Edirne
Moj otac je želio da napustim Erzurum. Uz dopuštenje moje majke, poslali su me u Edirnu, gdje je naš rođak hodža Husejn Top trebao da se brine o meni. Jeo sam i spavao veoma malo. Živio sam tako asketski da sam završio u bolnici, gdje sam ostao 15 dana. Unatoč usamljeničkom životu, imao sam veoma dobre odnose sa istaknutim ljudima Edirne. Šta više, šef vojnog ogranka, pukovnik sa područja Crnog mora, jednom mi je rekao: "Ja i ti smo sa istog područja. Nije moguće da si ti iz Erzuruma..." Imao sam blisko prijateljstvo i sa gospodinom Resulom, načelnikom policije. Također sam stekao prijatelje i među vlasnicima lokalnih ugostiteljskih objekata.
U tom gradu sam razvio i neke svoje navike. Toliko sam zavolio ovu regiju da sam često zamijerao Bosforu što je Trakiju, a posebno Edirnu, odvojio od Anadolije. Sav svoj novac sam ulagao u knjige koje sam smatrao korisnim i koje sam kasnije, zajedno sa časopisima, poklanjao drugima. Iz tog razloga, često sam doživljavao probleme finansijske prirode. Iako ne djelujem poput čovjeka koji voli da priča i da se susreće sa drugim ljudima, zaista sam oduvijek bio veoma susretljiv i gdje god bih otišao stjecao bih i održavao dobre prijateljske odnose. Pored toga, boravak u prisustvu starijih i pravo na riječ koje su mi davali, pomoglo mi je da steknem samopouzdanje u ophođenju prema drugim ljudima. Naravno, uvijek sam pazio da ne prelazim granice lijepog ponašanja.
- Napravljeno na .