Ihsān

Pojam ihsān, jezički, ima dva značenja: prvo je - učiniti nešto na najbolji način, perfektno, učiniti nešto sa najboljim osjećanjima, težeći savršenstvu (kemāl); a drugo je - učiniti nekome dobro, učiniti nešto što je dobro za druge. Oba značenja su preuzeta iz Kur’an-i Kerima i Sunnet-i šerifa. Na nekim mjestima se ukazuje na jedno od ta dva značenja a na drugim na oba zajedno. Na ovo je ukazano kada smo govorili o osjećajima dobrote kod našeg prvaka Jusufa, neka je selam na njega i na našeg Pejgambera.

Kod sufija ihsān je djelo srca, predstavljeno kroz razmatranje i razmišljanje na ispravan način, sa istančanim osjećanjem, usklađenim sa kriterijima Istine; namjera da se učine dobre i vrijedne stvari; praktikovanje lijepih i vrijednih stvari; svaki vid ponašanja kao iskazivanja svoje pokornosti Bogu, sa sviješću da se čini pred Uzvišenim Allahom.

Da bi se došlo do ihsāna nužno je graditi osjećanja, razmišljanja i predstave na ispravnom vjerovanju, zatim učvršćivati i produbljivati īmān izvršavanjem temeljnih islamskih dužnosti. Kada je riječ o osjećanjima potrebe i nužnosti da se čini dobro drugima, to je prirodno razvijanje srčanih osjećaja koje se dovodi do savršenastva sviješću o sveprisutnosti Uzvišenog Hakka.

Spram istine da je ihsān „činiti ‛ibādet Allahu na način kao da Ga vidiš, jer ako ne vidiš ti Njega vidi On tebe“ ^[1] , to znači činiti nešto na perfektan način, bez manjkavosti i nedostataka, pošto se čini pod nadzorom Vječnog Svjedoka (Šāhid-i Ezelī), i sa īmānom i osjećanjem prožetim dimenzijama voljnosti, osjećajnosti, srčanosti... Ovo je temelj i osnova, ovo je horizont kojeg je, kod sufija, nužno dosegnuti.

Kada je riječ o dobročinstvu prema drugima, iz ugla osjećanja, misli i prakse, to je pojavljivanje savršenog osjećanja dobra u čovjekovoj duši, te njegovo prelivanje i širenje, a što je prirodni rezultat prve kategorije ihsāna, i izraz je savjesti, formirane po ihsānu, u onome zbog čega je tako formirana. Ovo znači da je pravilo za ihsān koji je usmjeren prema ljudima, bazirano na Pejgamberovim riječima: Niko od vas neće istinskivjerovati sve dok svome bratune bude želio ono što želi samome sebi. ^[2] ; a njegova kosmička i univerzalna dimenzija prema svim stvorenjima su Pejgamberove riječi: Allah je propisao dobročinstvo prema svemu, kada ubijate (u lovu) – na lijep način ubijajte, kada koljete (kurban) – na lijep način (ga) koljite, naoštrite svoje noževe kako biste olakšali svome kurbanu. ^[3]

Osjećaji dobročinstva (ihsān) su poput tajne šifre za otvaranje kruga dobra (dāiret-i sāliha). Onaj ko otvori ta vrata i uđe u taj svijetli prolaz, kao da se uspinje pokretnim stepenicama, i osjeća da se uzdiže u čarobne visine. Posebno ukoliko ovom koraku pridoda istinsku volju pa ustraje u tom kretanju, pri svakom koraku će se uspeti istovremeno za po dva stepena. Vjerujem da riječi Uzvišenog: Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?! ^[4] , ukazuju na to. Alejhisselam je proučio: Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?!, a onda upitao: Znate li šta kaže vaš Gospodar? Odgovorili su: Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju!, a on je rekao: Kaže: Zar nagrada onome kome sam dao blagodat tevhīda može biti išta drugo do Džennet ? ^[5]

Osjećaji dobročinstva su poput kišonosnog oblaka, kad god se nadvije nad visove srca na njih prospe obilje Božanske dobrote. Čovjek tada osjeti da se nalazi u krugu: One koji čine dobra djela čeka nagrada, i više od toga! ^[6] , i živi kušajući slasti činjenice da je čovjek. U okviru toga, Allahovi duhovni darovi koji dolaze iz vrela Njegove dobrote i nježnosti, prelaze granice duhovnih darova pridošlih povodom djela i ponašanja, i slijede iskrene namjere iz srca. Ovo, također, nadilazi domet našeg razmišljanja i predstave.

Najiskrenije sredstvo za stizanje do Uzvišenog Hakka je srce, a najveće srčano djelo je ihsān. Ihsān je najsigurniji put kod usmjerenja prema sferama iskrenosti (ihlās) i naispravniji je način dolaska do visova Božijeg zadovoljstva. On predstavlja osjećanja koja osnažuju kretanje ka Vječnom Svjedoku svega. Na put ka Uzvišenom dnevno kreće na stotine hiljada onih koji su opremljeni īmānom, na krilima svojih djela, uronjeni u svoj takvaluk, ali samo neki od njih stignu na taj vrh, ili ne stigne niko. Oni koji ne stignu do njeg imaju obavezu da ustrajavaju u svojim nastojanjima. Oni koji stignu do njeg shvataju svu ružnoću onoga što Allahu nije drago i osjećaju je pa se zatvaraju spram toga, a također osjećaju i svu ljepotu onoga što Uzvišeni Allah smatra lijepim pa to prihvataju i postaje im dio njihove prirode, te se tako upotpunjuju i usavršavaju, i udišu samo ono što je općepoznato kao dobro (ma‛rūf).

Allahu moj, učini dobrim ishod u svim našim stvarima. Spasi nas od poniženja na Dunjaluku i kazne na Ahiretu. Allahu moj, udijeli nam toliko bojazni prema Tebi koliko će nas spriječiti da Tebi griješimo. Naš salavat i selam prenesi našem prvaku, prvaku svih dobročinitelja, Muhammedu, alejhisselam, njegovoj porodici i svim njegovim ashabima.

Tweet

Whatsapp