Pokret koji proizvodi vlastite modele
U ovom članku bih želio raspravljati o jednoj legendi, razgovarati o njoj, jer je to naša obaveza, premda je nju teško izraziti riječima. Međutim, ja bih, ako je ikako moguće, pokušao opisati osnovnu temu, a tema je: Značaj obnovljenog pokreta, pokreta koji je doživio svoj napredak na svakom dijelu planete, koji pupa, daje izdanke i cvat. Ja ne mislim da sam ja taj koji ima dovoljno znanja o ovoj temi; ono što znam o njoj saznao sam preko videosnimaka koje sam pogledao. Moje svjedočenje se oslanja na ono što sam čuo, a granice moga pera određene su mojim saznanjem. Ja ne znam da se ikada u nekoj eri dogodilo ovo o čemu pričamo! E pa recite kako da, onda, o tome razgovaramo! Sve što ja mogu izraziti bit će poput onoga koji pokušava opisati ruže i cvjetove nakon što je vidio samo jednu sliku jedne ruže ili cvijeta. Moja zadaća je više pokušaj da opišem jedinstvenu mustru, nijanse i vrstu svakog cvijeta i ruže gledajući samo sliku uvehle ruže; ni ruže ni cvjetovi u bašči ne mogu se opisati na ovaj način. Pa ipak, ja vjerujem da se čovjek treba odvažiti da razgovara o fenomenu ovog doba koji inspirira ljude pisma i savjesti. Ako neki ljudi koji su bliski Bogu nađu inspiraciju u ovom članku, ja mislim da će moj cilj biti ispunjen.
Bez obzira kakvim izrazom i stilom ovdje bude govoreno, riječ je o važnom fenomenu našeg doba. Taj pokret jeste pokret našeg doba koji smo pridodali našoj historiji; mi ovim iskazujemo naš respekt prema ovim posvećenim ljudima koji čine herojska djela. S druge strane, pošto se ovaj nježni povjetarac, ova topla atmosfera, ova svježa misao i ova ljubav i mehki vjetar osjećaju po čitavoj planeti, a mi o njemu budemo samo ukratko govorili, onda mi ne bismo iskazali respekt prema onim plemenitim osobinama kakve su velikodušnost i nesebičnost, koje gaje spomenuti posvećenici.
Prema tome, ovaj pokret je fenomen o kojem treba pisati i govoriti. Nekoliko desetina prilježnih ljudi sakupilo se sa svih strana radi Božijeg rizaluka, stalno razmišljajući o svojim čežnjama, odnosno o želji da izađu u svijet. Za njih nisu postojale “strane zemlje” ili “nepoznata mjesta”. Bilo je to u vrijeme kada niko nije mogao dokučiti na šta će to izaći. Oni su bili puni odlučnosti, čvrste namjere i samopouzdanja. Oni su suspregli svoju ljubav prema svojoj zemlji i svome zavičaju zamijenivši je ljubavlju prema svome pozivu. Bili su svjesni toga kakvi ih napori očekuju kada započnu raditi u ime Boga i kada ih je bilo samo nekolicina, ali – oni su krenuli i na istok i na zapad s riječima:
Mi hodimo stazom ljubavi,
mi smo bolesni od nje.
Nigari[1]
U najuzbudljivijem periodu svoga živiota, kada ovozemaljski užici i materijalni ciljevi neodoljivo privlače mlade ljude, kada zov tijela pritišće ljudsko srce i dušu, oni su otišli u ova mjesta sa strašću da ispune ono na šta su ih gonile njihove težnje; u njihovim srcima najprije je buknulo ushićenje. Ovaj odlazak u inozemstvo nije isto što i odlazak od kuće zaljubljene omladine koju lažna sirena tjera da svoje živote predaju nesretnom vremenu, omladine koju vodi samo njezina mašta o životu, odane svojoj srceparajućoj tjelesnoj ljubavi, čudne samoj sebi i nemoćne da dosegne željeni cilj. Pozvanje ovih mladih ljudi bilo je iz srca, utemeljeno na emocijama, na svijesti i odlučnosti; ono je imalo dubinu ispravnog vjerovanja i iskrenosti. Vi možete reći da je njih na ovaj put pokrenula, po svojoj prirodi, dinamična vjera, prirodni uvjeti za rad na Božijem putu, ideali kojima su posvećeni, da ih je na to nagnala Beskrajna Svjetlost, ili rad za Božiji rizaluk onih njihovih prethodnika koji su odustali od svojih želja i svojih najmilijih da bi izrazili sami sebe. Zaista, nisu ih u tome spriječili njihovi nedostaci, niti su popustili pred preprekama na tom putu. Išli su u najudaljenije dijelove svijeta, nikad ne zasitivši ljubav svojih srca prema poklonu koji im je Uzvišeni podario, uvijek sa željom da se susretnu s Njim. Oni su išli i išli: putevima koji su se ponosili njima, na kojima su ih meleci bodrili, a, prirodno, šejtani ih bili po prsima. Ali, oni su išli i išli: bez konja i kola, bez oružja i bez municije. Njihov izvor energije bilo je nevjerovatno vjerovanje i ushićenje njihovih srca koja su ključala kao magma; na horizontu ispred njih stajala je sreća čovječanstva, zadovoljstvo, radost. Njihova sudbina je poput sudbine ashaba (drugovi poslanika Muhammeda, s.a.v.s.) i njihovih nasljednika. Malo nakon zore oni su stigli, sa svojom čednošću i čistotom, s ponašanjem koje je bilo ravno melekanskom. Oni su postali tema za legendu, priča neuvehlog sjećanja. Donosili su bujice vječne svjetlosti gdje god su stizali. Palili su vatre svuda oko sebe, čiji su plamen, žar i dim bili sreća. Čarolije tiranije i mraka su nestajale ispred njih. Nevjernički udari nisu im dali spavati, tama je neprestano grmila. Laži, klevete i intrige su se iznova javljale kao prepreke. Sve ovo je rađalo neuljudne misli i netrpeljivost, netolerantnu arogantnost, čineći da na scenu stupaju neke druge ideje i praveći klopke vjeri. Međutim, sve je to bilo uzalud; svjetlost je svukuda zasjala. Svjetlost koja je isijavala iz vječnosti obuhvatila je cijeli svijet. Nikada nijedno vrijeme ili epoha nisu donijeli takve duše. Iako je bilo još mračno na maglovitom horizontu, zavodljiva tama i sirove ideologije su dokinute.
Sada je došlo vrijeme da govore ove blistave duše. Kroz njih se treba otkriti humanitet, koji će zauzeti svoje mjesto u hijerarhiji kreacije. To je generacija na koju se dugo čekalo. Budući da su ljudi čekali na njih, gdje god su oni došli, svugdje su iskazivali neobičnu sklonost ka poštivanju Boga i svoj respekt prema ljudskom rodu. Njihove oči su uperene tamo gdje je Najmilostiviji, pokorno i ponizno, očekujući vrijeme kada će u punom sjaju zasjati svjetlo koje je već oslobođeno, dok njihove glave i stopala dodiruju tlo. Bez obzira kako današnji ljudi gledali na njih, oni su djeca sutrašnjice; oni su tajna blistave budućnosti. Ovi sretni ljudi, koji su vjesnici obnove, svaki na svoj način, drže cvijeće prijateljstva u svojim rukama, a na svojim usnama nose pjesmu svojoj braći i sestrama. Njihovi jezici, oštriji od sablje, uzgojeni su kur'anskim vodopadima, njihove riječi imaju Božansku dimenziju. Njihove riječi su uništavale mrak, ali nikome nisu nanijele štetu. Oni su donijeli zvuk rajskih rijeka u dometu svojih glasova, ali ih ne napušta čežnja za Džennetom. Ustvari, ovim ljudima ne trebaju ni ruke ni jezici. Njihova čista lica, koja čovjeka podsjećaju na Boga, gdje god se ugledaju, magična su; riječi se spotiču o mudrost koja isijava iz njihovoga ponašanja, a jezici zašute. Njihove sjene osvijetle čak i noćne leptirice, a da i ne spominjemo njihovo svjetlo, koje zaslijepi svakoga ko mu priđe. Mi ispravno kažemo: “Jezici i riječi nemaju šta govoriti tamo gdje su djela. Kada ponašanje govori, čemu bilo kakav govor?” Oni su predstavnici ove istine. Oduvijek je postojala saradnja između dobrih ljudi na Zemlji, međutim, maniri i riječi posljednje grupe takvih ljudi su potpuno različiti. Teško mi je reći da su oni jedinstveni, ali kada me zamole da nešto kažem o njima, u prvi mah ne mognem ništa reći, već samo kažem: “Oni su poput meleka”, i tu stanem.
Gdje god ove blistave duše dođu, suha pustinja se pretvori u zelenu bašču Edena zahvaljujući svjetlu koje oni isijavaju. Mnogo je ugljena koji se pretvori u dijamante. Prirodno blato i kamen podignuti su na stepen zlata i srebra. Danas svi govore o njima i čekaju dan kada će ljubav, bratstvo i tolerancija koje su oni obećali biti ostvareni. Samo oni koji miješaju tamu i svjetlo i koji troše svoje živote na tjelesna zadovoljstva govore protiv njih. Ti udarci nisu lahki. Vukovi i šakali su iskezili svoje zube. Budale su uznemirene. Ovo je za mene sasvim normalno, pa kažem: “Svako pokazuje svoju istinsku prirodu.”
Ma šta da se desi, uprkos svima koji gase svijeće, ovi ljudi imaju želju prosvijetliti srca koja su žedna svjetla gdje god oni dođu, oni opominju čiste prirode na laži koje leže iza stvari i događaja, oni oglašavaju univerzalne humane vrijednosti neiskvarenim dušama.
Ja čvrsto vjerujem, baš kao što su jednom interkontinentalne smetnje bile savladane zahvaljujući Kur'anu, da će ljubav, respekt i dijalog biti zastalno uspostavljeni, te da će nova platforma za sporazum biti utemeljena na naporima ovih sretnih ljudi u naše vrijeme. S njima je prepoznat humanitet naše nacije, nacije s nasmiješenim licem i sretnom sudbinom. Zašto samo ova činjenica danas ne bi bila obistinjena? Plima ljubavi među ljudima počela je u gotovo svakome mjestu gdje su ovi misionari stigli. Tamo se već povjetarci sreće i radosti, jedan za drugim, mogu svuda osjetiti. Štaviše, otoci mira, koje možemo osjetiti u netaknutim tvrđavama harmonije i stabilnosti, nastaju u našoj blizini, kao i u daljini.
Ko zna, možda i u bliskoj budućnosti, zahvaljujući ovim volonterima koji su sebe posvetili životima drugih ljudi, njihov duh obuzme i druge; svijest i logika će komplementarno prožeti i druge; fizika i metafizika će se prestati boriti i povući će se u vlastite prostore; sve će dobiti priliku da izrazi ljepotu vlastite prirode vlastitim jezikom; kompliciranost zakonodavnih propisa i principa stvaranja bit će ponovno otkrivena; ljudi će žaliti zbog besmislenih borbi koje su vodili jedni protiv drugih; atmosfera mira, koja još nije prevladala na tržnicama, školama i domovima, uspostavit će se; puhat će povjetarci sreće; čednost neće biti vrijeđana; poštenje neće biti napadano; srca će uvijek odisati respektom prema drugome; niko neće drugom zavidjeti na njegovoj reputaciji ili imetku; moćni će se pravedno odnositi prema slabima; slabi i siromašni će dobiti priliku da humano žive; niko neće biti hapšen na temelju samo sumnje; stan i radno mjesto neće biti napadani; niko neće prolivati ničiju krv; slabi neće plakati; svako će obožavati Boga i voljeti ljudski rod. Samo na taj način će ovaj svijet, koji je jedna galerija raja, postati Eden koji fascinira sve koji u njemu žive.
[1] Seyyid Nigari – poznati pjesnik iz Azerbejdžana, istaknuti autor sufijske poezije u 19. st.
Autor ovaj članak posvećuje nebrojenim aktivistima u obrazovanju koji su obišli čitavu planetu da bi priskrbili kvalitetno obrazovanje i promovirali mir između različitih nacija i kultura. Tokom čitavog svoga života i karijere Gullen je vazio o važnosti obrazovanja i usmjeravao svoje slušaoce da učestvuju u obrazovnim aktivnosti i da ih pomažu.
- Napravljeno na .