Baštinici Zemlje
Ovaj svijet se neprestano kreće, ali, kako god se kretao, ostaje u svojoj orbiti. Jesu li pravi baštinici Zemlje spremni sebi vratiti nasljedstvo koje su izgubili a prije izvjesnog vremena ga drugi prigrabili? Prvobitno pravo je jedno, a povjerilačko pravo nešto sasvim drugo! Ako se pravo ne zastupa u skladu sa specifičnim vrijednostima, ono se u svako doba može oduzeti. Ako je bilo za početak dato nekoj zajednici, ili nekoj skupini, ono se može od njih oduzimati i onom ko prednjači u dobru, ko je preči, predavati dok se ne pojave pravi zastupnici.
U plemenitom Kur'anu, Uzvišeni Allah jasno kaže: Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, zapisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti (El-Enbija', 105). Čovjek ne bi trebao da sumnja u dolazak tog dana, jer je to Allahovo tvrdo obećanje. To nasljedstvo se ne svodi samo na Zemlju, jer, onaj ko posjeduje Zemlju i upravlja njome, upravlja i prostranstvima svemira i nebesa. Dakle, to se tiče i upravljanja vasionom. Ako se to upravljanje i raspolaganje odvija u vidu zastupanja, vrlo je važno posjedovati prave osobine koje Istinski Vlasnik Zemlje i Nebesa traži od svojih zastupnika. Štaviše, ispravno je reći da se takva zamisao i takvo očekivanje mogu ostvariti srazmjerno posjedovanju te sposobnosti i življenju s njom.
Ako pravi i suvereni Gospodar svega onima koji istinski polažu pravo na baštinjenje Zemlje to pravo uskrati u nekome historijskom razdoblju ispunjenom magluštinom i dimom, zbog toga što nisu uložili potreban napor, dostojan nebeskog nasljedstva, stavljanje tog uskraćivanja izvan snage započinje s ponovnim traženjem utočišta kod Uzvišenog Allaha.
Allah je baštinjenje Zemljom obećao Svojim dobrim robovima, a to su zastupnici muhammedanske duhovnosti i kur'anske etike, zaokupljeni jedinstvom i udruživanjem, koji razumijevaju znakove vremena, naoružavaju se znanjem i vještinom, uspostavljaju ravnotežu između ovog i budućeg svijeta. Iz toga proizlazi duhovni uspon i smisao s kojima se baštinici kreću u orbiti vjerovjesničkog sazviježđa i prethodnici čestitih ashaba. Allahov zakon: u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja (Fatir, 43), je ustaljena zakonomjernost, „čvrst zakon“ koji se ne mijenja.
Za baštinjenje Zemljom, na početku je neophodno ozbiljno nastojanje da se čine dobra djela. To znači i živjeti u skladu s vjerom, kao što stoji u Kur'anu i Sunnetu, a vjeri omogućiti da obnavlja život, da obuhvata moderne nauke i umijeća. Uvijek treba imati na umu da društva koja se ne osvrću na „prirodni zakon“, koji se ogleda u „moći“, „volji“ i „zbiru“ Božanskih propisa proizišlih iz svojstva „govora“ kod živih bića, kao i zajednice i narodi koji se izlažu unutrašnjim promjenama u području duhovnog života, put u neizvjesnost za sutra vodi kako god im se manifestovala sadašnjost. To je historija – ona jako sliči grobnici propalih zajednica – koja glasno i prodorno uzvikuje: Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni (Er-Ra'd, 11). Duhovna i idejna deformacija unutrašnjeg svijeta društvenog bića dovodi do prekida dotoka božanskih blagodati društvu. Ovaj plemeniti ajet nas podsjeća na važno pravilo o uspjehu i razočarenju, slavi i poniženju te o utvrđivanju strašne praznine u dušama muslimana našeg vremena.
Vjerovatno se ta praznina može ukratko obrazložiti deformacijom koja je sve muslimane pogodila u sklopu njihove unutrašnje izgradnje, u području duhovnog i emotivnog života, kao i njihovim zaostajanjem tokom dugih epoha za vremenom u sklopu svoje unutrašnje izgradnje. Za nas je ishod jednak, bilo da uzrok leži u toj deformaciji ili u zaostajanju, jer su to izvanjske zapreke koje se susljeđuju od prije jednoga ili dva stoljeća, ili je to, pak, naše neznanje, naša slabost i naša nemoć. Međutim, pouzdano se zna da muslimanska zajednica krvari tokom posljednjih stoljeća. Čini se da ne vodi brigu ni o izvorima svoje snage s kojom se bila osovila na noge i bila u vrijeme slave, uistinu, pravi baštinik Zemlje.
Molim vas da malo bolje razmislite. Možemo li se odvažiti i reći da su oni koji potražuju zastupanje islama u nekom nesretnom razdoblju iz života našeg naroda bili akteri dubokoga emotivnoga, duhovnog života, po standardima prvaka? Možemo li vidjeti da su muslimani u tom razdoblju bili u snazi, naponu i zanosu, po uzoru na život čestitih ashaba, s istinskom željom da žive kako su ashabi živjeli? Koliko se u tom razdoblju može sresti blistavih lica koja su izabrala da umru radije nego da žive ponižena, u smislu iskaza koji je postao poslovica: „Ili država sa slavom, ili lešinari nad glavom“.[1] Koliko je prosvijetljenih duša koje se nikad nisu predale neprijatelju, koje nikad nisu odustale od onoga što je ispravno?
Slabosti u upravljanju, posebno u njenim akterima iz tog razdoblja, pobuđuju tištanje u srcu i gušenje u grlu. Nemoćni smo izbaviti se iz života pod tutorstvom, a Kur'an nam zabranjuje življenje pod presijom tutorstva. Možemo li poreći da se ponižavamo pred kućnim pragovima tirana koji nas gnječe svojim nasiljem? Hoćemo li tvrditi da se nismo mogli, onako kako dolikuje baštinicima Zemlje, odazvati pozivu Kur'ana, te s punom spremnošću i predostrožnošću stati protiv neprijatelja koji nasrću na našu vjeru, domovinu i misao? Sjetite se Gospodareve zakletve u plemenitom Kur'anu, konjima i sredstvima za borbu u suri El-'Adijat, kao i Njegove veličanstvene zapovijesti: I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj (El-Enfal, 60).
Tačno je da smo mi počinili jednu od najvećih grešaka, kakvu historija ne oprašta. Žrtvovali smo vjeru zarad ovog svijeta, vodeći se shvatanjem da ovaj svijet ima prednost nad vjerom. Tako smo se, kao preplašen plijen, našli uhvaćeni u mrežu onog čega smo se odricali. Time smo izgubili vjeru, a ovaj svijet nam je promakao. Ovaj jadni svijet je doživio nesreću, razdoblje ispraznosti. Doživio je odbijanje blagodarnoga hiljadugodišnjeg nasljedstva, zaodijevanje naroda vještačkim principima, postavljanje slavne države i njene zgrade na krhkim i klimavim temeljima, izlaganje historije, naroda, tradicije i naslijeđa krivotvorenju i falsifikovanju, bacanje sebe u zagrljaj hiljadugodišnjim neprijateljima, okivanje najčvršćih ideja ateizmom i najružnijim riječima koje su ubadale organizam domovine, da bismo bili svjedoci nagrada i honorara onima koji takve misli ukrašavaju stihovima ili kitnjastom prozom. Sada doživljava nastojanje da se u svijetu zgaženih, slabih i zlostavljanih, u njihovim osjećanjima, mislima i etici, opet oživi komunizam.
Tako se neki iz reda pogođenih bolešću ateizma, nemoćni, potišteni u duši, ponekad zaklanjaju iza štita neke političke ideologije ili važnih i nedodirljivih ljudi – danas takvi pribjegavaju najružnijim i najsramnijim metodama – da bi se borili protiv vjere i bacali ljagu na njene svetinje. Ja se sjećam vremena kad su takvi nesretnici rigali svoju mržnju, ponižavanje i bijes, smrtno se borili da sputaju glas vjere i muslimana. Sjećam se vremena zagovornika komunizma i socijalizma, koji su se pozivali na sisteme bez ikakvog osnova. Divni su stihovi rodoljubivog pjesnika, kao i nada u osolobađanje, s kojom je njegova poema postala bajka navjestilica novog preporoda naroda, sa svojim ilustrovanjem suprotstavljanja tome mračnom razdoblju, nakon što se na muslimana motrilo i pratio se njegov trag, kako bi mu se uništio i ugasio plamen, a poljuljao mu se karakter.
Stid se otkrio, razgolitio, ispunio je brda i doline,
Mnoga ružna lica su se zaklonila iza tanke zavjese,
Nema poštenja, obećanje je laž, povjerenje riječ bez značenja,
Laž je prihvatljiva, izdaja prihvatljiva, istina neprepoznatljiva.
Razum se u strahu trese. Gospodaru, u ovom prevratu je mnoge obuzeo strah,
Izgubljeni su vjera i vjerovanje, sve je srušeno, pretvoreno u prah. [2]
Stihovi su prožeti sjetom i malodušjem koji povijaju pjesnikova leđa. Međutim, ponižavajuća, nevjernička i lakrdijaška strahovlada, tokom tih godina, apsolutno je nemoćna bila shvatiti volju ovoga ponosnog naroda. Nikad nije ugasila plamen njegovih misli, označen dimenzijom bespočetnosti i beskonačnosti. Kad je trebalo, te misli su postajale žeravica ispod pepela, ili varnica koja prsne i vatru upali i najmanjim pokretom, ili izvor svjetlosti dovoljne da obasja svijet. Pod utjecajem centripetalne sile, one su se skupile u središtu jezgra, tu se akumulirale i na taj način uspjele prevazići iskušenja modernog doba i stići do naraštaja koji je sposoban obaviti posao, dok se čeka da cjelokupna Zemlja uroni u svjetlost.
Duge godine lutanja možemo procijeniti mjerom progutane kazne i uloženog truda. Zato, opet nastojmo potvrditi da smo mi pravi baštinici Zemlje, s razumijevanjem islama, dovoljnim izvorom našega materijalnoga i duhovnog preporoda, što on i jeste u biti, a da, nakon toga, svim dobrim Allahovim robovima, odvažnim muslimanima, prenesemo sklonost, ideju, osjećaj i volju, koji će biti odlučni da ustrajavaju u uzvisivanju Allahove riječi, organizovani u naučnom djelovanju, predani radu, naoružani čvrstim karakterom, sposobni da od sebe odagnaju tjelesne prohtjeve, spremni da kontrolišu srce i razum.
Mi smo dužni, uz dopuštenje i zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, nastaviti put u tome zaboravljenom smjeru, po toj zagubljenoj liniji.
[1] Turska poslovica koja se primjenjuje na čovjeka koji se žrtvuje za neki praktičan uzvišeni cilj, radi ostvarenja neke želje, odlučan da krene pa šta bude, život ili smrt.
[2] Iz zbirke Stranice (الصفحات) Mehmeda Akifa, str. 420.
- Napravljeno na .