Dva sveta bića: majka i otac
Nažalost, u vrijeme kada su mnoge vrijednosti bačene u zaborav i kada su urušeni temelji porodice i zajednice, roditeljski hak (prava koja roditelji imaju kod nas) je također ostao pod utjecajem ove opće degeneracije.
Majka i otac, dva dva sveta bića koja su na prvom mjestu kada je riječ o obavezi čovjeka da iskaže poštovanje, današnje razmažene generacije često doživljavaju kao teret na leđima. Ustvari, pravi teret predstavljaju djeca, jer još od dana svog rođenja stalno su na leđima roditelja i u njihovom naručju rastu i razvijaju se, ali iskrena ljubav kojom su roditelji obdareni čini da oni svoju djecu ne doživljavaju kao teret, već kao sveti amanet. Ljudska je obaveza, a u neku ruku i dug, da se djeca s poštovanjem odnose prema roditeljima koji su čitav svoj život proveli žrtvujući se za njih. Svaki čovjek bi morao biti svjestan vrijednosti svojih roditelja i smatrati ih povodom koji će im pomoći da zasluže Allahovu milost.
Danas, međutim, ne samo među onima koji ne poštuju Božiju riječ već i među onima koji tvrde da vole svoga Gospodara, vidimo da postoje čudovišta u ljudskom obliku, koja se neljubazno ponašaju prema svojim roditeljima, osjećaju gnušanje prema njima i drsko se ponašaju.
Dom spokoja ili kuća rastanka?
Žalosno je vidjeti da danas roditelji žive osuđeni na samoću i napuštenost. Na prve znakove starenja i gubljenja snage sebe vide u domovima za ljude s posebnim potrebama. Utjehu pokušavaju pronaći u kućama rastanka koje su nekad nosile naziv “vrata nejakih“, a danas je to malo uljepšano pa se zove “starački dom“. Tješe se cvijetom kojim im se pruži jednom u godini dana.
A kako da čovjek bude spokojan na mjestu gdje ne može da prigrli svoju djecu, gdje ne može u naručje primiti svoje unuke, i gdje ne može, posmatrajući svoju djecu koju je odgajao sa mnogo truda i ljubavi, da kaže “pilići moji“? Kako da čovjek pronađe sreću na mjestu gdje nema bližnjih koji bi ga pazili s ljubavlju i poštovanjem, gdje nema šerpe koja bi ključala samo za njega i gdje često nema nikoga ko bi nazvao i upitao za njega? U svojoj glavi smo stvorili sliku imaginarnog spokoja, vjerujući da će stanovnici tog doma unesrećenih ljudi zaista pronaći svoj mir ukoliko taj dom nazovemo ”domom spokoja“. Hvala Bogu pa postoje takve institucije i u njima iskreni ljudi dobre volje, pa samo zbog toga naše roditelje nismo u potpunosti prepustili ulici. Iako ih odbacujemo i prepuštamo tuđoj brizi, ipak im osiguravamo toplu hranu i udoban krevet. A nakon toga kao da ih forsiramo da osjete taj spokoj u čije postojanje smo sami sebe uvjerili. Zauzimamo odbrambeni stav te kao da govorimo: ”Šta još treba da uradim? Zar nemaju sve što im je potrebno?“
Kao da zaboravljamo da čovjek nije stvorenje poput životinje koja će da jede, pije i leži i kome je to dovoljno da se osjeća ispunjeno. Čovjek je biće koje stupa u odnos s okolinom, čija narav je otvorena spram prirode, te biće koje održava veze s djecom, unucima, pa i praunucima. To je, dakle, biće koje može pronaći spokoj jedino kada zadovolji sve potrebe za komunikacijom i vezama koje su dio njegove naravi. Zato ni sporadični pozivi i vještačko ponašanje, koje liči na sezonski šoping kada nam je jedini cilj da budemo viđeni, nikoga neće učiniti sretnim. Cvijet koji se jedanput godišnje utrpa u ruke roditelja ne može ugasiti njihovu tugu zbog rastanka; naprotiv, samo će potpiriti plamen čežnje koji gori u njima. Njima je potrebna pažnja, ljubav i jedan iskreni osmijeh. Hrana, piće i topla postelja nisu dovoljni da zadovolje njihove duhovne potrebe.
Kur'anski stil i roditelji
Kada je riječ o uputama Svete knjige i Poslanikovim savjetima, pitanje roditeljskog prava se vrlo često potencira, te se daju podsticaji ali i koriste mjere odvraćanja da bi se spomenuta prava ispoštovala i da bi se izbjeglo nanošenje nepravde prema roditeljima. S druge strane, ljudska priroda posjeduje ograničenu želju kada je riječ o brizi za druge ljude i zadovoljavanju njihovih potreba. Naklonost čovjeka da se posveti roditeljima nije osobina koja je od rođenja utkana u njegovu narav.
Naravno, svaki čovjek osjeća određenu dozu vezanosti za svoje roditelje. S druge strane, iako je roditeljska ljubav takva da će roditelj žrtvovanje za svoje dijete prihvatiti kao prirodan zadatak, briga djeteta o roditeljima ipak zavisi od toga koliko će dijete sebe natjerati da to uradi.
Eh, kada bi se dijete samo posvetilo tome da osigura zadovoljstvo roditelja, kada bi njihovo zadovoljstvo prihvatio kao put do Božijeg zadovoljstva i kada ne bi pokazivao manjkavost u činjenju hizmeta (briga i pomoć) prema njima, kada bi ih stalno gledalo u oči i trudilo se da ih nikada ne povrijedi, štaviše, kada bi zbog straha da ne uvehnu kao cvijet magnolije bilo pažljivo i onda kada ih dodiruje...
Roditelji zaista imaju puno pravo na takav odnos. Iz tog razloga Sveta knjiga Kur'an i sunnet (praksa Poslanika islama) stalno insistiraju na ovom pitanju koje zahtijeva korištenje volje u punom kapacitetu, i u to ime se koriste mnogobrojni podsticaji i mjere odvraćanja.
Roditeljsko pravo je tako važno u našoj vjeri da je čak i El-Sadik el-Masduk (Onaj koji potvrđenu istinu govori), s.a.v.s., na jedno pitanje odgovorio: “Zaista ne znam za djelo ravno džihadu (sveta borba za odbranu vjere)!“, da bi jednom prilikom, kada je jedan od ashaba (Poslanikovi suvremenici) došao sa željom da učestvuje u džihadu i upitao: ”Jesu li ti roditelji živi?“ Nakon što je dobio potvrdan odgovor, rekao mu je: ”Idi i čini im hizmet. Tvoj džihad je u njihovom prisustvu. Pribij se uz majčine noge, tu ćeš pronaći Džennet.“
Dalje, u zbirkama hadisa se govori o jednom čovjeku koji je došao kod Poslanika, Ponosa svemira, kako bi mu prisegnuo tom prilikom. Čovjek koji je tada bio nagrađen ulaskom u zlatnu halku plemenitih ashaba stisnuo je najsvetije ruke i rekao: „Potrčah da ti prisegnem, a roditelji mi zbog rastanka ostadoše uplakani.“ Poslanik ljubavi, s.a.v.s., je odmah povukao ruke i sljedećim riječima izrazio svoje nezadovoljstvo: „Vrati se roditeljima i nasmij ih isto onako kako si ih rasplakao.“
Hizmet ne smije biti izgovor!
Pogledamo li stvar iz ugla temeljnih pravila, ništa ne može biti izgovor kada je riječ o poštivanju roditeljskih prava. Svaki pojedinac je dužan da u potpunosti ispunjava svoje obaveze prema njima.
Ova dužnost predstavlja odgovornost koja obavezuje i ljude od hizmeta koliko i druge ljude. Određene nužnosti koje proizlaze iz ideje “naređivanje dobra i odvraćanje od zla“ (Emr-i bilmaruf nehj-i anilmunker) i cilja da se učini hizmet vjeri mogu nas obavezati na određene stvari. Može nam se desiti da nas obaveze odvedu u neke zemlje gdje ćemo biti daleko od porodice i domovine. No, šta god da nas snađe, gdje god da se zadesimo, te okolnosti ne mogu biti izgovor u slučaju zapostavljanja rodbinskih veza i brige prema roditeljima. Izgovori kao što su: ”Mnogo radim u ime hizmeta, zato ne moram brinuti o roditeljskim pravima“, nisu ništa drugo do jedna zabluda. S druge strane, činjenica da se neko drugo dijete ili rođak brine o roditeljima ne pošteđuje vas vlastite odgovornosti. Njihov hak (pravo) se prenosi na svu djecu podjednako.
Dakle, koliko god ideje hizmeta i hidžre bile važna, one ne smiju biti uzrok zapostavljanja roditelja. I dok borci za ljubav kroče svim dijelovima svijeta u ime ljubavi prema čovječanstvu, vrlo je važno da ne zaborave svoje roditelje, članove uže porodice i ostalu rodbinu. Možda bi trebali da rade na pripremi prostora za činjenje hizmeta koji će im omogućiti da obje dužnosti ispune u istom dahu.
Kamo sreće kada biste malo forsirali stvari i svoje roditelje uzeli k sebi. Ukoliko ne postoji mogućnost za takvo nešto, onda odredite neko razumno vrijeme i gledajte da ih u redovnim intervalima posjetite, poljubite im ruku i osvojite srca. Kada biste bar mogli nekoliko dana da ostanete kod njih, da vidite šta im je potrebno, da im pomognete u nekim poslovima i da im zadovoljite neke od potreba... Kada biste im pokazali koliko su zaista vrijedni, te im iskazali svoje poštovanje i naučili ponešto koristeći se njihovim iskustvima i umijećima... Kada biste se potrudili da izmognete sredstva i da ih bar nekoliko dana ugostite u svom domu, da im pokažete grad u kome živite i radite, da ih upoznate sa ljudima sa kojima se družite i da im srca obaspete spokojom...
Ako ništa od toga niste u mogućnosti da učinite – iako to nisu neizvodive stvari i oni su vrijedni toga – kada biste bar koristili današnja sredstva transporta i komunikacije, i kada biste im često telefonirali, štaviše, kada biste ih kontaktirali preko videotelefona ili putem interneta... Kada biste mogli da vidite njihova lijepa lica, a da i njih mine želja tako što će vidjeti vaš izraz lica... I kada biste sve te kontakte iskoristili kao povod da im pokažete važnost hizmeta koji činite, bilo da je to kada vam dođu u goste ili kada stupate u kontakt s njima telefonom ili internetom. Kada biste ih uvjerili da niste besposleni i raspušteni ljudi i kada biste mogli da im objasnite prirodu i karakter vaše dužnosti... Kada biste mogli da im objasnite da će dobiti mnoštvo sevapa jer su oni povod da dođete na ovaj svijet i činite hizmet, te da ih uvjerite da će zbog rastavljenosti i čežnje koju osjećaju imati priliku na onom svijetu da vječno budu sa vama, i na taj način im podarite osmijeh na lice...
- Napravljeno na .