Sve je od Njega

Pitanje: Često se zna reći da je bilo neophodno da se zadovolji na hiljade različitih pretpostavki da bi se hizmet mogao činiti u današnjim razmjerama, da je to djelo i blagodat Allaha, kao Stvoritelja svih uzroka, te da se pojedinci ni na koji način ne smiju smatrati zaslužnim za postignute uspjehe. Možete li nam to prokomentarisati?

Odgovor: Činjenica da svaki uspjeh dolazi kao blagodat i dobročinstvo Allaha koji je Uzrok nad svim uzrocima, nije princip koji važi samo u ovom slučaju, već je to princip koji je važio u prošlosti i koji će važiti i nakon nas. Primjer tome je i slučaj Nuha, a.s. Nakon što mu je Allah pomogao da prebrodi veliki potop, on je još neko vrijeme nastavio da ljudima pripovjeda Istinu. Za to vrijeme on je svoj narod izbavio iz močvare životinjskih poriva i okova materijalizma, usmjerio ih prema horizontima srčanog i duhovnog života, a oni su okrenuti prema Allahu, davali sve od sebe da čine ono što se očekuje od robova. U primjeru Nuhovog, a.s., života Božanska pomoć je vrlo očigledna. Jer ako se stvar posmatra iz perspektive ovozemaljskih zakona, onda je nemoguće objasniti njegovo izbavljenje iz Velikog potopa, kao i utjecaj koji je tog događaja ostavio na njegov narod. Kur'an ovaj fenomen opisuje na sljedeći način:

Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane... (Hud, 41)

Pa zar se ovim ne želi jasno istaći da je brod plovio i pristao, isključivo, uz Božiju pomoć? Slično tome, kada razmislimo o načinu na koji se Musa, a.s., izbavio iz Faraonovih ruku, način na koji je sinove Israila izveo iz Egipta i držao ih u Tihu, kao i način na koji je, nakon nekog vremena, zajedno sa Juša' ibn Nunom, a.s., ušao u Palestinu, onda vidimo da je iz perspektive ovozemaljskih zakona vjerovatnoća da on uspije u svim tim poduhvatima bila vrlo mala. Odnosno, vjerovatnoća da se takvo što obistini, bez Božanske pomoći, toliko je mala, da je skoro i nikakva.

Božija zaštita i neuspjele zavjere

Pogledamo li mubarek život Najboljeg među ljudima, s.a.v.s., primjetit ćemo jasne primjere Božije pomoći i zaštite. U periodu inicijalnog širenja vjere, nevjernici su poput kakvih čudovišta vrebali iza svakog ugla i smišljali razne načine da nanesu zlo njemu i ostalim vjernicima. Svakodnevno su mučili nekog od muslimana. U namjeri da bace u očaj Poslanika, s.a.v.s., i vjernike okupljene oko njega, išli su toliko daleko da su neki vjernici preselili zbog pretrpljene torture. Međutim, njegov uzoriti karakter je bio tako čvrst da nikada nije ostajao bez nade. Sljedećim stihovima, Sulejman Nazif kao da opisuje stanje njegovog duha:

Dok je duša moja okićena imanom,
Čekat mogu tri, četiri, pet stotina godina...

Kao što je rečeno u sljedećem kur'anskom ajetu, mekkanski nevjernici su planirali mnoga zla kako bi stali u kraj Božijem Poslaniku, s.a.v.s:

I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali... (el-Enfal, 30)

U situaciji kada su mu opkolili kuću i kada mu (iz pozicije ovozemaljskih zakona) nije bilo spasa, kao i onda kada mu je na Uhudu slomljen zub i kada mu je tekla krv niz obraze, Božiji Poslanik, s.a.v.s., je proživljavao sudbonosne trenutke za njega i ostale vjernike. Obje situacije su bile vrlo teške, a izgledi da se izbavi iz njih, bilo su skoro pa nikakvi. Međutim, Allah je svaki put Svog Miljenika zaštitio i spasio na jedan čudnovat način. Tog dana kada su mu opkolili kuću, On ga je sa lahkoćom izbavio iz nje i uputio ga prema novom odredištu. Taj put je bio dug 400 km, ali ni to vrijeme provedeno u putu nije bilo dovoljno nevjernicima da ga se dočepaju. Suraka ibn Malik, čovjek koji mu je bio za petama, odustao je od svoje nakane, okrenuo se nazad i sve one koji su ga pratili usmjerio u drugom pravcu. (Buhari, Menakib 25, Fezailu ashab 2, Menakibu'l ensar 45; Muslim, Zuhd 75)

Kada sa malo više pažnje analizirate živote onih koji su se borili na Allahovom putu, vrlo često ćete naići na očigledne primjere jasne Božanske zaštite. Životne priče velikana poput Tarika ibn Zijada ili Ukbe ibn Nafija, samo su neki od tih primjera. Kao što je poznato, Ukbe ibn Nafi je osvojio cijelu sjevernu Afriku i sa svojom vojskom stigao do Atlantika, nakon čega je rekao: „Allahu moj! Da mi se nije ispriječilo ovo mračno more, Tvoje Uzvišeno Ime bih pronio i kroz prekomorske zemlje.“ (Ibnu'l Esir, ek-Kamol fi't-tarih) I zaista, mnoge stvari koje su se zbile u životima ovih uzoritih ljudi, u normalnim okolnostima moguće su jedino ukoliko se istovremeno zadovolji veliki broj pretpostavki.

Ista stvar važi i u slučaju Bediuzzamana Saida Nursija. U vrijeme kada je započeo svoju borbu na Allahovom putu, vjerovatno je bilo teško zamisliti da će se njegova riječ i njegovo djelo proširiti do današnjih razmjera. Zašto? Zato što je bio pod stalnom prismotrom. Pratili su ga u stopu i često slali u neko novo izgnanastvo. Ipak, uprkos svim negativnim okolnstima, uz Božiju pomoć i potporu, svjetlost njegovog služenja Kur'anu i vjeri doprla je do velikog broja ljudi. Čak i u najtežim vremenima, Bediuzzaman je bio ispunjen nadom i sa mnogo optimizma je govorio: „Da... Budite optimisti. Promjene koje budućnost nosi sa sobom učinit će da glas islama bude najjači od svih glasova!“ (Bediuzzaman, Tarihce-i Hayat, str. 126) Kada razmišljamo o tome, u kontekstu tadašnjih dešavanja, čini se kao da nije bilo previše mjesta za optimizam. Međutim, sve ono što se danas dešava možda su manifestacije muštuluka koji je dat još u to vrijeme.

„Jednom u milion“

Prateći poruku Mevlane Dželaluddina Rumija, koji kaže: “Ako jedna svijeća potpali drugu svijeću, neće izgubiti ništa od svoje svjetlosti”, naši prosvjetni volonteri su zgrabili baklje u ruke i krenuli širom svijeta da raznose svjetlo. Uz Allahovu dozvolu i pomoć, gdje god da su stigli, primljeni su na najljepši mogući način. I kao što je bio slučaj sa hizmetom koji se činio u prošlosti, i danas je za uspjeh neophodno da se ispune mnogobrojni preduslovi. Sjetite se perioda 90'ih godina prošlog stoljeća. Prvo je došlo da raspada jedne velike svjetske sile. U isto vrijeme su stasali prvi mladi nastavnici i odgajatelji koji su bili spremni da pođu u novonastale daleke zemlje, za koje ranije nikada ni čuli nisu, i da uprkos vrlo teškim uslovima služe tamošnjem stanovništvu. Svi ti mladi ljudi, koji su mahom tek završavali fakultete, mogli su izraziti želju da ostanu i rade u svojoj zemlji. Jer nije lako živjeti u tuđini. Uprkos tome, bilo da se radi o momcima ili djevojkama, svi ti mladi ljudi su bez imalo dvojbe i panike odlučili da presele u daleke zemlje gdje je živjelo stanovništvo čiji jezik, tradiciju, kulturu i običaje nisu poznavali. S druge strane, ne smijemo zaboraviti ni roditelje ovih ljudi koji su godinama školovali svoju djecu i imali velika očekivanja od njih. Na koji način su ovi prosvjetni volonteri, ljudi koji su svoje živote posvetili boljitku drugih ljudi, uspjeli svojim roditeljima objasniti odluku da idu iz zemlje? Kako su ti roditelji prihvatili njihovu odluku i na koji način su se rastali od svoje djece? I to je jedno zasebno pitanje. Nemali je broj i onih koji su bili vjereni, pa su uprkos tome odselili u inozemstvo. Ni oni koji su odlazili, niti oni koji su ostajali da čekaju, svoju ljubav prema bližnjima nisu doživjeli kao prepreku na putu hizmeta. „To je ono što treba našem narodu i cijelom čovječanstvu“, rekli su i pokazali jednu dozu požrtvovanosti koja se ne viđa svaki dan. I kada iz pozicije ovozemaljskih zakona razmislite o svim ovim preduslovima, koji su se trebali ispuniti, mogućnost da se takvo što desi graniči sa „nemogućim“.

Međutim, treba reći da ovo što smo pobrojali nisu svi preduslovi koje je bilo neophodno zadovoljiti da bi se krenulo sa pomenutim aktivnostima. Pored prosvjetnih radnika, za uspjeh ove priče potrebni su bili i iskreni finansijeri koji će vjerovati u neophodnost i iskrenost hizmeta. Pronaći takve ljude, ubjediti ih u neophodnost onoga što se čini i zamoliti ih za finansijsku pomoć, nije bilo jednostavno. Da bih ilustrovao ono o čemu govorim, podijelit ću sa vama jednu uspomenu. U potrazi za finansijskom podrškom, koja je bila neophodno za izgradnju Visokog islamskog instituta u Izmiru, zajedno sa dvojicom bogatih privrednika obilazili smo određene fabrike i od njihovih vlasnika molili za pomoć. Da bi ljudima što bolje objasnili važnost ovog projekta i ponukali ih da pruže svoju pomoć, mene su poveli u svojstvu vaiza koji će detaljno objasniti smisao ove priče. Nakon posjete jednoj fabrici za proizvodnju cigle, njen vlasnik je iz džepa izvadio i ponudio nekih 50-ak lira. Pretpostavit ćete i sami da je sa tako skromnim prilozima nemoguće izgraditi jedan institut. Suočeni sa takvom situacijom konsultovao sam se sa drugim kolegama, nakon čega smo odlučili da potencijalne donatore, ljude dobrog finansijskog stanja, pozovemo u jedan zajednički prostor i na tom mjestu zamolimo za njihovu pomoć. Ako se dobro sjećam, pozivu se odazvalo samo nekolicina pojedinaca. Obratio sam se prisutnima, nakon čega sam od njih dobio obećanje da će dati priloge u različitim iznosima. Neko je obećao dati 100 hiljada, neko 50 hiljada, neko 30 hiljada i sl. Jedan od prisutnih ljudi je rekao: „Svako daje onoliko koliko vjeruje u ovaj hizmet. Ja ću dati dvije hiljade i pet stotina lira.“ Tim riječima unio je nemir među ostalim gostima. Od takvih početaka, danas smo došli do situacije kada se ljudi iz različitih dijelova zemlje međusobno podstiču na davanje dobrovoljnih priloga. Ukoliko bi izostao poziv za učešće na sastancima ove vrste, neki bi se znali i rastužiti što su izostavljeni.

Jednom prilikom, nakon što sam grupi ljudi koji su se okupili iz istog razloga, održao prigodno predavanje, povukao sam se u svoju sobu. Nekoliko minuta nakon toga u sobi se pojavio jedan penzionisani oficir sa ključevima u rukama. Vidno ganut, rekao je sljedeće: „Maloprije su svi prisutni obećali određenu pomoć. Ja nemam novca, ali ću vam predati ključeve svoje kuće.“ Naravno, prihvatiti takvu ponudu nije bilo na mjestu. Zahvalio sam se i odvratio ga od te namjere.

Želim reći da je tokom 90'ih godina duhovno stanje našeg čovjek bilo zrelo za takve poduhvate. Dakle, ovdje se ne radi samo o stasavanju nastavnika i odgajatelja. Saglasnost roditelja, stanje u zemljama koje su odabrane za hizmet, finansijska podrška od strane velikodušnih ljudi Anadolije, samo su neki od preduslova koje je bilo potrebno zadovoljiti da bi se uspjelo u namjeri pružanja obrazovanja na svjetskom nivou. Vjerovatnoća da se istovremeno ispune svi ovi preduslovi bila je više nego zanemariva. Iz tog razloga, ovu stvar koja se dešava možda „jednom u milion“, niko ne može pripisivati svojoj genijalnosti, svojoj mudrosti, svojoj pronicljivosti, svojoj inteligenciji, svojoj logici, svom prosuđivanju ili strateškom razmišljanju... Učinili neko nešto slično, učinit će veliki zulum i iskazati nepoštovanje prema cjelokupnom hizmetu.

„Allah nam je podario ovu pobjedu!“

Vjerovanje da sve lijepo i svaki uspjeh dolazi od Allaha, jedan je od principa na kojima se zasnivaju islamsko vjerovanje i etika. Vodeći se tom logikom, Omer, r.a., je sa čela vojske smijenio Halida ibn Velida, velikog vojskovođu koji je, poput Jermuka, donio mnoge pobjede muslimana. (et-Taberi, Tarihu'l-umem ve'l-muluk) U toj borbi, nakon koje je su muslimani od Bizantije preuzeli vladavinu nad područjem današnje Sirije, neprijateljska vojska je bila sedam do osam puta brojnija od muslimanske vojske. Uprkos tome, uz Allahovu pomoć, muslimani su izvojevali veliku pobjedu. Po prvi put korištene ratne strategije, vojnička genijalnost i junaštvo Halida ibn Velida, donijeli su mu veliku popularnost među ljudima. Takvog čovjeka Omer, r.a., je pozvao sebi za vrijeme jedne bitke. Čovjeka koji je poput malja sravnio Sasanide i Bizantince... Čovjeka za koga je Ebu Bekr, r.a., rekao: „Majke više ne rađaju čovjeka kao što je Halid.“ (et-Taberi, Tarihu'l-umem ve'l-muluk) Čovjeka za koga je jedan „veliki“ zapadnjak rekao: „Velike vojskovođe kao što je Hanibal, od Halida mogu učiti svoj posao.“ Baš takvog čovjeka, velikana kojeg su mnogi cijenili, vidimo kako pred halifom stoji u svojstvu običnog vojnika, razriješenog sa svoje dotadašnje funkcije. Svoju odluku, Omer, r.a., objasnio je sljedećim riječima: „Halide, ti znaš da te mnogo volim. Međutim, narod smatra da si ti zaslužan za velike pobjede. Ipak, Allah nam je podario sve dosadašnje pobjede. Bojim se da će ljudi od tebe napravi jedan mit ili jednog idola. Iz tog razloga te razriješavam funkcije...“ (et-Taberi, Tarihu'l-umem ve'l-muluk) Suočen sa takvom situacijom, Halid, r.a., je reagovao na način koji je samo dodatno uvećao njegovu „veličinu“. Od tog dana postao je obični vojnik pod komandom Ebu Ubejde ibn Džerraha, čovjeka koji je sve do juče bio pod njegovom komandom. I sve do kraja života ostao je da se u tom svojstvu bori u redovima islamske vojske.

U tom smislu, nikada ne smijemo zaboraviti da bez Allahove moći i pomoći ne postoji mogućnost da se realizira bilo koji poduhvat. I zaista, svaka ljepota dolazi uz Allahovu dozvolu, pomoć i podršku. Zato je od velike važnosti da sve ono što se postiglo do danas posmatramo kao rezultat Allahove pomoći, i kao jednu vrstu manifestacija Njegove podrške i blagonaklonosti prema nama. Istovremeno, svaki uspjeh treba da nas potakne na izražavanje zahvalnosti, kako bi i u budućnosti mogli nastaviti sa uspješnom realizacijom naših zadataka. U suprotnom, ukoliko bi ostvarene uspjehe – ne daj Bože – doživjeli kao rezultat vlastitih zasluga, Allah bi nas mogao ostaviti da se snalazimo s našom ograničenom i slabašnom snagom i voljom, što bi u konačnici dovelo do toga da iznevjerimo emanet koji nam je pažljivo proslijeđen od naših iskrenih prethodnika. Jer, želimo li da se kur'anske istine uzdignu visoko na ovom svijetu, onda je neophodno da ostanemo iskreno vezani za istinu tevhida, da budemo duboko svjesni kako bez Njegove pomoći ni jedan list se ne može pomjeriti, i da sa tim uvjerenjem proživimo ostatak našeg života.

Tweet

Whatsapp