Aktivnost i misao
Linija naše borbe se može sažeti u baštinjenje Zemlje kroz ispunjavanje smisla dviju riječi, aktivnost misao. U svome stvarnom ispoljavanju, naše postojanje se odvija kroz aktivnost i misao, odnosno kroz neki vid akcije djelovanja ili promišljanja koji mijenjaju i nas i druge. Na drugoj strani, cjelokupan svijet izgleda kao rezultat kretanja i zbira sistematizovanih procesa, a njegovo trajanje je povezano s kretanjem u tim sistematizovanim procesima.
Najvažnija i najpotrebnija u našem životu je aktivnost. U nemilosrdnim uvjetima koji nas stavljaju pod svoj teret, neophodno je da se stalno krećemo kako bismo na plećima nosili zadaće, a grudi otvarali pred nedoumicama. Šta god da od sebe pri tome žrtvujemo, aktivnost i misao su trajne. Kad se ne bismo kretali, kad se ne bismo planiranim misaonim djelovanjem upletali u tokove nasrtaja drugih i njihove aktivnosti, bili bismo primorani predstavljati dio njihovih aktivnosti.
Trajno mirovanje znači zanemarivanje upletanja u ono šta se zbiva oko nas, propuštanje sudjelovanja u svijetu koji nas okružuje, prepuštanje vlastitom rastapanju - kao da smo komad leda koji je pao u vodu, kao da ne možemo svoje dijelove zaštititi od topljenja. To znači naše prepuštanje svakoj pojavi ili zbivanju koji se kose s našim bićem i onim što čini našu samosvojnost. Oni koji vode računa o samosvojnosti trebaju je tražiti odlučno, ustrajno, punim srcem, razborito, aktivno i promišljajući, jer produžavanje postojanja uvjetuje istinsku napregnutost ljudske biti. Naravno, to uvjetuje postojanje kao početak, zatim produžavanje postojanja, čovjeka i svih dijelova njegovog tijela. Ako se mi već sada ne žrtvujemo srcem i glavom za postojanje u budućnosti, od nas će to grubo zahtijevati drugi, u prostoru i vremenu koji nam neće biti pogodni.
Najvažnija obilježja islamske aktivnosti i islamske misli jesu: da postojanje bude suština, da kao svoje potrebe shvatimo potrebe i želje svijeta, zatim da za kretanje u općem postojanju uzmemo svoj vlastiti tok, usaglašen s tokovima svih drugih bića – to znači, čuvanje svoje vlastite linije u potpuno skladnom suživotu s drugim stvorenjima. Ko se sa svijetom u cijelosti ne poveže uz osjećaj da ima svoj vlastiti svijet, on ne osjeća odnose s drugim stvorenjima. Zadovoljavajući se time što je povezan sa svojim individualnim potrebama u suočenju sa svim pojavama u svijetu, on kida veze sa cjelokupnim postojanjem, obezvrjeđuje ih i svodi u pogubne okvire egoizma. Nema sumnje da su motiv čovjekovog prekida veza s postojanjem, zajedno s odlukom da ostane sam, tjelesne strasti i previranja koja se odvijaju u dijelovima njegovog tijela. Svaka zabava kojom se prazni neki nagon, označena nekom uobraziljom, vuče korijene iz tih tjelesnih strasti i poriva. Svijet čovjeka aktivnosti i istinske misli, njegova sreća na ovom svijetu, imaju obilježja potpunog svijeta označenog vječnošću bez početka i kraja, koji prevladava naše mogućnosti da ga zamislimo. Stoga nam se nije teško prisjetiti onih za koje se kaže da su „sretni ljudi“. Može li se, uopće, reći da je „sreća“ nešto što ima svoj kraj i početak?
Najpreciznije shvaćeno, aktivnost je to da čovjek, s najčvršćom odlučnošću i predanošću, u zagrljaj primi cijeli svijet, da ga pomno proučava, da njime kroči i ide ka beskonačnosti, te da, na osnovu toga o svom svijetu sudi videći ga u sklopu istinski postojećeg sazviježđa, koristeći pri tome sve svoje umne i voljne potencijale, s radošću i snagom koje stječe iz tog beskraja.
Misao je plod unutrašnjeg pokretnog djelovanja. Planirana i ciljana misao je samozapitkivanje bića o njima samima, o nepoznanicama s kojima se sučeljavamo na liniji postojanja, slušanje odgovora na pitanja. Jasnije rečeno, to je aktivnost osjećaja koji traži istinu u svemu i na svakome mjestu, na osnovama njegove bliske povezanosti sa cjelokupnim postojanjem.
Ljudski duh se uza svijet privija i prilagođava mu se pomoću misli i u okrilju misli, stalno ga promišljajući duboko u sebi, u svojoj intimi. Pri tome lomi tijesne životne kalufe razuma, da bi se probio vani, da bi se oslobodio od straha i sumnji koji se skrivaju u dubinama njegove duše, da bi se oslobodio i usaglasio s istinama koje se ne gube i ne zapostavljaju. Drugim riječima, misao je pražnjenje unutrašnjosti čovjeka, da bi se proširio prostor za metafizička iskustva u dubinama njegovoga unutrašnjeg svijeta, a prva stepenica stubišta za uspinjanje jeste aktivna misao.
Naš vjerski i duhovni život je osnovni izvor i snaga naših aktivnosti misli, misli i ideja. Nije moguće odvojiti naš duhovni život od vjerskog načina razmišljanja. Svaka borba za opstanak ovog naroda, ostvarila se kroz predanost islamskom duhu i njegovim vrijednostima. Sa svojim dubinama, to se vidi uvijek kad se narod okrene islamu, jasno kao kad se sjeme diže u klas nakon što je bilo u zemlji, kao što se pupoljak otvara kad dočekuje svjetlost. Okretanje i dosezanje sebe ostvaruje se narastajući i proširujući svoje mogućnosti u pravo vrijeme, kao garancija postojanja i trajanja. Kao što se čovjek potvrđuje ibadetom, zikrom i mišlju, srce i duša mu teže višem nivou unutrašnjeg individualnog života. Grljenje cjelokupnog svijeta, zajedno s osluškivanjem Uzvišenoga, položeno je u pulsiranju njegovih vena. Osjećanje Njega prisutno je u svakom dijelu razuma, povezano s osjećajem pokornosti i ulaganjem truda u zikr i razmišljanje. Očigledno je da je svaki postupak pravog vjernika ibadet, a svaka njegova misao samokontrola, svaka riječ povjeravanje i oda spoznaje, svako gledanje svijeta oko sebe pronicanje i proučavanje, a svaki susret sa sugrađanima čežnjiva milostivost. Dostizanje tog nivoa milostivosti povezano je s otvaranjem osjećanjima, a zatim i logici i rasuđivanju, da bi, od logike rasuđivanja, prelazilo u nadahnuće iz Božije zakonitosti. Drugim riječima, teško se na taj nivo može uzdignuti onaj ko nije praktično prošao čišćenje uma, ko svoj razum nije prepustio Veličanstvenom Umu, čija logika nije zapala u istu ljubav, kome se sva ljubav nije pretvorila u čežnju za Gospodarom. Ukoliko se ovo dostizanje nivoa ostvari, u takvom svjetlu gledano, znanje postaje dimenzija vjere i njen sluga, razum pluta u svjetlosti, a nadahnuće ga vodi kuda želi, dok praktična iskustva postaju bilten u kojem se izlaže duh postojanja. Sve postojeće pjevuši melodiju ode spoznaji, ljubavi i duhovnom užitku.
Kad bi naš čovjek, u sklopu dijela svoje zajednice, kao pojedinac osjećao potrebu i razmišljao o svome duhovnom životu, a praktično se, uprkos donesenoj odluci i brojnim zajedničkim normama, ne bi ponašao sasvim kako treba, već ponekad zastranio i zapao u negativnosti, bilo bi poželjno da ispita uzrok odsustva vjerovanja u pravom smislu. Ispravno ponašanje pravog vjernika je uvijek prepoznatljivo, a njegove aktivnosti se uvijek kreću u orbiti misli, ma kakav bio kaluf koji ga oblikuje, kakve god bile protivrječnosti koje ga sebi mame.
Zato baštinici Zemlje, koji planiraju izgradnju svijeta budućnosti, trebaju osjećati vrstu svijeta koji žele izgraditi i vrstu sredstava koja će koristiti u restauriranju svijeta, kako i sami ne bi bili primorani rušiti ono što su ranije izgradili svojim rukama. Korijeni smisla i osnove temelja milenija našeg života sasvim su poznati. Blistavi inžinjeri budućnosti se trebaju truditi da, pored pokretačkih pobuda, koriste i misaonu snagu, da bi se, ponovo, zvuk pokreta s kojima smo uspostavljali svoj vjerski život u zajednici čuo kao glas islama, da bi se našao ugao njegovoga gledanja, pipao njegov puls i slušali njegovi otkucaji, uz praktikovanje najveće okretnosti i ukorijenjene svjetske spremnosti za unaprjeđenje izgradnje tih podstrekača, uz pridržavanje Kur'ana, Sunneta i tekovina idžtihada dobrih predaka, prema zahtjevima vremena i njegovog stila. To sve da ne bismo živjeli tijesnim životom na puta oživljenja nakon smrti! Prije svega, to se sve povezuje s udaljavanjem od psiholoških teškoća i svih njihovih razloga, uz otvaranje duhovnosti i gledanje na ovaj svijet i nauku na njemu kao na dvoranu u kojoj se čeka budući svijet. Drugim riječima, to se ostvaruje pomjeranjem kvantiteta našeg ibadeta ka kvalitetu, a odstranjivanjem manjkavosti virda i zikra daleko od sebe, sa čvrstim naumom i predanošću, znanjem i stabilnim vjerovanjem, pozivanjem, slavljenjem i privrženošću Božijem Bitku koji nam je bliži od nas samih. Ovo se odnosi prvenstveno na one koji namaz osjećaju kao mi'radž, a u davanju zekata uživaju kao u čuvanju amaneta ili vršenju raspodjele; koji hadž doživljavaju kao svjetski naučni skup namijenjen prevladavanju teškoća islamskog svijeta, na podlozi na kojoj računa vode o duhovnosti, o važnosti duha, srca i onosvjetskih dimenzija.
Opažanje, doživljavanje i življenje sa svim tim čvrsto je povezano s idejnim ljekarima koji su sposobni dijagnosticirati našu unutrašnju i vanjsku bolest i odrediti im terapiju, uz pomoć iskrenih vodiča koje trajno zanima budući svijet. Ti vodiči su oni čiji se misaoni svijet iz materije pruža u smisao, iz fizike u metafiziku i iz filozofije u tesavvuf. Oni su stajali iza dana mnogih restauracija sve do danas. Oni će biti i predstavnici pokreta restauriranja i oživljavanja koji će doći sutra. To zastupanje će se ostvariti primjenom novih teorija o pravima, čiji izvori su Kur'an i Sunnet, da bi se odgovorno prihvatala unovljenja i buduća očekivanja, da bi se ideje pročišćavale stavovima o jednom novom svijetu i razvojem novih, svježih tekovina tehnike, saglasnih sa univerzalnošću islama; koje predstavljaju ekstrakt duha zajednice i njenih osjećanja u središtu islama i povezuju se s nepomućenim osjećanjima; koje mijese našu vlastitu kulturu napajanu vjerom, ovim svijetom i naslijeđem iz hiljadugodišnjih riznica. Zastupanje na takvom nivou nesumnjivo je sposobno ostvariti u jednom kratkom roku da iznjedrimo nove zajednice u nauci, filozofiji, umjetnosti i vjerskom životu, da osnažimo sve jedinice života na idealan način, da svoju omladinu, koja izgubljena tumara ulicama, slabe đake ili nepismene među njima, preobrazimo u ljude sutrašnjice u području misli, kreativnosti, nauke i umjetnosti. Ulice i sokaci će zrakom spoznaje odisati kao da su stubovi škola; zatvori će postati gnijezda nauke, a lijepa prostirka će krasiti kuće kao kutove Dženneta. Svugdje će vjera, ruku pod ruku, ići s naukom. Ljubav prema vjeri i razum će plodove sijati na svemu što je dobro. Budućnost će nicati i rasti u središtu pouzdanja, nade i odlučnosti, u raznim vidovima i oblicima, kakve ne mogu dočarati ni „pravedne države“. Televizijske i radio stanice, novine i časopisi u eter će slati blagodar, izobilje i sjaj. Kevser će piti svako srce koje putuje Džennetom u proljeće. To je ono što se oslobađa kao prašina zaostala iz prošlosti.
To novo nastajanje će se iznjedriti iz naših zanosnih historijskih, civilizacijskih i kulturoloških vrijednosti, a pokret će se javiti iz duhovnog stanja, za vremena koja će trajati i pod pritiskom, omalovažavanjem i nasiljem, u okrilju zanosa naših srca, ispunjenih vjerovanjem, uvijek spremnih da se trznu i krenu u akciju.
Ostvarenje toga životnog poslanja je povezano, prije svega, s pokretanjem živosti zahrđalih duša na ovoj zahrđaloj podlozi. Čini se da će trud ustrajno ulagan tokom prošlih 50-60 godina uspjeti otkloniti teškoće. On će nam omogućiti da, zajedno s napaćenim pjesnikom, uskliknemo: „Izdrži, brate, Murate, u svome retku, mnogo si bliži kraju nego početku.“ Prvo pokretanje je pokretanje duha. Gdje god da budemo, ono će nas pozdravljati poput slavoluka dobrodošlice načinjenog od vijenca nebeske svjetlosti, prožete blagošću mira i topline proljetnog oblačića. Došlo je vrijeme da on u zagrljaj primi domovinu svih zlostavljanih, ponižavanih i omalovažavanih, da krene izliv njegove blage nježnosti.
Čini se da je sadašnja snaga izlivena u kalufu istine, da se njemu prepustila nakon što joj se pretežan dio bio istopio. Naravno, u postojanju snage je mudrost. Brojne probleme nije moguće riješiti bez nje. Kao što je snaga koja se odvojila od istine te slijedeći put neistine štetna, tako je i kada se ta snaga spoji sa istinom uvijek istina. Smjelost proistekla iz snage istine štiti zlostavljanog, a ne silnika; ona je jezik koji govori u ime istine. Ako je tako, bitno je da istinu zastupa armija misli i aktivnosti.
O armiji misli i aktivnosti bit će više govora, ako Bog da, nekom drugom prilikom.
- Napravljeno na .