Ljubav prema bogu

U ovom mračnom i zlokobnom vremenu, kada je naša srca obuzeo osjećaj neprijateljstva, kada su nam zagadili i duše, kada su se zloba i antagonizam oteli kontroli, kristalno je jasno da su nam ljubav i merhamet potrebni kao voda i zrak. Međutim, izgleda da smo mi zaboravili na ljubav, a riječ saosjećanje se tek ponekad čuje. Mi nemamo merhameta jedni za druge, mi nemamo osjećaja ljubavi prema drugim ljudskim bićima. Naš osjećaj samilosti je uveliko umanjen, srca su nam otvrdla, a horizonti zamračeni neprijateljstvom, pa sve i svakoga vidimo u crnom. U svijetu danas ima gomila tirana koji se gnušaju i spomena tolerancije, a samo mali broj nas zagovara dijalog. Većina naših savremenika traži samo sukobe, većina kleveće svakog drugog, većina nas reži na onog drugog pokazujući mu samo svoje zube i kandže, a naše riječi zaudaraju na krv.

Među pojedincima i među narodima egzistira zastrašujuća strast za razjedinjavanjem, a većina nas svoja obraćanja počinjemo riječima “Mi”, “Vi” i “Ostali”. Nikako da se naša mržnja raspadne i rasprši! Zatvorili smo se u vlastite torove, čime pokazujemo da ćemo i u budućnosti nastaviti živjeti s istim osjećajima. Udaljili smo se jedni od drugih, pa se ova distanca i razjedinjenost reflektiraju u svakom našem činu. Razbacali smo se tamo i ovamo baš kao bopci tespiha ili brojanice, pa iako se smatramo vjernicima, jedni drugima nanosimo više patnje i boli nego što to jedni drugima čine oni koji ne vjeruju u Boga.

A sve je to stoga što smo se mi odrekli Boga, a onda je i On zanemario nas! Zato što ne vjerujemo u Njega i ne volimo Ga onako kako se od nas traži, On je povukao osjećaj ljubavi iz naših srca. Ono što mi danas činimo – što je duboko zapretano u našim dušama gdje si ne dopuštamo da patimo u čežnji za Njim – jeste da izgovaramo egoističke gluposti o “sebi” i “tebi”, te da jedni druge etiketiramo kao “reakcionare”, “nevjerničke fanatike”, da stalno proizvodimo scenarije da bismo s višeg položaja svrgnuli jedni druge. Kao da smo ukleti, kao da smo zaista lišeni svakog osjećaja ljubavi pa niti volimo niti smo voljeni, a žudimo za merhametom, saosjećanjem i blaženstvom. Mi nismo voljeli Boga, pa je On zato odstranio ljubav iz naših srca. Svejedno koliko mi budemo čekali, On će učiniti da volimo jedni druge samo kada se okrenemo Njemu i kada budemo voljeli Njega, jer mi smo se udaljili od izvora ljubavi. Putevi kojima mi idemo sigurno ne vode do Njega, već obrnuto: ti putevi nas udaljavaju od Njega. Naše duše, koje bi trebale primati bujice ljubavi, danas ne primaju ništa. Naša su srca poput suhe pustinje; u našim nutrinama su spilje koje liče na jazbine divljih zvijeri. Ljubav prema Bogu je jedini lijek protiv ovih negativnih tokova.

Ljubav prema Bogu je suština svega, jer to je najčistiji, najbistriji izvor ljubavi. Samilost i ljubav koje se uliju u naša srca dolaze od Njega. Svaka vrsta odnosa među ljudima razvijat će se u skladu s našim odnosom prema Njemu. Ljubav prema Bogu je naša vjera, naše vjerovanje, naš duh u našem tijelu. On nam je dao život, i to što smo ovoga časa živi, to se može zahvaliti samo Njemu. Suština svekolikog našeg postojanja jeste Njegova ljubav, a završetkom našeg života mi nastavljamo živjeti u toj Božanskoj ljubavi u obliku raja. Sve što je On stvorio zavisi od te ljubavi, jer On je svoju vezu s ljudskim rodom uspostavio na blaženstvu ljubavi.

Sfera manifestacije ljubavi je duša. Mi možemo bilo čemu usmjeriti svoju dušu, ali ona je uvijek okrenuta ka Bogu. Patnje koje nastanu zbog dezorijentacije i gubljenja u raznovrsju prije nego u Božijoj jednoći – to smo sami sebi prouzročili.^[1] Ukoliko bismo našu ljubav pokazali samo Bogu, a ničemu i nikome drugome, mi bismo bili u stanju dokučiti ljubav u njezinom pravom smislu; bili bismo daleko od raznih stvari na koje rasipamo ljubav i izbjegli bismo pripisivanje Bogu druga. Na taj način bismo ostali poput onih koji kroče Pravim putem, s našom ljubavlju i našim odnosom prema svemu postojećem.

Višebošci idole smatraju nečim što treba obožavati samo zato što su ih obožavali njihovi preci. S druge strane, Bog je Onaj koji se voli i obožava zato što je On Bog. Njegovo gospodarenje i Njegova veličina zahtijevaju od nas da budemo Njegovi robovi. Mi se uvijek trudimo obožavati Ga, izraziti našu ljubav prema Njemu, zahvaliti Mu za sva naša dostignuća, izraziti naše oduševljenje Njime, našu duhovnu vezu i bliskost s Njim.

Iz ovozemaljske perspektive, kao razlozi za ljubav uzimaju se ljepota, savršenstvo, oblik i harmonija u fizičkoj pojavnosti, veličina, reputacija, moć, pozicija, status, prosperitet, porodica i rod. Neki ljudi, s vremena na vrijeme, zapadnu u grešku pa Bogu pripišu partnera – zbog prekomjerne ljubavi prema spomenutim fenomenima i oduševljenja njima, a upravo ti fenomeni pokazuju postojanje idolatrije ili višeboštva. Takvi ljudi su obično skloni klanjati se lažnom božanstvu kakvo je fizička ljepota; oni aplaudiraju njezinoj perfekciji, oni se klanjaju pred zemaljskom veličinom, oni žrtvuju svoj humanitet i slobodu za kapital ili moć, laskaju svojoj požudi za pozicijom i statusom. Na ovaj način, šireći ljubav i naklonost prema nemoćnim stvorenjima, pred kojima ne samo što rasipaju svoje emocije, koje bi se prije i poslije svega morale davati Onome koji je Moćan i Silan, oni i nasmrt pate zbog neuzvraćene ljubavi ili zbog ravnodušnosti i nevjernosti onih kojima poklanjaju svoju ljubav.

Što se tiče vjernika, oni, na prvome mjestu, vole Boga, a njihova osjećanja prema drugima izviru iz ljubavi prema Bogu. U ime samo Njegovog zadovoljstva, oni su u vezi sa svakim ljudskim bićem i sa svim drugim stvorenjima, te u Njegovo ime oni izjavljuju svoju ljubav i poštovanje prema svemu drugom.

Zaista, ukoliko se u razmatranje ne uzme Bog, svaka ljubav prema ovom ili onom objektu je uzaludna, beznadna, nesigurna i besplodna. Iznad svega, vjernik mora voljeti Njega i imati ljubav prema drugima samo zato što je sve drugo raznovrsna manifestacija i odraz Njegovih Božanskih imena i svojstava. Isto tako, ljudi se mogu oduševljavati nekim ili nečim drugim samo ako u njima vide Božiju moć i ljepotu. Zbog toga, nama trebaju čisti i čedni ljudi koji na licima svih ljudskih bića mogu čitati Božije ajete ili znakove. Zaista, za one koji tako mogu dešifrirati stvari, za njih je svako stvorenje blistavo ogledalo i pohvala ispisana u velikom znaku; ljudsko lice je, iznad svega, odraz tajne Milostivog.

Sve od čega si stvoren ogledalo je Njega, ogledalo Njegove jednoće! (Hakani)^[2]

Kako je veličanstven ovaj kuplet: ne samo što nam kazuje o našem statusu, nego on izražava samu stvarnost! Ako je ljudsko biće misteriozno ogledalo skrivene Ljepote – a, bez sumnje, ono to jeste – onda se čovjek mora okrenuti toj ljepoti očima svoga srca, koje su tu da bi svjedočile o Njenoj manifestaciji i očekivale povjetarce koji čovjeka odnose u još dublju ljubav. Dakle, da bi On bio zadovoljan, da bi se čovjek Njemu umilio, čovjek na sve načine i sve mora učiniti da bi Mu se približio. Poput ključa na katancu Riznice tajni, čovjek mora biti spreman da se u svakome momentu okrene svojoj ljubavi. Na taj način, ako je ljubav Sulejman, onda je srce Sulejmanovo prijestolje i sultan će se, prije ili kasnije, spustiti na svoje prijestolje.

Jednom kada Sulejman zasjedne na svoj tron, drugim riječima, kada ljubav uđe u srce, onda ljudi stalno misle o Njemu, govore o Njemu iz dubine duše, kušaju Njegove blagodati, otvoreno i jasno, u vodi koju piju, u hrani koju jedu i u zraku kojeg dišu. Štaviše, oni osjećaju toplinu Njegove blizine u svim svojim djelima. Ljubav postaje sve dublja, srca počinju gorjeti njezinim plamom. Ponekad ih ta ljubav smori, ali oni se nikad ne žale zbog toga, oni nikad ne klonu, već upravo obrnuto: oni tu ljubav smatraju poklonom od Njega. Oni gore poput peći koja nema ni dima ni plamena. Oni šute o svojoj ljubavi, nikom ne kazuju za nju, nikom ne otkrivaju svoju tajnu niti svoju radost.

Ovaj put je otvoren za svakoga. Ipak, ovdje se suština sastoji u tome da putnik bude iskren i odlučan. Kada vjernik shvati da svaka ljepota, savršenstvo, veličina, nadmoćnost i veličanstvenost pripadaju Bogu, onda se on svjesno i dragovoljno okrene Njemu, s ljubavlju koja pristoji Njegovom Uzvišenom Biću. Ova ljubav, ako ne strast, jeste za Njega i u Njegovo ime; ona je izvor ljudske ljubavi i čežnje na svoj jedinstveni način. Nakon svega, u svakom srcu koje se oslanja na islamske principe, koji ga discipliniraju, ne može se primijetiti nikakva devijacija, niti ono dopušta bilo kakav nered u ljubavi. Vjernici vole Boga zato što je On Bog, a njihova ljubav prema Njemu nije vezana ni za kakav zemaljski ili izvanzemaljski obzir. Oni filtriraju i kušaju čitave šadrvane ljubavi, čitave vodopade čežnje za Bogom uz Kur'an veličanstveni i principe koje je uspostavila Najuzvišenija Duša.^[3] Takvi ljudi, uslijed njihove ljudske nesavršenosti, ove principe uzimaju kao barijeru na putu kojim idu. Iako ih ponekad obuzme potpuni ljubavni žar, njihova djela ostaju ispravna, pravedna; ljubav prema Bogu, ma kolika bila, nikad ih ne poremeti u dobročinstvu. Umjesto toga, gledajući u Njega kao Istinskog Moćnika i Zaštitnika svega, Koji se spoznaje preko Svojih imena i svojstava, oni vole Boga svim srcem, čistom, svetom i poštovanja punom ljubavlju.

Vjernici vole Boga više nego išta drugo; prije i poslije svega, On je istinska ljubav i istinska čežnja, i samo On se obožava, samo Njime vjernik se oduševljava. Vjernici čeznu za Bogom i svakim svojim djelom oni svjedoče da su Njegovi robovi. U ime ove predanosti, oni na prvom mjestu vole poslanika Muhammeda, Ponos ljudskog roda, koji je bio vjerni i istinski tumač Božije esencije, imena i svojstava Njegovih, i koji je bio Pečat svih Božijih poslanika i vjerovjesnika – neka je mir s njime. Slijedeći njega, vjernici vole sve poslanike i Božije prijatelje koji su istinski Božiji namjesnici na Zemlji, najblistavija ogledala i najpredanije sluge Svemoćnoga Boga koje ispunjavaju Njegove ciljeve i koji grade i planiraju red na Zemlji. Nakon toga, vjernici vole mlade naraštaje zato što je Bog njih odlikovao nad drugim ljudima time što oni bolje razumijevaju i procjenjuju ovaj prolazni svijet. Nakon toga, oni vole ovaj svijet zato što je on oranica za budući svijet i manifestacija Njegovih lijepih imena. Onda, oni vole svoje roditelje zato što su oni, kao heroji privrženosti i samilosti, preuzeli odgovornost da izvedu djecu na selamet. Konačno, oni vole djecu zato što ona iskreno čuvaju roditelje i osjećaju prisnu bliskost s njima. Sve se ovo može smatrati znakovima srdačne ljubavi prema Bogu i ljubavi u ime Boga.

Oni koji ne vjeruju vole ljude kao što se voli Bog, dok vjernici vole ljude u ime Boga; ovo je potpuna razlika. Ljubav usmjerena prema Bogu, koja se ispoljava kroz vjerovanje i molitve, jedinstvena je za uzorite vjernike. Dok se tjelesna ljubav temelji na svojevoljnosti i jastvu koje poziva na zlo, na grijehu i neposluhu koji su skriveni u ljudskoj prirodi, ljubav prema Bogu i načini kako jē zaljubljenici u Njega ostvaruju je poput napitka koji anđeli žude piti. Ukoliko ova ljubav naraste do toga stepena da se zaljubljenici počnu odricati svega – materijalnog ili duhovnog – u ime Onoga kojeg vole, i napuštaju sve, u njihovom srcu živi samo njihov Voljeni; srce je ispunjeno samo mišlju o Njemu, ono kuca u skladu s tom mišlju, dok oči tu ljubav izražavaju svojim suzama. Srce kori oči zašto otkrivaju tajnu, dok se prsa hlade njihovim suzama. Jecajući i u srcu krvareći, oni pokušavaju od drugih sakriti svoju muku, pa kažu:

Ti tvrdiš da si zaljubljen, onda se ne žalosti zbog ljubavnih jada, ne kazuj drugima da patiš zbog ljubavi. (Anonimni pjesnik)

Zaista, ljubav je sultan, srce je prijestolje, jecaji nade i čežnje izraženi na serdžadi u najudaljenijim ćoškovima glas su tog sultana.

Ovaj jecaj i serdžada nikada se drugima – koji nemaju to iskustvo, koji za to ne znaju – ne otkrivaju, jer to su uzletišta ka Bogu. Pošto je to uzbudljiva ljubav prema Sveznajućem, onda ona mora biti čuvana u intimi, njoj se ne dopušta da izleti iz svoga gnijezda.

Kada je riječ o trivijalnoj ljubavi, onda možemo konstatirati da njezini zaljubljenici lutaju tamo i ovamo, oni svakome govore o svojoj ljubavi, ponašaju se kao da su ludi, na svaki način otkrivaju svoju ljubav. S druge strane, oni koji su zaljubljeni u Boga, ašici, iskreni su i mirni. Polažući svoje glave na Božiji prag, oni se povjeravaju samo Njemu. S vremena na vrijeme se onesvijeste, ali oni nikad ne otkrivaju svoje tajne. Oni su u službi Njemu svojim rukama i nogama, svojim očima i ušima, svojim jezicima i usnama; oni duboko razmišljaju o Njegovim uzvišenim svojstvima. Uronjeni u svjetlost Njegovog Bića, oni, poput umrlih, iščezavaju u Njegovoj ljubavi. Pošto osjećaju Boga, oni gore i uzvikuju: “Još, još!” Kada dođu do vrhunca svojih srca, oni i dalje uzvikuju: “Još, još!” Oni nikada nisu zadovoljni ljubavlju, iako i vole i voljeni su, i zato ponavljaju: “Još, još više!” I pošto nastave moliti za još više ljubavi, Predivna Draga im otkriva zastore i prezentira im mudrost stvari koje nikada ranije nisu vidjeli, i šapuće im mnoge tajne iz onoga što osjećaju, što vole i o čemu razmišljaju pred Njom. U svemu što vide oni pronalaze dražesnu manifestaciju Njezine ljepote. Odustavši u potpunosti od vlastitih moći, u određenom momentu oni svoju volju povežu s Njom, osjećaju Njezine zapovijesti i uzdižu svoju deredžu (poziciju) u srazmjeri s tim koliko vole i koliko su voljeni, koliko spoznaju i koliko su spoznati. Pokoravajući se Bogu i vjerujući u Njega, oni izražavaju svoju ljubav prema Njemu. Oni su vrata svojih srca zatvorili rezom na tako siguran način da nikakav stranac nikada ne može ući u ovu čistu kuću. Svim svojim bićima oni svjedoče Boga; njihovo slavljenje Njega i zahvala Njemu izlazi izvan granica razuma.

S druge strane, njihovo vjerovanje u Božiji odgovor na njihovu ovakvu vjernost Njemu je nepopustljivo. Oni su u Božijoj prisutnosti tačno onoliko koliko je On prisutan u njihovim srcima, i zato se oni trude da su uvijek ispravni i uspravni pred Njim.

Kada Boga vole toliko duboko, oni se nikada ne ponašaju poput kreditora, već obrnuto: samo misle na svoj dug prema Njemu. Otprilike je tako Rabija el-Adevija^[4] kazala: “Kunem se Tvojim svetim Bićem, ja Te ne obožavam tražeći Džennet od Tebe, nego zato što Te volim i što je moje robovanje povezano s mojom ljubavlju.” Kao takvi, oni se kreću sa slapovima ljubavi prema Njegovom carstvu, čuvajući Njegove blagoslove i Njegovu ljubaznost u svojim dušama. Sa svojim srcima, oni se stalno trude biti što bliže Njemu, i sa svojim razumom, oni posmatraju pojavni svijet u ogledalima Njegovih imena. Oni slušaju glasove ljubavi u svemu, oni su očarani miomirisom svakog cvijeta, a u svakom lijepom prizoru vide odraz Njegove ljepote. Ono što oni prema Njemu osjećaju, slušaju ili razmišljaju nije ništa drugo do ljubav, pa je onda u njihovim očima svekoliko postojanje jedna izložba ljubavi i jedna harmonija ljubavi koju oni slušaju.

I kada ljubav jednom razapne šatore u dolini njihovih srca, sva suprotstavljena stanja izgledaju isto kao, naprimjer, mir-nemir, sreća-nesreća, ljutina-slatkoća, ugodnost-neugodnost, žalost-zadovoljstvo – sve daje isti zvuk i isto izgleda. Zaista, za zaljubljena srca patnja se ne razlikuje od zadovoljstva. Za njih je patnja vrlo ljekovita, tako da oni piju bol i muku kao da su rijeke Dženneta. Ma šta se dogodilo, oni ostaju jednako vjerni i predani Njemu, Bogu. Oni su ljubav prema Njemu ukrasili poštovanjem i poslušnošću prema Njemu. Njihova srca kucaju u skladu s ovom potčinjenošću i drhte od straha od neposluha Dragoj. Oni traže utočište u Jedinstvenom Izvoru pouzdanja i pomoći. Ova vrsta traženja Božijeg pristanka čini ih vrlo dragim i traženim na ovom, ali i na onom svijetu. Jedina njihova briga i misao jeste Bog, i ništa drugo. Za njih je očekivanje da im se nešto vrati vrsta prijevare, jer oni smatraju da nije učtivo primiti blagodati koje oni nisu ni tražili. Oni neobično cijene te blagodati, ali su oprezni pred njima i za svaku jecaju: “Ja tražim utočište kod Tebe od iskušenja ove blagodati!”

Ono što je za njih nedokučivo postignuće jeste vatrena žudnja na najvišem stepenu, u kojoj se gube sve žudnje i želje. Ljubav se temelji na osnovnim principima kao što su pokajanje, budnost, strpljenje, samoposjedovanje, bliskost, ljubav, čežnja i drugi kojima se postiže ova pozicija. Prva lekcija na putu ljubavi jeste pročišćenje, lišavanje vlastitih želja, usmjeravanje svih svojih misli i komunikacije k Njemu, zanimanje samo onim što vodi k Njemu, očekivanje da se On pokaže i odlučno ostajanje, kroz čitav život, tamo gdje ćeš Ga jednoga dana sresti. Na ovom putu, ljubav je zaluđenost ljubavlju; žar koji šiklja, entuzijazam i želja, kada taj žar postaje istinska priroda ljudskih bića, pristanak na svako djelo koje zadovoljava Onoga ko se voli; samoposjedovanje kao opreznost da se ne postane opijen blagodatima slušanja ili osjećanja Njegova prisustva, ili od Njegovog izravnog vođenja.

Što više ljudi u sebi razviju gore navedene osobine, to su veće promjene u njihovom ponašanju. Ponekad oni traže niše ili mihrabe gdje će Mu se povjeriti, a ponekad, pod utjecajem raznovrsnih briga, oni razgovaraju s Njim i jade Mu se na tugu zbog odvojenosti. Oni su napunjeni radošću kada očekuju ujedinjenje i osvježavaju se suzama sreće. Ponekad oni uopće ne vide šta se oko njih događa, jer oni kušaju jedinstvo u raznovrsju, a ponekad se gube u miru i ne mogu čuti čak ni svoj glas.

Ljubav raste i razvija se u grudima mudrosti. Mudrost se uzgaja spoznajom Boga. Oni koji nisu mudri – oni ne mogu ni voljeti. Oni čije je opažanje slabo, također, ne mogu dosegnuti mudrost. Povremeno Bog usađuje ljubav u srca i pokrene unutarnji mehanizam u njima blagodareći one koji najviše žude za njom. Bilo kako mu drago, oslanjanje na čuda i bespomoćno čekanje je jedna stvar, a aktivno čekanje beskrajnog je nešto sasvim suprotno od toga. Iskreni robovi na kapiji Jednog Jedinog svoje nade polažu u djelo i imaju dinamičan stav pa, dakle, oni proizvode energiju koja je dovoljna da napuni cijeli univerzum, energiju materijaliziranu u djelima punim strahopoštovanja.

Ovakvi ljudi su vjerni zaljubljenici, koji su u sebi otjelotvorili određene karakteristike. Oni svako svoje djelo čine da bi stekli zadovoljstvo Drage i da bi svoje vjerovanje uvijek držali na dispoziciji, kao što je pisao Nesimi:^[5]

Draga, ja ne želim da ostavim Te kao razočarani ašik; prije bih volio da mi srce rasporiš nožem!

Uprkos činjenici da oni uvijek čeznu za Njegovim društvom, oni nikada ne cvile. Oni uklanjaju sva očekivanja koja nisu od Njega iz svojih duša i misle samo o Njegovoj prisutnosti. Njihov razgovor – to je razgovor zaljubljenih i zato njihovi glasovi dostižu anđeosku čistotu.

Za njih, ljubav je sve. Oni mogu živjeti bez tijela, ali ne i bez duše. Oni vjeruju da u njihovim srcima nema mjesta ni za što drugo osim za ljubav prema Dragoj. Kao takvi, čak i kada su najčistiji i najslabiji na svijetu, oni imaju status na kojem bi im pozavidjeli i kraljevi. Oni su veliki u svojoj malehnosti, moćni u svojoj nemoći, imućni u svome siromaštvu toliko da zapovijedaju čitavim univerzumom. Iako liče na slabašni kandilj, oni su poput energetskog izvora koji je dovoljan da osvijetli Sunce. Iako se svako okreće za iskrenim zaljubljenikom, ovdje je jasno ko je Taj za kim se oni okreću. Kada se oni okrenu Njemu, oni postanu iskra, čak i nešto manje, oni postanu ništa zaboravom svega što pripada njihovoj egzistenciji.

Život bez Njega za njih je gotovo bezvrijedan. Život bez Njega i nije život. Život bez ljubavi je prazan, istrošen život, a svaka slast i zadovoljstvo koji nisu s Njim povezani nisu ništa drugo do placebo (tobožnji lijek). Oni neprestano govore o ljubavi i čežnji i smatraju one koji nisu kao oni sasvim različitim od njih.

[1] “Dezorijentacija i gubljenje u raznovrsju” je autorova asocijacija na nemogućnost da se okrene volji Jednog Jedinog Boga, umjesto potčinjenosti mnoštvu ovosvjetovnih božanstava kakva su prekomjerni kapital, prezrena sila, sklonost nelegitimnim užicima, itd. Idolatrija je druga manifestacija obožavanja raznih božanstava.
[2] Hakani Mehmed-bey (u. 1606.) – divanski pjesnik čija je Hilya (književni žanr u kojem se opisuju fizičke ljepote Božijega poslanika Muhammeda) prva u svojoj vrsti.
[3] Misli se na poslanika Muhammeda – Bog ga blagoslovio i mir mu podario.
[4] Rabi'a al-'Adawiya (c. 703-805) – žena evlija neobično velike pobožnosti.
[5] Nesimi (u.1404.) – poznati sufijski pjesnik iz Bagdada, jedan od prvaka divanske literature. Ima dva divana na turskome i perzijskome jeziku.

Ovaj esej se prvi put pojavio u Örnekleri Kendinden Bir Hareket – Pokret koji proizvodi vlastite modele, Nil.

Tweet

Whatsapp