Doprinos turskom edukacionom sistemu
Privatne srednje škole utemeljene na poticaj Fethullaha Gülena postale su važne u dva smisla: prvo, na temelju njihovog društvenog aspekta, i drugo, na temelju kvaliteta edukacije. Te škole su pojačale interes za edukaciju svugdje, u krugovima koji su ih podržavali kao i u onima koji su ih kritikovali. U suštini, ovi koledži su doprinijeli širenju edukacije nevladinih organizacija i uspostavili edukaciju za veliki segment društva. Nakon što su uspješne priče, realizirane od strane ovih škola, počele primati široki publicitet, ljudi su bili nagnani da pokazuju veliki interes za edukacijske projekte. Turska je bila nova u takvim naglašavanjima na edukaciji, ona nikada ranije nije bila iskusila takav događaj u povijesti. Danas su specijalni edukacioni programi u medijima i specijalne vijesti o tome postali svakodnevnica. Sada je mnogo ljudi sa svim vrstama ideoloških pozadina, profesionalaca ili amatera u ovom polju, otvorilo koledže u organizacionom smislu. Edukacija je polje koje raste u privatnom sektoru, koji sve više dobiva na važnosti. I to su bile škole pripisane Gülenovom pokretu, a njihovi uspjesi polučili su ove iskorake.
U dodatku svemu ovome, ove škole su jedinstvene u pogledu nesebične službe edukaciji. Edukacija je dugotrajni maraton koji zahtijeva ozbiljan napor i težak rad. Uspjeh ovih škola temelji se na altruizmu i idealizmu. Hiljade ljudi služe u ovim institucijama sa nesmanjenim entuzijazmom. Oni djeluju s osjećajem zadovoljstva i ilustriraju ideju duše posvećene čovječanstvu. Ovo je stav koji je turski edukacioni sistem davno bio zaboravio. Naravno, svugdje postoje altruistični i vjerni ljudi. Međutim, bilo je gotovo nemoguće da se privuku učitelji u siromašne regije. U nekim regijama, dobivanje duplih plata je bilo utemeljeno kao ekonomski stimulans. Uprkos takvoj velikodušnoj ponudi, učitelji preferiraju da rade u velikim gradovima gdje se savremene navike potrošnje lakše zadovoljavaju. Kako su učitelji koji žele raditi za javne škole počeli svoju karijeru u distriktima odabranim od strane Ministarstva obrazovanja prema prioritetima, postavljanje i zapošljavanje je bilo najkomplikovaniji, kontraverzni i nesigurni dnevni rad za Tursku. Ali, takvi problemi ne postoje u školama koje su u vezi sa Gülenom. Harmonični okvir zaposlenog i podučavanog okruženja je ono što je specifikum ovih škola. Učitelji idu u najudaljenije kutove svijeta, neke koji su unesrećeni siromaštvom. Među ovima su i regije gdje traje konflikt između vojske i separatističkih grupa. Uprkos ovim činjenicama, učitelji se upućuju u ove opasne regije sa punim osjećajem dobrodošlice i osiguranjem svoje budućnosti. “Oni bi voljeli pokazati, djelujući u ime ovog razloga, da je edukacija ozbiljna, da ona zahtijeva žrtvu i altruizam, potčinjenost i predanost.”[1]
Nema sumnje da je arhitekt ove posvećenosti čovječanstvu i glas osmišljenog vjerovanja u Boga (tawakkul) Fethullah Gülen. Ali šta je to što je čovjeka koji dolazi iz medresanskog sistema izvuklo u polje savremene edukacije? Zašto bi neko ko stari i ko ima težak ljekarski dosije učestvovao u takvom maratonu? Neki ljudi postavljaju slična pitanja iz suprotnog ugla: Kakve veze ima jedna religiozna osoba sa edukacijom? Ako je on propovjednik ili hodža (vjerski učitelj), zašto se ne drži svoga hodžinskog posla? Ovo su bila pitanja postavljena od strane medijskih grupa i nekolicine ljudi iz različitih sektora društva. Na ova pitanja je bilo odgovoreno u intervjuima datim u nekoliko prilika, prema kontekstu u kojem su ta pitanja postavljena.
Gülen je gotovo jedina osoba koja je, i direktno i indirektno, posvetila veliku pažnju pitanju edukacije. Na njegovim vazovima, u razgovorima, člancima i esejima, on se borio za to da predstavi potrebu da se mase angažiraju u edukacionim projektima. On je pokušao da svoju poruku prenese svim sektorima društva, posebno trgovcima na malo i zanatlijama, koji su dolazili da slušaju njegove vazove i lekcije; on ih je snažno podsticao da se bave pitanjem zašto je sve manje adekvatnog obrazovanja u društvu.
U bližoj historiji Republike pitanjem edukacije se bavio manji broj ideologa i političara. Edukacija je bilo polje u kome je samo prosvijetljena grupa ljudi razmišljala, pričala, raspravljala i postavljala buduće projekte. Velikim masama društva nije bilo dozvoljeno da učestvuju u ovim diskusijama na bilo koji način. Pitanje edukacije je bilo smatrano previše važnim da bi se povjerilo općoj publici! To je bio generalni stav turskih intelektualaca. Oni nisu bili u stanju pomisliti da bi velika zajednica trgovaca mogla mobilizirati svoj ekonomski kapacitet za edukaciju bez očekivanja bilo kakvog profita. Zapravo, provincije nikada nisu zauzimale bilo kakvu ulogu u takvim političkim, edukacionim ili društveno-kulturalnim projektima. Fethullah Gülen je izazivao ovo gledište kao i elitni dio svojih pristalica. On je tvrdio da takvo gledište otuđuje ljude od edukacije, politike i države.
Gülen smatra i definiše pitanje edukacije kao najveći problem ne samo naše zemlje nego i savremene moderne civilizacije. On vjeruje da je edukacija ljudske vrste – temelj vjere. U korijenu savremene edukacione krize leži fragmentacija nekad-harmonizirane srčane i umne povezanosti u obrazovanju i naučnome mišljenju. Gülen tvrdi da novi edukacioni sistem neće biti u stanju da riješi ovu krizu osim ako ne redefiniše prirodnu i inherentnu vezu između humaniteta, kosmosa i Boga. Tokom posljednja dva stoljeća, moderna naučna misao i edukacija sve su humane, društvene i ideološke veze preokrenule u profane ciljeve lišavajući ih njihove svetosti i pripisujući im pozitivističku prirodu. Ova situacija je vodila do korupcije i duhovne krize kojoj društvo trenutno svjedoči. Jedna od inovacija koju je razvio Gülen je njegov sveobuhvatni pogled na vezu između ljudskog bića, kosmosa i Boga – naime, na skladno jedinstvo uma i srca.[2] Koledži inspirisani njegovom idejom doveli su u pitanje i prevazišli ovaj ekstremno pozitivistički problem koji je zaustavio savremenu misao i edukacioni sistem. To, nadalje, ne znači da ove škole svojim studentima nude religijsku edukaciju, već one odgajaju um i srce simultano kao centar informacije i mišljenja i nude sistem koji u ljudima gleda bića koja su u skladnoj vezi sa univerzumom, društvom i Bogom. Ove škole rade da bi formirale uzorne pojedince koji imaju povjerenja u sebe i u budućnost, koji su u miru sa svojim personalitetom; koji su puni poštovanja prema svojoj tradiciji, korijenima svoje vjere i njihovom društvenom identitetu te koji su otvoreni savremenoj naučnoj misli, inovaciji i promjeni. Ovo stoga što, gdje god su bili otvoreni, ovi koledži su predstavljali novi glas u edukaciji i izvanredan model uspješnih, vrijednih i duhom otvorenih studenata.
Osim toga, ovi koledži su promijenili nezgrapno shvatanje edukacije pošto je ona bila definisana kao slijepo ponavljanje koje se zasnivalo na memorisanju određenih kalufa. Turski edukacioni sistem je još uglavnom zavisan od memorisanja. On je pod jarmom formalne logike u mnogim poljima. Edukacioni program u ovim školama utemeljio je matematičku i eksperimentalnu formu logike i progresivni metod koji nije baziran na memorisanju ili ponavljanju. Oni su unijeli jedan novi dinamizam u edukaciju. Oni su transformirali ranije stagnirajuće i učmalo gledište turske edukacije poboljšavajući i naglašavajući studentsko učenje u svim poljima.
Drugi značajan iskorak koji je došao s ovim školama bili su odnosi student-učitelj, škola-roditelj i student-student. Koledži promovišu emocionalni, iskreni i srdačni poredak između svih koji su involvirani u studentsku edukaciju. Iz ove tačke gledišta, koledži su oživjeli istinske i pozitivne veze između porodice, ulice i zajednice, i oni su prilagodili ove veze savremenim uvjetima. Oni obnavljaju ranije samopožrtvovanje “osobe iz društva”, koja je u potpunosti posvećena njegovoj ili njenoj naciji i čovječanstvu i koja je heroj ljubavi i prijaznosti. U ovoj eri, kada su prevladali sebičnost, egoizam i materijalizam, ovo je zaista značajno postignuće. U vremenu u kome dominira prvenstvo materijalnog interesa i kada se od pojedinaca prave idoli, ova nova forma edukacije vodi studente ka tome da preferiraju učiteljsku profesiju iznad svih drugih. Dok postoje veoma poštovana zanimanja u avijaciji, računarima i industrijskom inžinjeringu, medicini, itd., koji osiguravaju društveni status i prijestiž, ovi ljudi biraju podučavanje.[3] Ovi učitelji sa sobom nose ove vrline gdje god da pođu. Svaki od njih, dakle, postane ambasador kulture. Mnoga mjesta gdje oni dođu nisu interesantna čak ni turistima, ali, uprkos materijalnoj oskudici, ovi učitelji se okreću svome okruženju sa velikom srdačnošću. Oni utemelje tople veze sa lokalnim ljudima u tim zemljama i na taj način formiraju historijski most. Teško je izmjeriti utjecaj koji ovi mostovi čine na dobro i u ime Turske, ali nije teško predvidjeti da će ove škole omogućiti Turskoj i kooperacijskim zemljama da utemelje i poboljšaju široke veze na ljudskoj i društvenoj osnovi.
[1] V. Mehmet Gündem, Fethullah Gülen ile 11 Gün, Istanbul: Alfa, 2005, p. 94; Gülen, Sohbet-i Canan, pp. 105-107.
[2] V. Gülen, Buhranlar Anaforunda İnsan, p. 110; Zamanın Altın Dilimi, p. 157; Sonsuz Nur, Vol. 1, Istanbul: Nil Yayınları, 2002, pp. 202-204; Fasıldan Fasıla, Vol. 4, Istanbul: 2002, p. 29; Prizma, Vol. 4, p. 96; Ruhumuzun Heykelini Dikerken, pp. 8, 36; Örnekleri Kendinden Bir Hareket, pp. 95, 115; Beyan, p. 110; Kendi Dünyamıza Doğru, p. 43, 68, 77, 114; Kırık Testi, Vol. 1, Istanbul: Gazeteciler ve Yazarlar Vakfı, 2004, p. 175; “Şafaklar Üst Üsteydi”, Sızıntı, No. 307, august 2004; Kırık Testi “Kültür Müslümanlığı ve Tahkiki İman” december 12, 2004.
[3] Tradicionalno, učitelji su uvijek bili visoko poštovani u turskoj kulturi. Međutim, učiteljevanje nije bilo baš popularno zanimanje u posljednjim vremenima zbog niskih plaća i malih beneficija. Odredbe o provođenju zakona ubrzano su promijenile njihove uvjete nabolje.
- Napravljeno na .