Idolizacija nauke
Svakodnevna dešavanja i noviteti na polju nauke i tehnologije u toj mjeri su pomutili ljudski vid, da čovjek jednostavno više ne vidi ni dva koraka dalje od sebe. Ničemu se više ne vjeruje kao nauci i tehnologiji. I ne samo to, nego je čovjek došao do te tačke da je sebe uvjerio (odnosno obmanuo) kako mu nauka i tehnologija mogu ponuditi odgovor na sve životne izazove. Mada nije suviše teško procijeniti dokle će čovjeka odvesti takvo pretjerivanje, smatram da je, umjesto iznošenja bilo kakvih predviđanja, najbolje sačekati da vrijeme donese svoj konačni sud. Međutim, jednu stvar možemo slobodno reći: Kao što je pretjerivanje štetno u bilo kojem segmentu ljudskog života, tako je i izdizanje nauke na nivo „idola“ i njeno korištenje kao osnovno mjerilo unutar sistema vrijednosti, vrlo opasna i štetna pojava, kako za samo čovječanstvo, tako i za budućnost nauke.
Nema nikakve sumnje da je nauka korisna samo ukoliko se izgrađuje na temeljima trodimenzionalnog sistema kojeg čine zdrava misao, iskustvo i savjest. Jedino tada nauka dovodi do napretka ljudske zajednice, i svakom njenom članu donosi sreću i spokoj. Međutim, ni u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti da će nauka, ukoliko je ostavimo samu, biti povod različitih zabluda i lutanja.
Tamo gdje su umovi izolovani od ideje o vječnosti, gdje je duša postala zarobljenik tehnologije, i gdje je duhovni život u potpunosti zapostavljen, nemoguće je govoriti o nauci i njenom pozitivnom utjecaju na ljudski život. Štaviše, u takvom će ambijentu nauka dovesti do pojave novih vrsta divljaštva, međuljudske odnose će učiniti još nemilosrdnijim, a prevare i obmane izdići na nivo „društvene katastrofe“. U jednoj takvoj konstalaciji snaga, nauka će umjesto pravde, zauzeti mjesto na strani moći.
Sama po sebi, nauka je korisna ukoliko radeći za materijalno-duhovnu dobrobit čovjeka, rješava njegove tjelesne i duhovne probleme, i dovodi do jedinstva na liniji između duše i uma. Ukoliko se nauka time ne bavi ili ne može da se bavi, onda je ona beskorisna, čak i štetna, pa je uzaludno očekivati da dovede do ukupnog ljudskog napretka.
Današnji čovjek, ogrezao u svojim materijalnim porivima, nauku i tehnologiju koristi isključivo zarad vlastitog užitka, materijalnog napretka i luksuza. Takav pristup ga svakim danom sve više odvodi prema moralnom posrnuću, duševnoj nestabilnosti i sve plićem odnosu prema životu. Čovjek koji razmišlja na takav način odbija istraživati i istinu i promišljati na tom putu. Štaviše, takve stvari su mu vrlo odbojne. Razlozi takvog stanja u dobroj mjeri se mogu pronaći u kulturi prosječnosti koja vlada unutar zajednice, u neetičnosti naučnika koji su nositelji naučnog napretka, kao i u nedostatku požrtvovanosti i altruizma u svakom segmentu društvenog života. Međutim, osnovni razlog koji dovodi do takve društvene devijacije jeste nemogućnost odgajanja ljudi jakog duha, čistog srca i jake inspiracije. U vrijeme kada se svuda oko nas nalaze bijednici koji ne vide ništa osim materijalizma i čiji razum ne dopire dalje od onoga što oči vide, nemoguće je govoriti o istinskom znanju i uzdizanju na stepenicama znanja. I ne samo da nema istinskog znanja, već sposobnost ljudi da promišljaju postaje sve više ograničena, ljudska inteligencija gubi na svojoj snazi, a ljudi se pretvaraju u robote koji samo izvršavaju izdata im naređenja.
Iz tog razloga, svi oni koji žele izgraditi bolju budućnost za ljude na ovom svijetu, kao prvo moraju dobro razlučiti šta je to nauka, a šta nije, šta se može očekivati od nje i koji je to cilj koji moramo postaviti ispred svakog naučnog rada. U suprotnom, navedeni haos će dobiti jednu novu dimenziju, a nauka ni na koji način neće moći proizvesti ono što se od nje očekuje.
Čini mi se da najveći dio problema koje primjećujemo u institucijama, od obrazovno-pedagoških pa do onih državno-političkih, jeste rezultat naučnog shvatanja koji nema svoj utvrđen i određen identitet. Sve dok se obrazovno-pedagoške ustanove budu bavile samo vanjskim manifestacijama pojava oko nas, držeći se podalje od „mudrosti“ skrivene iza vidljivih dimenzija, te dok u njima bude vladalo naučno „uskoumlje“, one će nastaviti da odgajaju generacije „površnih umova“, ljudsko promišljanje će postajati sve pliće i pliće, a naučna otkrića, koja u sebi nose potencijalne recepte za spas ljudske vrste, sigurno neće dovesti do napretka na globalnom nivou.
Ukoliko naučna otkrića i dostignuća nemaju za cilj materijalnu i duhovnu dobrobit čovjeka, te ukoliko se ne oblikuju pod kišobranom ljudskog duha, to znači da je nauka izgubila kompas, da je tehnologija počela djelovati na uštrb ljudskog bića i da se ambijent u kome živimo oblikuje u smjeru koji ne odgovara prirodi ljudskog bića.
Čovjek nije jednostavno biće koje se može tek tako zapostaviti. On se nalazi u centru svega što postoji. Ne postoji stvorenje iznad njega i čovjek je zaista na posebnom stepenu kod svog Stvoritelja. Onaj koji je stvorio univerzum, čovjeka je odabrao da bude srž egzistencije i da njemu služi sve što je stvoreno. Kao biće koje zauzima tako važan položaj, svrha čovjekovog postojanja jeste da traži i pronađe svog Stvoritelja, te da vlastito postojanje obogati onosvjetskim i duhovnim vrijednostima.
U tom kontekstu, zadatak nauke jeste da ukloni perdu sa ljudskih očiju, da mu pomogne pronaći istinu i da ga pripremi za putovanje ka novim lukama promišljanja.
Na taj način sva naučna dostignuća će prerasti u ljestve koje se u ljudskoj duši pružaju prema vječnim boravištima. Sretnici koji na taj način koriste nauku, sa svakodnevnom svježinom ljubavi prema ibadetu, uz pomoć ovih ljestava izvući će se iz močvare materijalizma, krenuti stazama nadvremenskog putovanja i u prostranstvima vječnog života sresti se sa Stvoriteljem svojim.
Tek tada će jednom i za sva vremena odnijeti pobjedu nad ljudskim požudama koje ga vuku prema dole, odnosno nad maglovitim provalijama ljudske tjelesnosti koje vrebaju da nas progutaju. I ko zna koliko puta svakog dana, sretnici koji su uspjeli zbaciti sa sebe okove ovosvjetske prosječnosti, nestajući poput svijeća plove okeanima beskonačnosti i duhovnog užitka.
- Napravljeno na .