Pouke koje primamo sa lica vjerovjesništva
Kao što je Allah odlučio da bića i stvari budu znakovi na osnovu kojih ćemo Ga spozavati i znati za Njega, odlučio je i da robove poučava jezikom Objave, putem čitanja kosmičkih i objavnih naredbi koje se međusobno prepleću i prožimaju, putem prihvatanja poruka koje se iz oka u srce slijevaju u talasima što se primaju posredstvom uha, a dodiruju dušu, putem pokazivanja razumijevanja Boga na osnovu Njegovog Bitka, svojstava i imena, „po tome što je On On“, a sljedstveno tome i putem omogućavanja ljudima da osjećaju odgovornost prema svemu tome, putem nošenja odgovornosti i zaduženja, uz uvažavanje načela i pravila povezanih s putem kojim idu ili će ići, kao i s pripremanjem za postizanje cilja koji se želi postići. Kao što nalaže zdravo i ispravno spoznavanje svekolikog metafizičkog svijeta, Objava nalaže i vjerovjesništvo kao nužnu potrebu. Na osnovu te potrebe, Uzvišeni Allah je svako vremensko razdoblje – ako se uvaži podjela vremena na razdoblja – svaki kontinent, počastio postojanjem vjerovjesnika. Kazano riječima Bediuzzamana Saida Nursija, Allah mu se smilovao, to znači da „iskonska Moć nije mrave ostavila bez zapovjednika, niti pčele bez matice, a ljudski rod ni u jednom vremenu bez vjerovjesnika“.
Uzvišeni Allah je bića stvorio po Svom znanju i volji, zaodjenuo ih odjećom izvanjskog postojanja. Svako stvorenje je, bilo mrtvo ili živo, grubo ili prefinjeno, zemaljsko ili nebesko, opremio raznim vrstama mudrosti i potreba. Povezao ga je s određenim težnjama i usmjerio ka određenim ciljevima. S druge strane, Uzvišeni stalno održava i jedan vid svoga drugačijeg pokazivanja, kako bi Ga se spoznavalo po onome kakav jeste, da, u tom smislu, svakoga obavijesti o Svome postojanju, da svemu što ima osjećaje omogući osjećanje onoga što postoji, posebno onog što se tiče vlastite stvorenosti, da predosjeti za šta i za koje mjesto je kandidat te šta su mu odgovornosti i dužnosti. Zbog svega toga, narodima je slao poslanike snabdjevene posebnom opremom za tumačenje Njegovih tajni i sistema pobožnosti. Kao što je odlučio da nas, posredstvom raznih vrsta i podvrsta stvorenja, njihovog sklada i smisla, upozna sa Svojim postojanjem, odlučio je, također, posredstvom tih vrlih odabranika, naše duše pobuditi da osjete Njegovo obrazlaganje onoga što se želi objavljivanjem Božijih tajni. Na osnovu urođene naravi čovjeka, njegovog položaja na Zemlji i naravi budućeg svijeta, a u skladu sa sposobnostima ljudi da shvate, s nivoom njihovog osjećanja i predosjećanja, uz vođenje računa o relacijama uspostavljenim između Njegove Biti, Njegovih svojstava i imena, odlučio je upoznati nas sa ciljem stvaranja.
Uzvišeni Allah – Njemu su svojstvene brojne mudrosti u svemu, a djelokrug Njegovog suvereniteta obuhvata neizbrojive mudrosti i interesovanja – nije u objavnim i zakonodavnim naredbama oslovljavao neposredno sve ljude, nije svima opširno i potanko govorio, već je, sažimajući to, shodno naravima tako iznimno važnog, po svemu posebnog pitanja, odabirao ljude koje krase iznimne vrline, snabdjevene posebnim aparatom, koji žive u ravni srca i duše, te je njima govorio. Posredstvom tih iznimno spremnih, obdarenih i pronicljivih ljudi saopćavao je drugima svrhu stvaranja, mudrost postojanja, smisao sadržine ovoga svijeta i svega što je na njemu, suštinu „zagrobnih svjetova“, puteve za Džennet koji čovjeka vode u vječnost na tome svijetu. Dok im je na to ukazivao, nekad bi im se srca uzbudila i zadrhtala, a nekad bi osjetila drugi svijet, iz njega se napajala i sa čežnjom mu se predavala. Allah ih je obavijestio i da je ovaj svijet, od istoka do zapada, blistava scena za izlaganje naviranja Njegove ljepote, da je mjesto žetve onoga što se zasijalo za vječnost. Svim tim je izbavio čovjeka iz stiska osame, odsustva svrhe, sklanjanja od dužnosti i gubljenja cilja. Naučio ga je da je ovaj svijet čekaonica za budući svijet. Razveselio je dobre i spremne duše, obradovao ih viješću o osjećanju i prelasku u „nadpostojanje“, a to je vječnost i viđenje ljepote Uzvišenoga.
Uzvišeni Allah je sve te visoke ciljeve i domete ispunio putem izvrsnih odabranika koje je nazvao „vjerovjesnicima“ i učinio ih jezikom postojanja stvari, tumačima i komentatorima, upućivačima i vodičima, da bi se došlo do pobožnosti, ispravnosti, odanosti i budućeg svijeta. Ti izvrsni umovi su išli širinama svojih zaduženja, obznanjivali Istinu, osluškivali Njena saopćenja za ljude i upućivali ljude u okvirima nadležnosti.
Uprkos međusobnoj razlici u rangovima, svi vjerovjesnici su, svaki za sebe, uzori čiste nadarenosti, obrasci visokog morala, simboli čednosti i čistote, junaci pouzdanosti, primjeri za ugledanje u odgovornosti i iskrenosti. Sa svojim čvrstim karakterom, ozbiljnim držanjem, ponašanjem koje je ulijevalo povjerenje, ispravnošću i nepristrasnošću, neupitnom iskrenošću u svakoj prilici, odgovornošću koja se izjednačavala s odogovornošću meleka, strpljivošću čvrstom poput planine, dubokim osjećanjima za pobožnost, svaki je bio čovjek za uzor u koga se prstom upiralo u svakom vremenu. Oni su smjelo govorili u ime Božanskog svijeta; bili su ogledala na kojima su se Božije naredbe i tajne zrcalile pored zastora Božijih objavnih obznanjivanja.
Sve su to oni postizali svojim savršenim izgledom i gestovima, bez i najmanjeg nedostatka, svojim životopisima koji su svakoga ko ima oči podsjećali na Uzvišenu Istinu; svojim životnim tokom uvijek otvorenim za nešto novo; svojom pripravnošću i spremnošću, prožetim sposobnošću za rješavanje teškoća s kojima se suočavaju, jednim potezom, svejedno da li teškoće bile individualne, društvene, ekonomske, političke, ili kulturološke; svojim prodornim utjecajem na okolinu, plamteće jasnim obrazloženjima, iznimnom opremljenošću koja nadilazi ljudske osobine i čini ih sposobnim da zadovolje sve lijepe ljudske potrebe, srčane, duševne, umne, misaone i osjetilne, uravnoteženim i odmjerenim ponašanjem u očuvanju opće ravnoteže, koja izvire iz njihovoga čvrstog poimanja unutrašnjeg i izvanjskog sklada svih bića i njihovog postojanja.
Dakako, svaki vjerovjesnik je pouzdan vodič na putu koji čovjeka vodi ka ovosvjetskoj i onosvjetskoj sreći. On je pouzdan savjetnik u uzdizanju srca ka Allahovim dobrima, savršen vodič u prodiranju ka dušama sagovornika, iskusan i veoma vješt u uklesavanju ideja i osjećaja koje zahvati, u njihovom oblikovanju i brušenju, zatim u njihovom povezivanju sa svrhom i ciljem stvaranja. On je savršen odgajatelj u oslobađanju od loših osobina, štetnih navika i prgave naravi, uz dovođenje ljudskih vrijednosti na njihovo mjesto. On je odlučan izbavitelj, uzorno iskren, jakog vjerovanja, čvrstog pouzdanja u Allaha, uvjeren u ostvarivost poslanja koje dostavlja. On uvijek mirno govori, bez predomišljanja i oklijevanja. Ne pogađa ga strah, ne naumpadaju mu ni najveće nesreće, iako se, istovremeno, kreće svjesno i planski. On je veliki spasilac koji se ne pokorava a nikad u uzabludu ne navodi onoga ko ga slijedi, niti se ikad kaje zbog vođenja nekoga ko ga slijedi. Ovo zato što su vjerovjesnici najbogatiji povjerenici najboljih riznica čistih navirućih teoloških nauka, koje za nekoliko epoha nadvisuju ono što smo mi dokučili, ili ćemo tek dokučiti putem osjećanja, misli, logike i logičke prosudbe. On je najpovjerljiviji vodič na putu vjerovanja, spoznaje, ljubavi, čežnje, žudnje i duševnog užitka, najpouzdaniji upćivač koji dostavlja obavještenja o Uzvišenoj Istini. Oni koji su budni pred Uzvišenom Istinom bude se na njihov poziv. Onima koji se ispune saznanjem, čvor na jezicima se razvezuje pijenjem njihovoga kevsera. Oni koji čeznu za zadovoljstvom Uzvišene Istine, ono za čime čeznu pronalaze u njihovoj atmosferi i širini. Oni koji žele znati tajne Knjige o bićima, znamenja te knjige ispravno čitaju na osnovu njihove abecede i uputstava.
Vjerovjesnici su uzorni plemići koji su dosegnuli materijalni i idejni vrhunac. Oni su pioniri umnih i duševnih savršenosti, profesori onosvjetskih i ovosvjetskih sistema i uređenja, njihovi inžinjeri. Zahvaljujući njima, čovjek se s nivoa biološke životinje uzdigao i dostigao rang „najljepšeg lika“, koji se smatra drugim izrazom za „pravog čovjeka“. Njihovim posredstvom je otkrio samog sebe, shvatio svoje mjesto među stvorenjima, te na osnovu njih osjetio postojeću dubinu u nivou života onih koji imaju važne brige, kao što su odabrani, čisti, nedužni i bliski, da bi okusio pravu slast. Uz njihovo poučavanje, vođenje i upućivanje, čovjek je vidio stvarno lice ovoga svijeta i shvatio ga kao laboratoriju, hemijsku radionicu, ili apoteku, ili visok dvorac, ili veličanstven prizor. Kazano riječima Bediuzzamana Saida Nursija, proizlazi da je Uzvišeni Allah, kad je ljudima naredio da slijede vjerovjesnike, želio ih počastiti upoznavanjem idejnih dubina, da bi im se otvorio put za korištenje toga bujnog izvora. Shodno tome, upoznao je čovjeka sa sredstvima materijalnog uspinjanja na različitim nivoima pokazivanja nadnaravnosti koje su dokazi istinitosti vjerovjesnika, Njegova znamenja. Kraće rečeno, poslao je obavještenja i pouke o naravima tih događaja, njima pokrenuo organozaciju prihvatanja u osjećajnim i znatiželjnim dušama, otvorio vrata tehnološkom napretku u njihovoj predožbi, pripremio teren za izazivanje umnog uragana.
Naravno, svaka nadnaravnost je znak, obavještenje, podsjećanje, podsticaj za razumijevanje pitanja stvaranja, poziv da se proučavaju specifična svojstva tih odabranika u raznim oblastima kao što je bila nadnaravna lađa izrađena u „brodogradilištu vjerovjesništva“ Nuha, a.s.; zatim košulja Ibrahima, a.s., skrojena u radionici „dosta mi je Allah moj“, na vatru otpornija od azbesta koji može podnijeti visoku temperaturu; zagonetni sahat Jusufa, a.s., kojim mu je Allah na jedan nadnaravan način omogućio jako potrebno računanje vremena; štap Musaa, a.s., koji podsjeća na vodene pumpe i arteške bunare; savijanje željeza kod Davuda, a.s., topljenje, izlijevanje u kalufe i oblikovanje, koje sada u mislima priziva postupak livenja željeza; Sulejmanovo, a.s., zaposjedanje Belkisinog prijestolja na osnovu crteža, izgleda i slike, s vjerovatno svim ljepotama koje ga okružuju, što bi moglo biti svojstveno televiziji i internetu, ili još i potpunije; zatim savladavanje od strane toga istoga velikog vjerovjesnika odstojanja od dva mjeseca hoda za svega jedan dan, što je predskazalo tehnologiju izrade modernih aviona; njegovi postupci u metafizičkom svijetu potčinjavanjem sebi džina, duhova i šejtana, što govori o njegovom zalaženju u metafizički svijet, i što postavlja krajnje granice za istraživače na polju svijeta duša. Takav je i njegov razgovor sa životinjama, koji dokazuje da je znao jezik ptica, mravi i drugih životinja, kao i šifre sporazumijevanja među njima, štaviše da ga je to interesovalo. Tu su i nadnaravnosti Isaa, a.s., koje visoko nadilaze ljudsku maštu i ono dokle su dospjele moderna medicina i embriologija u davanju života nečemu što nema dušu, zatim iscjeljivanje slijepog od rođenja i gubavca, oživljavanje mrtvih uz dopuštenje Uzvišenog Allaha te, najzad, stotine nadnaravnosti Ponosa ljudskog roda, s.a.v.s., koje se izjednačavaju sa svim tim nadnaravnostima.
Vjerovjesnik je Božija nadarenost, uzdignutost i pripremljenost za prihvatanje i razumijevanje nauke koja je kao cjelina neophodna po tome što potiče od Uzvišenog Allaha, kao i po tome što se prihvata i razumije onakva kakva jeste, zatim se prenosi drugima bez miješanja s njom i minimuma bilo čega što se kosi s njenom srži, suštinom i Allahovim Bitkom. Kao što je proces življenja i razmnožavanja s Božijom ljubavlju[1] u običnom čovjeku i stvorenim bićima važan i neophodan, tako se odvijaju i dužnosti i odgovornosti duša koje su počašćene vjerovjesništvom, u jednome prirodnom okviru najsličnijem ispunjenju tog cilja (povrh važnosti i vrijednosti njihovog posmatranja, nadziranja, dijagnosticiranja, utvrđivanja i istraživanja shodno potrebi, a to sve intuicijom koja je izraz smjese Božije blagosti, taknoćutnosti, osjećajnosti i volje). Naredbe od Uzvišenoga Gospodara oni primaju unutrašnjim aparatom, kao odlikom svoje urođene naravi, a prenose ih kao nužnu potrebu te urođene naravi. Dostavljaju ih bez predaha. Oni ne traže odmor, već se uvijek kreću kako im je naređeno. Kad se kreću, ne zapadaju u očekivanje naknade, već se doimaju kao da se odazivaju svakoj ljudskoj potrebi.
Djelatnu dužnost koju ispunjavaju veliki vjerovjesnici, povezanu s Božijim odabirom i Božanskim zaduženjem, naslonjenu na njihov unutrašnji aparat, velika većina učenjaka tumači kao da je vrsta radnji neophodnih njihovoj čistoj intuiciji. Na osnovu toga proizlazi da je vjerovjesništvo Božiji dar i poklon što ga je Uzvišeni Allah dao dušama koje su, poput kapljice rose, pripravljene da prihvate ono što će se u njima uvjerljivo zrcaliti, kao što im je darovao i zdravu pamet i dobru narav, pored intuicije[2] usmjerene prema svim stubovima, prema svrsi postojanja, po čemu se intuicija može kvalifikovati kao posve otvorena. Vjerovjesnik je poseban zastupnik toga svetog dara i poklona.
Zato se kaže da je vjerovjesništvo razumijevanje i spoznavanje onoga što se ne razumije ljudskim poimanjem, kao i prenošenje drugim sagovornicima bez zamjerke i nedostatka. Gledano s tog stanovišta, vjerovjesnik se smatra tačkom sjedinjenja početka i kraja, jer Uzvišeni Allah daruje znanje onome kome On hoće, a onaj kome je znanje darovano – darovan je blagom neizmjernim (El-Bekare, 269), što znači da je Uzvišeni vjerovjesnike uzdigao na visoke rangove, a zatim, posredstvom njih, druge ljude obavijestio o „Božijim tajnama“ i „tajnama Božanstva“, prosvijetlio im umove.
To je Allahovo čašćenje koje se izjednačava sa stvaranjem i omogućavanjem da postojimo. Štaviše, iznad postojanja je to što nam je – nama koji se možemo o nešto spotaknuti i prekinuti put, ili nečim se zavarati pa se izgubiti – poslao te velike, očuvane i nepogrješive ličnosti. Naravno, postojanje je blagodat, a objašnjavanje svih bića, povrh postojanja, njihovo tumačenje kroz isticanje ovosvjetskih i onosvjetskih dubina, posredstvom poslanika, uistinu je milost i drugo čašćenje. Nepomućena narav svakoga čistog čovjeka, svaka pronicljiva duša, može shvatiti, makar i na različitim nivoima, korist od tih uistinu vrijednih objašnjenja i tumačenja koja pružaju ti duhovnici. Nakon što su ih neki shvatili, onima koji to nisu, koji su zapali u kliješta oholosti, nepravde, zastranjivanja, slijepog tradicionalizma, pa nisu osjetili i spoznali sreću postojanja, promaklo je shvatanje ove druge blagodati. Oni su se svojom voljom, sasvim jednostavno, usljed slijepila i gluhoće, spotaknuli govoreći: trebalo je da mu se jedan melek pošalje da zajedno sa njim opominje (El-Furkan, 7). Griješili su, bili tvrdokorni, a horizonti su im se sasvim pomračili.
Slanje vjerovjesnika i odabir poslanika visoke su nadležnosti svojstvene Uzvišenom Allahu. Prema tome, sve radnje i postupci koji se tiču toga povezani su s Uzvišenim Allahom. Opravdano ih je ovdje osvijetliti iz ugla razumijevanja Ibrahima Hakkija koji kaže:
u svemu postojećem ima mudrosti;
Allah ništa ne daje iz spontanosti,[3]
a (čovjek se) o sadržanim mudrostima raspituje shodno dometima shvatanja razumom.
Možda ćemo izvući pouke i važne poruke od slanja vjerovjesnika iz reda ljudi poput nas, predosjećajući ono što možemo iz njihovih životnih dimenzija, u tome što užitak nalaze u nečemu što je i za nas dobro, što doživljavaju isto ono što i nas muči i što nam godi, što u dušama osjećaju potrebe koje i mi osjećamo i smatraju ih neophodnim, što nose odgovornost i zaduženja jednake odgovornosti i zaduženjima namijenjenim cjelokupnoj zajednici kao sagovorniku. Zato ćemo reći da je to tako uređeno kako bi oni bili lakše oponašani, odnosno slijeđeni. Kraće rečeno, kako bi zastupali zemaljsku stranu poslanja Uzvišene Istine u sklopu nebesnosti. Međutim, mi bismo dodali i to da samo Allah zna šta se krije u svemu tome. Zato se opet potčinjavamo činjenici: „Allah ima potpun dokaz ...“ (El-En'am, 149). Mi smatramo da je najveća mudrost šutjeti pred „Onim Koji sve zna i Koji je Mudar“, dajući prednost povezivanju govora sa srcem i ustrajavanju u vaganju davanja mogućnosti.[4]
I pored svih posebnih obilježja naših prvaka, časnih vjerovjesnika i poslanika, ne smijemo gubiti iz vida da su oni ljudi poput nas. Naravno, oni su ljudi kao i mi, ljudi čija su glavna obilježja vjerovanje i pobožnost, a tek njihova dužnost je to zbog čega ih je Allah odabrao. To je dostavljanje vjerovanja i pobožnosti drugima, uklanjanje prepreka između njih i Uzvišene Istine. Njihova dužnost nije da brda i stijene pretvaraju u zlato, ili da mijenjaju tokove rijeka, da neplodne pustinje pretvaraju u zelene bašče, ili da hranu šalju s neba. Tačno je da i sam Kur'an bilježi dosta takvih kosmičkih nadnaravnosti, postignutih posredstvom vjerovjesnika, vezujući ih uz vjerovjesništvo. Međutim, sve te nadnaravnosti su, s jedne strane, posebne Božije milosti i neodložna nagrada tim savršenim ljudima za iskrenu pobožnost i osjećanje odgovornosti, za zasluge pred Uzvišenom Istinom, a, s druge strane, to su Božanska usmjerenja i skretanje pažnje, koji se ostvaruju Božijom voljom, da bi se u srca zajednica unijela smirenost.
Pretvaranje kamena i zemlje u zlato, a uglja u dijamant, rukom vjerovjesnika, te oživljavanje mrtvih njihovim dahom povezano je s vjerovjesničkim pozivanjem. To je ispoljavanje Božijih blagodati na putu prihvatanja vjerovjesništva, dašak dobra u kontekstu vođenja njihovih očekivanja ka jasnom dokazu. Dakle, te nadnaravnosti nisu ništa nemoguće ako ih Uzvišena Istina čini radi očuvanja neupućenih ljudi koji u srcima osjećaju vjerovanje, radi prilagođavanja naravi zatvorenih za nevjerovanje i navođenja da osjećaju Allaha, radi udahnjivanja života u obamrla srca. Drugim riječima, te nadnaravnosti ispunjene djelom Uzvišenog Allaha sekundarna su i popratna zbivanja koja ne spadaju u pravi djelokrug vjerovjesništva, već su podrška i pomoć vjerovjesnicima, sredstvo privlačenja i prenošenja sagovornicima.
Čini mi se korisnim ponovo podsjetiti da su prave dužnosti vjerovjesnika slijedeće: čišćenje čovjeka od ružnih svojstava i loših navika koje otežavaju njegovo stizanje do Uzvišenog Allaha, a vode ga u udaljavanje od Njega, kao što su oholost, nepravda, zastranjivanje, slijepo oponašanje predaka, pokornost tjelesnim porivima; podsticanje lijepih svojstava i pohvalnih navika kod ljudi, kao što su skromnost, zaustavljanje pred granicama, ispravno razmišljanje, privrženost istini, usmjerenost ka duhovnom životu; podsjećanje ljudi na položaj i odgovornost; poučavanje u poboljšavanju odnosa prema Stvoritelju i blagom postupanju prema stvorenim bićima; obraćanje pažnje ljepotama beskonačnosti, jer su ljudi stvoreni radi vječnosti pa im snagu ne treba osvježavati ništa osim vječnosti; odbijanje posrtanja na osnovama jasnog raspoznavanja onoga što zanima cijeli ljudski rod, kao što su ispravno i pogrešno, korisno i štetno, lijepo i ružno, istina i laž, vječno i prolazno, uz objašnjavanje na način koji prihvataju umovi oslobođeni predrasuda i zdrava intuicija; utvrđivanje upute i zablude stavljanjem u okvire u koje ih je stavio Uzvišeni Allah; objašnjavanje ljudima beskrajnih dobrih djela koja vode do Uzvišene Istine i ružnih postupaka kakvi vode u zastranjivanje i stranputicu; poučavanje pravom vjerovanju kakvo želi Uzvišeni Allah, a ne onom koje predočavaju strast i tjelesne želje; upućivanje na povezivanje svega sa zadovoljstvom Uzvišenog Allaha; upućivanje na puteve koji vode ka tim horizontima; obavještavanje o kaznama za nevjernike i džennetskoj nagradi za vjernike na budućem svijetu, kao i sve druge slične dužnosti. Očekivati nešto od vjerovjesnika mimo njihovih dužnosti dokaz je neznanja o vjerovjesništvu i jasnog odbijanja vjerovjesnika. Na svaku pomisao o očekivanju od vjerovjesnika bilo čega mimo njihovih dužnosti jasan odgovor Kur'ana je: Reci: „Ja vam ne kažem: ’U mene su Allahove riznice’ , niti: ’Meni je poznat nevidljivi svijet’ , niti vam kažem: ’Ja sam melek’ – ja slijedim samo ono što mi se objavljuje“ (El-En'am, 50).
Dakako, vjerovjesnici slijede Objavu Uzvišenog Allaha. Shodno svom značaju, nastoje je obznaniti, protumačiti i zastupati. Ono što znaju, govore i čemu poučavaju, kao i sve što žele postići i ostvariti, izraz je dostavljanja i zastupanja poslanja kojim ih je obavezao Allah Koji sve zna i Koji je mudar, na jedan poseban način. Drugim riječima, oni su naspram Božijeg poslanja poput službenika koji distribuira, dijeli i dostavlja na osnovama onoga što je zapisano u Objavi, koja je „navirući pitki izvor“. Dok su na određenim mjestima istraživački postupili u skladu s jasnim stavcima Objave, nastojali su sve izraziti prema koncepciji obuhvatnoga Božijeg znanja, u njenom okviru. U svim aktivnostima su udovoljavali Božijoj želji i vodili računa o Božijem zadovoljstvu.
Vjerovjesnici život vode u okrilju Objave i od bilo kojega svog posla ne žele ništa osim zadovoljstva Uzvišenog Allaha. Oni idu putem koji im je pokazao Uzvišeni Upućivač, a sve rezultate aktivnosti i djelovanja Uzvišenom Allahu predaju odgađajući ubiranje plodova svog zalaganja i brige, sve do posljednje stanice na budućem svijetu. Vjerovjesnici i oni koji ih iskreno slijede ne mogu nikad biti privučeni ljubavlju prema ovom svijetu, niti željom za položajem. Sve aktivnosti i postupke oni povezuju s osjećajima Bogobojaznosti. Pronicljivo potčinjavanje Objavi smatraju pravom uputom. Tim pravim putem idu sa svim svojim umnim, duševnim, srčanim i osjetilnim nadarenostima, a kretanje tim putem shvataju garancijom spašavanja sebe i drugih. Cijeli život vežu uz to shvatanje i takvo razumijevanje.
Ljudski razum, logika i prosuđivanje – sve to se može shvatiti i kao jedno – kad prihvati vjerovjesništvo i ono što se od njega očekuje, može izdašno koristiti taj nabujali izvor. Slijedi, ili će slijediti, put koji vodi ka prelasku granica osobnosti, a, s druge strane, spašava se, ili će se spasiti, da ne bude sredstvo uvođenja u zabludu.
Prije svega, najvažnije u takvom ponašanju je prepuštanje Apsolutnoj moći i Sveobuhvatnom znanju koji vladaju svim postojećim i svim stvarima. To se slobodno može nazvati pokoravanjem plodova uma, logike i različitih koncepcija, istraživanja i različitih iskustava, dobijenih putem razuma i logike, ispitivanju u svjetlu Objave, radi uzdizanja zemaljskih stvari i pojava na nebeski nivou, te radi unošenja duha suštine (esencije) u prigode (akcidencije).
Činjenica je to da je Uzvišeni Allah Onaj ko je stvorio razum, da je Uzvišeni Allah i Onaj ko je razum uputio na put dubokog promišljanja posredstvom Objave. Uzvišeni Allah je oči ljudi otvorio razumom, a razumu je zagarantovao slobodu posmatranja i razmišljanja na osnovu Objave. Otvorio mu je široko polje prosuđivanja, a obuhvatnim obrazloženjem je ljudima iznio potreban dokaz. Drugim riječima, Uzvišeni Allah je instituciju Objave, koja sve skupa obuhvata, postavio u vidu laboratorije sjedinjenja različitih metoda u različitim područjima razuma i prosuđivanja, koja se povremeno i sada pokazuju kao razdvojena jedna od drugih, radi procjenjivanja dobijenih rezultata mjerenja, kao i radi procjenjivanja mjerila.
Na osnovu svih izloženih zapažanja, vjerujemo da se ne može ni zamisliti put u sigurnost, niti življenje bez greške i promašaja na različitim prepletenim putevima bez slijeđenja velikih vjerovjesnika, a.s., koji su, svaki u svome vremenu, bili pouzdani, veoma upućeni, iznimni znalci raznovrsnih specifičnih obilježja puteva koje slijede. Vjerujemo isto tako da je Objava eliksir koji ljudski razum štiti od raznih vrsta tlapnje te da su vjerovjesnici ljekari, iskusni stručnjaci koji eliksir koriste kad god zatreba. Dakako, ti odabranici su vodiči i perači koji ljudski razum čuvaju od raznih zastranjivanja i pred njim otvaraju Božanske horizonte iza materijalnog svijeta, koji premašuju domete materijalnog svijeta. Ruka razuma, logike i prosuđivanja, koja prati te vodiče, istovremeno garantuje najbolje korištenje energije. Mi koji vjerujemo u vjerovjesništvo i Objavu cijenimo tekovine razuma, logike i umnih sposobnosti, ali izričito vjerujemo da oni ne popunjavaju prazninu koju Objava za sobom ostavlja ako se ona zanemari, niti ikad mogu zauzeti mjesto iskrenih i savršenih dostavljača Objave.
[1] Božija ljubav (eš-ševku 'l-ilahijj) je Božije podsticanje pobudama urođenim životu i bićima (op.prev).
[2] Ona se smatra tim unutrašnjim aparatom.
[3] Fi kulli šej'in lehu hikmetun; Fe len jef'ale l-Lahu 'absen.
[4] Davanje mogućnosti (et-temkin) podrazumijeva: oprez, rezervu i provjeru.
- Napravljeno na .