Hizmetovih 11 i Pol „Smrtnih Grijeha“

31. mart je Bediuzzamanov 15. juli.

Budući da je u to vrijeme Bediuzzaman Said Nursi predstavljao samo sebe, kao pojedinca, čitav slučaj je počeo i završio sa njim. Da je kojim slučajem (kao što je to bilo narednih godina) imao jedan džemat iza sebe, na hiljade pa i desetine hiljada ljudi bi zbog montiranog procesa od 31. marta doživjelo zulum i nepravdu.

Sudili su mu sa prijetnjom smrtne kazne. Mnogim osumnjičenima su izrečene smrtne kazne koje su kasnije i izvršene. Bio je predmet teških optužbi kao što su optužbe za provokacije, izazivanje nereda, pokušaj rušenja legitimne vlade...

Čak su i dokazi prikupljeni. A o kakvim se dokazima radilo? Tekstovi koje je napisao, govori koje je održao...

Međutim, Bediuzzaman nije dozvolio da ga sudski proces slomi. Jasno i hrabro je odgovarao na pitanja Huršit-paše, Predsjednika sudskog vijeća koje mu je sudilo sa prijetnjom smrtne kazne. Kada su ga, primjera radi, upitali: „Da li si i ti član grupe Ittihadi Muhammedi?“, on je odgovorio: „S ponosom.“, a onda dodao: „Njen sam najmanji dio ali na način kako je ja doživljavam...“

Iznoseći svoju odbranu Bediuzzaman je rekao da je kriv za „jedanaest i pol smrtnih grijeha“. Navodeći svoje zasluge koje nemaju nikakve veze sa grijesima, on je vrlo spretno iznosio argumente koji su dokazivali njegovu nevinost.

Sjajna odbrana!

I zaista, nije Bediuzzaman kriv što za njegovu odbranu nisu čuli svi oni koji se dive Sokratovoj odbrani. Prije će biti da je to nesreća onih koji ga smatraju svojim učiteljem.

 Bediuzzaman je prvo nabrojao svoje doprinose, opisujući ih kao smrtne grijehe, da bi onda jednim tihim vriskom nastavio svoju odbranu. U jednom dijelu on govori o svojoj borbi da se na Istoku (istok Turske, op. prev.) izgradi visokoškolska ustanova, kao i tome kako nije prihvatio pozicije i novac koji mu se nudio, a onda svoje izlaganje završava riječima: „A ja sam samo sin jednog hamala...“ U tim riječima leži jedan duboki ukor. On se obraća onima koji nisu izgubili razum i savjest...

Da li biste mi sada dozvolili da, uzimajući za primjer ovu Bediuzzamanovo odbranu, sa vama podijelim jedno lično razmišljanje? Možda neskromno s moje strane, ali želio bih podijeliti sa vama 11 i pol smrtnih grijeha u režiji Hizmeta.

Prvi smrtni grijeh: Nekada su obrazovanje i akademska karijera bili privilegija gradskih elita. A onda je došao Hizmet i ljudima objasnio da život na selu nije njihova jedina opcija. Djecu anadolskog čovjeka, koji je bio ljut na svoju državu, Hizmet je počeo da šalje u odabrane škole velikih gradova. Ta djeca su sada imala gdje da žive, tople domove, utočište za sebe... Univerziteti poput jednog Bogazici-ja, ODTU-a ili Bilkent-a, po prvi put su bili ispunjeni djecom iz konzervativnih sredina.    

I tada su krenuli prigovori: „Ko ste vi da mijenjate ustaljeni red stvari?“ Da, bio je to smrtni grijeh za već ustaljeni sistem. Hizmet je počinio taj smrtni grijeh. Jer da bi izbjegao taj grijeh morao je ostati pasivan prema začaranom krugu u kome su obični ljudi Anadolije bili zapostavljeni i sami sebi prepušteni.

Drugi smrtni grijeh: Ranije je država bila svetinja, pojam koji se izdizao na nivo božanstva. Ljudi ispranog mozga vjerovali su da se državi ne smijete zamjeriti i da se ne možete buniti šta god država činila. Neki su učenjaci međusobno šaptali da je to „nevjernička država“.

A onda se pojavio Hizmet i, sa uvjerenjem da je to država sviju nas, pozvao narodne mase u proces pomirenja naroda sa državom. I uspio je u tome. Neki su čak smatrali širkom taj odnos sa „državom-božanstvom“. A onda, kada su postali uvjereni da kontrolišu državu, to arhaično i tiranijsko uvjerenje preuzeli su nazadni ljudi. Osmislili su krivično djelo koje glasi „organiziranje unutar države“. Oni koji su do jučer državu zvali nevjerničkom i predviđali njen konačni kraj, sada su počeli da je obožavaju, a Hizmet da optužuju jer se infiltrirao u tu državu. Dakle, tvrditi da država nije božanstvo i da je ona samo sredstvo koje zajednici treba da donese pravdu, red i služenje, i to je smrtni grijeh. Hizmet je počinio i taj smrtni grijeh.

Treći smrtni grijeh: Nekada su ljudi, oni koji bi sebe smatrali vjernicima, svijet dijelili na dvoje. Svi oni na suprotnoj strani su bili zli, dok su sve one iz vlastitih redova smatrali dobrim. Kamo sreće da su bar malo upoznali drugu stranu i da su svoje vrijednosti razumjeli na pravi način. U jednom takvom okruženju Hizmet je krenuo sa vrijednim radom na polju međukulturalnog dijaloga. Izgradio je mostove. A onda je to nekome zasmetalo. „Ko ste ba vi da gradite mostove dijaloga među ljudima i zajednicama?“ – rekoše. Počinio je tako Hizmet još jedan smrtni grijeh jer se usudio da promijeni stvari na tom polju.

Četvrti smrtni grijeh: Izgradio je Hizmet škole, domove, osnovao univerzitete, otvorio centre za kurseve... Dao je doprinos u tome da anadolski čovjek otvori vrata najboljim ustanovama. A bila su to mjesta koja su po rođenju pripadala parazitima ustaljenog sistema. Intervenišući na ovom polju i pružajući ljudima mogućnost da se obrazuju, Hizmet je počinio još jedan smrtni grijeh.

Odakle Hizmetu pravo da stane u zaštitu prava manjine i da se bori za slobodu govora i pravo na mišljenje različitih skupina? Nije se svidjelo nekim centrima moći to što se Hizmet sastajao sa predstavnicima grčke, armenske i jevrejske zajednice, i što je ušao u projekat gradnje zajedničke platforme koja bi ponudila rješenje njihovim problemima. Odakle Hizmetu hrabrost da pokrene projekat zblizavanja  Sunita i Alevita ili da traži  otvaranje škole za odgoj svecenika? Smetalo je to onima koji su navikli na određeni komfor i ustaljeni red stvari pa su poželjeli uništiti Hizmet. I zaista, odakle pravo da se time bave oni koji su još jučer stigli iz Anadolije, a pri tome ne posjeduju nikakve manire odabranih klasa? Bio je to još jedan veliki grijeh u nizu...

Peti smrtni grijeh: Na stotine ljudi je radilo danonoćno kako bi se pripremila jedna novina na svjetskom nivou. Da bi svojom uređivačkom politikom prevazišla standarde Turske, vijest je odvojena od komentara, a svojim dizajnom novina je osvojila nekoliko svjetskih nagrada. Svoje stranice novina je otvorila različitim idejama, a sve kako bi se čuo glas ljudi iz svakog društvenog segmenta. Zasmetali su šarenim medijima (uključujući i onim retrogradnima) ovakvi novinarski standardi i ljubav koja se rodila prema tom listu.

Svako je sebi tražio novinu koja je žrtvovana na putu propagande i koja bezpogovorno izvršava nečija naređenja. S druge strane, novinu koju su etiketirali kao „hizmetovska novina“ htjeli su zarobiti u jednom skučenom prostoru. Radovalo bi ih da je ta novina zaista bila hizmetovska i da je na taj način sama sebe izolovala. Ali to nije bio slučaj jer uređivačka politika je bila takva da je za svakoga bilo mjesta. Ideali pluralističke i participativne demokratije koji su krasili ovu novinu prvo su bili predmet ljubomore, a onda i strasne želje za uništenjem. Pa zar se moglo očekivati da pokažu toleranciju prema novini i njenim uposlenicima koji se ovim poslom bave „od jučer“ i koji pri tome prate najviše uređivačke standarde? Na ovaj način, šireći vidike promišljanja, Hizmet je počinio još jedan smrtni grijeh.

Šesti smrtni grijeh: A tek prikupljanje priloga! Ranije su ljudi znali bacati ponešto novca, kao da ga prosjaku bacaju, na stare serdžade zastrte u dvorištima džamija, i na taj način bi sebi „otkupljivali“ mjesto u džennetu.

A onda se pojavio Hizmet i pokrenuo praksu davanja priloga (himmet), ugledajući se pri tome na period života Božijeg Poslanika. Svako je bio pozvat da u skladu sa vlastitim materijalnim mogućnostima pomogne u odgoju učenika. Trgovci su skočili u pomoć. Kapital anadolijskog čovjeka takmičio se u činjenju dobra.

Nikada Hizmet nije molio za novac ili ljude od međunarodnih faktora. Za one naviknute na status quo i to je bio veliki grijeh. Jer prema njihovom mišljenju biti nezavisan najveće je krivično djelo. Zato je trebalo platiti visoku cijenu nezavisnosti i samostalnosti. Tražeći svoju nezavisnost Hizmet je počinio još jedan smrtni grijeh.

Sedmi smrtni grijeh: U prošlosti je jedna grupa ljudi, koja je sebe smatrala pobožnom, demokratiju doživljavala kao nevjerništvo. Neki je još uvijek tako doživljavaju. A neki su preko svoje „strasti za upravljanjem“ navukli plašt takijje i već duže vrijeme drže fotelju vlasti. S druge strane Hizmet je još 1994. godine, na osnovu deklaracije Fethullaha Gulena, jasno rekao da „nema odustajanja od demokratije“. „Odakle vam pravo da branite demokratiju?“ – rekoše i optužiše nas za još jedan smrtni grijeh.

Osmi smrtni grijeh: U prošlosti je postojala jedna naučena mantra koja se bazirala na podjeli „krst i mjesec“. Islamisti iz tog kruga su cijeli Zapad doživljavali kao neprijatelja. Evropska unija (EU) za njih je bila kršćanska unija. Hizmet je po prvi put pokazao pozitivan stav prema Evropskoj uniji i jasno uzviknuo da želi demokratiju po standardima Evropske unije. Atmosfera koja je u to vrijeme kreirana svidjela se nekima pa su i oni počeli izgovarati istu stvar.

Avaj! Kada se Hizmet povukao sa scene pale su i mnoge maske. Opet su krenule iste floskule kako smo opasani sa svih strana neprijateljima, a „krstaški pohodi“ postali su krilatica koja se koristi da bi se sakrila vlastita korupcija. Pa odakle Hizmetu pravo da se zalaže za puno članstvo u EU i da na taj način u nepovoljnu poziciju dovodi dobrovoljne/prinudne sluge ustaljenog reda? Dakle, imali smo još jedan smrtni grijeh na djelu.

Deveti smrtni grijeh: Imali smo u prošlosti jedan ustaljeni sistem baziran na kamati. U tom sistemu bogati su postajali još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Bježeći od kamate siromašni čovjek Anadolije svoj kapital je često bacao u ponor stečaja. I tako je nastala ideja da se zaštiti anadolski kapital uz očuvanje islamskih principa. Međutim, centri moći koji kontorlišu novac nisu bili spremni na promjenu ustaljenog reda. Hizmet se usudio da ljude iz konzervativnih redova usmjeri prema stabilnim ulaganjima i razvije sistem  beskamatnog bankarstva. Usudio se i počinio još jedan smrtni grijeh.

Deseti smrtni grijeh: Godinama su naši ljudi bili zatočeni unutar granica Anadolije. Otvoriti se prema svijetu, otići u preko 150 zemalja širom svijeta, otvoriti škole u tim zemljama, samo su neke od stvari koje su simpatizeri i aktivisti Hizmeta uzeli sebi za dužnost. Naravno da oni koji ne vide dalje od svog nosa, u početku nisu shvatili vrijednost tog poduhvata, da bi vremenom postali ljubomorni na sve što je učinjeno. Fokusiran na udaljene horizonte koji će donijeti mir u svijetu, Hizmet nije osjetio ljubomoru koja je rasla u zemlji. Jer odakle Hizmetu pravo da se bavi tako velikim stvarima a da pri tome ne uđe pod kontrolu međunarodnih centara moći? Dakle, počinjen je još jedan smrtni grijeh.

Jedanaesti smrtni grijeh: U školama širom svijeta učenici su se takmičili u jeziku, književnosti i umjetnosti, a onda su najbolji dolazili u Tursku i tu lijepu konkurenciju slavili na finalnoj olimpijadi. Ovi prizori koji su dovodili do suza ljude loših namjera su dovodili do ludila. Hizmet nije bio svjestan ove netrpeljivosti koja je vremenom rasla i tako je počinjen još jedan smrtni grijeh.    

Pola grijeha: Od trenutka začeća Hizmet je trčao od jednog do drugog uspjeha. Činilo se kao da i običan kamen za koji se uhvati odjednom postaje zlato. Nije bilo pravog iskušenja. A onda je došlo iskušenje u formi istine koja glasi: „Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali?“

Pojavili su se junaci koji, suočeni sa tamnicom i izgonom, rekoše: „Neće nas nestati dok nas On ne dokrajči, a On nas neće uništiti...“ Međutim, kroz najteže iskušenje prođoše oni koji su vjerovali da će sve do Sudnjeg dana u zlato se pretvarati svaki kamen za koji se uhvate. Jer situacija se okrenula, zlato u njihovim rukama pretvaralo se u kamenje, pa čak i u ugalj. Promijenio se oblik iskušenja. Da li je prvo ili drugo iskušenje bilo teže, teško je reći. Hizmet nije uzeo u obzir nezahvalnost onih koji zaboraviše da su dio iskušenja. Na taj način izvršio je još pola grijeha...

Tweet

Whatsapp