Da li je pravedno da budu odgovorni za svoje vjerovanje i djela i oni koji žive u mjestima gdje nije poslan nijedan Božiji poslanik s obzirom da su se svi Božiji poslanici pojavili u području Arabijskog poluotoka (i okolini)?

Ovo pitanje ima dvije strane: 1) pojavu vjerovjesnika samo na Arabijskom poluotoku i nedolazak nijednog od njih u druge oblasti; 2) slučaj sa narodima kojima nije poslan vjerovjesnik, naime da je nepravedno da se kazne patnjom.

Da obradimo i jednu i drugu stranu. Međutim, prije toga bit će korisno da usmjerimo pažnju na mjesto vjerovjesnika među ljudima, pa čak da obradimo tu temu sa one tačke gledišta odakle je njihovo slanje potrebno.

Poslanstvo je jedan izvanredni stepen. To je grana čovjeka koja se savila od njegove veličanstvene suštine, od Allaha, dž.š., narodu, i u suštini je “jezik i duša” postojećeg natprirodnog svijeta. U njemu postoji izbor i uzdizanje i ujedno slanje i činjenje odgovornim. Vjerovjesnik nije poput genija koji posjeduje samo visoki nivo talenta i ima sposobnost prodiranja u stvari i događaje; on je aktivan sa svim svojim sposobnostima; ozbiljan; čeka analizu od Božanskih nadahnuća za stvari koje se uzdižu ka Nebesima, koja se redovno kreću i iza svakog pokreta crtaju liniju uzvišenosti; on je čovjek horizonta, koji se računa tačkom ujedinjenja stvari sa drugom, metafizičkom stranom.

Kod njega tijelo slijedi dušu, pamet slijedi srce, pogled je zajedno sa njim u svijetu imena i svojstava, a noga mu je svugdje tamo dokle mu dopire pogled.

Kod vjerovjesnika su osjećaji otkriveni do posljednjeg zrna, a vid, osjećanja i znanje uzdignuti su daleko iznad prirodnih granica. Isto kao što je njihov vid nemoguće objasniti različitim talasnim dužinama, također je nemoguće objasniti njihov sluh i osjećanja talasima glasova. A naročito u okviru mjerila naših analiza i sinteza neće uspjeti baš niko da dostigne do stepena gdje oni prelaze granicu prirodnih nauka.

Čovječanstvo putem vjerovjesnika može da otkrije pozadinu stvari i da prodre u sve postojeće. Izvan njihovih krugova upute i učenja nije bilo − i neće biti moguće − da se prodre u savršeno shvaćanje stvari i događaja, niti da se pravilno utječe na prirodu.

Pokloniti tajne prirode i Božanska pravila koja vladaju u njoj čovjeku, prvo je predavanje ljudima, i to je predavanje naročito za početnike. A iza toga prikazati svijet postojanja i saopćiti imena i svojstva Uzvišenog Stvoritelja, koja su svjedoci postojanja, zahtijeva detaljnu opreznost i mjerilo u vezi sa Bićem koje se ne može u potpunosti shvatiti. Da nije bilo jasnih govora vjerovjesnika, ne bi bilo moguće ispravno razmišljati, niti bi bilo moguće kazati bilo kakvu tačnu riječ o Njemu koji drži sve svjetove u Svojim rukama (vlasti), Čija se odluka i riječ provodi od atoma do oblaka, Koji ih okreće i pokreće poput tespihskih zrna, Koji je veličanstvena moć i Vlasnik volje i Koji okreće i mijenja što On hoće iz jednog oblika u drugi, a niti bi se moglo išta kazati u vezi sa svojstvima Njegovim.

Znači, vjerovjesnik, zalazeći u stvari i događaje koji se tiču cijelog života, drži nam predavanje, a isto tako, on je taj koji nam, pazeći na tanku ravnotežu i tajni odnos sa Božanskim Bićem, drži glavno predavanje koje je, prije svega i prije svakog događaja, najvažnije, a to je predavanje o Veličanstvenom Stvoritelju, Veličanstvenoj Sili i Vlasniku potpune volje, zajedno sa Njegovim imenima i svojstvima.

Ako je to tako, onda ne treba pretpostavljati da je bilo koje parče ove zemaljske kugle u bilo kojem periodu bilo lišeno svjetlosti i izobilja vjerovjesnika. I kako da se tako nešto pretpostavi kada se, bez njihovih uputa, nije mogla donijeti nijedna jasna i pravilna odluka u vezi sa postojećim svijetom, niti bi se moglo išta uzdići iznad maglovite sfere filozofije pune sumnje, bojazni i kontradikcija?!

Zapravo, Kur’an, mudrost i razum zajednički potvrđuju da se svaka oblast u svakom vremenskom periodu nalazila pod nadzorom (učenja) nekog vjerovjesnika, i to toliko potvrđuju da suprotnom stavu ne daju nikakve mogućnosti.

Čak u najmanjem muzeju i na najprostijem sajmu ima potrebe za protokolom i vodičima, i takva mjesta se obilaze i razmatraju u pratnji nekoga ko poznaje stvari, a u slučaju da nema takve osobe, onda ni šetnja ni razgledanje nemaju nikakvog smisla, što nam ubjedljivo govori da postoji potreba za oglašivačima i vodičima koji će objasniti ovaj veličanstveni dvorac svemira, a onima koji dođu da ga razgledaju skrenut će pažnju na njegove detaljne tačke i jasno otkriti tajne ovoga svijeta.

Pored toga, da li je imalo moguće da Biće koje želi pokazati Sebe i sva Svoja djela onima koji ih posmatraju, u sistemu i poretku koje je postavio, na izložbi i paradi umjetničkih djela koja je stvorio i sve to izložio na najsavršeniji način poput jednog sajma, na taj način pokazavši Svoja djela i privukavši pažnju posmatrača, a da zatim sve to ne objasni i o svemu tome ih ne obavijesti putem izuzetnih osoba koje će izabrati i koji će željnim posmatračima objasniti Njega, Njegova svojstva i imena?! Da li bi On − a On je daleko od toga! − na taj način, ako ne bi poslao vjerovjesnike, ovoliko mudrosti stvorio naprazno?! Svoja začuđujuća djela, da li bi On prepustio da ostanu bez ikakvog značenja?! Uzvišeno Biće, koje je sve dovelo u red poput jednog jezika i ritma i koje time objašnjava mudrosti i koristi toga, daleko je i čisto od svih vrsta besmislice, i sveto je!

Pored toga, sam govor toga Bića, Kur’an, otvara poglavlja i kazivanja o vjerovjesnicima koji su se pojavili na svakome mjestu zemaljske kugle u određenim periodima:

Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!” I bilo je među njima onih kojima je Allah na Pravi Put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali!

Međutim, čovječanstvo, koje je prihvatilo pouku od ovih veličanstvenih ličnosti, nakon nekog perioda je zaboravljalo ili kretalo putem zablude, tako što je poslanike i velikane smatralo božanstvima i vraćalo se u staro idolopoklonstvo.

Od grčkih planina božanstava do rijeke Ganga ima idola koje je zamisao čovjeka totemizirala, toliko da između njihovih sadašnjih izgleda i vremena pojave, izgleda, ima mnogo velikih različitosti.

Nije moguće shvatiti kineskog Konfučija, ni indijskog Brahmana niti Budu, a ni prilike i okolnosti koje su utjecale na njih i ono što su oni donijeli! Veoma je teško procijeniti koliko ih je udaljilo od svoga temelja vrijeme koje sve razjeda i shvatanje ljudi koje se uvijek mijenja.

Da nam Kur’an-i kerim nije opisao Isaa, a.s., i to govorom koji odbija svaku sumnju, ne bi bilo moguće u pravom smislu shvatiti jednog Mesiha na osnovu pogrešnih stavova iz različitih izvora. Pripisati čovjeku Božanstvenost, a Božanstvenom Biću čovječnost i, tome slične teme, staviti na prvo mjesto vjerovanja, suprotno je monoteizmu, nelogično je i nijedan razum to ne može prihvatiti.

Polazeći od tačke u kakvo su stanje doveli svoju Svetu knjigu i svoje vjerovjesnike pojedini vjerski predstavnici, možemo reći: Ko zna koliko je vjerovjesnika dovedeno u takvo stanje kroz strašne zube Vremena koje sve melje?! Nas podučava jedna vjerodostojna predaja, koja je izuzetno važna kao riječ vjerovjesnika, da će poslije svakog vjerovjesnika doći njegovi drugovi koji će preuzeti na sebe odgovornost pozivanja u vjeru, a zatim će doći jedna grupa “gotovana” koja će raditi na tome da sve preokrene i pokvari. Da, na osnovu toga, danas ima mnogo vjera koje su nepriznate i neispravne iako dolaze sa čistog izvora, odnosno, sa izvora Objave, ali su neznanjem njihovih sljedbenika i nemilosrdnošću neprijatelja u svim svojim temeljima vjerovanja proizveli mnoštvo praznovjerja.

Ako je tako, vjere koje su doprle do nas, iako su danas neispravne, velika je mogućnost da su mnoge imale jak temelj i logično je da je svaki period dobijao ime prema svome vjero-vjesniku.

Nekom ko nije vjerovjesnik reći da je vjerovjesnik − nevjerništvo je isto kao i samo negiranje jednog vjerovjesnika. Međutim, kao što je slučaj sa kršćanstvom, tako ne možemo sami sebe da sačuvamo od sumnje u izvor budizma i brahmanizma. Mislim da je, čak, pametno u pozadini njegove “zakrčene filozofije” tražiti Konfučija i pristupiti šamanizmu kao pravcu koji u sebi krije druga objašnjenja.

Ovi pravci, u samom startu, bilo da su bistri ili mutni, bili su drugačiji u odnosu na svoje sadašnje stanje, u što niko i ne sumnja. Vrijeme i događaji su ih u nekim slučajevima pohabali, a u drugim ih izmijenili novim dodacima, i to toliko da, kad bi se njihovi osnivači vratili na ovaj svijet, ne bi prepoznali vjeru koju su propovijedali.

U svijetu poput ovih ima još mnogo vjera koje su izmijenjene, i neophodno je prihvatiti čistoću temelja u većini njih. Kur’an-i kerim sa ajetom:

Mi smo te poslali s Istinom da radosne vijesti donosiš i da opominješ; a nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao

donosi jedno univerzalno pravilo. Međutim, od 124 hiljade, koliko se u jednoj predaji spominje vjerovjesnika, poznati su nam samo njih dvadeset osmerica. Pored toga, među njima za mnoge ne znamo kada su i gdje živjeli i nemamo mnogo podataka o njima.

Zapravo, i ne postoji nikakva obaveza da moramo znati sve vjerovjesnike koji su došli i prošli. Kur’an-i kerim nas upozorava da nema potrebe da razmišljamo o onima koji nisu spomenuti ajetom:

O nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo kazivali.

Pored toga, danas, kada se analizira historija religija, filozofija i antropologija, primjećuje se da čak i oni narodi koji su živjeli daleko jedni od drugih imaju zajedničkih tačaka i da liče jedni drugima. U principu, u svemu se ukazuje na jednoću izvora i odgojitelja; u kretanju od mnoštva ka jednoći, u ostavljanju svega postrani i okretanju i otvaranju ruku nagore prema Uzvišenom dergjahu naspram nepodnošljivih nesreća, u sličnom ponašanju i odnosu naspram metafizičkih događaja itd. Od domorodaca sa Kanarskih otoka pa sve do naroda Maja, i od Indijanaca pa do ljudožderačkih divljaka, primjećuje se ista boja i dekoracija u njihovim pobožnim pjesmama i osjeća se slična kompozicija i veselje.

Studije profesora Mustafe Mahmuda u vezi sa dva divlja plemena potvrđuju ovu tvrdnju. Prema njegovim riječima, Mavmavi vjeruju u božanstvo koje nazivaju Mudžaj. To božanstvo u svome postojanju i djelovanju je jedino; niti je šta rodilo, niti ga je nešto rodilo; sebi slična i bliska nema; nevidljivo je i nepoznato je, ali se prepoznaje po svojim djelima. I za pleme Nejamnejam prenosi podatke slične plemenu Mavmav. Oni vjeruju u Boga čija je riječ prolazna, koji rukovodi svime što se događa u šumi i šalje grom onima koji su zli. Oni misle da je On Apsolutni Koji se treba obožavati.

Vidi se da između njihovog shvatanja Boga i ideje o Bogu iz Kur’ana-kao da nema nimalo razlike! Čak možemo reći da Mavmavi koriste isti sadržaj kao onaj u suri El-Ihlas.

Ova zaostala plemena, koja su toliko daleko od civilizacije i koja se nalaze na prostorima izvan utjecaja nama poznatih vjerovjesnika, pored toga što još ne poznaju najobičnija pravila života, kako i otkud posjeduju najjasnije i najčišće razmišljanje o Bogu?! Znači da govor Allaha, dž.š.:

Svaki narod je imao poslanika. I kad poslanik njihov dođe među njih, njima će biti pravedno presuđeno, nasilje im neće biti učinjeno.

nije ništa drugo do Božanska i univerzalna istina, a nijedan dio ovozemaljske kugle nije lišen ove istine.

Slično ovome što je prenio dr. Mustafa Mahmud tvrdio je i doktor matematike iz Kerkuka, s kojim sam imao čast i priliku da se lično upoznam. Dok je radio svoj doktorat u Americi, imao je priliku da se češće susreće sa tamošnjim domorocima i u vezi sa tim on prenosi svoja saznanja, koja su jako zanimljiva.

Tamošnji starosjedioci provode vjerske obrede u okviru monoteizma, govore da vjeruju u Boga koji ne jede i ne pije i da pojam vremena za Njega ne postoji. Čak redovno spominju da sve što se događa u vasioni, biva Njegovom voljom.

Čak se govori i da vjeruju u neka osnovna svojstva Boga, da je, zaista, nemoguće kazati da su “divljaci” ili zaostali zbog tih njihovih uzvišenih ideja.

Sve to znači da se ta zajednička ideja monoteizma, koja se primjećuje čak na najzabačenijim mjestima od istoka do zapada, može objasniti samo slanjem vjerovjesnika od strane Vlasnika vasione. Jer ovu uravnoteženu ideju monoteizma, koju čak i najveći filozofi ne mogu da shvate, nemoguće je pripisati Mavmavima, Nejamnejamima i Majama, koji plivaju u divljaštvu. Znači da Vječna Milost, koja nije ostavila pčelu i mrava bez majke, isto tako nije ostavila čovječanstvo bez vjerovjesnika putem kojih je osvijetlila vrijeme, prostor i sve svjetove.

A sada da objasnimo drugi dio pitanja u vezi s tim šta će biti sa onima kojima nije poslan vjerovjesnik. Da li će oni biti kažnjeni?

Prije svega, kao što smo vidjeli u prvom dijelu odgovora, ovozemaljski teren nikada nije ostavljen bez svjetlosti poslanstva. Iako se ponekada osjećala prolazna suša, odmah poslije toga izljevala se na Zemlju obilna milost poput kiše. Na osnovu toga, svaki pojedinac je koliko-toliko vidio, čuo ili osjetio tu milost, ili ga je ona prekrila. Međutim, onamo gdje je iskrivljivanje vjere bilo brzo i aktivno, tu se period bez poslanstva odmah javljao i takva mjesta bi odmah prekrila tmina. Isto kao što poslije svake tmine dolazi svjetlost, a poslije svake svjetlosti tmina, također je Allah, dž.š., obradovao one koji su bili u tmini izvan svoje volje sljedećim ajetom:

Onaj ko ide Pravim Putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta − na svoju štetu luta, i nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi! A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!

Znači, najprije dolazi upozorenje, zatim odgovornost i, na kraju, patnja ili milost.

Istina, imami u islamskom vjerovanju, što se tiče detalja, malo drugačije razmišljaju jedan od drugog. Naprimjer, Imam-i Maturidi i pristalice njegova učenja tvrde da onaj koji, pored tolikih dokaza, poput knjiga, na hiljade njih, ne spozna Allaha, nema opravdanja da ne bi bio odgovoran. Ešarije, pak, oslanjajući se na ajet da neće biti kažnjen onaj narod kome nije poslan vjerovjesnik, tvrde da zasluživanje kazne dolazi nakon pozivanja u islam. Ima i onih koji tumače mišljenja ova dva imama na slijedeći način: Onaj koji nije vidio niti čuo nijednog vjerovjesnika, a pored toga nije negirao Boga i nije se klanjao kipovima i božanstvima, bit će spašen od kazne, jer među ljudima ima takvih koji nemaju sposobnost analize događaja i koji nikako nisu u mogućnosti da shvate značenje neke stvari ili događaja bez vodiča. Na osnovu toga, takve osobe treba najprije pozvati u islam, a nakon toga, na osnovu njihovog ponašanja, bit će kažnjene ili nagrađene.

Međutim, ako jedan čovjek slijedi nevjerništvo i namjerno objavljuje rat Allahu tako što slijedi nevjerničke filozofije, da živi na najzabačenijem mjestu ovozemaljske kugle, bit će kaž-njen za negiranje Boga i za ateizam.

Kao zaključak možemo kazati da Allah, dž.š., nije ostavio nijedan pedalj ovozemaljske kugle bez vjerovjesnika i nije ostavio dugotrajnu prazninu bez poslanstva. Svaki čovjek iz svakog perioda nekog vjerovjesnika uzeo je svoj dio od njegovog učenja, koje je bilo poput miomirisnog povjetarca. Onamo gdje je prošlo dugo vremena, gdje se ime vjerovjesnika u potpunosti zaboravilo i gdje je nestalo traga od vjerovjesnika, taj period se sve do dolaska drugog vjerovjesnika naziva fetret66, pa se ljudima tog perioda oprašta njihovo neznanje i neizvršavanje obaveza, ali ne i onima koji su namjerno i svjesno zalutali u negiranju Boga.

Sve najbolje zna Onaj koji upravlja svim stvarima i događajima.

Tweet

Whatsapp