Da li je onima koji su iznenada poginuli u nekoj prirodnoj nepogodi došao edžel (smrtni trenutak) istodobno?

Edžel je kraj perioda jednog bića, perioda kojeg to biće provede u sebi shodnim uvjetima i sferama i označava kraj životne putanje toga bića. Sve što je nastalo poslije nečega u suštini dolazi na ovaj svijet sa zapisima kraja i svršetka.

U toku postojanja, nemoguće je odvojiti početak i kraj jednog od drugog. Sve je poput kapi koja kad-tad padne na zemlju i topi se. Isto kao jedna rijeka koja teče, a koja će se kad-tad uliti u more.

Ovo je zajednička sudbina svih živih bića. Sa tom sudbinom svako živo biće se pokaže na vidjelo i opet se sa tom sudbinom odvaja sa ovog svijeta kao kada je došlo na njega.

Počeci su znaci kraja; dolasci poslije nečega osnova su odlaska kraju. Onaj koji nema početka, nema ni kraja. Samo Onaj koji je od iskona je beskrajan.

Onaj koji upravlja svim bićima koja su nastala poslije, koji ih šalje sa određenim programom na ovaj svijet i koji sve kontroliše i vidi − takvo je veličanstveno i uzvišeno Biće da je izvan dometa svih tih dolazaka, odlazaka, rađanja i zalazaka. Svi termini i periodi koji su bili i koji će biti, i sva trajanja i rokovi − pod Njegovom su upravom.

Zbog toga, isto kao što za te dolaske i odlaske nije ispravno reći “prirodni”, ni za nepogode i događaje vezane za to nikako nije ispravno kazati da su “prirodni“. Stjecanje postojanja jedne stvari biva sa voljom i naređenjem koje dolazi sa druge strane i, u isto vrijeme, sve se događa linijom izvršavanja dužnosti.

Čovjek, životinja, biljke i sva ostala bića javljaju se na vidjelo silom koja upravlja njima; kada se pojave, odrade svoju dužnost i predstavu, zatim ostave svoja mjesta drugim i nestanu sa scene. Rađanje i umiranje na ovome svijetu odigravaju se u smislu ispita. Isto kao što je davanje života bićima prevodilac i jasan govor da postoji Jedan Skriveni koji čini postojećim; tako i kraj roka i odvajanja od ovog svijeta od svakog bića upućuje na beskrajnost i besmrtnost tog Skrivenog Bića koje nema početka. Da, mi koji smo prešli u nešto iz ničega i ništavila, svojim postojanjem pokazujemo postojanje Jednog našim vidom, sluhom i znanjem, Jednog koji vidi, a ostavljanjem onoga što cijeloga života nosimo na svojim leđima kao emanet i našim odlaskom pokazujemo Jednog Nevidljivog koji je drugačiji od onih koji dolaze i odlaze, a po odlasku ne dolaze. On je, kao što se kaže u Kur’anu:

Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; − On je Silni, Onaj koji prašta.

Shvatiti tajnu dolaska na ovaj svijet, položiti ispit i biti spreman na odlazak − to je ono što je za čovjeka važno poslije ovog malog uvoda. Da se sada vratimo pitanju da li je došao edžel iznenada onima koji su zajedno istodobno umrli.

Naravno, svima je došao edžel istodobno. I da bi se to tako dogodilo, za to ne postoji ni jedna važna i ozbiljna prepreka. Uzvišeno Biće koje drži sve postojeće u Svojoj ruci, isto kao što je stvorilo sve odjednom, počevši od atoma do sistema, i svako živo biće u njihovoj sudbini, to Biće ih može sve, također odjednom, usmrtiti. Ni njihovo nalaženje na različitim mjestima, ni njihova različita svojstva i stanja ne sačinjavaju baš nikakvu prepreku na ovom putu!

Da bi se prikazala potpuna vlast Beskrajne Snage, ne može se naći potpuni primjer koji bi odslikao tu snagu, ali je, ipak, moguće govoriti o mnogo čemu što bi nam dalo ideju i što bi nam bilo ogledalo Njegove snage.

Tako npr. mnoga se bića sa različitim osobinama i različitim shvatanjima okreću prema Suncu i nastavljaju svoj život ne bivajući uzrokom bilo kakvog nereda i pometnje; ispod sunčevih zraka prelaze iz boje u boju pretvarajući se zajedno sa njim u najsjajniji oblik, i vehnu zajedno sa njegovim zalaskom i izlaskom; tako orone, ugase se i odlaze. Isto tako, sve biljke se oplode u krilima istog proljeća, razvijaju se i napreduju, i iste jeseni požute. Međutim, svima je sudbina različita. Sva ta bića pokazuju svoje postojanje u planu i programu Njegovog sveobuhvatnog znanja i upravljanjem Njegove beskrajne volje i želje, a ne prema svojoj ličnoj želji i slučajno, već baš u pravcu te veličanstvene volje i želje nastavljaju svoje postojanje, kao što se kaže u ajetu:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.

Ako se život i smrt, razvoj i plodovi drveća, trava, sjemena i zrna ovoliko ozbiljno prate i posmatraju, da li je uopće moguće da se čovjek, kao najsavršenije biće, ostavi sebi samom? Uzvišeni Vlasnik cijele vasione, Koji nema prepreke da, dok vidi jedno, ne vidi drugo, da, dok čuje nešto, ne čuje drugo, naravno da će dati važnost svakom stanju čovjeka kao najuzvišenijeg stvorenja i Njegovog najdragocjenijeg djela, dat će svakom pojedincu ono što je podario ostalim vrstama bića, i posebno će obraditi čovjeka koji je “sadržaj svih svjetova”, posebno će ga častiti raznim dobrima i sa posebnim uputama i blagodatima će mu ukazati čast Njegovoj bliskosti.

Taj poziv i prebacivanje nekada biva na dušeku, nekada na vojnom polju, a ponekad u nekoj nesreći i nepogodi. Čak može biti da se događa u različitim oblastima istodobno ili pojedinačno. Sa aspekta pogleda Stvoritelja na čovjeka, svi ti slučajevi uopće nemaju utjecaja na rezultat. Vlasnik beskrajne snage i znanja, Koji u Svojim rukama drži dizgine čovjeka i Koji drži svako biće u životu onoliko koliko hoće, zatim ga oslobodi, uzima duše određenih pojedinaca i grupa prema Svojoj Knjizi, što je normalno i logično. Kao što je spomenuto ranije, to stanje je poput stanja jedne vojne jedinice, kojoj je određeno raspuštanje iz vojske još ranije, i kada joj dođe to vrijeme, njihov vrhovni komandant odradi sve poslove oko vojnih knjižica da bi ih oslobodio dužnosti...

Pored toga, kao što smo napomenuli prilikom govora o univerzalnosti Meleka koji je zadužen za uzimanje duša, sa dužnošću uzimanja duše toliko mnogo meleka je zaduženo da onamo gdje se dogodi u istom trenutku na hiljade nesreća, pod upravljanjem i voljom njihovog Vlasnika, može sa svakim smrtnikom, ne jedan, već nekoliko meleka da se vidi i da prema Knjizi (Odluci) koja im je data, upravljaju žrtvama prema različitim odredbama.

Kada se ovakve nesreće obrade ozbiljnom analizom, onda je nemoguće ne primijetiti da, zaista, i prva odredba nastanka i smrtni čas onih koji umiru dolaze − odjednom. Da bi se utvrdili svi interesantni i izvanredni događaji u tom slučaju, bilo bi potrebno napisati tomove knjiga. I još više od toga, ono što bi se zapisalo mimoišlo bi i tomove. Ne prolazi ni jedan dan a da ne vidimo nekoliko takvih izvanrednih događaja koji se odštampaju i koji bi bili tema takvih knjiga.

Naprimjer, u jednom snažnom zemljotresu koji, i pored truda na hiljade spasilaca, prevrne gradove, a naspram toga, nakon nekoliko dana, pronađe se na stotine djece koja su nemoćna da se zaštite, kako se odmaraju ispod ruševina bez ikakve štete i gubitka... Prikolica puna radnika uleti u neki kanal i svi se oni podave, dok se, daleko odatle, nađe dijete u bešici kako plovi rijekom bez ikakvog problema... Onda, u nekoj avionskoj nesreći, i pored toga što su najiskusniji i sposobni, mnogi izgore i ne uspiju izbjegnuti smrt, dok se, suprotno tome, spasi malo dijete bez imalo ogrebotine na daljini od dvije stotine metara − spašeno padom iz aviona. I još na hiljade događaja dokazuju da i život i smrt ne bivaju sami po sebi, već se, suprotno tome, javljaju upravljanjem Nekoga ko sve zna, vidi i drži u Svojoj vlasti.

Svako živo biće koje dođe u život, bilo pojedinačno ili grupno, sve do svog smrtnog časa i kraja dužnosti koje su mu upisane u svesku registrovanja, u dosije, ispuni svoj život shvatajući tajne detalja prirode, otkrivajući ljepote iza prirode i izvršavajući svoju dužnost “odslikavanja i prevođenja”, odnosno dokazivanja da postoji Biće koje nas je poslalo na ovaj svijet, i na kraju, svako se oslobodi svih dužnosti, pojedinačno ili grupno.

To znanje, određivanje i, na kraju, usmrćivanje, odnosno, u istom trenutku donijeti smrtni čas mnogima i završiti sa njima, za Allaha, dž.š., Koji najbolje zna sve od početka do kraja, jako je lahko. Pored toga, mi saznajemo od Onoga koji zna i skriveno i vidljivo, da se pored svakog čovjeka nalazi gomila meleka, i da postoje mnogi meleci koji uzimaju duše.

U vezi s ovom temom može se pojaviti jedna replika, a ta je: U ovakvim nesrećama, pored onih koji su to zaslužili, ima i mnogo onih koji nastradaju a nisu ništa skrivili. Da li možete nešto kazati o tome?

Odmah da kažem da se jedno ovakvo pitanje javlja zbog greške u vjerovanju i razmišljanju. Da se život sastoji samo od ovosvjetskog života i da je prvo i zadnje mjesto boravka čovjeku ovdje, onda bi se moglo tvrditi da je jedna ovakva replika možda i logična i da ima oslonca. Međutim, ako je ovdje za čovjeka mjesto sjetve, teren truda i salon za čekanje za dalje putovanje, onda je drugi svijet mjesto žetve i gumno, vrijeme berbe i prikupljanja plodova i, konačno, to je mjesto spasa od briga i mjesto postizanja sreće. Tim povodom nema nikakve neprirodnosti u tome ako na ovome svijetu ujedno preseli dobar sa lošim ili veliki grješnik sa onima koji je čist od velikih grijeha. Suprotno tome, dešavanje takvih događaja je najlogičnije i najrazumljivije. Jer prilikom drugog oživljenja svako će imati svoje lično postojanje prema nijjetu (namjeri) i prema svojim djelima; prema tome će biti pitan i odgovoran i prema tome će biti kažnjen ili nagrađen dobrim.

Ukratko, smrt i edžel (smrtni trenutak) sastoje se od kraja roka čovjekovog bivstvovanja i službovanja na ovome svijetu. Jedan takav rok trajanja određen je ranije, ali u smislu da ne ugrožava volju čovjeka; uveden je i registrovan u obliku jednog plana i, opet, naređenjem Onoga koji sve zna i vidi, nije ništa drugo do njegova realizacija kada mu dođe vrijeme. U tome da li će biti skupa ili pojedinačno nema nikakve logične razlike.

Mislim, kao što je slučaj i kod mnogih drugih problema, i ovdje je u osnovi nepoznavanje beskrajnog znanja, snage i volje Uzvišenog Stvoritelja glavni uzrok zablude. Jedan drugi uzrok je pogrešan aspekt gledanja na stvari i događaje. Naspram svega onoga što se odigrava, ako nismo svoje glave oslobodili od pogrešnog shvatanja prirode i slučajnosti i ako nismo svoje duše očistili od toga, naša unutrašnjost će se učiniti vojnim poljem slabog i pogrešnog vjerovanja i sumnji koje šejtan donosi.

Još ako se naš unutrašnji duhovni život ne bude dovoljno hranio i tako siromašan bez podrške, popije svakog dana po nekoliko čaša sumnje i nedoumica, onda je to toliko velika i strašna nesreća da se ne treba čuditi pokvarenosti i zabludi novih generacija, već se treba čuditi kako su mogli, koliko-toliko, sačuvati sebe na Pravome Putu.

Ova pitanja i problemi koji izgledaju nevažni mogu se smatrati preuveličanim. Međutim, u pitanjima koja se tiču vjerovanja mi nikada nećemo tako razmišljati. U našim očima, i najmanji problem koji je vezan za naše vjerovanje poput je planine i vrijedi koliko cijeli svijet. Tim povodom, koliko god da se o tome pažljivo priča i pridaje važnost, toliko je korisno i ima poseban značaj.

Mojim drugovima koji su me slušali i koji uzimaju u obzir ovo što sam kazao, nadam se da neće biti dosadno i da će mi oprostiti.

Tweet

Whatsapp