Obrazovanje od bešike do motike

Glavna obaveza i svrha ljudskog života jeste traženje znanja i spoznaje. Takav napor, poznat kao obrazovanje, jeste jedan proces u kojem mi – u duhovnoj, intelektualnoj i fizičkoj dimenziji svoga bića – stječemo stepen na kojem postajemo savršeni obrazac stvaranja. Od rođenja, na početku naše zemaljske faze, na našem putovanju iz svijeta duha do vječnosti, mi smo potpuno nemoćni i krajnje zavisni od drugih. Suprotno nama, većina životinja na ovaj svijet dolaze kao zrela i potpuno usavršena bića. U toku nekoliko sati, dana ili mjeseci, životinje nauče sve što im je potrebno za preživljavanje, kao i sve što im je potrebno za odnos s okolinom i drugim bićima. Naprimjer, vrapci ili pčele stječu svoju zrelost, sve fizičke i društvene vještine koje su im potrebne, za samo dvadesetak dana, a nama treba dvadeset ili više godina da bismo postali zreli.

Mi smo rođeni nemoćni i bez znanja o zakonima života pa smo primorani tražiti pomoć od drugih. Nakon godinu ili više tek stajemo na svoje noge i počnemo se pomalo kretati, a kada uđemo u petnaeste, trebalo bi tada da znamo šta je dobro, a šta zlo, šta je korisno, a šta štetno. Međutim, nama treba čitav život da bismo dostigli intelektualnu i duhovnu perfekciju. Naša glavna obaveza je steći perfekciju i čistotu našeg mišljenja, opažanja i vjerovanja. Izvršavajući našu obavezu služenja Stvoritelju, Skrbniku i Zaštitniku, prodirući u misteriju stvaranja našim moćima, mi dostižemo deredžu istinskog humaniteta i postajemo dostojni sreće i vječnog života u drugom, uzvišenijem svijetu.

Naš humanitet je direktno proporcionalan sa čistotom naših emocija. Premda se i oni koji su puni negativnih osjećanja i oni čije su duše pod utjecajem egoizma čine ljudskim bićima, upitno je da li su oni stvarno ljudska bića. Svako može trenirati svoje tijelo, ali samo mali broj je onih koji obrazuju svoje umove i odgajaju svoja osjećanja. Prvi trening proizvodi jaka tijela, a drugi – duhovne ljude.

Naše unutarnje moći i obrazovanje

Od vremena Ibn Miskevejha^[1] ljudske moći ili “pokretačke sile” dijele se u tri kategorije: razum, srdžbu i pohotu. Razum obuhvata našu moć opažanja, imaginacije, kalkulacije, sjećanja, učenja itd. Srdžba se odnosi na moć samoodbrane, koju su islamski eksperti za jurisprudenciju definirali kao ono što je neophodno za odbranu našeg vjerovanja i vjere, duševnog stanja, imovine, života, porodice i drugih svetih vrijednosti. Pohota je ime za pokretačku silu u pozadini naših animalnih apetita:

Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu, a najljepše mjesto povratka je u Allaha (Ali Imran, Imranova porodica, 14).

Ove pokretačke sile mogu se naći i kod ostalih stvorenja. U svakom slučaju, kao žudnje, inteligencija ili predodređenost da brane život i teritoriju, ove sile su reducirane kod svih stvorenja, osim kod ljudi. Svako od nas je jedinstveno obdaren slobodnom voljom i konsekventnom obavezom da disciplinira svoje moći ili sile. Ova borba za disciplinu određuje naš humanitet. U kombinaciji jednih i drugih, i u skladu s okolnostima, naše moći se često izražavaju kroz zavidnost, mržnju, neprijateljstvo, licemjerje i hvalisavost. Sve one zahtijevaju da budu disciplinirane.

Ljudska bića nisu sastavljena samo od tijela i duha. Svako od nas ima dušu koja traži da bude zadovoljena. Bez ovoga ne možemo pronaći istinsku sreću ili perfekciju. Duševno zadovoljstvo je moguće samo kroz spoznaju Boga i vjerovanje u Njega. Omeđen fizičkim svijetom, naš vlastiti tjelesni ego, vrijeme i prostor osjećaju se kao tamnica. Mi možemo pobjeći iz ovog zatvora putem vjerovanja i propisanog ibadeta, te uzdržavanjem od krajnosti dok upotrebljavamo naše moći ili sile. Mi ne smijemo tražiti uništenje naše pokretačke sile, nego moramo upotrijebiti našu slobodnu volju da bismo ih pročistili, te ih kanalisali i upravili ka vrlini. Naprimjer, mi ne možemo očekivati da eliminiramo seksualnu strast, nego je moramo zadovoljiti na dozvoljen način kroz reprodukciju. Sreća leži u reduciranju naše seksualne strasti na dozvoljene granice pristojnosti i čednosti, a ne u razvratu i raskalašenom životu.

Isto tako, zavidnost se može upraviti u natjecanje lišeno zlobe, koje nas inspirira da imitiramo one koji se odlikuju dobrotom i dobročinstvom. Primjena primjerenog discipliniranja našeg razuma rezultirat će stjecanjem znanja i ultimativnom shvatanju i mudrosti. Pročišćena i odgojena srdžba vodi u hrabrost i uzdržanost. Discipliniranje naše strasti i želje razvija čednost.

Ukoliko se svaka vrlina zamisli kao središte kruga, a svaki pokret izvan središta kao porok, onda će porok postajati sve veći što ga više udaljavamo od središta. Svaka vrlina ima bezbroj mogućih poroka, pošto postoji samo jedno središte kruga, ali i beskonačan broj tačaka oko njega. Irelevantno je iz kojeg pravca se javlja devijacija, jer je skretanje od središta, u bilo kojem pravcu, porok.

Postoje dvije krajnosti koje se odnose na svaku moralnu vrlinu: nedostatak ili prekoračenje. Te dvije krajnosti povezane s mudrošću su glupost i lukavost; povezane s hrabrošću, one su kukavičluk i naglost; a povezane sa čednošću, one su letargija i nekontrolirana pohota. Na taj način perfekcija jednog čovjeka, ultimativna svrha naše egzistencije, leži u održavanju ravnoteže i umjerenosti između te dvije krajnosti koje se tiču svake vline. Prenosi se da je Alija ibn Ebi Talib rekao:

“Bog je odlikovao meleke intelektom bez seksualne želje, strasti ili srdžbe, a životinje srdžbom i žudnjom bez intelekta. On je uzvisio ljudski rod darujući mu sve ove osobine. Prema tome, ukoliko čovjekov intelekt nadvlada njegovu žudnju i grubost, taj se čovjek uzdiže na deredžu iznad melekanske zato što je ovu deredžu doseglo ljudsko biće uprkos preprekama koje ne uznemiravaju meleke.” Popravljanje zajednice moguće je samo kroz uzdizanje mlađih generacija na stepen humaniteta, a ne eliminacijom onih koji su na krivom putu. Ukoliko sjeme vjere, tradicije i povijesne svijesti ne proklija po čitavoj ovoj zemlji, pojavit će se novi zli elementi i rasti u svakome mjestu u kojem nije iskorijenjeno zlo.

Istinski smisao i vrijednost obrazovanja

Obrazovanje putem učenja i vođenja hvalevrijednog načina života uzvišena je dužnost koja je manifestacija Božijeg imena Rabb (Odgajatelj i Uzdržavatelj). Ispunjavajući ovu dužnost, mi smo u stanju dosegnuti istinski nivo humaniteta i postati korisni članovi društva.

Obrazovanje ima životnu važnost kako za društvo, tako i za pojedinca. Prije svega, naš humanitet je u direktnoj srazmjeri sa čistotom naših emocija. Iako se i oni koji su puni zlih osjećanja i čije su duše pod utjecajem egoizma smatraju ljudskim bićima, prije će biti da je to, onda, pod znakom pitanja. Jer, većina ljudi odgaja svoje tijelo, a samo manji broj njih odgaja svoj um i osjećanja. Drugo, poboljšavanje zajednice je moguće uzdizanjem novih generacija na stepen humaniteta, a ne uništavanjem onih koji su loši. Bez sjemena vjere, tradicionalnih vrijednosti i historijske svijesti po čitavoj zemlji će neminovno proklijati i rasti novi negativni elementi, umjesto da ti elementi budu iskorijenjeni.

Budućnost jedne nacije zavisi od njezinih mladih generacija. Svaki čovjek koji želi osigurati svoju budućnost mora uložiti trud i energiju, jednako koliko za sve druge obaveze, da bi odgojio svoju djecu. Nacija koja podbaci u vezi sa svojom omladinom ostavlja tu omladinu da bude predmet stranih kulturnih utjecaja, izlaže opasnosti njihov identitet i podvrgava ih kulturnom i političkom slabljenju.

Uzroci zbog kojih danas posmatramo kako se mlada generacija izvrgava porocima, kao i uzroci nesposobnosti vladajućeg aparata i sličnih nacionalnih problema mogu se pronaći u preovladavajućim okolnostima i vladajućim elitama koji su bili prije dvadeset pet godina. Na isti način, oni koji su zaduženi za obrazovanje današnjih mladih naraštaja bit će odgovorni za poroke, ali i vrline koje će se pojaviti u narednih dvadeset pet godina. Oni koji žele predvidjeti nacionalnu budućnost nikada ne mogu precizno procijeniti važnost obrazovanja i odgoja koje se daju mladim ljudima. “Stvarni” život je moguć samo putem znanja. Prema tome, oni koji zapostavljaju učenje i podučavanje mogu se ubrajati u “mrtve”, iako su živi; mi smo stvoreni da učimo i da drugima prenosimo ono što smo naučili.

Donositi ispravne odluke – to zavisi od posjedovanja čvrstog uma i zdravog mišljenja. Znanje prosvjetljuje i razvija um. Um koji je lišen znanja i spoznaje ne može donijeti pravu odluku, on je uvijek izložen prijevari i podvrgnut obmanjivanju.

Mi smo uistinu ljudi ukoliko učimo i u drugima budimo želju za učenjem. Vrlo je teško reći za one koji su neuki i koji nemaju želju za učenjem da su uistinu ljudi. Isto tako se pod znak pitanja može staviti i to da li učeni ljudi koji ne obnavljaju i ne popravljaju sebe, da bi bili uzor drugima, jesu uistinu ljudi. Status i zasluga stečeni učenjem i znanjem su viši i trajniji od onih statusa koji se steknu na neki drugi način.

Pridavši veliki značaj učenju i podučavanju, mi moramo odrediti šta je to što treba biti naučeno i čemu se treba podučavati, te kada i kako to činiti. Iako je znanje vrijednost sama po sebi, svrha učenja je ta koja znanje čini vodičem u životu i osvjetljava put do ljudskog savršenstva. Prema tome, neadekvatno znanje je samo opterećenje za učenika, a znanje koje izravno ne vodi uzvišenim ciljevima jeste samo jedna obmana.

Međutim, znanje koje se stekne za legitimne svrhe je neiscrpni izvor sreće za učenika. Ljudi uvijek traže one koji posjeduju takav izvor, kao što traže izvor svježe vode, jer samo su posjednici takvog izvora znanja osposobljeni da ljude vode ka dobru. Znanje ograničeno na prazne teorije i neprobavljene dijelove saznavanja, znanje koje budi sumnje u umu i zamračuje srca samo je “gomila đubreta” u kojoj se batrgaju razočarane i zbunjene duše. Jer, nauka i znanje trebaju otkrivati prirodu humaniteta i misterije kreacije. Svaka spoznaja, čak i ona “naučna”, legitimna je samo ukoliko baca svjetlost na misterije ljudske prirode i osvjetljava mračne sfere egzistencije.

Porodica, škola i sredina

Ljudi koji žele osigurati svoju budućnost ne mogu biti ravnodušni prema obrazovanju i odgoju njihove djece. Porodica, škola, sredina i mas-mediji moraju sarađivati da bi se dobio željeni rezultat. Suprotstavljene tendencije među ovim vitalnim institucijama podvrgnut će mlade ljude kontradiktornim utjecajima koji će ih zbuniti i koji će raspršiti njihovu energiju. Posebno mas-mediji moraju dati svoj doprinos u obrazovanju mladih generacija tako što će provoditi obrazovnu politiku koju je odobrila zajednica. Škole moraju biti usavršene do maksimuma, u smislu nastavnih programa, naučnih i moralnih standarda učitelja i fizičkih uvjeta. Porodica mora osigurati neophodnu toplinu i atmosferu u kojoj se djeca odgajaju i rastu.

U ranim stoljećima islama, umovi, duše i srca težili su razumijevanju onoga čime je Gospodar nebesa i Zemlje zadovoljan. Svaki razgovor, diskusija, korespondencija i događaj bili su usmjereni ka tom cilju. Kao rezultat toga, ko god je u to bio uključen, usvajao je ispravne vrijednosti i duh sredine u kojoj je živio. To je bilo tako kao da je sve bilo učitelj koji je pripremao um i dušu pojedinca i razvijao njegovu ili njezinu sposobnost da dostigne visoki nivo islamskih nauka. Prva škola u kojoj smo primali nephodno obrazovanje za svoje usavršavanje bila je – kuća.

Kuća je životno važna za uzdizanje zdrave generacije i osiguravanje zdravog društvenog sistema ili strukture. Ova odgovornost se nastavlja kroz čitav život. Impresije koje primimo od svoje porodice ne mogu se izbrisati u kasnijem životu. Štaviše, kontrola porodice nad djecom u kući i njihovo podučavanje da poštuju svoga brata i sestru, da su emocionalno vezana za svoje igračke nastavlja se u školi, gdje ona pokazuju respekt prema svojim prijateljima, knjigama, mjestima koja posjete. Roditelji moraju hraniti umove svoje djece znanjem i spoznajama prije nego se ona počnu baviti beskorisnim stvarima, jer duše bez istine i znanja su polja u kojima niču i rastu loše misli.

Djeca će primiti dobar odgoj kod kuće samo ukoliko postoji zdrav porodični život. Prema tome, brak je taj koji oblikuje zdrav porodični život i doprinosi napretku nacije i čovječanstva. Mir, sreća i sigurnost kod kuće uspostavljaju međusobnu skladnost između supružnika u mišljenju, moralu i vjerovanju. Dvoje koje je odlučilo da uđu u brak moraju dobro upoznati jedno drugo i uzeti u obzir osjećanja, čednost, moral i vrline radije nego bogatstvo i fizički šarm. Dječiji nestašluci odražavaju atmosferu u kojoj ona rastu. Disfunkcionalni porodični život se intenzivno odražava kako na duh djece, tako i na duh čitavog društva.

U porodici se stariji članovi trebaju odnositi prema mlađima sa saosjećajnošću, a mlađi trebaju poštovati starije. Roditelji trebaju voljeti i poštovati jedno drugo, a prema svojoj djeci se odnositi s ljubaznošću i odgovarajućim osjećanjima. Prema svakom djetetu oni trebaju jednako pravedno postupati i ne smiju praviti diskriminaciju među njima. Ukoliko roditelji ohrabruju svoju djecu da razvijaju svoje sposobnosti i da budu na korist i sebi i svojoj zajednici, oni će svojoj naciji dati jedan novi čvrsti temelj, a ukoliko oni ne kultiviraju primjerena osjećanja kod svoje djece, oni će u društvo pustiti samo jednog škorpiona.

Škola i učitelj

Škola se može usporediti s laboratorijom; ona nudi eliksir koji može spriječiti ili izliječiti životne bolesti, a učitelji su ti koji imaju znanje i mudrost da pripreme i daju ovaj eliksir.

Škola je mjesto učenja, gdje se nauči sve u vezi s ovim i onim svijetom. Ona može baciti svjetlo na vitalne ideje i događaje i osposobiti učenike da razumijevaju svoju prirodu i sredinu. Škola može brzo otvoriti put za otkrivanje smisla stvari i događaja, i uz pomoć toga voditi učenike do cjelovitog mišljenja i kontemplacije. U suštini, škola je mjesto posebne vrste ibadeta, a učitelji su “posvećeni predvodnici”.

Istinski učitelji siju čisto sjeme i čuvaju ga. Oni se bave onim što je dobro i korisno, oni vode djecu kroz život i onome što ih u njemu očekuje. Da bi škola bila istinsko sredstvo obrazovanja, učenici najprije moraju biti naoružani idealom, ljubavlju prema svome znanju i željom da ga iskoriste na najbolji način; oni moraju posjedovati dobar moral perenijalne humane vrijednosti. Njihov društveni identitet mora biti sagrađen na ovim temeljima.

Obrazovanje se razlikuje od učenja. Mnogo ljudi može učiti, a samo mali broj se obrazuje. Zajednice sastavljene od pojedinaca koji nemaju uzvišenih ideala, lijepog ponašanja i humanih vrijednosti su poput neuljudnih pojedinaca koji nemaju vjernosti u prijateljstvu ili koji su konzistentni u neprijateljstvu. Oni koji povjeruju takvim ljudima – uvijek se razočaraju, a oni koji se na njih oslone – prije ili kasnije će ostati bez podrške. Najbolji način da se ljudsko biće naoruža humanim vrijednostima jeste zdravo vjersko obrazovanje.

Preživljavanje jedne zajednice zavisi od idealizma i dobrog morala, kao i od sposobnosti da ona dostigne neophodni nivo naučnog i tehnološkog progresa. Zbog toga se trgovina i zanati trebaju podučavati, barem na osnovnom nivou. Dobra škola nije samo zgrada u kojoj se daju samo teoretske informacije, nego instituicija ili laboratorij gdje se učenici /studenti pripremaju za život.

Strpljenje je veoma važno u procesu obrazovanja. Obrazovanje ljudi je najsvetiji, ali u isto vrijeme i najteži zadatak u životu. Uz to, da bi bili dobri primjeri, učitelji moraju biti veoma strpljivi dok ne postignu željeni rezultat. Oni trebaju dobro podučavati svoje učenike/studente, obraćati se njihovim intelektima i srcima, dušama i osjećanjima. Najbolji način da se ljudi obrazuju jeste da se svakom pojedincu posveti posebna pažnja, uvijek imajući na umu da je svaki pojedinac jedan poseban, različit “svijet”.

Škola svoje polaznike snabdijeva mogućnostima stalnog čitanja i ona govori čak i kada šuti. Zbog ovoga, iako se čini da ona zauzima samo jedan dio našeg života, škola, ustvari, dominira kroz čitav naš život. U ostatku svojih života učenici obnavljaju ono što su naučili u školi i ne prestaju crpiti iz školskog iskustva. Učitelji treba znati kako pronaći put do učenikovog / studentovog srca, kako ostaviti neizbrisiv pečat na njegov ili njezin duh. Oni moraju testirati informaciju koja prolazi do studenta tako što će je najprije rafinirati kroz svoj duh i prizmu svoga srca. Dobra lekcija donosi više koristi učenicima nego puka informacija ili vještina; ona ih uzdiže u prisusvo nepoznatog. Ovo omogućava studentu da unese maštu u stvarnost stvarī, da svaki događaj sagleda kao znak nevidljivog svijeta.

[1] Ibn Miskevejh (u. 930-1030) – muslimanski etičar, filozof i historičar. Njegova knjiga iz etike Tahdhib al-Akhlaq (Pozlata morala), pod utjecajem Aristotelovog koncepta značenja, smatra se jednim od najboljih ekspozea islamske filozofije. Njegova univerzalna historija Kitab Tadžarib al-Umam wa Ta'aqub al-Himam (Pomračenje Abbasovičkog hilafeta) zapažena je po svojoj upotrebi svih dostupnih izvora i ocjenjena kao veliki doprinos razvoju islamske historiografije.

Tweet

Whatsapp