Profil jednog alima...

Dozvolite mi da odmah na početku naglasim da analiza intelektualnih sposobnosti Fethullaha Gulena nije poduhvat koji može stati unutar jednog ili dva pisana članka, iz prostog razloga što je Hodžaefendija predstavnik i možda posljednja karika u lancu jedne duge tradicije koja se pruža u prošlost unazad 1400 godina.

Međutim, ukoliko se ne osvrnemo na vjersku, društvenu i kulturološku ulogu “alima” (učenjaka) u okviru islamskog društva, historije, kulture i civilizacije, nećemo biti u situaciji na pravi način oslikati značaj bilo kojeg učenjaka koji je ponikao u okviru te tradicije. Iz tog razloga bih na početku želio nekoliko rečenica posvetiti fenomenu “alima”, odnosno učenjaka koji su nakon Poslanika, s.a.v.s., imali najznačajniju ulogu u oblikovanju islamskog društva, kao i fenomenu “učenjaštva” koje je utemeljno u tradiciji tog istog društva.

Historijska pozadina

Islam je, bez imalo sumnje, “izašao na scenu” posredstvom objave (vahja) i poziva (da'ave), da bi se za kratko vrijeme našao u centru svih vjerskih, društvenih i ljudskih aktivnosti prve muslimanske zajednice. Kur'an i Poslanik, s.a.v.s., predstavljaju dvije najjače manifestacije tog prvog muslimanskog društva. Iz tog razloga, prvim muslimanima za njihovo samodefiniranje nije trebala bilo kakva druga naučna referenca ili sredstvo osim ova dva pomenuta izvora. Međutim, osvajanja koja su uslijedila za samo četvrt stoljeća dovela su do toga da se muslimansko društvo na području Indije susretne s različitom etničkom građom i vjerskom, filozofskom i kulturnom tradicijom. Iako je veći dio naroda s tog područja za vrlo kratko vrijeme prigrlio islam, mnogi su svoja ranija filozofska, vjerska i kulturološka shvatanja zadržali i nakon prihvatanja nove im vjere. Pored toga, postojala je i jedna vrlo značajna kulturna sredina koja, iako je izgledala kao da se utopila unutar muslimanske zajednice, nikako nije mogla “svariti” novu vjeru i zaboraviti vlastitu religiju i kulturu. Ovi ostaci starih religija i kultura dugoročno su predstavljali prijetnju za muslimansko društvo, ponajviše zato što se za vrijeme osvajanja nije uspjelo na bazi kelama i filozofije na pravi način obračunati s ostacima autohtonih religija, filozofija i kultura. Ove unutrašnje prijetnje bile su najveći razlog stvaranja prvih islamskih disciplina. Bilo je to vrijeme kada se u muslimanskom društvu pojavila potreba za snažnim teološkim, filozofskim i kulturnim uporištima i referencama, koje će pomoći da zajednica uokviri svoj identitet i stane u čvrstu odbranu islamskih vrijednosti. Određene islamske discipline su nastale da bi odgovorile na ovu potrebu.

Upravo sa začećem prvih islamskih nauka, na sceni se počinju pojavljivati “alimi”, karizmatični i utjecajni pojedinci koji su nakon Poslanika, s.a.v.s., ostavili najznačajniji trag na islamsko društvo, historiju, kulturu, drugim riječima, islamsku civilizaciju u cjelini. Naravno da pojava alima u islamskom društvu nije samo rezultat konjukturnih ciklusa, jer u islamu postoji dovoljan broj društvenih, kulturoloških i vjerskih faktora koji nameću potrebu za razvijanjem i održavanjem tradicije učenjaštva. Iako se islam u svom temelju oslanja isključivo na objavu, za kratko vrijeme on je stvorio podlogu za jedan sveobuhvatni rad na polju razvoja mnogih naučnih disciplina. Tako za generacije koje će doći islam više nije bio samo predmet vjerovanja i poziva, već u isto vrijeme organizirani i kulturološki pogled na svijet. Zajedno s procesom kodifikacije, islamski naučni krugovi su izrasli u mnogo organiziranije strukture. Ovi krugovi su vremenom proizveli nove filozofsko-naučne alate koji su poslužili u očuvanju trajnosti i integriteta vjere, kao i u borbi protiv unutrašnjih elemenata koji su prikriveno radili u namjeri da naruše sistem islamskog akaida i znanja. I kao što je općepoznato, glavnu ulogu u tom organiziranom procesu je imala “ulema”^[1], kao zajednica koja se specijalizirala u svim oblastima. Zajedno s razvojem islamskih nauka, uloga alima u islamskom društvu je postajala sve veća i sve značajnija. U tom smislu, smatram da nećemo pretjerati ako kažemo da su alimi, nakon Poslanika, s.a.v.s., najznačajnije racionalne, misaone, društvene i etičke reference u okviru islamske civilizacije i islamskog pogleda na život.

Uloga alima u islamskoj civilizaciji

Sve dok se u potpunosti ne spozna uloga alima u islamskoj historiji, kulturi i civilizaciji, nemoguće je dati pravu sliku historije islama. Način prikazivanja koji preovladava u modernoj historiografiji jeste hronološko prikazivanje događaja. S druge strane, socijalna historija kod nas nije dovoljno razvijena. U takvoj situaciji, historija se predstavlja kao prikaz ratova i mirovnih sporazuma koje su potpisivale halife, šahovi ili sultani. Međutim, niti jedna historijska figura nije pobudila toliko poštovanje na nivou islamskih zajednica kao što je to bio slučaj s učenjacima, jer kada se uz pomoć društvene historije spustite do srca i arterija islama, pred sobom ćete ugledati figuru alima. U tom smislu, slobodno možemo reći da je alim graditelj islamskog pogleda na svijet koji ima tradiciju dugu 1400 godina. Kada god bi islamsko društvo prolazilo kroz kulturne, političke, vjerske i društvene krize, ulema je bila ta koja je, u novonastalim uvjetima, proizvodila i sistematizirala nove poglede na svijet. Iz tog razloga, svaki alim je bio u poziciji da se izbliza pozabavi problemima koji nagrizaju tkivo islamskog društva. Takva pozicija je prvenstveno odraz njegove duhovne i društvene odgovornosti, a nikako odraz službene funkcije koju eventualno obnaša.

Kada je riječ o historiografskom radu u okviru historije islama i Osmanske države, malo je radova koji se bave pitanjem vjerskog i društvenog utjecaja medresa na islamsko društvo. Doduše, veliki je broj radova koji se baziraju na predmete i udžbenike koji su korišteni u radu medresa, međutim, ovi radovi ni u kojem slučaju ne tretiraju dovoljno detaljno metodološki utjecaj udžbenika na intelektualnu i moralnu transformaciju muslimanskog čovjeka. Podaci koji se nalaze zabilježeni u vakufnamama velikog broja medresa su podaci o nastavnom programu, udžbenicima, kao i podaci o infrastruktri. Dakle, nije dat analitički prikaz intelektualne i moralne transformacije koju su osigurali alimi unutar islamskog društva. Možda se najozbiljnija intelektualna i filozofska diskusija u vezi s radom islamskih medresa povela u vezi zastoja njihovog djelovanja na polju idžtihada^[2], s tim što se i ta diskusija vodi, uglavnom, na način da se koristi nevjerovatan broj generalizacija. Na tržištu nećete pronaći nijedno ozbiljno intelektualno djelo koje se bavi tradicijom “šerha” (tumačenja). Kao da se pokušava reći da smo stoljećima imali jedan proces pukog ponavljanja i “preživanja”, te se kompletan rad, još u samom početku, osuđuje na izolaciju od strane intelektualnih krugova. Međutim, u velikom broju šerhova moguće je vidjeti nevjerovatne sposobnosti i autoritet uleme u oblastima idžtihada i tedždida^[3]. Ipak, ne smije se zboraviti da je do kulturoloških kodova ove tradicije moguće stići jedino ako se ne udaljimo od vlastitih historijskih i intelektualnih korijena, te ukoliko se rukovodimo metodološkim obrascima koji su nastali u okvirima te iste tradicije. Vjerujem da nema potrebe objašnjavati kako je to proces koji zahtijeva jedan sveobuhvatni pristup ovom pitanju.

Razumjeti islam zajedno s njegovim unutarnjim pokretačkim snagama

Danas su naše intelektualne sposobnosti u svim oblastima izložene invaziji kulture zapadne filozofije. Veliki broj islamskih autora koji danas pišu sa ciljem oživljavanja islamske civilizacije i u namjeri da propagiraju ideju novog civilizacijskog poretka, u svojim radovima se referiše na zapadnu misao do mjere koja stvara averziju kod čitaoca. Na taj način, oni nastoje da svoje djela postave na vrlo “modernim” temeljima. Mnogo je islamskih intelektualaca koji tvrde da “islamska misao” prolazi kroz krizni period. Razlog zaostajanja muslimanskog društva gotovo da svode isključivo na krizu islamskog intelekta. U nastojanju da dokažu takvu tvrdnju, kao da se koriste nekom vrstom brzoplete definicije islamske tradicije, te se u konačnici rukovode nedovoljnim i neuređenim teološkim metodama i argumentima. Malo je istraživača kojima je istinska referenca podneblje islamske kulture. Samo mali broj akademika i istraživača preispituje produktivne mogućnosti islamske misli u uvjetima modernog društva, držeći se granica njene vlastite metodologije, a da se pri tome ne dotiče referenci na nivou zapadne misli. Zapad se do te mjere infiltrirao u svijest modernih islamskih intelektualaca da je na jedan nevidljiv način uspio da poljulja njihovo povjerenje u vlastito kulturno nasljeđe, ali i da uništi tragove trajnosti i integriteta koje bi njihova vlastita civilizacija trebala ostavljati na njihovim socio-kulturološkim bićima. Epistemološki krov mišljenja, koji se najčešće izražava oko ideje nove civilizacije, ni u kojem slučaju nije izgrađen na temeljima metodoloških obrazaca islamske tradicije. Sva ta mišljenja nisu usmjerena u pravcu otkrivanja historijskog toka islamske misli, njenog širenja i sužavanja, njenih metodoloških mogućnosti, kao ni njenih političkih i etičkih alata, koji bi bili predstavljeni u okviru njene epistemologije iz perspektive fikha^[4], kelama^[5] i irfana (spoznaje). Analize se ne pružaju u pravcu koji bi otkrio eventualno postojanje i definiranje vanjskih hegemonističkih elemenata, koji utječu na islamski intelekt u procesu njegove proizvodnje, konzumacije i organizacije. Može li se uopće govoriti o nekom napretku ukoliko se jasno ne pokažu epistemološke prednosti koje usul nudi islamskom intelektu, kao i preobražajni potencijal kelama i irfana na nivou muslimanske zajednice, ali i muslimana kao pojedinca.

Sve u svemu, za alime možemo slobodno reći da je riječ o liderima koji su tokom cijele historije islama koristili sve mogućnosti islamskog intelekta i koji su, stvarajući epistemološke temelje, pojmove i ideje tog intelekta, organizirali pogled muslimanskog čovjeka na svijet. I ne samo da su proizvodili i organizirali, već su upravljali, pratili i kontrolirali utjecaje koje je novo znanje ostavljalo na intelekt i moral islamske zajednice. O sličnom direktnom utjecaju državnih dužnosnika i predstavnika vlasti nije moguće govoriti. Čak i u modernim državama, javne službe se zatvaraju najkasnije u 17 sati. S druge strane, vrata jednog alima su za narod otvorena 24 sata, svih sedam dana u sedmici. Alim živi u arterijama društva. To znači da su u vremenima kada su alimi igrali glavnu ulogu, u srcu islamskog društva aktivno živjeli fikh, kelam i irfan. Dok uz pomoć svojih intelektualnih sposobnosti i autoriteta svoje islamsko znanje (fikh, kelam, irfan) stavlja u funkciju društva i praktično ga primjenjuje, alim se ponekad okreće pragmatičnim metodama koje su neophodne da bi se zadovoljile pojedinačne ili društvene potrebe, a ponekad poseže za teorijskim i epistemološkim alatima koji su dostupni u okviru islamskog inetelekta. On na taj način postavlja epistemološke temelje islamskog intelekta i sistematizira njegove zakone, bilo da se radi o zakonima fikha, usula (metodologije), kelama, tefsira, irfana, belagata (stilistike) ili lugata (leksike). Upravo zbog toga kažemo da je nemoguće predstaviti arheologiju islamskog intelekta ukoliko se u centar istraživanja ne postavi figura alima.

Fethullah Gulen i tradicija islamske nauke

Sada, nakon ovog kratkog izlaganja, mogu reći da je Gulen moderni predstavnik klasične islamske naučne tradicije. Iako je ova tradicija tokom nekoliko posljednjih stoljeća prošla kroz razne prijelome, bila izložena kulturološkim preobražajima i u velikom omjeru izgubila svoju plodnost, povremeno je uspijevala odgojiti velike i sjajne umove. Lično smatram da je Gulen, s obzirom na njegovu nevjerovatnu intelektualnu snagu, te duhovnu i društvenu angažiranost, jedan od velikih i značajnih predstavnika ove tradicije. Čak i jezik koji koristi u svakodnevoj komunikaciji pokazuje da nam vrlo obimno prenosi zaostavštine te duge tradicije. Skoro svako njegovo predavanje odslikava metodološke osnove islamske nauke. U svojim primjerima i objašnjenjima, on vrlo suptilno prati epistemologiju fikha, kelama, metodologije i irfana, koja predstavlja proizvod islamskog intelekta. I svaka njegova izjava oslanja se na preporodilački karakter misli koja se nalazi u srži islamske civilizacije.

Kada god govorim o Hodžaefendiji, uvijek mi na pamet padne jedno poređenje. Dok čitam njegove tekstove, analize i pjesme, dok slušam njegova predavanja i obraćanja, kada čujem njegove bogate metafore i njemu svojstven način na koji govori, ne mogu a da ne posmislim kako mi liči na jednu ogromnu enciklopediju; od poezije pa do filozofije, od kelama pa do fikha, usula, ahlaka i sociologije, od dubokih analiza koje testiraju granice ljudskog razuma pa sve do sjajnih tehnika vaspitanja, on je duboki okean i nepregledna enciklopedija.

Alim, arif, hakīm...

Ako analizirate profil “vjerskog i društvenog liderstva” koji je proizašao iz tradicije islamske uleme, primjetit ćete tu vrstu dubokog uma i duhovnog iskustva. I baš kao što je slučaj s učenjacima koji su tokom historije islama preuzimali ulogu vjerskog i društvenog liderstva, Fethullah Gulen je učenjak koji u sebi nosi intelektualno i duhovno nasljedstvo islama i za koga možemo reći da je “alim, arif i hakīm”. Ipak, sve ono što je uzeo iz islamske baštine protumačio je i sistematizirao na osnovu osobnih intelektualnih i duhovnih iskustava. Sve ono što je naslijedio obilježio je vlastitom bojom, obogatio novim tumačenjima i misaonim obrascima. Utjecaj njegovog širokog iskustva jasno je vidljiv u svakom pitanju kojim se pozabavio. Sa svojim poznavanjem fikha, tesavvufa, hadisa, kelama, filozofije, jezika, kur'anskih kazivanja, književnosti, stilistike, umjetnosti i estetike, te sa sebi svojstvenim emotivnim stilom kazivanja, on je prava enciklopedija znanja. Očito je da se njegov stil hrani iz jednog vrlo bogatog kulturuloškog atlasa.

Moderna filozofska učenja priznaju tri osnovna referentna sistema u okviru islamske misli, koja imaju epistemološki okvir, a to su: bejan, burhan i irfan. Prema toj podjeli, gotove sve islamske naučne discpline spadaju pod referentni okvir bejana. Filozofske i racionalne znanosti spadaju pod okvir burhana, dok tesavvuf spada pod okvir irfana. Naravno, ova podjela se može kritizirati iz više razloga. Primjera radi, zašto se fikh, kelam i usul ne bi razmatrali u okviru burhana, pogotovo ako se uzme u obzir da se fikh i usul smatraju misaonim procesima koji su svojstveni islamu. Mnogo je još kritika koje se mogu uputiti na račun te podjele, međutim, kada općenito govorimo o tradiciji islamske misli, mi ustvari govorimo o misaonim i epistemološkim sistemima referentnosti. U tom smislu, nema smetnje ako kažemo da se islamski intelekt smjestio u okviru ova tri referentna sistema.

Pitanje poslaničkog nasljedstva

U nastojanju da prikažem lik Fethullaha Gulena, djelimično ću se osloniti na hadis koji glasi: “Učenjaci su nasljednici poslanika”, a djelimično na poznati hadis o Džibrilu. U tom smislu, možemo reći da se znanstveno nasljedstvo našeg Poslanika, s.a.v.s., manifestira u tri oblasti: ilm, irfan i društveni poziv. Na sličan način i predstavnici uleme su tokom historije islama svoju zaostavštinu ostavljali u ovim područjima.

I dok se islam geografski širio, rasla je potreba za naučnim alatima koji će muslimanima omogućiti da svoju vjeru prenesu na nove generacije i da se odbrane od stranih kultura i vjera s kojima su se susretali. Iz tog razloga započet je sveobuhvatan naučni rad u svim oblastima. To je pomoglo da se sačuva islamska baština, ali i da se sistematizira unutar nastale tradicije naučnih krugova. Kao rezultat tog napora, krajem prvog stoljeća islamska misao je poprimila svoje jasne obrise, a u naredna tri-četiri stoljeća, islamska naučna baština je sistematizirana na idejnom / filozofskom planu i došla je do nivoa na kojem je bila dovoljna da uredi sve dimenzije islamskog pogleda na svijet. I dok je trajao taj obimni rad, polahko se počeo profilirati lik alima, kao čovjeka koji nosi karakteristike nasljednika Poslanikove, s.a.v.s., baštine na polju ilma i irfana. Kada govorimo o baštini na polju ilma, onda tu možemo uključiti skoro sve klasične islamske nauke kao što su: fikh, tefsir, hadis, kelam, isnad, leksika, stilistika, historija, filozofija i sl. Pod baštinu na polju irfana možemo svrstati tesavvuf, etiku i djelimično metafiziku.

S druge strane, da'va i teblig, kao osnovni ciljevi islama, stalno su služili kao osovne pokretačke snage koje su motivirale ove aktivnosti na polju nauke. U tom smislu, može se reći da je tokom cjelokupne historije islama uvijek bilo alima koji su pripadali najmanje jednom od tri navedena profila. Neki od njih su bili nasljednici na polju ilma, neki na polju irfana, neki na oba ova polja, a vrlo mali broj njih je bio u grupi nasljednika na sva tri polja. Nemali je broj učenjaka koji su odgovarali profilu alima, arifa i hakīma. Međutim, mali je broj onih koji su se u isto vrijeme isticali i sa svojom izraženom karakateristikom da've. Naravno, ovdje ne mislimo na šire značenje pojmova teblig i da'va, koje podrazumijeva svaku vrstu iršada (upućivanja), već na direktni teblig islama, jer smo svjesni da se bilo koji vid naučnog rada u islamskom društvu može prihvatiti kao neki vid iršada.

Osobe poput Hasana Basrija, Muhasibija ili Gazalija su ljudi za koje možemo reći da su u isto vrijeme i alimi i arifi. S druge strane, jedan Taftazani ili jedan Sejid Šerif Džurdžani – a riječ je o ljudima koji su svojim naučnim radom i autoritetom postavili temelje osmanlijskih medresa i naučnog rada u njima, te skoro pet stoljeća svojim utjecajem iz pozadine upravljali tim procesima – pripadaju grupi učenjaka za koje kažemo da su alimi. Sve u svemu, za Gazalija možemo reći da je osoba s najizraženijim profilom alima, dok je Ibn Arebi istaknuti predstavnik sufija (arifa). No, ukoliko bi na ovom mjestu pokušali pobrojati sve pripadnike halke ilma ili irfana, za to bi nam bile potrebne stranice i stranice teksta.

Jedna od posljednih karika u lancu tradicije klasične islamske uleme

Ja lično Hodžaefendiju doživljavam kao jednu od posljednjih halki u lancu tradicije klasične islamske uleme. On je učenjak koji je bez sumnje dao doprinos u skoro svim klasičnim islamskim disciplinama. Međutim, on je pored toga i čovjek od poziva koji nosi izražene crte društvenog vođe. Uspio je postići utjecaj u razmjerama koje su bile suđene samo malom broju alima tokom historije islama. Iako njegovo snažno i iskreno obraćanje, njegove izražene intelektualne sposobnosti na polju nauke i irfana dopiru do velikog broja ljudi iz različitih društvenih slojeva, nažalost, mnogo manje se zna za njegov intelektualni domet, za sposobnost razmišljanja, za njegovo duboko poznavanje filozofije modernog doba. Razlog za to je njegova skromnost, ali i činjenica da je u prvi plan uvijek dolazio sa svojim iršadom i aktivnostima na polju obrazovanja i odgoja.

Značajan dio njegovih knjiga napisan je kao rezultat predavanja koja su se dešavala spontano u jednom prirodnom ambijnetu, zatim na osnovu odgovora koje je davao na upućena mu pitanja, kao i na osnovu vazova koje je u prošlosti redovno držao. Postoji i određeni broj knjiga koje su nastale prikupljanjem kolumni koje je Hodžaefendija pisao za različite časopise. Međutim, djelo pod nazivom Kalbin Zümrüt Tepeleri^[6] predstavlja krajnje originalno djelo napisano u oblasti tesavvufa. Da je to djelo kojim slučajem napisano prije pet stoljeća, vjerovatno bi do sada imali na desetine napisanih komentara na to djelo. Dakle, govorimo o djelu koje u tradiciji šerha (komentara) ima formu klasičnog teksta. Poznavaoci islamskih nauka u ovom djelu će vidjeti Gulenovu intelektualnu širinu, njegovu sposobnost analize i sinteze, kao i njegovo duboko znanje u oblastima fikha, metodologije, kelama i logike. Pogleda li se detaljnije sadržaj ovog djela, lahko će se primijetiti da su u njemu tri referentna sistema islamskog nauka (bejan, burhan i irfan) spojena na nivou jedne cjelovite episteme. Za razliku od klasičnih tesavvuskih teksova, “irfanski” pojmovi kojima se autor bavi nisu zarobljeni isključivo u granicama irfana, već su definirani i utemeljeni u okviru društvene i etičke prakse modernih muslimana. Pored toga, u idejnom tkivu ovog djela moguće je osjetiti i dozu implicitne kritike koja je upućena na račun klasičnog islamskog intelekta. To je zato što je islamski intelekt, sa svoja tri različita referentna sistema, u prošlosti doveo do idejne, političke i socijalne podjele islamskog društva. Ta podjela, u vrlo širokom obimu, traje i dan danas. Ova idejna, politička i socijalna podjela do koje je došlo u prošlosti nastavlja da iz pozadine hrani horizontalne podjele koje se bez prestanka šire na nivou islamskog društva. U tom smislu, djelo Kalbin Zümrüt Tepeleri objedinjuje različite referentne sisteme i epistemološke osnove islamskog nauka, prezentirajući ih u okviru jednog integralnog metodološkog okvira. Uz pomoć integralnog epistemološkog pristupa kojeg je razvio, Gulen pokušava prevazići intelektalnu, emotivnu i društvenu podjelu, te moralnu krizu muslimanskog društva.

Gulenov karakter i njegov pogled na civilizaciju

S druge strane, da bi na pravi način i u potpunosti upoznali naučnu i mislilačku stranu Fethullaha Gulena, nije dovoljno poznavati njegova djela, već je važno doći u direktan kontakt s njim. Kao osoba koja je godinama imala priliku prisustvovati njegovim sohbetima, pratiti njegova predavanja, postavljati mu pitanja i iz prve ruke bilježiti svoja zapažanja, mogu slobodno reći da Gulen posjeduje intelektualnu sposobnost koja sjedinjuje pomenute tri dimenzije islamske naučne tradicije. Njegovi govori su uvijek ispunjeni referencama na jednu od ove tri oblasti. U situacijama kada, primjera radi, razmatra neko pitanje u okviru fikha i metodologije, on ga, za razliku od klasičnog akademskog načina, ne ograničava samo na jednu oblast. On nastoji projecirati sadržaj tog pitanja na nivou društva i kulture. Prilikom govora o nekom fikhskom ili metodološkom principu, Gulen se trudi diskutirati i o etičkim, mogućim intelektualnim i episteomološkim konsekvencama tog principa. Osim toga, ako gledamo još opširnije na ovu analizu, onda možemo reći da se Gulen u svakom svom govoru čvrsto drži “ideje o jednoj civilizaciji”. Idejni, filozofski i teološki argumenti, kojima se koristi u svojim izlaganjma, pružaju sve do epistemoloških korijena ova tri referentna sistema u okviru islamskog znanja. Pogotovo je način na koji se izražava u svojim kolumnama u svakom momentu obilježen sadržajem koji čitaoca upućuje na ideju o jednoj novoj civilizaciji.

Čak i ako ne odobravate njegove stavove i metode...

Na kraju želim reći da je Fethullah Gulen živi primjer klasičnog islamskog alima, jedan od onih ljudi koji su stoljećima oblikovali pogled na svijet u okviru islamskog društva, koji su osiguravali intelektualni i kulturni preobražaj u zajdnici i koji su pratili i oblikovali sve društvene i etičke konsekvence tog preobražaja. Sa svojom harizmom, naučnom i duhovnom dubinom, skromnim i asketskim načinom života, on je jedna od posljednih karika u lancu tradicije klasične islamske uleme. Bilo da ga neko cijeni ili ne, on ni u kojem slučaju nije zaslužio neumjesne izjave i istupe koji su u posljednje vrijeme usmjereni protiv njega, kao što ne zaslužuje ni napade onih čiji je vid pomutila slabost prema položaju i ovom svijetu, kao ni nemilosrdne provokacije drugorazrednih intelektualaca. Neprijateljstvo neprijatelja će se zaboraviti vremenom i proći, ali izdaja i nezahvalnost prijatelja sigurno će imati svoj odjek i do Arša Uzvišenog Boga – možda ne na ovom svijetu, ali na drugom sasvim sigurno.

Mogu vam se ne sviđati njegovi stavovi i metodologija rada. Vaše je pravo da na ljudski način, uz korištenje naučnih kriterija, kritizirate njegov rad, pa čak i da ga igonirirate. Međutim, ako vi svoj jezik i svoje istupe odvojite od etike i estetike, te ako ih svučete ispod granica lijepog ponašanja, onda se takvo stanje može opisati jedino kao moralna erozija i mentalnu srozanost. Neka nam Allah podari sretan svršetak.

[1] Alim, množina je ulema, što označava učenjaka islamskih znanosti.
[2] Idžtihad je ulaganje intelektualnog napora od strane islamskog pravnika radi formuliranja šerijatsko-pravne norme na temelju interpretacije izvora šerijatskog prava.
[3] Tedždid predstavlja intelektualni rad islamske uleme na polju reforme i obnoviteljstva.
[4] Fikh (znanost, nauka) se odnosi generalno na spoznaju koja obuhvata definitivno i nedefinitivno znanje zasnovano na konačnom (kat'i, jekini) ili nedefinitivnom (zanni) dokazu.
[5] Kelam (Kalām), govor logos, argumentacija; spekulativna teologija koja se služi metodama dijalektičke filozofije. Znanost kelama je znanost koja ispituje akcidente prirođene egzistentima, a shodno propisima vjere islama.
[6] Riječ je o djelu koje se nalazi u fazi pripreme za štampanje na bosanskom jeziku s radnim nazivom “Smaragdni visovi srca”.

Tweet

Whatsapp