Formiranje zajednice: Kriza i prijetnja identiteta
Nova metodologija društvene nauke ima tendenciju da društvene i civilne pokrete u demokratskim društvima čita kao dio pluralističke paradigme, ali kada dođe na red tema o političkim, društvenim i civilnim oblicima u muslimanskom svijetu, onda se čini da nema mjesta takvom optimizmu; društveni pokreti u muslimanskom svijetu uglavnom su podvrgnuti teorijama o krizi identiteta koja u velikoj mjeri nadire iz ekonomskih i socijalnih lomova u društvu. Shvatanje pluraliteta slabi procjene o pokretima u muslimanskom svijetu, a tumačenja jasno uzimaju tragove iz teorija o modernizaciji. Teorije o krizi identiteta inkorporiraju metod čitanja u ideologiji moderniteta. Oni pokrete ove vrste shvataju kao pokrete koji su se javili u praznini koju je stvorio modernitet. Industrijalizacija, urbanizacija i racionalizacija predstavljaju melting pot (lonac za taljenje) moderniteta. Ovaj lonac konzumira sve vrste tradicionalnih struktura, identiteta i formi organiziranja unutar okvira moderniteta i racionaliteta. Ovakav pristup je bio način koji je unaprijed konsolidirao i centraliziranu nacionalnu državu i savremenu sekularnu civilizaciju.
Paralelno sa tendencijom modernizacije, mnogi naučnici, počevši od 1700. god., vjerovali su da će religioznost opadati. Sociologija je, isto tako, prva vjerovala da će religija svoj konačni izdisaj doživjeti sa rastom pozitivističkog mišljenja, a idee fixe ideologije sekularizma jeste da će religija iščeznuti na temelju pretpostavke da će, sa industrijalizacijom, urbanizacijom i racionalizacijom, religioznost automatski opadati. Ovo predstavlja suštinu teorija o modernizaciji – zato što je sekularizacija najvažniji princip u ideologiji modernizacije. Sa modernizacijom dolazi do rapidnog pada posjećivanja crkve u mnogim dijelovima Evrope. Pionirski teoretičari bili su svjedoci ovog opadanja. Štaviše, u smislu pojedinačne religioznosti ove teorije nisu imale realnu valjanost. Uprkos opadanju bogoštovlja u crkvi, pojedinačno vjerovanje nije opadalo u vrijeme industrijskog perioda, nego je ono bilo u porastu.
David Martin, npr., savremeni je sociolog koji se suprotstavlja teorijama sekularizacije kako su one predstavljene u društvenoj teoriji. Prema ovom naučniku, ne postoji određena ili zadovoljavajuća evidencija za pretpostavku da će se sekularizacija konstantno širiti, i on je pokazao kako je u 18., 19. i 20. st. teorija sekularizacije služila prije za ideološke i polemičke nego za konceptualne svrhe.[1] U 2000. godini ideologija sekularizacije počela je da pokazuje znakove opadanja. Društveni teoretičari odnose se prema ovom fenomenu kao “povratku svetom”. Ovi naučnici o društvu tvrde da je sekularizacija bila pogrešno proročanstvo i da se religioznost sve više javlja na nove i svježe načine. Nakon svega, modernitet i religioznost javljaju se kao dvije kompatibilne pojave.
Nezavisno od anti-sekularizacijskih procjena tipičnih za moderno doba, religija se danas ne javlja kao puki vidljivi znak među ruralnim i neobrazovanim seljanima. Nasuprot tome, religija je u porastu među obrazovanim i uspješnim urbanim ljudima, onima koji ubiru plodove modernizacije i racionaliteta. Danas npr. u Japanu novi se automobili blagosiljaju u šintoističkim hramovima, a u Rusiji (zemlji marksizma) ljudi se masovno okupljaju u pravoslavnim crkvama nakon što su popustile stege režima.
U šezdesetim godinama 20. st. najvatreniji zagovornik sekularističke ideologije bio je Peter Berger, a danas i on prihvata činjenicu da je ta ideologija doživjela kolaps. On danas govori da moderni sekularizam nije dokazao efikasnost u popravljanju pojedinačnih ljudskih činova i amelioraciji nepravde u svijetu. Ni veliki “mit o progresu”, tj. nevjerovatni uspjesi prirodnih nauka, ni isto takvi uspjesi revolucionarnih pokreta nisu bili u stanju da ponude održiva rješenja za one koji su patili od materijalnog i duhovnog pustošenja. Kao rezultat sekularističkog neuspjeha, religijska mogućnost konsolidacije dovela je do toga da religija ponovo zadobije kredibilitet u ljudskim očima.[2] Ustvari, u Trećem svijetu kao i u zemljama Evrope i općenito na Zapadu uvijek su postojali religijski pokreti. Oni su bili ili statični ili u porastu; oni su novi ili stari, drevni ili moderni. Mnogi praktični vjernici bili su zaplašeni sveobuhvatnom prirodom sekularističke ideologije. Konsekventno, dok su se neki religijski pokreti razvijali sa anti-modernizacijskim stavom, većina njih je sugerisala da ovi procesi modernizacije i sekularizacije jačaju vjerska osjećanja prije nego što olakšavaju njihovu destrukciju.
Moja namjera ovdje je da skrenem pažnju na činjenicu da porast religioznosti nije nužno uključen u odbijanje modernizma. Štaviše, analizirajući ovaj uspon svijesti u kontekstu formiranja zajednice, mi ne možemo religiju tretirati kao entitet koji je prijetnja modernom načinu življenja, nego ćemo radije morati pretpostaviti da je religija neosporan i prijeko potreban dio naših pojedinačnih i društvenih života. Ako se ovdje javlja “problem religije” – jer mnogi tvrde kako se “vjersko nasilje i teror” moraju označiti kao takav problem – onda se može reći da je on potekao iz političkih, ideoloških i radikalnih ideala.
[1] V. Ali Köse, edited by, Sekülerizm Sorgulanıyor, Istanbul: Ufuk Yayınları, 2002, pp. 41-42.
[2] V. ibid, p. 77; P. L. Berger and T. Luckmann, The Social Construction of Reality: A Treatise in the Sociology of Knowledge, Garden City, NY: Anchor Books, 1966.
- Napravljeno na .