Dobro dijete dolazi iz dobre porodice
U procesu odgajanja djece roditelji su obavezni da se, prije svega, međusobno usaglase oko načina odgoja. Majka je, po svojoj prirodi, učitelj, odgajatelj i vodič. Njena primarna dužnost trebala bi biti odgoj djeteta.
Djeca koja dolaze iz porodica u kojima majka ne posjeduje dar za njihovo odgajanje ili, uprkos njegovom postojanju, ne želi da preuzme potrebnu odgovornost, te djeca čiji očevi ne mare za njihove probleme su poput siročadi koji nemaju nijednog roditelja.
Ljubav, milost, pažnja, osjećajnost i dar za odgajanje djece osobine su kojima je Allah dž.š. počastio majku, utkao ih u njenu prirodu. Ovaj duhovni potencijal majka mora iskoristiti da bi svoju djecu izdigla na nivo istinske ljudskosti. Majka je, po svojoj prirodi, učitelj, odgajatelj i vodič. Njena primarna dužnost trebala bi biti odgoj djeteta. Hadis u kojem se kaže: “Onoga ko razdvoji majku od djeteta, Allah će na onom svijetu razdvojiti od njegovih bližnjih”, (Hakim) jasno ističe posebnost majčine uloge u procesu odgoja djece.
I dok majka čini ono što je rezultat njene obdarenosti, otac, shodno vlastitoj naravi i funkciji koju obnaša, treba da bude pažljiv, pronicljiv, spretan i oprezan. On se bavi politikom, službom, trgovinom i poljoprivredom, te po prirodi stvaranja popunjava jednu drugačiju prazninu u okviru porodice. Otac je svojom snagom, izdržljivošću i stamenitošću naklonjen drugačijim stvarima. Doduše, još od nastanka čovjeka, otac je bio nosilac zasebne odgovornosti.
Muškarcu su oduvijek pripadali teži fizički poslovi poput sječe drva, oranja njiva, sijanja i žetvi, teški građevinski poslovi ili poslovi u fabrikama. Smatram da bi muškarac trebao da zadrži primat u teškim poslovima koje obavlja uz pomoć tjelesne snage i čelične volje, te da se kloni ženskih poslova koji mu ne priliče. S druge strane, ni ženu ne treba usmjeravati prema poslovima koji prevazilaze njene tjelesne mogućnosti.
Majke su junakinje ispunjene ljubavlju
Iako muškarac predstavlja oličenje izdržljivosti, on, s druge strane, nije nosilac milosti i ljubavi. Ljubav predstavlja najznačajniju dimenziju majčinstva. Majka nosi svoje dijete u stomaku devet mjeseci. Donosi ga na ovaj svijet, pazi ga i odgaja, te u tom periodu prolazi kroz razne poteškoće. Majka se budi na svaki zvuk djeteta tokom noći, ustaje i trči mu u pomoć. Kada plače, ona je ta koja ga drži u naručju. Ovako izražena volja i htijenje, koje joj je utkano u njenu narav, čini da majka živi za svoje dijete.
U tom pogledu, porodično jedinstvo koje uspostavljaju, na jednoj strani otac, a na drugoj majka, prerasta u ognjište koje podsjeća na džennetske dvorce i u svjetlu takve porodice moguće je primjetiti i odsjaj beskrajnih prostranstava koja se nalaze iza ovog svijeta.
Prepuštanje djece vrtićima
Danas muškarci rade u jednom, a žene u drugom okruženju. U takvoj situaciji su djeca ostavljena nekom drugom da se brine o njima ili se nalaze u vrtićima. Dakle, ukoliko oba roditelja rade, dijete će neminovno osjećati dozu usamljenosti i napuštenosti. Roditelji se, u sličnim slučajevima, najčešće tješe riječima: “Tamo rade dobri i stručni ljudi, oni će paziti na djecu bolje od nas.” Ipak, ono što dijete želi su, pored ovih, i neke druge stvari.
U vrtiću mogu oprati prljavi veš vašeg djeteta. Nahranit će ga na vrijeme. Kada počne odmor, izvest će ga vani, prošetati s njim. Ako treba, odvest će ga i do zabavnog centra. Ipak, ljudi koji će mu to omogućiti nikada ne mogu zamijeniti njegove roditelje. Ne mogu mu pružiti ljubav koja je djetetu najpotrebnija. Ljubav predstavlja jednu urođenu naklonost koju dijete vidi na majčinom licu, koju osjeća na njenim prsima, ali i u naručju svoga oca. Uskratite li to svome djetetu, ništa drugo ga neće ispuniti do kraja.
Šegrt kod majstora
Ostavimo sada za trenutak po strani djecu koja se prepuštaju vrtićima i pogledajmo primjer jednog djeteta koje radi kao šegrt kod nekog majstora. Ukoliko je taj majstor pretjerano strog ili pomalo prgave narave, dijete koje biva izloženo njegovoj stalnoj grubosti vremenom izrasta u tvrdog i bezosjećajnog čovjeka koji će se isto tako odnositi, ne samo prema strancima, nego i prema vlastitim roditeljima. E sad, pogledamo li na koji način ovako grub odnos prema djetetu u situaciji kada ono radi kao šegrt rezultira negativnim osobinama, onda nije previše teško procjeniti u šta nam se pretvaraju djeca koju nedugo nakon rođenja guramo u tuđe naručje, ostavljajući ih da se razvijaju pod nadzorom pogleda tamo nekih stranaca.
Predstavljajući Sebe kao Milostivog i Samilosnog i ukazujući nam tačno 114 puta na Svoju milost i samilost kroz svete riječi: “Bismillahirrahmanirrahim”, Allah, dž.š., kao da u liku majke preslikava ovo sveto ime i svojstvo. Zaista, možemo reći da Allah dž.š. Svoju milost i samilost usmjerava na jedno ognjište kroz majku koja svestrano i s puno pažnje vodi brigu o svojoj djeci. Nema sumnje da je riječ o jednom odnosu kojeg ništa drugo na ovom svijetu ne može zamijeniti.
Odrastanje u savjesne pojedince
Niko ne odgaja svoje dijete da bi ono izraslo u pojedinca koji će stvarati nered u zajednici. Ne odgaja, ali ponekad ne može ni da spriječi da to dijete padne pod utjecaj nekih struja koje će ga odvući od njih. Iz tog razloga bi roditelji porodično okruženje trebali koristiti kao zaštitni staklenik koji će spriječiti slične negativne pojave i potencijalne opasnosti. Moralni odgoj djeteta treba da bude njihov primarni cilj kako ne bi dozvolili da ono zaluta nekim neželjenim stranputicama.
Dakle, roditelji trebaju učiniti sve što je u njihovoj moći da bi odgojili generaciju čiji pojedinci će biti svjesni i savjesni, čvrsto vezani za svoju zemlju, narod i svoju vjeru. Oni ne smiju dozvoliti da dijete doživljava racionalne, duhovne, emotivne i logičke praznine, jer ukoliko su roditelji vjernici, ukoliko su posvećeni Kur'anu, ukoliko poznaju islam, onda će i njihova djeca odrastati u savjesne pojedince koji će učiniti da budućnost njihovog naroda bude mnogo sjajnija.
Smisao braka
Porodica nije, kako to neki smatraju, tvornica za proizvodnju djece. Ona je vitalni dio društva i primarni nuklus jednog naroda. Dakle, porodica nije nekakav inkubator, ali niti sredstvo zadovoljavanja tjelesnih prohtjeva. Riječ je o jednoj svetoj instituciji čije osnovno obilježje svetosti leži u činu vjenčanja (nikah). Vjenčanje predstavlja čin spajanja muškarca i žene koji se dešava u okviru određenih principa i na osnovu jednog legalnog ugovora, a taj ugovor nosi i određeni cilj. S druge strane, svako spajanje koje izlazi iz okvira vjenčanja Allah dž.š. karakterizira kao blud.
Ovu vrstu legalnog spajanja koju nazivamo vjenčanjem vjera uzima za temelj, osnovu i stub jedne nacije, s tim što i ova vrsta institucije ima svoje ciljeve. S obzirom da brak koji nema cilj i koji se sklapa tek tako u dobroj mjeri prelazi granice onoga što je dozvoljeno, jedan musliman treba da bude veoma pažljiv po tom pitanju. Zato bi osnovni smisao jednog braka trebao biti u tome da iznjedri generaciju koja će steći Allahovu dž.š. naklonost i kojom će Božiji Poslanik s.a.v.s. biti zadovoljan.
Brak bez cilja nema blagostanja
Brak koji nema cilj će, poput djela koje u sebi ne sadrži nijet, biti lišen blagostanja. Izostane li taj cilj, ljudi će stupati u brak ne obazirući se na to da li je neko vjernik ili nije. Izgled će biti osnovni faktor prilikom odabira supružnika, što u konačnici dovodi do toga da brak izgubi svoju ahiretsku dimenziju i da vrlo često bude izvor nesuglasica i problema između dvoje ljudi koji su stupili u brak, pogotovo u situacijama kada u brak stupi osoba koja vjeruje u Kur’an sa osobom koja ne vjeruje u njega, osoba koja poznaje Božijeg Poslanika, s.a.v.s., sa osobom koja ga ne poznaje. Ukoliko među supružnicima postoje razlike u kontekstu vjerovanja ili nevjerovanja, vjerske i idejne nesuglasice će postati neizbježne i dovest će do problema koje je nemoguće riješiti.
“Smisaoni brak” je onaj u koji se stupa pažljivo i koji, pored emocija, uključuje razum i logiku. U tom slučaju, s obzirom na to da se postupa ciljano, porodica postaje izvor spokoja. Ukoliko bez razmišljanja i cilja uđete u brak, vrlo je moguće da u njemu doživite određene probleme. U takvom okruženju članovi porodice stalno prolaze kroz krizne situacije.
I dok s jedne strane, vjera legalizuje brak i podstiče ga, ona mu postavlja i određena ograničenja kroz unošenje smisla u tu instituciju. Doduše, čovjek bi u svemu trebao da ima cilj kako bi njegovo nastojanje i djela bili obilježeni odlučnošću i kako bi ga doveli do željenog cilja. Dok god nema cilja, čovjek će imati poteškoća sa organiziranjem radnog vremena i nikada neće postići nešto značajno. Vi to možete nazvati metodom, principom ili, ako stvar posmatramo iz konteksta težnji, usmjerenošću prema cilju. Sve u svemu, ukoliko ne postoji neka ideja vodilja, onda u velikoj mjeri umanjujemo šanse da postignemo željeni uspjeh.
- Napravljeno na .