Jedna dimenzija nevjerstva
Kufr (nevjerstvo) je riječ koja opisuje stanje zanemarivanje Allahovih blagodati i nezahlavnosti prema Njemu. S razlikom u samo jednom hareketu, kefer znači prekrivanje i sakrivanje nečega. I kao što je „kefer“ stanje u kome se sjeme krije u dubinama zemlje ili pupoljak među listovima drveta, tako je „kufr“ stanje poricanja Allaha i nezahvalnosti prema Njemu uprkos velikom broju dokaza, svjedoka, blagodati i dobara, kao i urođenih ljudskih osobina koje su stvorene da bi čovjek vjerovao i volio.
U vjerskoj terminologiji, nevjerstvo označava stanje poricanja (negiranja) svih ili nekih od imanskih šartova, na čelu sa prvim šartom koji glasi „vjerovanje u Allaha“. Drugim riječima, nevjerstvo označava stanje u kome čovjek ne vidi unutrašnje i vanjske dokaze, ne razumije i ne osjeća znakove i pokazatelje koji se nalaze svuda oko njega... To stanje je obilježeno prisustvom sljepoće, nijemosti, nedostatka duhovnosti, tvrdoglavosti i pobune. Šta god da je razlog čovjekova nevjerstva, on će ga izbaciti na površinu kada svojim idejama, riječima ili djelima pokaže ono što nosi u sebi.
Iman (vjerovanje) je odraz stanja u kome se bez ikakve dileme vjeruje i razumije sve ono u šta je potrebno vjerovati. S druge strane, nevjerstvo je neprihvatanje bilo koje od stavki koja pripada domenu vjerovanja. I dok je „iman“ fenomen koji odražava prihvatanje svih imanskih načela, „kufr“ je stanje neprihvatanja, makar i samo jednog, od ovih načela. Iz tog razloga, vjerovanje i nevjerovanje, ne samo da su dvije suprotnosti, već su to dva različita lica jednog te istog fenomena. Zato je nemoguće govoriti o presjeku ili zajedničkoj liniji koja spaja ove dvije pojave. El-menziletu bejne'l-menziletejn (stanje između vjerovanja i nevjerovanja) je tvrdnja suprotna kur'anskoj logici. Čovjek je ili vjernik, ili nevjernik. I kao što grijeh čovjeka ne izvodi iz imana, postoje grijesi i zločini koji čovjeka udaljavaju od Hakka, međutim, to ni u kom slučaju nije jednako nevjerstvu.
Vjerovanje je divna osobina od suštinske životne važnosti koja čovjeku podiže vrijednost. S druge strane, kao sušta suprotnost i naopako lice vjerovanja, nevjerovanje je naziv za jednu strašnu nesreću koja nevjernika osuđuje na bezvrijednost i pomračuje mu vidike oko njega. Vjerovanje je uzvišenost i vrhunac, pored kojeg sve druge visine ostaju nisko kao da su najdublje jame, dok je nevjerovanje strašan bezdan pored kojeg sve druge jame i provalije djeluju kao kupole neslućenih visina. Nesretnik koji upadne u zamku nevjerovanja, čitav svoj život provest će u strahu i nemiru, kao da stalno hoda ivicom najdublje provalije. Prazninu koju osjeća u svojoj savjesti, doživljavat će kao jamu ili pakao, a smrt kao konačan kraj i nestanak svega što postoji. I naravno, na onom svijetu će ga dočekati utjelovljenje svega što je osjećao na ovom svijetu. Poput pravog prokletnika, na svakom mjestu na kome se nađe, biće izložen naletima prokletstva.
Oni koji ne vjeruju i koji kao nevjernici umru – zaslužuju, doista, prokletstvo Allahovo i meleka i svih ljudi... (el-Bekare, 161)
Nevjernik će iz prve ruke svjedočiti istini pomenutoj u navedenom ajetu. I dok se bude bespomoćno koprcao nad tom provalijom, neće biti nikakvog oslonca za njega, niti ruke koja bi mu s ljubavlju pritekla u pomoć. Kajat će se, kukati i bespomoćno gledati oko sebe, međutim, jasno je da u tom trenutku više nema pomoći za njega.
One koji ne vjeruju – od Allahove kazne neće nimalo odbraniti ni imeci njihovi, ni djeca njihova, i oni će biti gorivo za vatru... (Ali 'Imran, 10)
Kazna za život uprljan nevjerovanjem, odnosno za život kome nedostaju istinski plodovi, na ovom svijetu je grižnja savjesti, stalni osjećaj praznine i neprekidna briga, a na vječnom svijetu, to je vatra džehennemska koja u sebi nosi mnogo boli i otjelovljenje svih patnji na ovom svijetu. U životu nevjernika, za svaki kratkotrajan užitak i slast, mnogo je tuge, boli i nevolja koje se plate zbog toga. Govoreći o tome, Bediuzzaman na jednom mjestu navodi da čovjek, kao biće kome je ostavljeno da bude namjesnik na ovom svijetu, kada se prepusti užicima i naslađivanju, može pasti na niži stepen i od životinje. (Bediuzzaman, Lem'alar, str. 153) Cjelokupna vrijednost ljudskog bića sadržana je u njegovom vjerovanju i čvrstoj povezanosti sa Allahom. Nažalost, za nesretnika koji nevjerovanjem gubi ovu snagu, bogastvo i sve ono što ga čeka u budućnosti, vjerovanje je samo jedna bajka, a vječna sreća ništa više od jedne obične podvale koja mu se potura. I upravo zbog takvog stava i razmišljanja koja idu uz takav stav, neizbježno je da ga na životnom putu stalno sustižu „zamke praznina“, uz bolan vapaj i riječi: „Dođoh u ovu divljinu i kajem se po hiljadu puta zbog toga.“
Takav čovjek će povremeno tražiti utjehu u prolaznim stvarima. Potražit će sklonište u zabavi kao da je to lijek za njegove boli. Zanemarit će stvari koje znače život ili smrt, i svoj će vijek provesti poput slijepog ili nijemog bića. Ali, uzalud... Svjestan da ljudi iz njegove okoline, jedan po jedan, nestaju i sele, tuga će sve češće kucati na njegova vrata. Sva živa i neživa bića ličit će mu na siročad. Gdje god da krene, primjetit će neki novi znak ništavila. Još ukoliko se na ovu prazninu, koja ubija njegovo srce, nadoveže i žal za voljenim osobama koje su preselile, tada on postaje potpuno skrhan, kičma mu se savija od boli i on sebe prepušta samoći koja mu obuzima kompletno biće.
I zaista, za nesretnika koji je odabrao put nevjerstva, život je mješavina tuge, žali i čežnje zbog razdvojenosti, a smrt jedno odredište od čijeg spomena se ledi krv u žilama. On je u situaciji da na svakom koraku strepi i očekuje neku novu prijetnju koja se rađa iz neočekivanih događaja. I sve ovo je samo djelić svakodnevnice sa kojoma se susreće čovjek čiji život je uprljan nevjerovanjem. A kada razmislimo o njemu, u kontekstu vječnog svijeta, riječi postaju nedovoljne da prenesu užas pred prizorom koji nam se ukazuje. Za takvog čovjeka budući svijet će biti mjesto na kome će se prolivati znoj ispunjen mirisom stida i pokajanja, okupljalište na kome će vladati osjećaj strahopoštovanja, jedno poprište obračuna koje prisutnima oduzima dah, ćuprija čiji prelazak predstavlja najteži zadatak, neprohodna i opasna staza... Sve su to stvari od kojih zastaje pamet i koje čovjeka guraju u naručje očaja.
Ukoliko je čovjek svoje srce uprljao nevjerstvom, svoje misli podredio prolaznim i beskorisnim stvarima, a svoje ljudske vrline zapostavio na uštrb vlastitog nefsa, umjesto ptice koja se može vinuti do neslućenih visina, on će postati nesretni gmizavac koji tumara mračnim provalijama i guši se u močvarama krvi i gnoja. Jasno je da u stvarnosti ništa ne znače riječi utjehe kao što su: „Slobodan sam, raspušten sam, živim kako hoću...“, za osobu koja je vlastiti život pretvorila u Džehennem. Bilo da je svjestan ili ne, takav čovjek je postao rob šejtanski koji ne traži slobodu. On vatru prihvata kao svjetlo, blizinu kao daljinu, i ništa osim prolaznih stvari ne ulazi u radar njegove percepcije.
Obzirom da čovjek, koji je svoj život podredio materiji i koji materiju smatra nepobjedivom i konstantnom silom, te koji zanemaruju Uzvišenog Stvoritelja i Njegovo beskrajno znanje, Njegovu volju i moć, kompletan život tumači kroz prizmu uskih granica prirode, te da zbog ograničenosti vlastitog znanja, volje i razuma, ono što je beskrajno doživljava kao ograničeno i pojave rezonuje prema uslovima okruženja u kome živi, za njega se može reći da je postao rob života koji nema ni prošlosti, a ni budućnosti. Provodeći dane u bezbrižnosti i nezainteresovanosti prema onome što je bilo ili onome što će biti, takav čovjek će protračiti svoj život i zatamniti vlastite vidike boraveći u krčmama, kockarnicama, zatvorima i drugim najpogubnijim mjestima. I zaista je žalosno što čovjek, kao biće koje je stvoreno sa mogućnošću da za sebe obezbijedi Džennet, uprkos svim svojim kvalitetama i vrlinama, bira Džehennem za svoje boravište. Napuštajući široki put koji vodi do Allaha, on se ponižava tumarajući po uskim i mračnim šejtanskim stazama. Čaše ispunjene Kevserom, on mijenja za jeftine opijate. Iako okružen sa živima, on bira život mrtvaca, provodeći ga poput slijepca kome ne polazi za rukom izdići se iznad močvare prolaznih užitaka.
Slijepa ulica nevjestva nije ništa drugo do šejtanska staza. Nevjerstvo čini da čovjek pored rijeke ostane žedan, da u vrijeme najljepšeg proljeća njegova duša proživljava sivu jesen. Zbog nevjestva dani postaju mračni, a noć se pretvara u kabursku tamu. Na tom šejtanskom putu, tuga i suze su stajališta, a bol i kajanje njegovo konačno odredište.
A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe... (en-Nur, 39)
I ne samo da ne pronalazi ono za čime traga, već konstantno dolazi u dodir sa stvarima koje ne želi i kreće se poljima tuge i pokajanja. U tom stanju očaja, on će pustiti vapaj i iz dna duše vrisnuti: „Gospodaru moj, pošalji me opet na Dunjaluk pa da učinim sve što je u mojoj moći kako bih na najbolji način iskoristio život kojeg sam protračio...“ Odgovor koji će uslijediti na tu tužnu molbu, takav je da ne ostavlja mjesta drugom govoru:
Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti... (el-Mu'minun, 100)
Od tog momenta, umjesto najslađeg šerbeta, on će kušati plodove zekkuma. I dok mu ti plodovi budu rezali grlo, njegova tuga i očaj postajat će višestruko jači. Očekivat će osvježenje, ali će vatra biti prizor koji ge očekuje na svakom koraku. U tim trenucima neopisive boli shvatiti će gdje je pogriješio, ali kao što je rečeno:
...a na što mu je sjećanje?! (el-Fedžr, 23)
tada će već biti uveliko kasno i od takvog sjećanja neće biti koristi...
- Napravljeno na .