Ovaj svijet u rodnici
Tokom jednoga skorijeg vremena, cjelokupan islamski svijet je prošao najtežu krizu s kojom se u povijesti suočio u oblasti vjerovanja, etike, načina razmišljanja, nauke, industrije, običaja, tradicije i društveno-političkog položaja.
Muslimani su bili uspjeli uspostaviti najsavršenije upravljanje, kakvo ljudski um ne može dokučiti. To su uspjeli nakon što su se u jednom periodu najčvršće pridržavali vjere, nakon što su bili ljudi najprivrženiji ćudoređu, društvo najodanije tradiciji i njenim korijenima, najdostojniji da upravljaju svijetom na osnovama širine društveno-političkih vidika i misaonih sistema. Dakle, zahvaljujući svome koegzistiranju s vjerom bez slabosti, s usavršenim ćudoređem i istraživačkim umom, pretekli su ljude iz svih vremena u kojima su živjeli. Slavu svog upravljanja su, na osnovama tri stuba: nadahnutosti, razuma i prakse, uspjeli pružiti od Pirineja do Indijskog okeana, od Kazana do Somalije, od Poatjea do Kineskog zida.[1] Narode koji su se na tim prostranim terenima našli pod njihovom odgovornošću oživjeli su na osnovama idealnih sistema kao iz mašte. Ovaj svijet su jednom od dimenzija Dženneta učinili u vrijeme kad je svijet prolazio kroz najmračnije doba ljudske povijesti.
Ono što najviše boli jeste to da je taj svijet, udaljivši se od povijesnih pokretača i islamskih vrijednosti, koji su mu značaj visoko uzdizale tokom dugih stoljeća, kao zarobljenik pao u okove tjelesnih i fižičkih slabosti, neznanja, gubljenja morala i praznovjerja. Odatle se otisnuo u ponore mraka i zabluda, da bi dalje padao iz provalije u provaliju, nasumice, poput zrna tespiha kad mu se konac pretrgne, ili listova knjige rastrganog hrbata, koji se tako zanemareni nađu pod nogama. Potresen je, uzdrman, iznuren i nemoćan da se bori, a leđa mu se povijaju pod teretom hiljada razmirica i sporova. Izgubljen je poput ludaka koji pjeva slobodarske pjesme a u grudima mu se razliježe jauk poniženosti u najtežoj vrsti robovanja, jauk i bez udarca. Obznanio je neposlušnost Allahu i Poslaniku. Pobunio se protiv zabrana, a postao je, ne samo pravi očajnik koga grebu kandže misli o zabranama, već im je na stalnom dohvatu, iako mu je davano upozorenje!
Međutim, to posljednje okrutno vrijeme nije dugo trajalo uprkos kradljivcima u inozemstvu i jedenju nedozvoljenih jela u unutrašnjosti. Danas muslimani, kojih je petina ljudskog roda, ulaze u bitku za preporod na cijeloj Zemlji, bore se da se izbave iz prokletog ropstva. Njihovo izlaganje svakoga jutra i večeri nekoj nedaći, postaknulo ih je na upredanje duhovnog užeta, na hrljenje ka Allahu, dž.š., i na jačanje njihove odlučnosti za borbom.
Vapeći i pišteći, mi smo već udisali dah „Istine koja je iznad svega, iznad koje ništa ne može biti“.[2] Zatreptali smo i oči otvorili pred riječima: A lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali (El-A`raf, 128), u najmračnijim razdobljima tmine, zahvaljujući saglasnosti duha islama s ljudskom naravi, njegovom podsticanju materijalnoga i idejnog uspinjanja, kao i dizanju naše uzvišene vjere na nivo na kome se ne može poremetiti ravnoteža između ovog i budućeg svijeta. Mi nikad ne padamo u očajanje i malodušje. Kako bismo i mogli kad se ljudi sa svih strana i iz svih grupacija utrkuju u pažnji prema islamu, u jednome krugu koji se stalno proširuje, od Amerike ka Aziji, od Skandinavije ka Australiji, tako da je islam svima postao važna preokupacija!?
Uprkos svim nastojanjima raznih kršćanskih sekti i njihovih organizacija, koje brojem zbunjuju zdrav razum, Crkva nije, u poređenju s islamom, privukla ni deseti dio interesovanja i zaokupljenosti. Svake godine stotine hiljada ljudi za svoju vjeru odabiru islam, tražeći utočište u svjetlosti Kur'ana, na svim kontinentima svijeta, svjesni i znajući unaprijed da će se boriti protiv gladi i siromaštva.
Naša najveća želja i očekivanje su da, u skorije vrijeme, uvjereni u ispunjenje neporecivoga Allahovog obećanja iz poruka sure El-Feth sa svim njenim vrjednotama, opet vidimo bajrak vjerovanja, nade, sigurnosti, mira i radosti, u okrilju islama. Da ljudski rod na cijeloj Zemlji upozna jedan novi svjetski poredak iznad svih očekivanja, te da se okoristi svaki čovjek od tog osvježavajućeg povjetarca, u mjeri s kojom to mogu dosegnuti njegova narav i obzorja njegove misli.
[1] Pirineji su planinski lanac između Francuske i Španije, a Kazan je grad na rijeci Volgi, prijestolnica Tatarske Republike, koja ima autonomnu vlast u sklopu Rusije, a Poatje je grad u Francuskoj, poznat po bici između arapske i franačke vojske.
[2] „Islam je iznad svega, a iznad njega ništa ne može biti“, u djelu El-Muhtaratu ve' r-revajjani, Ed-Darekutni i Dija' ga prenose od 'A'ida ibn 'Omara, a el-Muzenni ga uvrštava u merfu' hadise. Et-Taberani ga prenosi od Mu'aza, koji ga je uvrstio, također, u merfu' hadise, a komentarisao ga Buhari u svome Es-Sahihu. Poznat je u drugim interpretacijama, prema Ahmedovoj predaji. U brojnim drugim interpretacijama je poznat u vidu riječi: „Istine koja je iznad svega, iznad koje ništa ne može biti“ (Kešfu'l- hafa', I, 127).
- Napravljeno na .