Činioci koji su utjecali na položaj ashaba
Koji je uzrok tako visokom položaju cijenjenih ashaba?
Veza s poslanstvom
Prvi uzrok se odnosi na postojanje veze između ashaba i vjerovjesništva i poslanstva Muhammeda, s.a.v.s. Smrću Božijeg Poslanika, s.a.v.s., zatvorena su vrata vjerovjesništva; zato je ostala samo veza prijateljstva između Poslanika, s.a.v.s., i Božijih prijatelja (evlija) koji su došli poslije njega. Shodno prednosti deredže vjerovjesništva nad prijateljstvom (vilajetom) stoji i prednost stupnja ashaba nad stupnjem Allahovih prijatelja.
Pitanje preobražavanja
Drugi uzrok jeste pitanje preobražavanja. Boravak neke osobe u društvu nekog velikana samo nekoliko minuta može biti korisniji od čitanja djela tog velikana nekoliko sati. Osobno prisustvovanje skupu i zadobijanje koristi od druženja na neposredan i direktan način, pogotovo ako je to skup Božijeg Poslanika, s.a.v.s., ovo druženje ne može zamijeniti bilo kakvo čitanje, bilo kakve knjige, jer je čovjek usrećen tim druženjem, sluša Poslanika, s.a.v.s., gleda pokrete njegove ruke, poglede njegovih očiju, osjeća duhovnu atmosferu koja vlada tim skupom... Niko ne može doći do ove atmosfere čitajući knjigu. Istina je da svaka osoba može čitati o namazu Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: kako je ustajao na namaz, kako je činio ruku i sedždu, međutim, ne postoji nijedna knjiga koja je uspjela prenijeti pravu atmosferu namaza Božijeg Poslanika, s.a.v.s., uzdahe iz njegovih prsa u vrijeme namaza, skrušenost kojoj se potpuno predavao... Nijedna knjiga nikada ne može prenijeti ovu atmosferu! Zbog toga, onaj koji ne razumije značenje preobražavanja u atmosferi ovog druženja ne može razumjeti ni ashabe niti može dokučiti njihovu veličinu. Da bi se dostigla deredža ashaba, neophodno je prijeći prostor i vratiti se 1.400 godina unazad, prisustvovati skupu Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i reći mu: “Žrtvujem za tebe, Božiji Poslaniče, i oca i majku!”
Stalno slijeđenje Istine
Treći uzrok jeste da je njihov život bio oslobođen laži, čak i u šali. To je danas teško razumjeti kada se govori i najiskrenijih ljudi miješaju s laži. Oni su tada tek bili primili islam... Primili su islam, i iz laži došli Istini, od lošeg morala ka lijepom moralu, iz tmine na svjetlo, i da bi stigli ljepoti koja im je obećana, žtvovali su sa zadovoljstvom svoje imetke i živote. Oni nisu bili spremni izgubiti ovaj stupanj za čije postizanje su platili izuzetno visoku cijenu. Ovi koji su se okupljali oko prostora Istine Božijeg Poslanika, s.a.v.s., bili su daleko od prostora laži, koji je bio prostor Musejleme el-Kezzaba. Nikada ne bi sebi oprostili da padnu u taj duboki ponor!
Naravno, ashabi su prekinuli svoje veze sa svijetom laži i udaljili se vrlo brzo od njega i od svih nemoralnih formi s čvrstom odlukom da joj se više nikada ne vraćaju, bez obzira na cijenu.
Mislim da je teško u našim vremenima, u kojima se laž proširila i uvukla u politiku i pomiješala loše osobine s dobrim, razumjeti i osjetiti ovo na pravi način. Zbog toga je vrlo teško razumjeti na pravi način ashabe i njihovu veličinu. Ovo pokatkad vodi ka velikoj grešci, a to je mišljenje da su ashabi ljudi poput nas, tj. riječ je o nerazlikovanju zvijezda koje sijaju na nebu i svjetla svitaca na zemlji.
Živost koju je inicirala Objava
Četvrti činilac jeste stalno spuštanje sofre Objave pred ashabe u vrijeme vjerovjesništva. Svakoga dana bile su nove poruke od Vladara i Uzdržavatelja nebesa i Zemlje. Ashabi su se svakodnevno čistili ovim porukama. U jednom danu propisan je ezan; u drugom ikamet; u trećem je propisano sklapanje braka, ograničeno na četiri žene i uvjetovano različitim uvjetima; u slijedećem danu zabranjen je alkohol i bačene su čaše na zemlju... Ovo su samo neke nebeske poruke. Nekada je u tim porukama bilo nejasnih ili sasvim očitih išareta koji su se odnosili na njih. Tako npr., kada Objava spominje:
Muhammed je Allahov poslanik,
a nakon toga kaže:
...a njegovi sljedbenici...
oči su se okretale prema Ebu Bekru; kada je Kur’an rekao:
...strogi su prema nevjernicima...,
oči su tražile Omera ibn el-Hattaba; kada je Kur’an spomenuo:
...a samilosni među sobom...,
pogledi su se usmjeravali ka Osmanu ibn Affanu; kada je spomenuto: Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu... (El-Ahzab, 23), naumpadala je hrabrost Enesa ibn en-Nadra i pogled Enesa ibn Malika tražio je kabur njegovog amidže Enesa ibn en-Nadra. Božiji Poslanik, s.a.v.s., zvao je Ubejja ibn Ka’ba da mu kaže da mu je Allah, dž.š., naredio da mu Ubejj uči suru El-Bejjine koja počinje ajetom: Nisu se nevjernici između sljedbenika Knjige i mnogobošci odvojili sve dok im nije došao Dokaz jasni... (El-Bejjina, 1)
Ubejj ibn Ka’b ga je zapanjen pitao: “Božiji Poslaniče, je li spomenuo moje ime?!” Božiji Poslanik, s.a.v.s., reče mu: “Da!”[1] Kada je objavljen ajet: I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo... (El-Ahzab, 37), spomenuto je Zejdovo ime, a on je jedan od prvih muslimana.
Naravno, Allah, dž.š., ih je spominjao, a oni su spominjali Allaha, dž.š.... Bili su u stalnoj vezi s Allahom, dž.š., u vezi koja dolikuje Njegovoj uzvišenosti i veličini preko Poslanika, s.a.v.s., čiju samo kada bi sjenu u snovima vidjeli, danima bi od sreće lebdjeli. Ovako su tekli dani njihovih života, u okrilju ove veze, razumijevanja, svijesti, spoznaje i pronicljivosti. Ovo je bio nivo onih koji su nam prenijeli sunnet. Apsolutno je nemoguće bilo da umom nekog od njih prođe laž. Kur’an i sunnet su očuvani i okončano je njihovo ukorjenjivanje u čvrstu i jaku podlogu od ovakvih ashaba na takav način da je bilo apsolutno nemoguće izvesti bilo kakvu izmjenu ili modifikaciju na njima.
Njihovo bratstvo u iskušenjima i nedaćama
Ashabi su primili islam i stali su uz islamski poziv u njegovim teškim i mračnim danima. Istina je da se i danas stajanje uz islam smatra teškim; ipak, ti dani su bili teži i mračniji. Islam je tada bio usamljen i izoliran. Međutim, cijenjeni ashabi su stali uz Allahovu vjeru i uz Njegovog Poslanika u tim mračnim danima. Ibn Arebi u svom djelu Muhadaretul-ebrar prenosi riječi Ebu Bekra, r.a., koje je uputio Ebu Ubejdeu el-Džerrahu, r.a., da ih prenese Aliji ibn Ebu Talibu, r.a., koje opisuju njihovo stanje u tim danima. Tako on kaže: “Alija! Kada si ti bio dijete i još nisi razaznavao stvari, mi bismo se usudili izići tek kada bismo smrt više puta uzeli u obzir kao realnu mogućnost. Uvijek kada bismo izlazili, očekivali bismo sablju koja će fijuknuti iznad naših glava! Niko se ne bi osmjelio reći: La ilahe illallah (Nema boga osim Allaha) a da ne bi računao da će oštri nož rasjeći njegovo tijelo.”[2]
Ovo je taj visoki stupanj kojeg su dostigli ashabi u islamu. Zbog toga su se okna njihovih srca otvarala prema svijetu realnosti u jednom naletu. Od Enesa, r.a., prenosi se da je rekao: “Božiji Poslanik, s.a.v.s., ušao je u džamiju, a El-Haris ibn Malik je spavao, pa ga je gurnuo nogom rekavši mu: ‘Digni glavu!’ Digao ju je i rekao: ‘Ti si mi draži od oca i majke, Božiji Poslaniče!’ Vjerovjesnik, s.a.v.s., tada mu reče: ‘Kako si osvanuo, Harise ibn Maliku?’ ‘Osvanuo sam, Božiji Poslaniče, kao istinski vjernik!’ – odgovori. Poslanik, s.a.v.s., reče mu: ‘Doista, svaka istina ima realnost, a kakva je realnost onoga što govoriš?’ Reče: ‘Ustegao sam se od ovog svijeta, danima žednim, a noćima bdijem i kao da gledam u Arš svoga Gospodara, kao da gledam u džennetlije koji se međusobno posjećuju i džehennemlije koji viču jedni na druge.’ Tada mu Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: ‘Ti si čovjek kome je Allah, dž.š., srce prosvijetlio! Spoznao si i drži se toga!’”[3]
Ovo je bio stupanj njihove blizine Allahu, dž.š. Zbog toga je Allah, dž.š., bio, kako se kaže u hadis-i kudsijju, njihov pogled kojim gledaju, njihov sluh kojim slušaju, njihov jezik kojim govore i njihove ruke kojim djeluju.[4]
[1] El-Buhari, “Tefsirul-Kur’an”, XCVIII, 1-3.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 121.-122.; Et-Tirmizi, “El-Menakib”, 320.; Ahmed, El-Musned, III, 130., 137., 185.
[2] Ibn Arebi, Muhadaretul-ebrar ve musameretul-ahjar, II, 179.
[3] El-Hindi, Kenzul-ummal, XIII, 353.; El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, I, 57.
[4] El-Buhari, “Er-Rikak”, 38.
- Napravljeno na .