Cijenjeni ashabi
Ashabi su oni koji su prenijeli Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet, štaviše, prenijeli su i sam Kur’an, najveći emanet kojeg je Allah, dž.š., Koji sve osigurava i Koji sve nadzire, preko meleka Džibrila, Pouzdanog, prenio najvrjednijem i najpouzdanijem Božijem stvorenju, Muhammedu, s.a.v.s., Pouzdanom (El-Eminu). A onda su ashabi nama prenijeli ovaj najveći emanet, u potpunosti, onakav kakav jeste.
Zbog toga vidimo da Kur’an, a.š., i Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet na najljepši način govore o njima,[1] pa ih hvale čak Tevrat i Indžil.[2] Živjeli su pravilnim životom. Nisu bili samo primjeri hrabrosti na Bedru, Mu’ti, Jermuku, nego su na svakoj stranici svoga života predstavljali primjer koji se slijedi, kada ustrojavaju svoj život i uvakufljuju ga na račun Ahireta. Svaki njihov korak je bio na putu postizanja Božijeg zadovoljstva. Preko ovih osoba, koje su predstavljale najviše uzore u čistoti i ispravnosti, do nas je stigao Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet. Zbog toga je naša obaveza da se malo zadržimo na cijenjenim ashabima, a nakon toga i na uvaženim tabiinima koji su ih perfektno slijedili.
[1] V. ove ajete:
Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom. (El-Feth, 18.)
Oni koji vjeruju, i iseljavaju se, i u borbi na Allahovom putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni jedni druge nasljeđuju. A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili − vi ne možete, sve dok se ne isele nasljednici biti. A ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći, osim protiv naroda s kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate. A Allah dobro vidi ono što radite. (El-Enfal, 72.)
...i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu − to su, zaista, pravi vjernici − i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se učuvaju lahkomosti, oni će, sigurno, uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze − govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 8.-10.)
Također v.: El-Buhari, “Fedailus-sahaba”, 5.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 214.; Et-Tirmizi, “El-Menakib”, 56.-57.
[2] V. ajet:
Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo − na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača − da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (El-Feth, 29.)
- Napravljeno na .