uprkos svojoj nježnoj ženstvenoj prirodi, oni nisu zaostale nimalo za muškarcima koji su stali u odbranu naše svete da've. I danas bi kuće svjetlosti trebale biti mjesta na kojima se odgajaju takvi junaci i junakinje.

I sve dok se u njima održava duh Ibn Ebi'l-Erkamove kuće, vjerujem da će ljudi u ovim kućama uspjeti pronaći duhovnu širinu kakva se u zadnje vrijeme nije mogla pronaći u našim tekijama, te da će se u njima obrazovati intelektualci kakve smo nekada imali u vrsnim medresama. Iz njih će zajedno sa učenjacima poput Abdulkadira Gejlanija, stasavati i naučnici poput Gelenbevija. Uz ljudske gromade kao što je bio Mulla Husrevi ili Mulla Gurani, stasavat će i vrsni naučnici kakav je bio jedan Ali Kušču Semerkandi. Rame uz rame sa velikanima kao što je bio Mehmed Ebu's-Suud Efendija, školovat će se i brilijantni umovi kao što je bio jedan Ibrahim Hakki. U suprtonom, može se desiti da te kuće, ne daj Bože, postanu samo puka utočišta za beskućnike i skitnice. Vjerujem da bi većina onih koji dijele iste emocije i misli sa mnom radije izabrali smrt nego da budu svjedoci takvog stanja.

Kuće, kakva je bila kuća Erkam ibn Ebi'l-Erkamova, koje su nastale još u periodu Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i koje su tokom historije imale slično značenje i simboliku, moraju i danas nastaviti sa odgojem prosvijetljenih ljudi koji će se, uz pomoć krila satkanih od srca i razuma, vinuti prema horizontima istinske ljudskosti. Danas kada je naš čovjek okrenuo jedra u pravcu novog preporoda, sva ta blagoslovljena mjesta moraju služiti kao baze i centrale u kojima se napajaju oni koji su sebe zavjetovali na služenje u ime vjere i naroda.

Tekije i zavije, kao institucije koje se smatraju izvorom znanja, u jednom određenom periodu, radeći pod nadzorom duhovnih velikana, uspjele su preporoditi područje Anadolije i na taj način postati izvor bereketa za našeg čovjeka. Danas, kada su se junaci duha i duhovnosti otisnuli na put da bi pomogli u preporodu, ne samo anadolijskog čovjeka, već kompletnog čovječanstva, vrlo je važno da svoje kuće iskoriste na način da im one služe poput nekadašnjih medresa, tekija i zavija. Neophodno je da stanovnici ovih kuća temeljno savladaju prirodne znanosti, zajedno sa vjerskim znanostima, počevši od hadisa, tefsira i fikha, da u punom raskošu žive duhovni život islama, te da budu najbolji predstavici starog (ali ne i zastarjelog) društvenog sistema i duhovnog života. U suprotnom, bila bi to izdaja prema kući, prema vlasniku kuće, prema Erkamu koji stoji iza nje, kao i prema Muhammedu Mustafi, s.a.v.s., zbog kojeg je ta kuća na prvom mjestu dobila takvu funkciju.

Stanovnici ovih kuća su ljudi koji kada spuste glavu na sedždu, znaju reći: „Allahu moj, kada mi ne bi dozvolio da se podignem sa ove sedžde i kada bi u ovom stanju pošao u susret Tebi...“ Sa takvim duhom i koncentracijom oni klanjaju namaz. Kada se nađu pred Allahom, oni ne dozvoljavaju da im pogled skrene u stranu. Zatvoreni su za sve beskorisne i prolazne stvari. Dok su na sjedenju i dok su im prsti prlijepljeni za koljena, oni osjećaju kao da u Džennetu posmatraju ljepotu Uzvišenog Gospodara. Oslobađaju se „sebe“ i „nas“, pretvarajući se u oko koje gleda u pravcu Njega... To je nivo koji bi trebao krasiti stanovnike ovih kuća.

Na jednoj strani imate ljude koji u vrijeme namaza kažu: „Ezan je učio. Obaveza mi je da nekoliko puta padnem na sedždu, zato želim da što prije obavim to što moram“, a imate i one koji namaz doživljavaju kao mali miradž koji ih vertikalno uzdiže prema nebu... To su ljudi koji tokom namaza dostižu stepene fena fi'llah i beka bi'llah. U tim trenucima oni ne misle na sebe i u potpunosti se prepuštaju uzvišenom ambijentu namaza. Govorim vam o namazu kakvog su klanjali ljudi poput Zubejra Gunduzalpa ili Husreva-efendije. Činilo im se da će im srca iskočiti kada stanu ispred Rabba svoga. Ovdje se radi o potrebi da pomenute kuće svjetlosti, koje nemaju svoju alternativu, preobrazite u luke iz kojih se pomoću dova, zikrova i veličanja, a pod svijetlim nadzorom Kur'ana, otiskujete prema vašem Gospodaru... I zaista, samo na taj način imate priliku da srcima uplovite u mora Gospodara i da budete počastvovani veličanstvenim blagodatima.

Oni koji maštaju o tome da širom svijeta pronesu glas Istine, moraju se napajati energijom koja izvire iz ovih kuća. A što se tiče onih koji su dugo vremena boravili u tim mubarek prostorima i koji uprkos tome nisu uspjeli da osjete Allaha, odnosno da u sebi probude iskrenu ljubav i čežnju prema Njemu, zaista imaju razloga da budu tužni i nesretni. Njih možemo uporediti sa bebama koje su odrasle u majčinom naručju, a nisu imale sreće da osjete čar majčinog mlijeka. Takvi ne samo da ne mogu biti korisni čovječanstvu, već ni sebi ne mogu donijeti mnogo dobra.

Na ovom mjestu želim podijeliti jedno lično zapažanje. Kada vidim ljude koji za vrijeme namaza gledaju oko sebe, imam osjećaj kao da tim činom izražavaju nepoštovanje prema Allahovoj uzvišenosti. Svaki put kada vidim takvo ponašanje, ja pomislim: „Kamo sreće da su se prema meni ponijeli na najružniji način, a da ne rade ovo što rade sada.“ Kao što rekoh, ovakvo ponašanje onih koji nisu svjesni da za vrijeme namaza stoje pred Gospodarom, lično doživljavam kao uvredu prema Njemu. Kada bi samo napustili takvo djelo i u mjesto toga najoštriju sablju zarili u moj stomak, ja bih molio za njihov oprost i rekao: „Allahu, znam da su oduzeli ljudski život, ali Te molim da im oprostiš ovo zlodjelo.“ U toj mjeri me pogađaju oni koji se neprilično i neozbiljno ponašaju za vrijeme namaza.

Nemoguće je steći položaj vjernika bez namaza, odnosno bez namaza koji se klanja u njegovom punom duhu. Allah, dž.š., kaže:

Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju...(el-Mu'minun, 1-2)

Za ljude koji borave u kućama svjetlosti, mnogo je važniji njihov namaz od njihove želje da osvoje „svjetove u kojima nema namaza“. Doduše, sve dok im namaz ne postane najvažnija stvar u životu, nerealno je očekivati uspjeh u drugim sferama života.

Sve u svemu, ovo pitanje je moj lični dert. Ne znam u kojoj mjeri će se kuće svjetlosti, osnovane da bi se promijenio tok historije, ispuniti naša očekivanja, ali ja uvijek kažem: „Vjerujem da su to prave nasljednice Ibn Ebi'l Erkamove kuće“, i trudim se da zadržim pozitivno mišljenje o njima. Jer ne zaboravite, sve one nacije koje su ostale i koje će ostati pod ruševinama današnjeg svijeta, očekuju ljude predane Istini koji su boravili u takvim prostorima i koji će pokrenuti jedan sveopći preporod. I čini se da potreba za takvim ljudima i takvim kućama nikada neće nestati.

Ako je već tako, dođite tako vam Allaha, da na taj način klanjamo i postimo... Neka to bude primjer i melecima, koji od trenutka stvaranja svoju glavu ne podižu sa rukua, pa neka i oni kažu: „Znači ima i takvih...“ Dajte da do te mjere uskladimo svoje težnje i misli, pa da stanovnici neba zajedno kažu: „Jedino ovi ljudi mogu preporoditi Dunjaluk.“ Učinimo sve kako bi u svojstvu Allahovih prijatelja i sretnika na Dunjaluku, na najbolji način iskoristili bereket koji izvire iz tih kuća. Ne dozvolimo da nam prolazi vrijeme u dunjalučkoj priči od koje nema koristi ni na ovom, ni na onom svijetu. Preobrazimo naše kuće u „izvore svjetlosti“ koji će obasjati cijeli svijet. Neka nam Allah pomogne u tome!

[1] Bediuzzaman, Riječi (Devetnaesta riječ)
[2] en-Nur, 36. ajet
[3] Bediuzzaman, Tarihce-i Hayat
[4] Ibn Arebi, Muhadaratu'l-ebrar ve musameretu'l-ahjar; el-Kalkašendi, Subhu'l-a'ša
[5] Pridodavanje značenja jednoj riječi kojoj to značenje u izvornom obliku ne pripada. (op. pr.)
[6] en-Nur, 37. ajet
[7] Pogledati: Ibn Sa'd, et-Tabakatu'l-kubra
[8] Pogledati: et-Taberi, Tarihu'l-umem ve'l-muluk; Ibn Ebi Hatim, et-Tefsir

Tweet

Whatsapp