Allah – kosmos – čovjek i vjerovjesništvo
Ispravno čitanje i dobro tumačenje postojanja i zbivanja, kao i čuvanje ravnoteže između čovjeka, kosmosa i Božanske Istine, jedan je od najvažnijih sadržaja vjerovjesničkih posebnosti, jedna od najvećih njihovih odlika. Produbljeno shvatanje postojanja kao „cjeline“ te potpuno razumijevanje emaniranja stvari – one su jedna drugoj uzor – u načelnoj formi, kao i razumijevanja pretpostavki jedinstva koje ima poziciju obilježja kosmosa svojstvenog postojećim stvarima i pojavama, olakšano je svim vjerovjesnicima, na čelu s njihovim Prvakom, s.a.v.s., a to im je najvrjednija nadnaravnost uopće.
Iako ljudski rod i u naše vrijeme sriče abecedu činjenica koje se tiču čovjeka, bića i metafizičkog svijeta, zajedno s naučnim proširivanjem i tehnološkim napretkom, vjerovjesnici su prije hiljada godina dostojanstveno stajali pred tim činjenicama. Tačno su zajednicama kazali šta je trebalo kazati u vezi s vraćanjem stvari svome Gospodaru. Neki su to činili uopćeno, a neki govoreći detaljno, putem neobičnog aparata, svoga posebnog mjesta kod Uzvišenoga Gospodara i stalnog dostavljanja iz metafizičkog svijeta.
Vjerovjesnici te činjenice nisu dokučivali naučnoistraživačkim niti eksperimentalnim metodama raširenim u naše vrijeme, već su tu nauku i znanja dokučivali zahvaljujući širini srca i posebnim odnosima s Uzvišenim Allahom, pored sposobnosti razuma, osjećanja, predosjećanja i shvatanja, koje su premašivale granice ljudskog predviđanja. Oni su uviđali da je sve postojeće u nadleštvu jedne neusporedive moći, uvjeravali se u jedinstvo znanja i moćnu volju u svemu postojećem, na svakome mjestu. Čitali su i tumačili dokaze, znakove i znamenja koja ukazuju na očitovanje Jednoga Jedinog u liku svih stvari i zbivanja. Obznanjivali su da su oni zagovornici i zastupnici monoteizma u osjećanjima, mislima i vjerovanju.
Veoma teško je navesti nešto sa čime je došla znanost do sada, a što se tiče odnosa između čovjeka, bića i Božanstva, kao činjenice na koju su vjerovjesnici ukazivali prije nekoliko milenija. Nauka još uvijek u mnogim područjima tapka na mjestu. Danas ispravlja ono što je jučer smatrala tačnim. Greške nastoji ispraviti otklanjajući ih s mogućom greškom. Samu sebe stalno koriguje štiteći relativne tekovine raznim pretpostavkama. Koliko god se trudila, ne uspijeva prekoračiti granice analiziranja partikularija. Slobodno se može reći da nauka sve do danas nije iznijela neki stabilan sud o temama u koje nastojimo prodrijeti, jer još nije osjetila potrebu da raniji sud zamijeni nekim zrelim plodom. Nauka nikako nije dovoljna da izrazi Apsolutnu Istinu, jer to što pruža ne premašuje ono što može zadovoljiti tek putnike u prolazu i biti zajam za one koji traže privremen zajam.
Upozoravam da ovim što sam rekao ne želim omalovažiti vrijednosti nauke i njenih plodova, ili potcijeniti značaj naučnog istraživanja. Naprotiv, mislim da su nauka i njeni plodovi veoma važan sistem vrijednosti, koji zaslužuje poštovanje i uvažavanje. Cilj mi je ukazati na izvor znanja kojem se danas pažnja ne obraća, iako je to najbolji izvor u izražavanju istine o čovjeku, postojanju i stvaranju, najpotpuniji i najobuhvatniji, pored pošteđenosti pogreške u onom o čemu govori i ka čemu vodi. Naravno, to je „vjerovjesništvo“ koje se uvijek čuvalo osvježavanjem. S izuzetkom u promjenama (mijenjana svetih tekstova u Tevratu i Zeburu od strane Židova i Kršćana) koje se događalo u nekim ranijim knjigama, savremena literatura je, u globalnim okvirima gledano radi jedne uopćene procjene, otkrila važne stvari koje se tiču poretka, harmonije i kretanja u postojanju i zbivanjima. Mi to prihvatamo s poštovanjem i uvažavanjem, ali su već mnogi, opremljeni posebnim aparatom, još u najstarijim historijskim vremenima, makar uopćeno, oglašavali podatke i tumačenja do kojih naše vrijeme dolazi koristeći najmoćniju tehnologiju. Ako je postojao neki naučni apstekt kojem se nije obraćala pažnja, ili nije bio respektovan koliko treba, mi tu, shodno svome odgoju, dižemo svoj glas i sasvim otvoreno, onoliko koliko nas snaga služi, jasno iznosimo ono što uistinu vidimo.
Mnogobrojne su činjenice koje moderna nauka pokazuje, a vjerovjesnici su ih već odavna dostavljali u raznim oblicima, makar u općim pregledima, jednim općim zahvatom, s osloncem na prostrane naravi, otvorene za Objavu i posebne umne odlike. Gdje god i kako god bila obavljena istraživanja o činjenicama koje su oglasili, provedena u modernim laboratirijama uz primjenu naprednih tehnologija, milioni ljudi još uvijek pojave procjenjuju mjerilima njihovih dostavljanja i tumačenja, idu njihovim korakom. Na drugoj strani, najnovije pretpostavke iznesene u ime nauke i filozofije mijenjaju se svakodnevno, shodno različitim novim teorijama. To znači da sadašnji ljudi od nauke polemišu sa svojim kolegama od jučer i na provjeru stavljaju ono do čega su došli. Jasno je da teorije, koje su izgledale čvrste i postojane, tokom tih polemika i propitivanja napuštaju svoja mjesta, da su na njihovo mjesto došli različiti novi stavovi. Tekovine koje su, u ime nauke, čuvane kao zjenica oka odlaze padajući jedna za drugom, a na njihova mjesta dolaze druge tekovine, koje hrle jedna za drugom! Što se tiče činjenica koje su dostavljali vjerovjesnici, one se i dalje čuvaju u svojoj izvornosti – osim nesretnih tumačenja onih sljedbenika koji su bili uskih shvatanja – zbog toga što se smatraju čvrstim temeljima kojima se uvijek treba vraćati. Ovo stoga što one počivaju na dostavljanjima koja su došla od Najvećeg Velikana – neka je slavljen – koji je sve postojeće organizovao kao scenu, ispisao kao knjigu i ukrasio kao veleban dvorac.
Zbog toga u zahvatanju podataka o istini vezanoj uz odnose koji postoje između čovjeka, postojanja i Stvoritelja treba ostaviti mjesta i za te koji su bili opremljeni specijalnim aparatom – vjerovjesnike, a.s. – koji su povezani posebnom vezom s Gospodarom moći, kao što i treba da niko osim njih ne bi iznosio tumačenja o suštini i smislu onog što je iza i ispred zastora postojanja.
Jasno je da je jedna od najvažnijih dužnosti tih odabranika definisanje, utvrđivanje, uređivanje i usklađivanje odnosa između bića i zbivanja, na jednoj strani, te življenja čovjeka i njegovog ponašanja, na drugoj strani, kao i utvrđivanje Biti Jednosti, koja posjeduje Apsolutnu moć, Koja stalno bdije nad tim skladom i harmonijom te definisanje odgovornosti čovjeka naspram svega toga. Oni su ti koji su uspijevali, na najiskreniji način i najuvjerljivijim stilom, odgovoriti na pitanja postojanja, posebno kad se tiču čovjeka: odakle je došao i kuda odlazi, radi čega je došao i zbog čega odlazi!?
Zato je neizbježno utočište tražiti samo u dostavljanjima poslanika Uzvišene Istine, ni u čemu drugom, radi dobijanja najpouzdanijih i najtačnijih podataka o pitanju svrhe i smisla postojanja na Zemlji, o pravilima kretanja kojih se treba pridržavati na tom putu, te o kraju puta. Ako to uspijemo, sasvim dobro ćemo razumjeti cilj i svrhu kretanja bića u njihovome nepregledno prostranom krugu. Dobro ćemo shvatiti šta je iza zastora postojanja i šta on zaklanja, dolazak i odlazak sa Zemlje koji se susljeđuju opčinjavajući razum. Doći ćemo do opuštenosti i mira u duši i mislima, smirenosti, opuštenosti i mira koji izviru iz znanja i posmatranja onoga što se vidi i što je skriveno u postojanju, onoga što je ispred i iza njega, kao i iz našeg shvatanja položaja i mjesta na Zemlji, kao važnog dijela bića, kako bismo se uklopili u opći sklad koji vlada među stvarima i zbivanjima, te iz usmjerenosti ka Uzvišenoj Biti koja je iznijela pobude i sredstva ovosvjetske i onosvjetske sreće, iz pridržavanja za Njegovo Uže, iz vjerovanja u ostvarenje vječnih želja kojima streme naše grudi, a samim tim nas i stalno štiti od neuspjeha i poraza.
Putevi sticanja znanja i njegova sredstva darovana čovjeku određeni su i ograničeni. Očigledno je da je i znanje stečeno tim sredstvima ograničeno i skučeno, a po svojoj naravi će i ostati skučeno. Mislim da mi i dalje nećemo moći imati znanja i spoznaje toliko da možemo razumjeti opći sklad i suštinu uravnoteženog poretka koji vlada na Zemlji, jednako kao što ne možemo shvatiti svrhu stvaranja, smisao našeg postojanja na ovome svijetu i važnost naravi našeg odnosa prema bićima. Činjenica je da čovjek na svojim plećima nosi odgovornost organizovanja života u skladu sa zakonima „kosmičkog poretka“ koji vlada nad svim postojećim te u skladu s visokim ciljevima s obzirom na njegovo mjesto među stvorenjima, kao što je obavezan i da život organizuje u skladu s onim što mu nalažu položaj i mjesto u postojanju. Sve dok čovjek uzde svog položaja ne preda nekom vodiču upućivaču, koji zna nepoznati dan putovanja u budućnost, šta je ispred njega i iza njega, neizbježno će zapadati u brojne greške i velike nevolje na putu koji se pruža uz uspone, niz padine, kroz krivine i stranputice s brojnim zamkama. Štaviše, vjerovatno neće nikad ni shvatiti željeni cilj stvaranja.
Mi ne možemo pouzdano predvidjeti s kakvim mogućim iznenađenjima ćemo se suočavati tokom kretanja životnim putem. Snaga će nam malaksati, kretanje se prekinuti, a nećemo se spasiti i izbjeći stranputicu i zabludu. Griješit ćemo u čitanju Knjige postojanja. Izložbu bića nećemo blagodarno razgledati niti ćemo smisao lijepog dvorca ovog svijeta, njegovu svrhu i unutrašnje tajne razumjeti sve dok se ne potčinimo vodičima i poslanicima koje je poslao Milostivi Gospodar Koji nas je iz „nekih drugih svjetova“ doveo da nas zadrži na ovome svijetu i njime nas provede do drugog obitavališta. On nam je naložio da povezujemo stvari i događanja – sve to je plod Njegove moći – te manifestacije zbivanja i raznih preobražaja, sa zakonima prirode, da nam se te divne pojave ne čine obične, da nam se horizonti ne pomrače.
Poslanici Istine, upućivači i sretnici koji ih slijede upravo su oni koji uvijek ispravno čitaju postojanje i zbivanja, koji prekopavaju po dubinama biti kidajući forme i slike, da bi prodrli do srži stvari, vidjeli smisao u materiji i proniknuli u nutrinu stvari na osnovu njihove vanjštine. Drugim riječima, u tumačenju postojanja oni se stalno usredsređuju na sadržinu, a inspiraciju traže u zrakama emaniranja različitih talasa koji na osnovu svakog traga pokazuje onoga ko ga je ostavio. Pošto su oni na duhovnom putu promišljanja bili povezani s Uzvišenim Stvoriteljem, razvili su dijelove nauke koje su primali i preobražavali u Božiju nauku. Duboko su zalazili u naravi čvrste srčane veze s „Poznatim“ – Uzvišenim Allahom, shodno horizontima spoznaje koje su dokučili. Dostigli su i lijepo „druženje“ sa svime u okruženju kao drage osobe i ka Uzvišenome se usmjerili osjećanja rasplamsalih kao da su, u svakom trenutku, bili pod mlazom duboke ljubavi i duševnog užitka.
Tim sretnicima je svojstveno specifično gledanje na postojanje i ono što ima iza postojanja. Oni sve motre svjetlošću pronicljivosti, stvari i događanja procjenjuju u krugu u kojem ih je postavila moć Uzvišenog Allaha. Sve zahvataju onako kako jeste, s njegovom suštinom. Dok postojanje tumače s obuhvatnim razumijevanjem, motre i cjelinu i dijelove. Računa vode o vaganju svega što obuhvata i što ima veze s njim povezujući ga s Uzvišenim Stvoriteljem. Nikad ne zapadaju u unutrašnju neusaglašenost. Zato su oni oduvijek uspijevali postići ispravno gledanje, pravilno razmišljanje i izražavanje istine vezane za čovjeka, bića i Božanstvo. Oni su i sami uspijevali objasniti Jednost sa svim bitnostima i neophodnostima. Uspijevali su objasniti stabilne uravnoteženosti između Božijih imena i Njegovih svojstava te suštinskih Božanskih posebnosti. Tako su oni ispravno i tačno izrazili posebnosti iz kruga Božanstvenosti i kruga Suverenosti, kao različitih vidova bujanja istog izvora.
Da se Božija volja nije iskazala dobročinstvom u slanju poslanika, ni najplodniji mozgovi, tokom neograničenog vremena i uz ogroman trud i zanimanje, ne bi nikad mogli dokučiti takve činjenice, a kamoli dokaziti stvarno stanje.
Ni mi od sada za promjene koje su se neočekivano događale u sadašnjim tumačenjima naučnih krugova nećemo izričito tvrditi da su plod proširivanja uglova gledanja i rezultat razvoja nauke u novom vremenu, ali je očigledno da je nastavak takvog stanja neodrživ! Kamo sreće da se ljudski rod, koji je sve do sada živio u strašnoj nevjerici i nemaru, nakratko osvrnuo na Božija dostavljanja i tumačenja vjerovjesnika o stvarima koje premašuju ljudska shvatanja, kao što je istina o postojanju i onom što je iza postojanja, oslobodio bi se zagušujuće atmosfere u kojoj se batrgao, koja mu je pružala zavodljive podatke. Zaplovio bi nebom vjerovjesničkih nadahnuća! Vjerovatno bi čovjek pri tome uspio bistrije sagledati istinu o postojanju i shvatiti položaj i odgovornost u kosmosu. Razumio bi šta ima iza zastora stvari i zbivanja. Pronikao bi u interakcijske odnose među njima, kao i odnose i opći sklad koji vlada u kosmosu. Vjerovatno bi tako živio na liniji ulaska u odnose s Uzvišenim Stvoriteljem, na jednoj strani, a izbjegao bi narušavanje poretka koji vlada u kosmosu uopće, i ne bi se sudarao s postojanjem, na drugoj strani. Međutim, ljudi, posebno grješne duše u našem vremenu, nisu postigli to vladajuće usmjerenje, već su ostali neposlušni Allahu i nastavili griješiti. Ostali su u neskladu sa stvarima i zbivanjima. Nikad se nisu izbavili iz patnji, a nisu to ni mogli jednostavno zbog toga što su im, uprkos ograničenosti dostupnih naučnih sredstava, riješenja problema izostajala i kad su bila sasvim jednostavna. Nije im bilo potrebno da otkrivaju ni sredstva ni mogućnosti kao podsticaje znanja, osim da makar i minimalno zavire u postojanje. Da su se odupirali greškama, da su ih stalno popravljali, rješenje bi se jednostavno postizalo.
Čovjek je trebao posmatrati sva bića koja ga okružuju, svijet u kojem živi, uravnoteženi poredak te opći sklad koji vlada među stvarima i pojavama. Trebao ih je posmatrati shodno širini i međusobnom prožimanju, zatim prema obimu svojih želja, zahtjeva i očekivanja, a ne prema uskosti vidika, skučenosti znanja i promjenljivosti misli. Tako mu se ne bi iznevjerila očekivanja od života koji živi, na putu kojim ide, kao ni nadanja koja, po prirodi stvari, ima vezano uz kraj putovanja. Međutim, on je uvijek gubio i još uvijek gubi! Izbaviti se iz gubitaka i razočarenja neće nikad, sve dok ne bude svjestan puta kojim ide.
Iz svijeta duša čovjek dolazi na ovaj svijet s kojeg će otići u Berzeh, a iz Berzeha u vječnost. Njemu je potrebno jedno znanje nad ljudskim znanjem, nad vremenom i mjestom, kako bi put nastavio s povjerenjem i samopouzdanjem, bez lutanja, oklijevanja i uznemirenosti na tome dugačkom putu koji u svakoj fazi ima neka posebna obilježja. Činjenica je da je on, uglavnom, slabić i savim nemoćan, da ne zna ni ono sa čim se susretne već na drugom koraku, čak ni kad se radi o ovom svijetu za koji tvrdi da ga poznaje jako dobro. Dakle, njemu uopće nije jasno šta želi na tom putu koji zahtijeva neki čvrst i utemeljen program. Taj put je jako dugačak, a stanice neizbrojive. Put je izrovan, usponi visoki, a provalije veoma duboke. Nije li potrebno obrazloženje koje će ukazati na potrebu za vođenjem rukama upućivača koji znaju etiku ponašanja na putu i načela toga napornoga kretanja ka pravom obitavalištu!?
Vjerovjesnici su tokom vremena svi ispunjavali misiju upućivanja, širili svjetlost putem ljudskoga kretanja. Ispred očiju putnika su s puta uklanjali sve što im je smetalo da vide. Hirizonte svojih sljedbenika su osvjetljavali činjenicama o povezanosti „Allaha, bića i stvari“, izbavljali ih iz tištanja osamljenosti i uznemirenosti zbog nepoznavanja puta.
Svaki vjerovjesnički korak je, počevši od prvog čovjeka koji je bio i prvi vjerovjesnik, iscrtavao zajednički put u temeljna pitanja. Bez predomišljanja je ukazivao na temeljna pitanja, kao što su Jednost, proživljenje nakon smrti, vjerovjesništvo, pobožnost, pravednost. Nastavljao je upućivanje, upozoravanje, razne vrste opominjanja važnošću pratećih pitanja, shodno vremenu, općim uvjetima i nivou umne zrelosti ljudi. Uvijek je pažnju sljedbenika skretao na visoke ciljeve. Linija ispravnosti u vjerskom životu jedna je kad se tiče temeljnih pitanja. Što se tiče pratećih, dodatnih pitanja, tu ima razlika koje su same po sebi razumljive i neophodne.
Kur'an je posljednje pozivanje, posljednje poslanje stasalom čovječanstvu. To posljednje Božije poslanje je potvrdilo čvrste temelje koji su izvorno sačuvani u svim vjerama. Obećalo je usvajanje svih zahtjeva vremena i mjesta, zapečatilo Knjigu vjere. Nakon toga, čovječanstvo treba nastaviti hod pod svjetlošću toga posljednjeg poslanja koristeći energiju razvoja i promjena vezanih uza svoj sistem, ostvarivati nastojanje da do Apsolutne Istine stigne uz njeno upućivanje.
Naravno, buduća vremena su vremena Kur'ana. Buduća dominacija je dominacija „Ponosa čovječanstva“, s.a.v.s. Uši ljudi osluškuju njegovo poslanje; buktinje koje svjetlost razastiru po putu - njegove su buktinje. Dakako, to je sada sasvim jasno - Kur'an je najveći ujedinitelj koji će sve vratiti pravoj Jednosti.
- Napravljeno na .