Zuhd

Zuhd znači ostaviti svjetovne užitke i oduprijeti se tjelesnim porivima. Kod sufija ovaj pojam znači i više: averzija prema dunjalučkim slastima i prolaženje kroz život na način najsličniji dijeti, uz prihvatanje bogobojaznosti (takvā) kao osnove u ponašanju i odlučno prihvatanje neovisnosti i sustezanje spram onog lica Dunjaluka koje je okrenuto prema njemu i prema ljudskoj duši.

Prethodnom tumačenju možemo dati i drugi smisao a to je da je zuhd napuštanje udobnosti Ovog prolaznog svijeta radi sreće na Drugom vječnom svijetu.

Prvi korak zuhda jeste istančana osjetljivost spram dozvoljenog (halāl) i nedozvoljenog (harām). Drugi korak, koji predstavlja potpunu fazu, jeste živjeti uz krajnju preciznost i jaku osjetljivost spram dozvoljenih (mubāh) i propisanih (mešrū‛) stvari.

Zāhid je čovjek koji je ustrajan, i to istinskom ustrajnošću, u pogledu odgovornosti koje nosi; strpljiv u nevoljama i poteškoćama na koje nailazi; čvrst u pogledu grijeha i čina nepokornosti kojima je izložen sa svih strana na svome putu; a zadovoljan sa svim što mu odredi njegov plemeniti Stvoritelj, izuzev nevjerovanja (kufr) i zablude (dalāl). Njegov krajnji cilj i težnja, o kojem on stalno mašta, jeste ono što mu je podario njegov Gospodar upotrijebiti kako bi stekao Njegovo zadovoljstvo, uspjeti na Ahiretu i usmjeriti se ka Apsolutnoj Istini. U njegovom srcu stalno odzvanja istina: Reci: Uživanje na ovome svijetu je kratko, a onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone;^[1]. Svakim djelićem njegovog uma širi se istina: I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu.^[2] U svakom uglu horizonta duhovnog vida on osjeća Božansku jasnu poruku: Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi oni samo znali!^[3]

Drugi tvrde da je zuhd čuvati i štiti granice Šerijata čak i u vremenu materijalnih teškoća i drugih nevolja; živjeti za druge u vremenu bogatstva i napretka; biti zahvalan Allahu na lijepim i dozvoljenim stvarima koje je darovao; udovoljavati obavezama koje pristižu; prikupljati materijalna dobra samo radi korištenja drugima; uzdizati din-i islam; ne gajiti dugu nadu (tūl-i emel).

Sufjan es-Sevri i velikani selefa poput njega tvrde: „Zuhd nije samo jedenje teške hrane i nošenje grube odjeće, nego je to stvar srca, koja se gradi u skladu sa zadovoljstvom Uzvišenog Hakka, a koja je zatvorena za dugu nadu.“^[4] Prema ovakvom shvatanju tri su znaka istinskog zuhda (zuhd hakīkī):

1. Da se zāhid ne veseli dunjaluku kad ga ima, a ne žalosti se onda kada ga nema.
2. Da se ne raduje kada ga hvale, a da ne tuguje kada ga kude.
3. Da ibadet Uzvišenom Hakku i osamljivanje (halvet) s Njim voli više nego bilo šta drugo.

Da, zuhd je kao havf i redžā’ stvar srca, s tim što se on razlikuje od njih po tome što se osjećaj zuhda odražava na čovjekovo duhovno stanje i njegovo ponašanje, odnosno usmjerava ga. To je aktivna i praktična dimenzija zuhda. 

Srce koje je ispunjeno zuhdom, zuhdom razmišlja u svim situacijama koje su jedna suprotna drugoj; svejedno da li su mu osjećaji vezani za to ili ne; i u jelu i u piću; i u snu i na javi; i dok govori i kad šuti; i dok je u halvetu i kad je u društvu. Nakon svega toga on zauzima ozbiljan stav prema onim licima dunjaluka koja su okrenuta prema njegovoj strasti i prema ukrasima ovoga svijeta.

Kako o ovim osjećajima prelijepo govori Mevlana Rumi:

Šta je dunjaluk? To je biti nemaran prema Rabbu Allahu,
A nisu to diba i kadifa, srebro i zlato, žena i djeca.
Ako dunjalučke blagodati dijeliš radi Njegova zadovoljstva,
Resul-i Ekrem ti kaže: „Divan li je dobar imetak.“^[5]
Voda u lađi je uzrok njenom potonuću,
Dok je voda ispod nje uzrok njenoj plovidbi.^[6]

Da, zuhd ne sprječava čovjeka da se koristi ovosvjetskim potencijalima i njegovim bogatstvima, ali je dovoljno da čovjek vlada njima a ne oni njime. Ponos i dika čovječanstva, Muhammed sallallahu teala alejhi ve sellem, je bio naklonjen skromnom životu i provodio je život u zuhdu.^[7] Srce mu je bilo prirođeno naklonjeno zuhdu pa je živio najskromnije što je mogao, jer je bio uzor svome Ummetu, a posebno onima koji su nosili zadatak širenja Istine. Zbog toga on:

1. Ne ostavlja prostora optužbama i sumnjama da iskorištava svetu poziciju vjerovjesništva u dunjalučke svrhe.
2. Pokazuje svoju veličinu i visoki nivo u izvršenju ove svete misije slijedeći svoje prethodnike među vjerovjesnicima i poslanicima u njihovom stavu izraženom riječima: Allah će mene nagraditi.^[8]
3. Nosi odgovornost uzora i vodiča (muršid) učenjacima (‛ulemā’) svog Ummeta koji su se obavezali na širenje Istine. I zbog toga je bilo nužno da on svoj mubarek život provodi na najskromniji mogući način. A tako ga je i provodio.

El-Busiri na divan način, u svojim bejtovima, opisuje Alejhisselamovo odricanje i u stanju velike potrebe, kao i snagu njegovog karaktera čak i u teškim situacijama. On kaže:

Od žestine gladi oko trbuha je pojas omotavao,
Preko kamena,^[9] što je njegov mubarek stomak pritiskao.
Same su mu se nudile visoke planine od zlata,
A on ih je ravnodušno odbio ma koliko visoke bile.
Nužne potrebe samo su ojačavale njegov zuhd,
Potrebe nisu utjecale na njegovu nepogrješivost.
Kako da potreba potakne na dunjaluk onoga koga
da nije, ni dunjaluk izveden iz nepostojanja ne bi bio?

O zuhdu je izrečeno jako mnogo lijepih i jakih riječi s tim što ćemo mi, na kraju ovog osvrta o zuhdu, navesti stihove hazreti Alije, radijellahu anh, kojima on udara šamar lažnoj iluziji o vječnom trajanju prolaznog i dugu nadu presijeca u korijenu:

Duša plače za dunjalukom a dobro zna
Da je spas na njemu odreći se onoga u njemu.
Kuća u kojoj će čovjek stanovati poslije smrti
Samo je ona koju je sagradio prije smrti.
...
Svoj imetak prikupljamo za nasljednike svoje,
A kuće svoje da ih vrijeme poruši gradimo.
Koliko li je gradova na horizontima sagrađenih
Omrklo porušeno, a smrt je presudila njihovim bližnjim.
Svaka duša, koliko god u strahu bila
Od smrti, nade u život je ojačavaju.
Čovjek ih otvara, a vrijeme ih zatvara,
Duša ih razmotaje, a smrt ih smotaje.^[10]

Allahu naš, pomozi nam da Istinu vidimo Istinom i da je slijedimo, a da neistinu vidimo neistinom i da je se klonimo. Amin, o među milostivim Najmilostiviji.

Salavat i selam prenesi našem prvaku Muhammedu, njegovoj porodici i svim njegovim ashabima.

Tweet

Whatsapp