Šura – dogovaranje

Šura (dogovaranje) je životni propis i temeljno načelo iskrenih i požrtvovanih vjernika predanih misiji, kao što je bilo i prvim baštinicima Zemlje. Prema Kur'anu, šura je jedna od najvažnijih oznaka vjerske zajednice i osnovna odlika društva koje je srce predalo islamu. Šura se u Kur'anu stavlja u isti red s namazom i udjeljivanjem na Božijem putu: za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih opskrbili udjeljuju, (Eš-Šura, 38). Uzvišeni Gospodar ističe da je šura postupak koji se izjednačava sa ibadetom, i objašnjava ovo vitalno pitanje kao Božiju naredbu odazivanjem Allahu, dž.š., i spomenuo je bitnost i rezultate odazivanja: namaz, šura, udjeljivanje.

U tom smislu shvaćeno, društvo koje zanemaruje dogovaranje, ne smatra se društvom potpunog bogoslužja, kao što se ni zajednica, koja ne praktikuje dogovaranje, ne smatra muslimanskom zajednicom u punom smislu riječi. Dogovaranje u islamu je životno načelo koje vođe i građani moraju praktikovati. Lideri su dužni da se dogovaraju, traže savjete iz polja politike, zakonodavstva, uprave te svih stvari vezanih za društvo, dok su građani dužni da iznose svoje stavove i razmišljanja liderima.

Ovdje nam se čini opravdanim iznošenje nekih zapažanja o šuri, jer je ono temeljni uvjet omogućavanju da se donese odgovarajuća odluka o nekom pitanju. Često se javljaju blijedi i mršavi rezultati odluka koje se tiču pojedinca ili društva kada se u obzir ne uzimaju mišljenja i prigovori drugih. Onaj ko se zadovoljava samo svojim stavom ne uzimajući u obzir mišljenja drugih, makar bio ne samo istinski darovit i iznimno oštrouman, već i potvrđeni genijalac, izlaže se pogreškama i promašajima više nego što im se izlaže neko drugi, srednje darovitosti, ako se u svojim stavovima otvara dogovaranju. Najumniji čovjek je najobavezaniji spremnošću na dogovor i uvažavanje mišljenja drugih ljudi. Uspjeti neće onaj ko se u poslu i planiranju zadovoljava samo svojim idejama, ili ih nastoji drugima nametnuti, jer se time gubi važna pokretačka snaga. Tome treba dodati i nesumnjivu odbojnost, omalovažavanje ili osjećaj nametanja, koji se pojavljuju kod drugih.

Dogovor je prvi uvjet da čovjek očekuje dobar ishod posla koji radi. To je i važno sredstvo dobijanja dodatne snage, za nekoliko puta veće od one koju čovjek lično posjeduje.

Prije neposrednog pristupanja nekom poslu, potrebno je provesti savjetovanje i propitivanje, ozbiljo razmatranje razloga i načina izvedbe, kako bi se izbjeglo zapadanje u pogrešne postupke, koji povećavaju nepovoljnosti rezultata, praćene prebacivanjem sudbini i pritužbama na bliže okruženje. Kajanje i zamorno malodušje su neizbježni ukoliko se, prije odluke o izvođenju posla, ne predvide posljedice i ne konsultuju se iskusni znalci. Bilo je slučajeva da se neko bez razmatranja u posao upustio pa je u njemu načinio tek nekoliko koraka, da bi ga, nakon toga, snašlo malodušje i bezvoljnost, a time i slabljenje naklonjenosti drugih prema njemu.

Pravilo u islamu kao poretku jeste to da je šura jedna od najvažnijih pokretačkih moći za njegovo očuvanje i trajanje. To je najvažniji faktor rješavanja pitanja koja se tiču pojedinca i društva, naroda i države, nauke i spoznaje, ekonomskih i društvenih problema, u svemu što zakon nije izričito propisao (gdje ne postoji jasan tekst iz glavnih izvora vjere Kur'ana i Sunneta na tu temu).

Pratktikovanje dogovaranja kao važno obilježje države u islamu je prethodilo izvršnoj vlasti. Ono je državu usmjeravalo. Šura kao institucija, u turskoj državi danas ima ograničeno polje, na suženom poprištu djelovanja. Ono je sputano u poređenju s pravim dogovaranjem u islamu.

Kao vrhovni zapovjednik, predsjednik države je dužan usaditi dogovaranje, jer ga u tome podržava Allah, dž.š., a poučavaju ga i u tome pripremaju Objava i nadahnuće. Tako je kod nas bilo u prošlosti, sve do nedavno. Dogodilo se postepeno zanemarivanje dogovaranja, negdje manje, negdje više. Ima još naroda i društava čije redove krase i zvučna imena i tiule. Međutim, do danas nije uspjelo nijedno društvo koje je zanemarilo ili zaboravilo dogovaranje. Kad naš Prvak, s.a.v.s., kaže: „Neće biti na gubitku onaj ko traži od Allaha dobro putem istihare, i neće se pokajati ko zatraži savjet i neće osiromašiti ko ekonomiše“[1] – on naglašava da spas zajednice i njena sigurna budućnost stoje u šuri.

Šura se u plemenitom Kur'anu u jasnoj formi pojavljuje u dvama ajetima, a kao naznaka u mnogo većem broju ajeta. Dva sljedeća ajeta jasno ističu dogovaranje, bez tumačenja i komentara Njegove - neka je Uzvišen - zapovijesti: i dogovaraj se s njima, u suri Alu 'Imran (159), i koji se o poslovima svojim dogovaraju, u suri Eš-Šura (38). U samom naslovljavanju tim nazivom sure u kojoj se govori o dogovaranju ima stanovite mudrosti.

Dogovaranje se u ovoj suri pojavljuje kao opis čestitih ashaba, koji zaslužuju pohvalu. U plemenitom ajetu se jasno ističe dimenzija pohvale onima koji su od traženja savjeta načinili osovinu rješavanja problema. Biranje šure kao pohvalnoga karakternog obilježja kod čestitih ashaba, dokaz je uistinu velike važnosti šure.

Kao što plemeniti Kur'an definiše dogovaranje pridajući mu značaj veoma važnog pravila, tako i Sunnet, ne samo da za njega pokazuje veoma živo interesovanje, već mu namjenjuje i znatan broj komentara. Naš prvak, Poslanik, s.a.v.s., je, u vezi sa svakim pitanjem koje nije definisano tekstom iz Kur'ana ili Sunneta, konsultovao svakog muškarca i ženu, mladića i starca. Rezultat dogovaranja je napredovao u raznim područjima, a mi još nikad u dogovaranju nismo uspjeli dostići ono što se postizalo u tim vremenima.

Dakako, Poslanik, s.a.v.s., se u svemu s prijateljima savjetovao sa željom da zna šta oni misle i kako razmišljaju o datom pitanju. Uza svaki posao koji je planirao, prihvatao je njihov usaglašen stav. Intuiciju i predosjećanja je kao čvrsto sazdanu građevinu koristio kako bi njegove odluke imale posebnu odbrambenu snagu. Omogućavao je duhovno i idejno sudjelovanje svih u svim poslovima koje je planirao ostvarujući svoje zamisli na najčvršćim statističkim proračunima.

Pogledajmo neke prizore iz Poslanikovoga, s.a.v.s., života koji se tiču ovog pitanja.

Kad je Poslanik, s.a.v.s., izišao na Uhud, uputio je ashabima savjete vodeći računa o pitanjima vojne strategije. Među sadržajima koje je ispunio bez i najmanje naznake manjkavosti ili razloga za prigovor spada postavljanje strijelaca na uzdignutome mjestu na Uhudu, prilagođavanje načina borbe sastavu neprijatelja, upozorenje da se borbeni položaj ne napušta bez obzira na to kako se odvijao tok bitke, zabrana silaska s brda radi podjele plijena, kao i brojni drugi savjeti. Međutim, čestiti ashabi su zapali u pogrešku oko procjene roka važenja naredbe. Uprkos visokom nivou privrženosti naredbi, zapali su u nesmotrenu grešku. Poslanik, s.a.v.s., se, prilikom pohoda na Uhud suočio i s još jednom bezbjednosnom zaprekom. Da je neko drugi bio na njegovome mjestu i suočio se s takvim štetnim uplitanjem, koje je uzrokovalo gubitke i nevolje, stavove saboraca bi odbacio odmahnuvši rukom i uz riječi: „Allah vas kaznio!“ Međutim, on nije tako postupio. Naprotiv, kad su oni bili zaokupljeni time ko je prekršilac a ko nije, Poslanik, s.a.v.s., im je proučio: i dogovaraj se s njma. Dok mu je krv s lica kapala sred prizora opruženih tijela šehida, zbunjenosti i smetenosti ashaba, tolike da su se neki, nesvjesni onog šta im se desilo, pokolebani bili uputili u pravcu Medine, okupio ih je da razgovaraju o posljedicama najžešćeg neprijateljskog napada koji su ashabi svojom krivicom omogućili. Poslanik, s.a.v.s., se nije zadovoljio time da se s njima posavjetuje, već im je saopćio šta mu je Allah zapovjedio, kao i to da im je od Allaha tražio oprost.

Tako je Poslanik, s.a.v.s., na vidjelo iznio kako je šura naređena da se u poslaničkom životu provodi u svjetlu Objave. Time on poglavare podsjeća na njihovu odgovornost, pred podređenima put za iznošenje stavova otvara podstrekavajući ih da poglavarima pružaju pomoć, a poglavare upozorava da se okane samovolje.

Prenosi se za Poslanika, s.a.v.s., da je, kad mu je saopćena zapovijest: i dogovaraj se s njma, nakon bitke na Uhudu, rekao da Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., nije potrebno dogovaranje, ali ga je Allah poslao kao vid Svoje milosti prema muslimanskoj zajednici te da pogađa onaj ko se savjetuje, a zastranjuje onaj ko to izostavi. Potrebu da se poglavari pridržavaju šure vidimo iz Allahove, dž.š., zapovijesti Vjerovjesniku, kao i iz njegovog prihvatanja, iako ono njemu nije neophodno.

Ovdje želimo iznijeti jedan broj najrječitijih hadisa o tome:

„Neće biti na gubitku onaj ko traži od Allaha dobro putem istihare, i neće se pokajati ko zatraži savjet i neće osiromašiti ko ekonomiše“;[2]

„Čovjeka nikad dogovor nije unesrećio, niti ga je zadovoljavanje samo vlastitim stavom usrećilo“;[3]

„Onaj ko se savjetuje, pouzdan je“;[4]

„Tako mi Allaha, nikad se neka grupa ljudi ne posavjetuje a da ne dođu do najvrjednijega što imaju u svojoj blizini“.[5]

Zato su islamski učenjaci saglasni oko toga da je dogovaranje jedan od temelja islama, da vlast po njemu treba postupati. Uprkos mimoilaženju i povremenom suočavanju s vanrednim situacijama, to je trajno ispunjavano tokom smjenjivanja različitih vremena.

* * *

Sasvim jasno je da šura nije neki vjerozakonski izvor koji prethodi Božijoj zapovijesti. Da, šura jeste osnov za zakone i poredak (ustrojstvo) ali je ograničena stvarnim šerijatskim izvorima. Islam ne dopušta ljudsko uplitanje u pitanja koja su regulisana jasnim tekstom. U vezi s tim pitanjima, šura se praktikuje da bi se proniknulo u sve ciljeve koje izražava odredba. Mimo onog što je propisano jasnom odredbom, sve podliježe šuri. Rezultati i odluke u vezi s nekim pitanjem koje iznese šura obavezuju jednako kao i jasna odredba. Ono što se šurom odluči ne može se kasnije kršiti, ne mogu se u blisku vezu s njima dovoditi oprečne misli i stavovi. Ukoliko se usaglašavanjem stavova posmatrača ustanovi pogreška u odluci donesenoj kroz šuru, pogreška se, također, otklanja šurom.

Tačno je da tekstovi (odredbe) šure izražavaju općenitost u značenju, ali se nekad i specificira (određuje) također, vezanjem za tekstove određene teme i za praksu Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Odredbe u islamu objašnjavaju određene situacije koristeći opće temelje i univerzalna pravila. Mimo toga, ne idu mnogo u pojedinosti koje se tiču sadržaja povezanih sa razgranavanjem. Kad se radi o pitanjima koja nisu definisana odredbama, predmet su dogovaranja. Stav islama naspram pitanja koja su definisana jasnim odredbama jeste da su ona izvan domena dogovaranja, a pitanja koja nisu definisana jasnim odredbama u njegovom su domenu. U nekom smislu, dogovaranje ostaje povezano s islamom, usmjereno Kur'anom i Sunnetom, uz nastojanje da ostvari cilj istaknut u Allahovoj Knjizi. Nema sumnje da islam može dosegnuti, prije svega, idealne ciljeve, a to su ostvarenje jednakosti među ljudima, borba protiv neznanja i širenje znanja, tkanje svih pitanja oko islamskog identiteta, otklanjanje vjerniku neslaganja sa samim sobom, usmjeravanje građanina zemlje ka čuvanju njenog položaja i dostojanstva u međunarodnim odnosima, ostvarenje društvene pravde među pojedincima i u društvu, razvijanje osjećanja, kod naroda i pojedinaca, poštovanja i zainteresovanosti za nevolje drugih, požrtvovanosti i istančanosti osjećaja za materijalnu i moralnu pomoć drugima, vođenje računa o čuvanju ravnoteže između ovoga i budućeg svijeta, dobro uređenje unutrašnje i vanjske politike, praćenje općeg razvoja u svijetu, osiguravanje izvora za vojne snage i njihovo obnavljanje, čak i jedinica psihološkog rata, do razine da se mogu sa svijetom suočiti kad god zatreba. Velike vođe, veliki mislioci, uvaženi filozofi, ta pitanja sve do danas rješavaju na ovaj način. Veliki Poslanik islama, s.a.v.s., vodio je brigu o tom cilju u okviru svoje vjerozakonske i zastupničke odgovornosti tokom godina života u skladu s Allahovim zakonima. Na te osnove je postavio život ljudskog roda, njegove kulturne aktivnosti, njegova stremljenja, napore i uzajamne odnose. Pomoću tog sredstva je ostvario povezanost između predosjećanja i misli, umova i logike, osjećanja i srca.

* * *

Šura ima rezultate koji ga čine specifičnim, kao i pravila koja dovode do rezultata u cijelosti, a to su podizanje nivoa misli i sudjelovanja u društvu, podsjećanje na njegovu važnost obraćanjem njegovoj odluci u svim slučajevima, ohrabrivanje u proizvođenju alternativnih misli, očuvanje prisustva dogovaranja i njegove vitalnosti zbog budućnosti islama, ostvarenje sudjelovanja najčestitijih u upravljanju po mogućnosti u svim prilikama, podsticanje osjetilnog života uključivanjem poglavara kad god prilike nalažu, sprječavanje bahatog ponašanja lidera i oblikovanje njihovog ponašanja.

Naprijed smo spomenuli da Uzvišeni Allah hvali čestite ashabe riječima ajeta: i dogovaraj se s njima, na osnovama životne važnosti dogovaranja, te da je istinska mudrost sadržana u Allahovoj, dž.š., naredbi Poslaniku, s.a.v.s., da se savjetuje s prijateljima: i dogovaraj se s njima, kad se bitka primicala kraju, u najtežim trenucima, s istim prijateljima koji su bili uzrok teškoćama!

Temelj šure, koji je zavrijedio objavljivanja u ajetima, jeste njegova gipkost, poruka prilagodljiva zahtjevima vremena, pogodna u svako doba. Koliko god se svijet mijenjao i vremena se smjenjivala, taman kad bi čovjek otišao u vasionu i gore podizao gradove, nije mu potrebno ništa mimo sadržine dvaju ajeta. Uistinu, temelji islama, kao i druga pravila, odlikuju se istom fleksibilnošću, otvaraju se i samoj vasioni. Bez obzira na protok vremena, ta pravila čuvaju svoju mladost i praktičnost. Takva će vječno ostati.

* * *

Nije suvišno ovdje podsjetiti na neke stvari koje spadaju u temelje šura, a to su:

1. Šura je pravo i lidera i građana. Nema prioriteta u isticanju tog prava jednoj strani u donosu na drugu. U zapovijesti Uzvišenoga: i koji se o poslovima svojim dogovaraju, postoji dokaz ravnopravnosti strana u šuri. Problem jednog muslimana je problem svih muslimana. Zato su oni svi izjednačeni u pravu da u njemu sudjeluju. Međutim, to pravo se mijenja s mijenjanjem vremena, mjesta i okolnosti, a naravi promjena određuju vid i način vođenja dogovaranja.

2. Pošto je lider, u stvarima koje se tiču društva, obavezan šurom putem naredbe: i dogovaraj se s njima, on potpada pod utjecaj odgovornosti ukoliko dato pitanje ne spada u krug pitanja koja rješavaju stručni ljudi. S druge strane, građani snose odgovornost za skrivanje svog mišljenja ukoliko ga ne iznesu kad im se neki problem iznese na dogovorno razmatranje. Štaviše, smatrat će se da su patriotska prava narušili ukoliko se zadovolje samo prihvatanjem stava a da ne ulože napor u usaglašavanju oko prihvatanja istaknutog stava.

3. Jedna od važnih pretpostavki je traženje Allahovog, dž.š., zadovoljstva i štićenja interesa muslimana šurom, kao i suzdržavanje od iskrivljavanja stava učesnika dogovaranja protekcijom, mitom, vršenjem pritisaka i prijetnjom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u vezi s tim rekao: „Onaj ko se savjetuje - pouzdan je.“ Ko bude pitan za savjet o nečemu, dužan je savjet pružiti kao da ga sebi pruža.

4. Nekad se, možda, ni dogovorom ne postigne konsenzus. Ako se o nekom pitanju saglasnost ne postigne konsenzusom, postupat će se po stavu i uvjerenju većine. Poslanik, s.a.v.s., u odlučivanju konsenzusom većinu opravosnažuje riječima: „Allahova ruka je uz većinu.“[6] On je rekao i: „Moji sljedbenici se neće usaglasiti i pristati na zabludu.“[7] Molio sam Allaha, dž.š., da se moji sljedbenici ne usaglašavaju i ne pristaju uz zabludu, a On mi je to uslišao.“

U ovim hadisima, Poslanik, s.a.v.s., nam ističe da većina ima snagu konsenzusa, da treba slijediti prvake. U njegovome poslaničkom životu je bilo mnogo takvih primjera, a među njih spadaju i dogovaranja pred Bitku na Bedru i na kraju Bitke na Uhudu.

5. Nije dozvoljeno stav prekršiti ili neki prijedlog kao zamjenu iznijeti nakon što je odluka donesena konsenzusom ili većinom sve dok se dogovaranje obavlja u skladu s njegovim načelima. Iznošenje stava protiv odluke, dokazivanje ispravnosti drugačijeg stava, ili primjedbom koja se kosi sa suštinom odluke kršenje je i pogreška. Poslanik, s.a.v.s., je na Uhud izišao, (suprotno onom što je samostalnim razmatranjem bio ustanovio!) zbog toga što se usaglasio s većinom. Nakon toga, on nije komentar stava većine kritikovao iako je ustanovljena greška. To nije učinio ni u prvi mah, a ni kasnije, već nakon što je plemeniti Kur'an na to ukazao. Nije zbog bojazni od nepoželjnog raspravljanja o propustu počinjenom prilikom pripremanja za Bitku na Uhudu.

6. Šura se, uglavnom, bavi rješavanjem vladajućih problema, a ne već donesenim odlukama o nekom slučaju. Islamski život se, u okrilju odredaba, trajno odvija kao nešto prirodno i ustaljeno. Što se tiče situacija koje se pojave izvan njegove kontrole ili plana i poželjnog programa, uzimaju se sa njihovim specifičnostima i posebnostima tako što se svaki slučaj rješava prema njegovim zahtjevima i u njegovim tokovima.

7. Tijelo obrazovano radi šure sastaje se kad god to potreba nalaže, rješava teškoće i probleme, donosi planove i programe ne ostavljajući ih dok ih ne zaključi. Na raspolaganju nemamo propis o načinu izvedbe dogovaranja u nekim vremenskim rokovima, niti naznaku o izvršenju za neku naknadu ili plaću. Mi njegovom tekućom primjenom nismo obavezani i nakon što mu odluke uđu u pravnu praksu. Očigledno je da praktikovanje šure od strane onih koji za to dobijaju naknadu za sobom povlači izvjesne teškoće.

* * *

Razgovor o dogovaranju nužno podrazumijeva i razgovor o onima od kojih se traži savjet. Pošto je sastajanje svih ljudi, radi dogovora, na jednome mjestu nemoguće, potreba kao obavezno nalaže dovoljnost jedne grupe ljudi. Isto tako, ti ljudi iz grupe se trebaju odlikovati stručnim sposobnostima, shodno potrebama dogovaranja u pogledu znanja, prakse, specijalnosti i iskustva, na jednom visokom nivou, u skladu s pitanjem istaknutim za dogovor. To su oni koje naučnici nazivaju „stručnjacima za rješenja i razvezivanje čvorova“, stari majstori koji mogu otkloniti teškoće. Potreba nalaže da se nađu iskusni i stručni ljudi u mnogim naučnim, umjetničkim, tehnološkim potrebama, koje spadaju u interese muslimana, kao prilog evidentnosti smisla, duha i islamskih nauka, kod starih majstora rješavanja čvorova, posebno u ovo naše vrijeme, zbog zamršenosti života i prenošenja svakog problema na nivo svjetskog problema. Kod takvih problema, moguće je pouzdati se tokom dogovaranja u ljude stručne za razne specijalnosti, uz vođenje računa da se bude saglasno s vjerom, prema preciznim uputstvima velikih islamskih učenjaka. Kao što je dogovaranje povezano s majstorima za rješenja i razvezivanje čvorova, način njegovog praktikovanja u različitim vremenima je povezan s vladajućim prilikama. Kad čitamo historijske dokumente, naći ćemo različito izvršavanje dogovaranja, u skladu s tokovima vremena i različitim prilikama. Ono se nekad odvija u jednome tijesnom krugu, a drugi put na širem skupu. Jednom ne premašuje krug civila, drugi put svoja vrata otvara i za borce i naučnike, u različitim situacijama, koje se razlikuju s mijenjanjem historijskih vremena. I nije to zbog izlaganja ove osnove promjeni, nego zbog fleksibilnosti i sveobuhvatnosti koje čine šuru prihvatljivom za primjenu u svakom vremenu i na svakom mjestu.

Kako god se mijenjale forme izvedbe dogovaranja, prema vremenu, mjestu i okolnostima, opisivanje starih majstora po znanju, pravednosti, vještini, pronicljivosti, iskustvu, mudrosti, odvažnosti, itd., konstanta je koja se ne mijenja. Pravednost je obavljanje strogih dužnosti, izbjegavanje zabranjenih stvari, sklanjanje ispred onog što se kosi s ljudskim vrijednostima. Znanje je vještina i iskustvo u vjeri, upravljanju, politici i umjetnosti. Nije neophodno da pojedinac lično bude specijalizovan u nekim granama nauke, ali je obavezno da idejna narav, uključena u dogovaranje, bude otvorena za sve situacije. Neizbježno je obraćanje i znalcima mimo islamskih učenjaka o brojnim temama, zbog njihovih uvida i iskustava. Kao što mudrost svojim smislom nekad obuhvata znanje, san i vjerovjesničku poruku, ona može zahvatati i nastojanje da se pronikne u ono što postoji iza paravana postojanja, pronicanje, predosjećanje metafizike svjetlošću intuicije, sposobnost, sklonost i domišljatost u rješavanju teškoća pojedinaca i društva. Broj tih majstora je mali a količina teškoća velika, s tim što se u svakom vremenu dodatno povećava.

* * *

Poželjno je ovdje obratiti pažnju Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., interesovanju, tokom cjelokupnog života, za dogovaranje te njegovom uvažavanju stava svakog čovjeka, bez obzira na životnu dob i mentalnu zrelost. Vjerovjesnik, s.a.v.s., se u svako doba drugima obraćao za mišljenje, razmatrao njihov stav tražeći najbolji put za postavljanje svog plana i programa na najčvršćoj podlozi. Nekad im se za mišljenje obraćao kao pojedincima, a nekad bi ih sastavio - da bi dogovaranje bilo ispunjeno zajedničkim osjećanjem.

Navodimo neke iskustvene primjere iz njegovoga vjerovjesničkog života, koji osvjetljavaju pitanje dogovaranja:

1. Povodom slučaja potvore, Poslanik, s.a.v.s., se savjetovao s Alijom, r.a., Omerom, r.a., Zejnebom bint Džahš, r.a., Burejreom, r.a., i drugim ashabima. Alija, r.a., je iznio stav s kojim je trebalo od Vjerovjesnika, s.a.v.s., otkloniti potištenost. Omer, r.a., Zejneb, r.a., Burejre, r.a., i brojni drugi čestiti ashabi, insistirali su na četitosti, čistoti i dostojanstvu `A'iše, r.a. U vezi s Omerovim, r.a., savjetom, prenosi se jedna lijepa primjedba, mada joj je predajni lanac bio podvrgnut kritici. Kad je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pitao Omera, r.a., šta misli u vezi s `A'išom, r.a., Omer, r.a., je naglasio činjenicu o njenoj čestitosti i čistoti. Kad ga je Poslanik, s.a.v.s., upitao na čemu zasniva svoj sud, odgovorio je tako što ga je podsjetio na situaciju koju je Poslanik, s.a.v.s., prošao kad je jednom s ashabima klanjao i u toku namaza izuo obuću. Kad je bio upitan zašto je izuo obuću tokom namaza, odgovorio je da ga je Džibril, a.s., obavijestio da na obući ima prljavštine. Prema tome, ako je Uzvišeni Allah obavijestio Svoga Poslanika, s.a.v.s., o postojanju prljavštine na njegovoj obući, razumu bi neprihvatljivo bilo da ga ne obavijesti o nečemu što se tiče njegove supruge. Iako se izvornost ove predaje povezuje s mjerilima strogog provjeravanja (džerh ve ta`dil), o njenoj poučnosti je suvišno raspravljati.

2. Prilikom Bitke na Bedru, Poslanik, s.a.v.s., se savjetovao s muhadžirima i ensarijama. U ime muhadžira je govorio Mikdad, r.a., a u ime ensarija Sa`d ibn Mu`az, r.a. Prožeti vjerovanjem, zanosom i odanošću, na sličan način su istaknuli šta misle o Poslanikovoj, s.a.v.s., odluci za ulazak u bitku. Otišli su svojim grupama tražiti podršku za odluku koju su donijeli. Tako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sve ljude u redovima ashaba pridobijao da u životnim odlukama kroz kolektivni stav budu na istoj strani.

3. Na Bedru je Poslanik, s.a.v.s., tražio savjet i od Hubaba ibn Munzira, r.a., i drugih ashaba u vezi s položajem koji će zauzeti muslimanska vojska, kao i u vezi s dolinom u kojoj će dočekati neprijatelja. Nakon toga je donio odluku koju je provela muslimanska vojska, s kojom je, jednim napadom, pobijedila neprijateljsku silu tri do četiri puta brojniju, nakon čega se u Medinu vratila s pobjedničkom pjesmom.

4. U vrijeme sukoba s raznim stranama, Poslanik, s.a.v.s., se savjetovao sa čestitim ashabima. Priklonio se savjetu Selmana el-Farisija, r.a., da se iskopa hendek oko Medine. To je uvjerljiv primjer važnosti koja se pridaje šuri.

5. Prilikom sklapanja primirja na Hudejbiji, Poslanik, s.a.v.s., je šuri pridao veliki značaj. Uvažio je stav velikog broja sudionika. Poslije toga je savjet tražio i od naše majke Umi Seleme. U skladu s iznesenim stavovima i mišljenjima, u kojim je uvidio ispunjenje i svojih zamisli, iznio je strateški plan kojim se neizbježan poraz, s povratkom u Medinu, pretvorio u pobjedu.

Tokom svoga poslaničkog života, Poslanik, s.a.v.s., je teža pitanja, o kojima nije spuštena objava a trebalo ih je razmotriti, iznosio na šuri, da bi ih rješavao na osnovu zajedničkog stava. Svi kasniji savjeti šure u brojnim islamskim zemljama od prvog dogovaranja su se razlikovali samo u neznatnim pojedinostima.

[1] Et-Taberani, El-Mu'džemu l-evsat, VI, 365.
[2] Et-Taberani, El-Mu'džemu l-evsat, VI, 365.
[3] Eš-Šihab, El-Musned, II, 6.
[4] Ebu Davud, El-Adab, 114.; Et-Tirmizi, Ez-Zuhd, 49., El-Adab, 57.
[5] El-Buhari, El-Adabu 'l-mufred, I, 100.
[6] Et-Tirmizi, El-Fiten, 7.
[7] Ibn Madždže, Al-Fiten, 8.

Tweet

Whatsapp