Sretno rođenje
Rođenje Ponosa živih bića smatra se jednim novim rođenjem čovječanstva uopće. Sve dok njime nije počašćen svijet, nije bilo razlike između crnog i bijelog, između dana i noći, između ruže i trna. Svijet je izgledao kao sveopći pogreb, a svim postojećim vladao je nered. Zahvaljujući svjetlosti kojom je svijet obasjan, svjetlost se odvojila od tame. Noć se pretvorila u dan, a svemir u knjigu koja se može čitati riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, poglavlje za poglavljem, kao da je sve ponovo oživljeno i došlo do svoje prave vrijednosti.
To što je svijet njime počašćen, smatra se svjetskim događajem, odnosno najvažnijim događajem koji se zbio na zemlji i na nebu, oživljenjem i novim životom čovječanstva istovremeno. Blistavim poslanjem koje je nosio u svojim rukama on je ponovo organizirao svijet, prema nebeskim vrijednostima i u ulozi tumača istina koje postoje iza zastora postojanja, tako što je pružio nova tumačenja i novo gledanje na svijet i pojave. Postojanje prije njega nije imalo nikakav smisao, nikakav osnov. Spone u svijetu bile su pokidane. Sve je svemu bilo strano. Kao da su prije njega opipljiva tijela na sceni postojanja bila simboli nabacani u zbrci apsurda. Živa bića doimala su se uhvaćenim u stisci prirodne selekcije, svakodnevno u šaci različitih vrsta smrti. U takvoj mračnoj bespomoćnosti čovjek je stalno jecao kao siroče i mučenik. Svjetlošću koju je Vjerovjesnik pronio pale su zavjese, a moć tame je odjednom nestala. Šejtani su se razbježali, zabluda je poražena, smirila se u dubinama Džehennema. Naravi svega su se promijenile: rušilaštvo se preobrazilo u izgradnju, međusobno trvenje u praštanje. Dolazak na svijet i odlazak s njega počeli su poprimati oblike prazničnih ceremonija; dolazak oblik rođendana, a odlazak oblik spremanja za put.
Otkako nas je njegova svjetlost pomilovala po glavi, u nama je nestalo straha od nestanka. Na užarene grudi izlile su se radosne vijesti o sjedinjenju s boljim svijetom. Zahvaljujući eliksiru kojim je napojio naša srca, kao i srce cijelog čovječanstva, počeli smo shvatati sebe i pronicati u svoje duše, razumijevati odnose u svemu oko nas. Počeli smo uspješno procjenjivati sklonosti i mogućnosti prisutne u nama i našim naravima, slutiti dimenziju beskraja svojstvenu nama. Da nije toga, ne bismo otkrili dubinu u dušama. Ne bismo se radovali putovanju koje nas vodi od mezara prema beskonačnosti. On je na naša srca prosuo osjećaje čežnje i čuvstva. On nam je oči obasjao svjetlošću. On nas je pripremio za putovanje u područja vječnosti i beskonačnosti.
U odnosu na obalu na kojoj čekamo početak tog dugog putovanja ispunjenog tajnama, on je kapetan broda i vođa puta. U odnosu na svijet prema kojem putujemo i u njega stižemo, domaćin je koji dočekuje goste, njihov vodič i zagovornik. Zato imamo odgovornosti prema njemu. Na to ne smijemo biti ravnodušni. Međutim, čudno je da smo tokom dugih vremena ostali nemarni prema simbolu svjetlosti i njegovome blistavom poslanju. Ne, nismo samo nemarni, već se ponekad ponašamo tako da ne pokazujemo dovoljno poštovanja i pažnje prema njemu.
Iako, u biti, u okviru određenih krugova, nastojimo u nekoj mjeri pokazati znakove proslavljanja njegovog rođenja tako što pribavimo malo slatkiša i šerbeta, a nekad i uključujući neke pjevače ili recitatore oda Poslaniku kako bismo dokazali da imamo veze s njim, ta sva nastojanja nisu dovoljna, ne odgovaraju njegovoj veličini. Ta proslavljanja ne dostižu čak ni poštovanje i interesiranje posvećeno nekim ličnostima iz historije koje ne bi mogle a da ne stanu mirno iz poštovanja prema Prvaku vjerovjesnika i poslanika. Ne vidimo, naprimer, ijedan prolom radosti ili izljev veselja kakve vidimo prilikom proslavljanja rođenja Mesiha, a.s., u okviru proslavljanja gregorijanske Nove godine.
Ono što bismo ovdje predložili ne bi bilo zakonom obavezno, jer to niko ne može zagovarati. Međutim, pitamo se, ne bismo li ta proslavljanja mogli, u ime Vjerovjesnikovoga blistavog poslanja, učiniti bogatijim, produbljenijim i ozbiljnijim?
Dani koji se tiču velikana Mesiha, a.s., proslavljaju se približno u svim zemljama, kršćanskim i nekršćanskim, uz pokazivanje velike radosti, veselja i zanosa. Ta proslavljanja traju i po nekoliko sedmica, pa i mjeseci. Tokom njih se vode i razgovori o tome. Svake se sedmice vrši razmjena čestitanja i poklona u ime proslavljanja. Ona postaju važan predmet poštanskog saobraćaja tokom tih dana. Zbog njih stalno zvone telefoni, dižu se slušalice. Sve prostorije kite se svijećama, a tržnice i trgovinske radnje kupaju se u svjetlosti sijalica. Dižu se graja i smijeh. Kuće se pretvaraju u pčelinje košnice u kojima se razdragano zuji o tome. U džamijama i mesdžidima odzvanjaju prigodne recitacije i pjesme. Svaki dan proslavljanja prolazi u vrtoglavom veselju.
Istina je da mnogi ljudi na tim karnevalima, na kojima se pomiješaju nosač i bogataš, ne znaju ni šta, ni zašto rade. Mnogi njihovi postupci budu smiješni, bez ikakvog smisla. Međutim, usprkos svemu, osjeti se i dah nečeg vjerskog, jer velik dio naroda zna šta radi.
U svakom slučaju, noći i dani vezani za Mesiha, a.s., stopili su se s mislima gotovo cijeloga ljudskog roda. Bili ljudi toga svjesni ili ne, nađu se u moru zanimljivih proslavljanja. Svejedno jesu li ta proslavljanja obredi, zabava ili lakrdija, ljudi se zateku kako u tome postupaju na način svojstven kršćanima, dijeleći njihova osjećanja. Stoje i sjede s takvim osjećanjima. Idu dotle da čak sijeku jelku i kolju ćurana. Piju šampanjac i ustrajavaju do opijanja. Na ulicu izlaze pijani ne znajući šta rade.
Naravno, mi, kao ni mnogi drugi, ne želimo pretvaranje prigode sretnoga, blagodarnoga i uvaženog rođenja niti islamske vjere, u takve karnevale. Niko nema ni takvu moć da može izvesti takvo pretvaranje. Međutim, kad god svijetom zavladaju laž i licemjerje, one koriste nesmotrenost i ljude hvataju u svoju mrežu. Kad to vidimo, sebi predbacujemo i pitamo se: “Zašto islamski svijet u rebiul-evvelu, jednako kao što obilježava rođenje Prvaka vjerovjesnika koje je bilo u to vrijeme, ne proslavlja i rođenje tog svijeta i njegovog proljeća, kao i dan izbavljenja čovječanstva, s istim osjećanjima i ushićenjem?”
Ne bi trebao niko ni pomisliti da mi ovim što smo rekli želimo povrijediti mjesto i značaj našeg velikana Mesiha, a.s., mjesto njegovih sljedbenika ili svećenika. Poštovanje i uvažavanje koje imamo mi muslimani za tog čestitog poslanika nemaju granica. Uvjereni smo također da poslanje s kojim je on došao čini važan stup sadašnje evropske civilizacije. Historičari i teoretičari filozofije civilizacija tvrde da, kad ne bi bilo poslanja Mesiha, a.s., s duhovnim i misaonim sadržajima, ne bi se pojavila evropska civilizacija, jer ona počiva na tri stupa, ili tri osnove, a to su: grčka misao (matematika), rimsko pravo, te, kao važan treći stup, kršćanska vjera. Ovdje trebamo primijetiti da, bez Ponosa živih bića, Muhammeda, s.a.v.s., i njegova upućivačkoga i blistavog poslanja, ne bi bilo civilizacije koja se zove islamska civilizacija. A da nije islamske civilizacije, zacijelo ne bi bilo ni evropske civilizacije.
Da nije bilo islamske vjere s tolerancijom i toplinom, njenog poštovanja za nauku i misao, da nije bilo privrženosti njima, da ona svojom nebeskom svjetlošću nije obasjala prostranstva Zapada, da nisu učenjaci i mislioci muslimani, Arapi, Turci i drugi, počevši od 10. stoljeća, u Evropu prenosili grčko-latinsku kulturu i Evropljane upoznali s njom, Zapad bi sve do sada ostao u pomrčini srednjeg vijeka. Kao što je poznato, matematika, fizika, hemija, astronomija, geometrija, medicina, kao i druge nauke, proizvod su Istoka, liven u islamskim livnicama. Usprkos postojanju jedne neobične grupe, koja smatra da je Zapad izvor svega što se tiče civilizacije, zasnivajući sve na ovoj tvrdnji, Zapad je bio prinuđen da, u hodu prema sadašnjoj civilizacijskoj poziciji, sačeka punih šest stoljeća nakon poslanja Mesiha, a.s., da sačeka i susretne se s islamom. Svejedno da li Zapad može taj susret priznati, ili ne – to je sasvim drugo pitanje – nesumnjivo je pretrpio utjecaje, od islama mnogo iskoristio, da bi svoju budućnost iscrtao pod njegovim svjetlima.
Usprkos tome što Zapad nije preuzeo i ono što čini osnove islamske civilizacije, ipak je mnogo preuzeo od islama i dobro to iskoristio. Ono što je preuzeo i sebi približio odigralo je veliku ulogu u oblikovanju evropskog uma i moderne misli. Zato možemo, zajedno s pjesnikom Mehmedom Akifom, reći sljedeće:
Svijet mu duguje u predstavljanju u svemu,
društvo i pojedinac, duguju njemu.
Sav ljudski rod duguje tom velikanu,
Bože, njemu nas pridruži na Sudnjem danu.
Mi smo stoljećima bili nesposobni da jedan dan, sedmicu, a kamoli mjesec, proslavljamo rođenje tog čestitog Poslanika, s.a.v.s., kojem duguje cijelo čovječanstvo, ne onako kako bi odgovaralo njegovome golemom stasu, već ni izjednačeno proslavljanju nekih zaslužnih ljudi iz historije, koji se s Poslanikom, s.a.v.s., ne mogu ni usporediti. Kad bi proslavljanja njegova rođenja bila organizirana niz dana, godina, pa i stoljeća, ona ne bi ispunila ono što on zaslužuje. Kad bismo mu spjevali svake noći desetke hiljada oda i kasida, ne bismo ispunili ono što mu pripada. Međutim, polazeći od narodne izreke koja kaže: “Vladaru pristaje vlast, a prosjaku prosjačenje”, reći ćemo: “Umjesto što ništa ne činimo, bolje bi bilo da činimo makar ono što možemo.” Zato bi trebalo organizirati naučne skupove, naslovljene približno kao “Okrugli sto o Vječnom poslanju”[1], tako što bi se skup svake naredne godine održavao u nekoj drugoj zemlji, što bi mu bilo posvećeno određeno vrijeme. Da je moguće, lijepo bi bilo sljedeću godinu obilježiti kao “Godinu Muhammeda, s.a.v.s.”, s tim što se lično osjećamo postiđenim pri samoj pomisli da jedna godina treba biti dovoljna da se posveti Poslaniku, s.a.v.s.
[1] Takav okrugli sto se u Turskoj održava jednom godišnje (prim. prev.)
- Napravljeno na .