Koledži i dijalog između civilizacija
Prirodna posljedica u uspjesima ovih škola bile su aktivnosti intercivilizacijskog dijaloga koji se javio iz smjernog, samopožrtvovanoga kruga. Ove škole, sa svojim predavačkim i administrativnim osobljem, teže da dovedu ljude drugih religija, kultura i civilizacija do zajedničkog sporazumijevanja. Tu se polaže kamen - temeljac dijalogu. Sakupljajući ljude koji su odani moralnim, ljudskim i društvenim vrijednostima i koji su raspoloženi za različitost, ove škole su utemeljile obuhvatnu infrastrukturu za buduće intercivilizacijske dijaloge. Čovjek koji je u harmoniji sa više različitih kulturnih vlakana najosnovniji je element kulture rekoncilijacije (pomirenja). Ideja da je neko otvoren za više kulturnih tkiva i različitosti, naravno, ne znači kolebanje u pogledu svoga porijekla ili otuđenost od njega. I dijalog i pomirenje se odnose na širok, zajednički spektrum društvenog prostora koji dozvoljava ljudima da žive skupa na bazi obostranog poštovanja bez poricanja bilo čijih osobnih temelja za postojanje. U suprotnom, to ne bi bila aktivnost potpune participacije. U ovom respektu, ekonomska i društvena eksploatacija, kao i kulturološka asimilacija, definitivno stoje u suprotnosti sa ciljem dijaloga i pomirenja.
Uprkos našim brigama, mi smo izloženi širokoj mreži relacija koje su diktirane procesom globalizacije. Globalizacija je, u svakom aspektu, donijela i nagomilala pluralizam, ona je donijela “drugog”, sumu naših strahova, na prag našeg tradicionalnog religijsko-nacionalnog sistema. Direktno i indirektno, ovaj proces utječe na sve nas i na sve naše društvene veze. Mi bismo trebali iznova definisati različita kulturološka tkiva kroz samoodrživu platformu, bez neprijateljstva, krize ili konflikta. Ne samo u političkom i etničkom smislu, nego i u smislu kulturnog i društvenog tkiva, Anadolija je konstruisala mozaik civilizacija. Dok koncept mozaika prirodno donosi umu osjećaj političke i ideološke zabrinutosti, Anadolija je zaista jedno od rijetkih geografskih područja koje je održalo kulturu dijaloga u svojoj povijesti. Ljudi mudrosti kakvi su bili Yesevi, Rumi i Yunus, koji su, svi odreda, utjelovili dijalog i toleranciju u svojim životnim iskustvima, poslužili su kao izvori tih dviju vrijednosti iz kojih su ovi koledži mogli crpsti inspiraciju i vodstvo. Spolja, koledži su hranili sebe iz ovih izvora. Oni su nosili ovaj duh gdje god bi pošli sa svojim velikim brojem učitelja. Ovo je razlog zašto neki ljudi za ovaj pokret kažu da je manifestacija savremenog turskog humanizma.
Na Zapadu, mnogi su ovaj pokret smjestili u okvire turskog sufizma. Dok ni sufizam ni humanizam ne definišu koledž u potpunosti, istina je da samopožrtvovanje, iskrenost i transcendentalne ljudske vrijednosti zvuče kao sufijske i humanističke melodije.[1] Međutim, edukacioni sistem koledža je usmjeren prema većem segmentu društva i prema temeljima znanja. Nasuprot tome, i sufijski ideali i humanizam se odnose na uske i više stagnirajuće korijene. Uopćeno govoreći, sufizam javno pokazuje isključiv stav protiv ovosvjetskih i tehnoloških procesa. U ovom smislu, on uspostavlja jednostranu vezu između materije i duha. A što se tiče humanizma, on ima slabu i nesigurnu snagu volje protiv društvenih procesa; ljudska bića iskazuju pasivan, a ne aktivan stav protiv društva i događajnosti. U edukacionom sistemu ovih škola, osoba se gleda kao poduzetna i aktivna u društvenim procesima. Škole se drže modela koji teži ka balansu između materijalnog i duhovnog svijeta, bez reduciranja jednog drugim, da bi konstruisale aktivan model koji može preuzeti odgovornost društvenog i kulturnog dijaloga.
Bez imalo sumnje, mnoge stvari mogu biti rečene u pogledu filozofskih i ideoloških korijena ovih škola. Trebali bismo shvatiti da ćemo susresti sistem koji plasira akciju prije ideala i intelektualnog dizajna. Ja osjećam potrebu da naglasim ovu tačku jer se intelektualne i mentalne spekulacije i definicije obično izlažu riziku nepoklapanja sa praksom. U ideološkom ili mentalnom okviru, društveni stav pokreta može konstituisati širok utjecaj koji daleko premašuje granice ovih okvira. Filozofski okvir postavljen danas može da ne funkcioniše sutra, kao što običaji društvenog života mogu donijeti nove iskorake. Zbog ovoga, bit će još konzistentnije da zavirimo u edukacione aktivnosti ovog pokreta u svjetlu njegove društvene prakse, radije nego kroz usku perspektivu lijepo dizajniranih, zamrznutih filozofskih i ideoloških koncepata.
[1] Kao korisnu analizu, v. Zeki Saritoprak, “Fethullah Gülen: A Sufi in His own Way,” u: Turkish Islam and the Secular State: The Gülen Movement, koga su objavili Hakan Yavuz i John Esposito, NY: Syracuse University Press, 2003.
- Napravljeno na .