Gülenov pokret, dijalog i tolerancija
Tolerancija[1] i dijalog spadaju u temeljne i široke pokretačke sile Gülenovog pokreta. Ova dva koncepta, razvijeni najprije na manjem nivou, danas su se preobrazili u iznalaženje kulture rekoncilijacije na svjetskom nivou. Danas je ideja različitih grupa koje u miru žive zajedno filozofsko pitanje koje pokušava da formuliše savremena država. Međunarodni odnosi prošlih imperija bili su utemeljeni na konfliktu i ratu. Različite civilizacije bile su odvojene debelim zidovima, koji su bili podržavani od strane političkih, ideoloških i religijskih identiteta. To je neminovno vodilo u sukobljavanje. Za vrijeme dugog srednjeg vijeka, međunarodni odnosi bili su dirigirani “zakonom angažmana”, koji je ostavljao malo prostora za izražavanje vjerske ili etničke diferencijacije. Domaći zakoni država i imperija nisu bili izuzetak od ove filozofije. Tokom srednjeg vijeka, borba ljudskog roda za civilizaciju našla je izraza u agresivnom i ostrašćenom konfliktu. Danas, sa novim konceptima koje je donijela globalizacija, traganje za dijalogom između civilizacija i kultura ulazi u novu fazu.
Gülenov pokret je očigledan primjer ovog traganja, traganja koje je doseglo internacionalne proporcije. Gülen stavlja naglasak na ovo traganje sa vjerskim, pravnim i filozofskim osnovama. Jedan od temeljnih ciljeva globalnih obrazovnih aktivnosti je da se uspostave mostovi koji će voditi ka dijalogu između religija i civilizacija. Ovi dugotrajni ratovi u prošlosti vodili su se oko problema izbalansirane moći koja bi iznova ovladala svakodnevnim međunarodnim odnosima. Ovo je vjerovatno bio slučaj sa svim političkim imperijama i religijskim formacijama u prošlosti. Ali danas, ljudski rod nije u poziciji da na svojim plećima nosi konflikt na globalnom nivou. Prema Gülenu, muslimani danas ne trebaju oblikovati vlastite kulturne, društvene i egzistencijalne identitete u skladu sa destruktivnim vrijednostima koje svoj korijen imaju u konfliktu i borbi; takve vrijednosti nisu u savezu sa univerzalnim vrijednostima islamskog sistema, u kome su mir, dijalog i tolerancija temeljni principi. Ljudski rod danas nije u poziciji da nosi konflikt na globalnom nivou.
Ovo je princip poslanika Muhammeda – neka je mir sa njime – koga je on prakticirao u Medini. Stanovništvo Medine je bilo sastavljeno od grupa koje su pripadale različitim religijama i kulturama. Prvi put u povijesti Poslanik je ozakonio sistem vrijednosti čiji je cilj bio da održava mirnu koegzistenciju ovih religijskih grupa. Ono što nam pokazuju historijski dokumenti jeste da su recipročna prava i odgovornosti različitih religijskih i kulturnih identiteta bili jasno određeni i konsenzusom postignuti. Prema ovim dokumentima, nemuslimani su bili slobodni u prakticiranju svoje religije, svoga načina življenja i svoga načina bogoštovlja. Nije bilo nikoga ko nije sarađivao sa svojim partnerima u pluralnoj organizaciji u kojoj su grupe imale svoju vjersku, pravnu i kulturalnu autonomiju. Hazreti Alija, četvrti halifa, formulisao je ovu pluralističku slobodu u pismu koga je odaslao namjesniku Egipta, Maliku b. Aštaru, sa uređenim pravničkim izrazom. Prema hazreti Aliji, ljudi koji žive pod muslimanskom vlašću dijele se u dvije glavne grupe: “naša braća u vjeri, muslimani”, i oni drugi, “oni koji su jednaki nama po stvaranju, nemuslimani”. I jedni i drugi su imali pravo na zaštitu. U povijesti, nikada nije postojala kultura koja bi bila u stanju da smjesti “druge” na takvu ontološku humanu osnovu gdje bi ovako bili uzvišeni. Ova hazreti Alijina definicija stavila je naglasak na Poslanikove riječi: “Svi ljudi su djeca Ademova, a Adem je stvoren od zemljane prašine.”
Interakcija ranih muslimana sa susjednim narodima i kulturama ukorijenjena je u humanim i moralnim principima. Šest stoljeća kasnije ponovio se isti takav slučaj. Kada su Mongoli zauzeli područje Damaska u 13. st., u njemu su zatekli muslimane, kršćane i jevreje koji su živjeli pod njihovom zaštitom kao robovi. Muslimanski vjerski učenjak Ibn Tejmijje ode da pregovara sa mongolskim komandantom, Kutlu Šahom, kako bi oslobodio robove. Mongoli odbiju da oslobode kršćanske i jevrejske robove koji su bili zajedno sa muslimanskim robovima. Ovaj učenjak im na taj postupak odgovori slijedećim riječima: “Rat neće prestati sve dok se svi robovi ne oslobode. Kršćani i jevreji su pod našom zaštitom i mi ne možemo prihvatiti da ijedan od njih ostane u ropstvu.” Kutlu Šah se kasnije složi sa tim da oslobodi sve robove.[2] Za vrijeme dok su se muslimani pridržavali principa tolerancije i dijaloga, oni su razvili široku i prostranu perspektivu u kojoj je bila zagarantirana sloboda i način življenja različitih vjerskih i kulturnih zajednica. Osmansko carstvo bila je tipična manifestacija ovog fenomena.
Gülenov pokret se danas zalaže za društveni pluralizam utemeljen na principu tolerancije, i to na globalnom nivou. Poput pluralizma u prošlosti, koji je bio ograničen vjerskim principima, mi danas imamo potrebu za širim kulturalnim i političkim osnovama na kojima bi on bio izgrađen. Kako bi se proizvela takva kultura rekoncilijacije, članovi različitih civilizacija na pozitivan način doprinose ovim naporima. Ovdje postoji potreba za oživljavanjem takvih vrijednosti kako bi podijeljeni i prikladni pluralizam mogao da se uspostavi na Zemlji. Samo tada će napori Gülenovog pokreta moći da se susretnu sa očekivanim odgovorom na globalnom nivou.
[1] Kroz čitavu ovu knjigu zadržat ćemo termin tolerancija zato što nemamo bolju riječ koja bi bila jednakovrijedna turskoj riječi hoşgörü, koja ima širu konotaciju u turskom nego tolerance u engleskome jeziku. Dok tolerancija označava stepen uzdržavanja, popustljivosti i sl., ovdje se ona shvata kao prihvatanje drugih ljudi takvih kakvi jesu.
[2] V. Yusuf Qaradawi, Ghayru’l Muslimin fi’l Mujtamai’l Islami, p. 10.
- Napravljeno na .